Romantično – istraživački vikend u Rumi: Obilazak manastira i ljubavisanje uz vino

Ruma. Mestašce na obroncima Fruške gore čija je priča usko povezana sa pričom o grofu Marku Pejačeviću. Međutim, krije Ruma i jednu bajku. A da bih vam sve ispričala, treba da krenem iz početka. Zato, krenuću od smeštaja.

Za nas iz velikog i užurbanog Beograda pravo je osveženje kad odemo van njega. Neko selo, priroda, manji grad. Imala sam sreće da jedan takav vikend doživim s početka leta i da uživam u onome što jedno malo, ali nadasve šarmantno mesto i njegova okolina imaju da ponude.

Međutim, ponekad se ta uživanja završe ne baš kako smo očekivali. Da ne bih kvarila ovaj post, tek ću na kraju objasniti šta mi je pokvarilo uživanje u podnožju Fruške gore.

Hotel „Park“ u Rumi kao baza

Ruma. Mestašce na obroncima Fruške gore čija je priča usko povezana sa pričom o grofu Marku Pejačeviću. Međutim, krije Ruma i jednu bajku. A da bih vam sve ispričala, treba da krenem iz početka. Zato, krenuću od smeštaja.

Zahvaljujući Nikoli Boriću, poznatijeg kao bloger i influenser Nikola Nikolaki, menadžeru hotela „Park“ u Rumi, našla sam se na romantičnom vikendu. Sačekao me je ljubazni domaćin i uputio u sve znamenitosti ovog lepog i novog hotela.

Ovo je bila moja soba:

A sad malo slike iz spa centra:

Hotel ima odličnu kuhinju, idealan je kako za poslovne tako i za ljude koji žele samo da predahnu od svega. Sem konferencijske sale za ove poslovne, hotel poseduje i spa centar za one koji žele da uživaju. Kao ja, na primer.

Zanima vas kakava je klopa? E pa onda samo pogledajte fotke. Reči su suvišne!

A ovo su fotke našeg boravka u holu hotela 🙂

Davnašnja Ruma

Zavičajni muzej Rume

Da bih čula kakva je Ruma bila nekad prošetala sam se do Istorijskog muzeja ovog grada, ne bi li nešto više saznala o gradiću koji je nesumnjivo živeo i pre istorijskih spisa.

Iskopavanja na Gomlavi

Iskopine pokazuju da su postojala praistorijskih naselja, a najznačajniji arheološki lokalitet Gomolava kod sela Hrtkovci. Prvi poznati stanovnici ovih krajeva bili su pripadnici raznih ilirskih i keltskih naroda poput Amantina, Breuca, Skordisca…

Naravno, ne smem da zaboravim Rimljane. Oni su nametnuli kako vlast, tako i običaje. Srem je postao jedna od najvažnijih pograničnih rimskih pokrajina, sa Sirmijumom kao jednom od prestonica Rimskog carstva.

Na teritoriji Rume se nije nalazilo neko veće rimsko naselje, više je to bila poljoprivredno zemljište ili villae rusticae.

U dvorištu Zavičajnog muzeja stoji sarkofag iz trećeg ili četvrtog veka koji podesća na Rimljane na ovim prostorima i na to da je u Rumi bila radionica sarkofaga.

Dolaskom germanskih i drugih naroda poput Huna, Avara i Slovena uništene su rimske zaozstavštine.

Srem je tako postao poprište sukoba Franaka, Bugara, Vizantije i Mađara, koji su u različitim periodima držali Srem pod svojom vlašću.

Zadužbine Zmaja Ognjenog Vuka

Vuk Grgurević

Tako, ispada da se gotovo ništa nije dešavalo dugi niz vekova. Tačnije, svi znamo da se dešavalo. Glavnu ulogu je pre onog glavnog osnivača Rume imao Vuk Grgurević Branković. Čuveni i zmajeviti Zmaj Ognjeni Vuk.

