Iz dubina zemlje, gde protiču Mlava i Dunav, kao nezvani gost, pojavio se grad. Ne novi. Stari grad. Veliki Viminacijum pokazao je tek deo svoje lepote, svoje obrise, da bi danas stidljivo otkrio svega pet odsto onoga što je nekad bio. Zadivljena, koračala sam stazama rimskih predaka i praistorijskih divova, reših da vam svoje utiske prensem.
Nismo mi ni svesni kakvo blago imamo, to je jedini moj zaključak posle lepe turističke, samosprovedene ture.
Kad iz zemlje nikne grad
Viminacijum je jednom davno bio glavni grad rimske provincije Gornje Mezije, koja je obuhvatala najveći deo Srbije, severnu Makedoniju i deo severozapadne Bugarske.
Mesto najbliže Viminacijumu je Kostolac, dok je Požarevac udaljen svega 12 kilometara.

Pred kraj 19. veka, tačnije 1882. prva arheološka istraživanja ovog lokaliteta radio je Mihailo Valtrović, prvi profesor arheologije na beogradskoj Velikoj školi i upravnik Narodnog muzeja u Beogradu. Tad je Viminacijum kopalo 12 zatvorenika iz obližnjeg zatvora Zabela.
Istraživanja Viminacijuma je nešto kasnije, s početka 20. veka nastavio njegov učenik Miloje Vasić, naš čuveni arheolog. Viminacijum je ostao zaboravljen na 70 godina, a onda se arheolozi vraćaju na ovu lokaciju i