U 15. veku, tačnije 1464. u Ugarsku je prešlo nekoliko važnih ličnosti, koje su odredile ishod „malog rata“ na granici. Sin slepog Grgura Brankovića, a unuk despota Đurđa Brankovića, Vuk Grgurević, u narodu poznat kao Zmaj Ognjeni Vuk dobio je posede u Sremu i to u Kupinovu, Irigu, i Berkasovu i Bečkerek u Banatu.

Svega toga ne bi bilo da nije bilo ugarskog kralja Matije Korvina, sina Sibinjanin Janka koji je Grgureviću dodelio posede ne bi li tako zemlja bila zaštićena od upada Turaka.

Da je on sredinom šezdesetih godina 15. veka bio jedan od najbližih kraljevih saradnika, znao je i turski sultan Mehmed II Osvajač. Kao prekaljeni ratnik, posebno se istako tokom rata protiv Đorđa Pođebrada.

Posle pomenutog sukoba, nizali su se Vukovi ratni uspesi na strani kralja Matije. Istakao se prilikom osvajanja Šapca 1476. godine. Učestvovao je, između ostalog, u bitkama kod Požežene, Bečeja, na Uni i Hlebnom polju.

Zbog brojnih zasluga, Matija je despotu Vuku darovao Belu stenu u Slavoniji, a potom i Tetuševinu. Držao je Irig, Berkasovo i Kupinik. Kasnije, 1482. godine dodelio mu je kaštele i tvrđave Komagojno i Gradisu. U njegovom posedu bila je i Kostajnica na Uni.

Prvi srpski despot koji je dobio titulu od ugarskog vladara i istakao se u ratovima protiv Turaka, Čeha, Poljaka i Nemaca, umro je 16. aprila 1485. godine. Neumorni ratnik, despot Vuk, hrabro, požrtvovano i odano, sve do svoje smrti služio je ugarskog kralja.

U muzeju se čuva izgled nekadašnje njegove tvrđave u Berkasovu.

Vladavina Pejačevića

Baron Marko Aleksandar Pejačević

Polovinom 18. veka desile su se značajne promene u ovom delu Austrijske carevine, koje su bitno uticale na stanovništvo Srema. Tih godina je u Sremu ustanovljena vojna granica.

Drugi deo Srema, kome je pripadalo i područje sela Rume, pripao je novoformiranoj Sremskoj županiji, sa sedištem u Vukovaru. Time je Srem bio podeljen na Granicu i takozvani Provincijal.

Baron Marko Aleksandar Pejačević je tada morao da uspostavi novi centar svog vlastelinstva. On je odlučio da izgradi jedno sasvim novo naselje i u njemu postavi sedište vlastelinstva.

Ovakvoj njegovoj odluci pogodovala je aktuelna politika Bečkog dvora i carice Marije Terezije, usmerena na kolonizaciju i privredno oživljavanje ovog područja. 

Baron Pejačević je odlučio da baš u ataru sela Rume, jugozapadno od samog sela i duž puta Mitrovica – Zemun, izgradi novo naselje 1745. godine. Nije siguran razlog njegove odluke, ali verovatno ima svega – i prometni put, plodna zemlja i pitka voda.

Iako su na teren izašli i geometri, plan budućeg naselja, sa ravnim ulicama u pravcu istok – zapad i sever – jug, koje su se sekle pod pravim uglom, napravio je sam baron Marko Pejačević. I tako je nastala Nova Ruma. 

Prema istorijskim podacim, Pejačevići se u Sremu pominju u 17. veku kao činovnici kod grofa Odeskalkija. Carskom poveljom od 1747. godine, Nova Ruma je dobila status varošice sa pijacom, sa pravom na održavanje vašara.

Prvi vašar se u Rumi održao 10. oktobra 1747. Ruma je bila naseljena nemačkim, srpskim, hrvatskim i mađarskim stanovništvom. Početkom 1749. godine, baron Marko Pejačević je na skupštini meštana dao Rumi takozvanu „Slobodnicu„, kojom je Ruma zvanično postala privilegovano naselje, sa svojim grbom i pečatom.

Svaki punoletni stanovnik Rume dobijao je građansko kojim je uvrštravan u red rumskih građana sa svim pravima i obavezama koje su iz toga proisticale.

Nasledni Pejačevići

Petar Pejačević

Barona Marka je nasledio bratanac Josip Pejačević, koji je unapredio vlastelu i 1772. godine dobio naslednu titulu grofa.

Na čelu rumskog vlastelinstva, Josipa je zamenio sin Žigmund. Njegov sin i naslednik Johan je 1813. godine podigao novu rimokatoličku crkvu u Rumi, a jedan od najznačajnijih iz ove grane Pejačevića je bio Petar, Johanov sin koji je napravio Petrov dvor, ergelu i park Tivoli, modernizirao poljoprivrednu proizvodnju, podigao crkve u Putincima i Inđiji.

Vlasnik rumskog vlastelinstva je postao drugi Petrov sin, Ladislav. Tada je Ruma bila jedno od najnaprednijih poljoprivrednih imanja u državi.

Pejačevići se, to je jasno, nisu bavili samo gazdovanjem, već i ozbiljnim poljoprivrednim delatnostima.

Šetnja Rumom

Pravoslavna crkva posvećena silasku Svetog duha na apostole u Rumi

Na mestu stare drvene crkve, koja se pominje još 1750. godine, izgrađena je nova 1836. godine. To je crkva posvećena Silasku Svetog duha na apostole. Za nju su novac dali bogati trgovci Cincari, pa je poznata i kao „Grčka crkva„. Istočno od crkve nalazi se manja građevina i koja je grobnica porodice Maksimović, velikih rumljanskih dobrotvora.

Tu je sahranjena njihova ćerka Vera Maksimović, a epitaf je napisao pesnik Laza Kostić. Grobnica je kružne osnove. Predstavu Vaskrsenja na tavanici uradio je Uroš Predić, koji je bio angažovan i na izradi ikonostasa, tronova i pevnica.

Crkva Svetog Nikole

Pretpostavlja se da je Ruma imala crkvu još od najstarijih vremena, jer se 1566. godine među stanovništvom pominju i tri sveštenika. Ta crkva je bila preteča današnje Nikolajevske crkve. To je bila i seoska slava.

Godine 1731. se pominje rumski sveštenik Stojan Orlović. Dve godine kasnije, jedan izvor navodi da Ruma ima od ranije svoju crkvu. Polovinom 18. veka, crkva je nosila ime Svetog Nikole, verovatno nasleđeno od starih vremena, a pominje se kao drvena crkva sa portom i neograđenim grobljem, „veoma huda i stara“.

Današnja crkva je podignuta 1758. godine.

Katolička crkva Svetog križa

U to vreme je već postojala i katolička crkva, u samom centru grada, ali od drveta i nedovoljno velika da primi sve vernike. Bila je bez tornja i ukrasa, vrlo skromna, pa je više ličila na ambar nego na crkvu. Pored nje se nalazio župni dvor.

Zato je 1813. godine, pod patronatom grofa Pejačevića, sagrađena nova crkva Svetog križa, koja je mogla da primi i do 2.000 vernika, a uz nju je sagrađen i prostrani župni dvor za sveštenika.

 Školovani Rumljani

Prva škola 1770.

Prvi pomen jedne škole u Rumi datira iz 1756. godine. Bila je to „mala slovenskuja“ pri crkvi Svetog Nikole. Najzaslužniji za njeno uspostavljanje bio je rumski sveštenik Pantelejmon Hranisavljević. 

Hranisavljević je izgradio školu 1770. godine. U njoj se učila slovenska, latinska i nemačka gramatika, zatim istorija, geografija, verska nastava i drugi predmeti. Pohađali su je đaci iz celog Srema, ali i iz Bosne, Srbije, Hrvatske i Mađarske.

Kao „najbolju školu“ pominje je i prota Mateja Nenadović u svojim „Memoarima„. Predavači su bili ugledni i obrazovani ljudi tog doba, a među njima su bili Vasilije Krstić i Teodor Zikić. 

Godine 1784. izbio je veliki požar u kome su izgorele i crkva i škola. Ova škola je 1787. postala mešovita škola.

Pejačevića gimnazija
 

Druga rumska škola bila je poznata pod imenom „Pejačevićeva gimnazija„. Baron Marko Pejačević je testamentom iz 1762. godine obavezao svog naslednika Josipa da u Rumi podigne mešovitu školu za rimokatoličku i pravoslavnu decu sa rumskog i iločkog vlastelinstva. Hteo je da to bude mala gimnazija u kojoj bi se učio latinski i nemački jezik.

tu svrhu je zaveštao kapital od 15.000 forinti.

Županija je sama odredila mesto za školu, locirajući je pored drvene rimokatoličke crkve. Gradnja je počela 1772, a završena je 1776.

Na ulaznim vratima se nalazio grb grofova Pejačevića sa tekstom: „Familia comitum Pejacsevich de Verocza ex zelo et amoreerga suam sibi charam Patriam euisque filios has Aedes scholasticas fundavit 1772“ (Porodica grofova Pejačević Virovitičkih iz revnosti iljubavi prema miloj otadžbini i njenim sinovima ovu školsku zgradu je utemeljila 1772).

Posle dužih pregovora, nastavu su na sebe preuzeli franjevci, katolički crkveni red. Škola, koja se nazivala i Pedagogijum, konačno je počela sa radom 1779. godine. Imala je četiri razreda, a bilo je predviđeno osnivanje još dva. 

Pejačevićeva škola je ukinuta 1787. godine, jer nije bilo dovoljno đaka. Seljaci svoju decu nisu slali u školu, a bogatiji građani su ih školovali u većim gradskim centrima.

Kao i prethodna, srpska škola, i ova je zamenjena mešovitom školom.

Hrvatska kuća

Sada je to Zavičajni muzej, osnovan 1962. koji od 1979. nosi ovaj naziv. U blizini je i nekadašnja Hrvatska kuća sagrađena 1912, koja je posle Drugog svetskog rata pretvorena u Dom JNA. Sada se obnavlja.

Zdravstvo u u Rumi i kuga

Spomenici odbrane od kuge

Već od samog osnivanja, Ruma je imala organizovanu zdravstvenu službu. Apoteka u Rumi datira još iz 18. veka, s tim da su se vlasnici, u međuvremenu, menjali i svi su bili Nemci. Za potrebe vojske postojala je vojna bolnica. 

Na kraju 18. veka, Srem je pogodila kuga. Ova bolest, poznata i kao Iriška kuga, harala je od jula 1795. do avgusta 1796. godine. Odnela je 3.435 života, a najviše u Irigu. 

Zahvaljujući dobro organizovanoj zdravstvenoj službi i pravovremenim preventivnim merama, Ruma je pošteđena ove bolesti. U to ime, na granici rumskog i iriškog atara gde su Rumljani organizovali stražu, podignut je spomenik, jedinstven u ovom delu Evrope.

Spomenik se nalazi sa leve i desne strane puta Ruma – Irig. Jedan spomenik ima skulpture za koje se pretpostavlja se da su figure Svetog Roka i Svetog Sebastijana. Deo spomenika sa desne strane puta je skromniji.

Tokom vremena, spomenik je više puta obnavljan, o čemu svedoče četiri kamene ploče.

Pošta, telegraf, voz i telefon

Pošta koja je postala hotel „Orao“

Prvi poznati podatak o pošti u Rumi datira iz polovine 18. veka, tačnije iz 1751, a svoj poštanski žig je imala 1825. godine.

Najstarija poštanska stanica u Rumi je najverovatnije bila smeštena u tadašnjoj vlastelinskoj gostionici u Glavnoj ulici, koja je kasnije postala hotel „Orao„.

Kroz Rumu, prema Mitrovici, pošta je išla sredom i nedeljom, a od Mitrovice ka Rumi četvrtkom i nedeljom.  Drugi poštanski put je išao prema Irigu, i preko Fruške gore, Kamenicu, a njegova izgradnja je započeta 1820. godine. Pošta se prenosila poštanskim kolima.

Prva razglednica „Pozdrav iz Rume“ poslata je 1896.

Telegrafsko – telefonski saobraćaj u ovim krajevima se javlja u drugoj polovini 19. veka. Prvi podatak o telegrafu u Rumi datira iz 1884. godine.

Završni radovi na uspostavljanju telefonske veze na liniji Zemun – Mitrovica, u dužini od 80 kilometara obavljeni su 1898. godine.

Telefone u Rumi su prvi imali Pejačevići, odnosno činovnici na njihovom vlastelinstvu. 

Bez konja ništa… do vozova

Železnička stanica u Rumi

Drumski saobraćaj se dugo obavljao isključivo putem zapregeSvaka kuća je imala svoja kola sa zapregom, a za duže relacije i udobniju vožnju bili su namenjeni fijakeri. 

Pojava železnice predstavljala je značajan preokret u saobraćaju. O ovoj novini počelo je da se govori još polovinom 19. veka, a Ruma se prvi put kao kanditat za železnicu pominje 1869. godine. 

Tada je Ugarsko ministarstvo za javne građevine dalo jednogodišnju dozvolu oko železničke pruge od Osijeka preko Vinkovaca i Rume, do Zemuna. 

Pruga u Sremu je konačno uspostavljena 1882. godine na relaciji Zemun – Novi Sad, s tim da je železničko čvorište bila Inđija.

Početkom decembra 1883. godine, u Rumu je došao prvi voz iz pravca Inđije.

Austougraska vojska u Rumi 1914.

Period uoči Prvog svetskog rata bilo je vreme ubrzanog privrednog i društvenog razvoja grada.

Mnogi planovi su, međutim, ostali nerealizovani izbijanjem Prvog svetskog rata. Tada su se mnogi Rumljani našli u ratu.

Oslobođenje 1918.

Neposredno po završetku rata, u Rumi je održana Skupština, na kojoj su se delegati iz celog Srema izjasnili za ujedinjenje Srema sa Srbijom.

Ruma postala grad

Pijaca u Rumi

Trend razvoja, donekle usporen u ratnim godinama, nastavljen je tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka.

Otvorile su se trgovine, zanatske i manufakturne radionice, osnovale su se banke, otvorili bioskopi, u nekoliko štamparija su se štampale knjige i novine koje prate politički, privredni, kulturni i sportski život grada.

Iako je Ruma po svoj ekonomskoj snazi i kulturnom nivou njenih žitelja odavno spadala u red gradova, zvanično je taj status dobila tek 1933. godine. Danas nema taj status.

Drugi svetski rat, Ruma je dočekala kao jedno od središta nemačke nacionalne manjine u Vojvodini. Ulaskom nemačke vojske u Rumu, aprila 1941. godine, u gradu je zavladala okupatorska vlast.

Uprkos tome mnogi Rumljani su se nalazili, najpre na obližnjoj Fruškoj gori, a kasnije i širom zemlje, dajući svoj doprinos antifašističkoj borbi.

Oslobođenje grada, 27. oktobra 1944. godine, Ruma je dočekala sa smanjenim brojem stanovnika, jer je veći deo pripadnika nemačke nacionalne manjine uoči oslobođenja napustio grad.

Oslobođenje 1944.

U tim danima stradali su Srbi i Hrvati koji su olako okarakterisani kao saradnici okupatora. Bilo je slučajeva zatvaranja i maltretiranja.

Iako se o tome mnogo ne zna, poznat je slučaj kada su partizani 22. novembra 1944. u podrumu Vaznesenjske crkve u Rumi streljali 61 osobu srpske i nemačke nacionalnosti.

A sad malo priroda

Borkovačko jezero

Pošto ste se, verujem umorili od istorije Rume, red je da posetite prirodu. U neposrednoj blizini Rume je jezero Borkovac. Ono se prostire na površini od 42 hektara, a maksimalna dubina je pet metara.

Pored prvobitne namene za navodnjavanje zemljišta, ovo je danas značajna turistička destinacija za sve ljubitelje prirode i ribolova.

Izuzetno je bogato raznim vrstama riba, pa se svake godine početkom maja organizuje takmičenje u ribolovu.

Jezero ima uređenu plažu sa tuševima i pratećim sadržajem, pa u vrelim letnjim danima postaje pravo mesto za odmor i rekreaciju.

Obilazak fruškogorskih manastira

Manastir Grgeteg

Vuk Grgurević, kažu znalci, sagradio je manastir Grgeteg na Fruškoj gori koji je podigao da bi tu smestio svog oca, slepog hilandarskog monaha Germana. Godina koja se pri tom pominje je 1471.

Istoričari sumnjaju u to pa se smatra da je manastir sagrađen između 1459, a pre turskog osvajanja Srema 1521. godine. Manastir je oduvek bio bogat. Crkva je posvećena Prenosu moštiju Svetog oca Nikolaja.

Na manastirskom groblju iznad manastira na brežuljku kod belog krsta sahranjen je između ostalih i arhimandrit Ilarion Ruvarac, istoričar i iguman manastira koji je veoma mnogo uradio za njega.

Današnji izgled manastir Grgeteg duguje Ilarionu Ruvarcu. Godine 1899. je urađen novi ikonostas. Poseban je po tome što je zidan od kamena, mermera i kovanog gvožđa. Ikone je radio Uroš Predić i ima ih samo 21, ali su zato velikih dimenzija. Od 12 praznika uradio je samo dva – rođenje i vaskrsenje Hristovo.

Postoji i mala zimska crkva posvećena svetom Serafimu Sarovskom, ruskom svecu. U svojoj istoriji manastir je pružao utočište mnogima, tako da su i monasi iz manastira Slanci kod Beograda boravili jedno vreme, bežeći pred najezdom Turaka.

Ja ću ovaj manastir pamtiti po tužnom događaju, ali o tome u redovima ispod.

Manastir Novo Hopovo

U blizini izletišta Iriški venac nalazi se manastir Novo Hopovo. Manastir Novo Hopovo je zajedno sa Krušedolom, jedan je od najznačajnijih manastira u Vojvodini. U 17. veku monaštvo je održavalo veze sa Rusijom i Svetom gorom.

Početkom 18. veka postojala je živopisačka škola koju su vodili Arsenije Zograf i Nil. Manastir su oštetii Turci 1684. i 1688. Tada su monasi sa moštima Svetog Teodora Tirona bežali u Šabac, pa u manastir Radovašnicu.

Drugo stradanje manastir je doživeo u Drugom svetskom ratu kada je srušen zvonik koji više nije obnavljan. Crkva je posvećena Svetom Nikoli.

Arhitektura crkve ima sve odlike moravske škole. Crkva je živopisana u dva navrata – početkom i polovinom 17. veka. Pretpostavlja se da su ih radili živopisci sa Svete gore. Najznačajnija freska je Pokolj vitlejemske dece i nalazi se iznad desne pevnice.

U manastiru se 1750. zamonašio Dositej Obradović i tu je ostao tri godine. Pročitao je bogatu monašku biblioteku i teološki se obrazovao. Ikonostas je radio Teodor Kračun 1770. godine. Sačuvano je samo nekoliko ikona koje se nalaze u galeriji Matice Srpske u Novom Sadu.

U manastiru se nalaze i mošti Svetog Teodora Tirona koje se čuvaju u kivotu u crkvi. Nedaleko se nalazi i manastir Staro Hopovo koje je oštećen, konzerviran, nije u funkciji i čeka obnovu. Između se nalazi i manastirski ribnjak.

Manstir Krušedol

Na obroncima Fruške gore, kod mesta Irig u pitomoj okolini nalazi se Krušedol, okružen parkom i stablima kestenova. Iznad vrata crkve na spoljnom zidu je velika slika Strašnog suda kojom je ispripovedana priča o kraju i sudbini sveta.

Jedna od dragocenosti manastira je i njegov ikonostas. Ima 36 ikona. Nisu rađene istovremeno, već potiču iz različitih perioda i stilova. Ispod ikonostasa se nalazi kivot u kome su smešteni ostaci moštiju svetih Brankovića: Maksima, Stefana, Jovana i Angeline. Izlažu se samo u vreme velikih praznika.

U konaku manastira je i kapela Svetog Maksima iz 1722. godine, kao i zbirka ikona, slika, starih rukopisa, knjiga, nameštaja i ukrasnih predmeta. Danas manastir privlači pažnju i kao mauzolej.

Tu su sahranjeni, pored Brankovića, i patrijarh Arsenije III Čarnojević u pragu crkve, a pored ulaznih vrata nalazi se nadgrobna ploča uzidana u zid. Zatim tu počivaju mitropolit Isaija Đaković, patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta, grof Đorđe Branković, vojvoda Stefan Šupljikac, knjeginja Ljubica Obrenović i kralj Milan Obrenović. Levo od vrata na zidu je nadgrobna ploča kralja Milana.

Za vreme Drugog svetskog rata, manastir je opljačkan, ali su dragocenosti vraćene i nalaze se u muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Manastir Krušedol je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje. Blizu manastira u selu Krušedol je i Sretenjska crkva, zadužbina Angeline Branković iz 1512. godine.

Angelina se tu zamonašila i prvobitno je bila sahranjena u Sretenjskoj crkvi 1621, da bi kasnije bila preneta u Krušedol. Ikonostas su radili Teodor Kračun i Dimitrije Bačević 1763. godine. Crkva je posvećena Blagoveštenju.

Moj ujak i ja jednog marta 1980.

I dok su zvona zvonila pred manastirom Grgetegom, tužna vest je našla svoj put. Moj voljeni ujak otišao je na neko lepše i bolje mesto. Zato ovaj izlet posvećujem njemu. U nadi da je pronašao svoj mir i da nas posmatra i čuva sa tog boljeg mesta. Počivaj u miru, dragi Brano.

Inspiracija – Đorđe Bošković „Ruma – Istorijski pregled“, rancplatan.com, fruskac.net

Fotografije: NatašaIlić/lična arhiva/Facebook, hotelpark.rs, vojvodinaonline.com, timerobber.wordpress.com, turorgirig.org.rs, turizmopedija.com, ruma.rs

2 thoughts on “Romantično – istraživački vikend u Rumi: Obilazak manastira i ljubavisanje uz vino

  1. Vrlo dobar tekst.
    Kao nekome ko je odrastao u Rumi, uvek mi je drago da pročitam kako je vide posetioci sa strane. Nažalost, većina Rumljana niti dovoljno poznaje niti dovoljno poštuje svoj grad, što važi i za trenutno nadležne za turističku promociju Rume, zbog čega su ovakvi tekstovi još značajniji i potrebniji. Naravno, dobar poznavalac Rume bi ovde mogao napraviti nekoliko dopuna i ispravki, ali to ne bi promenilo opšti utisak koji autor sjajno prenosi na čitaoce…
    Pozdrav i svako dobro.

Ostavite odgovor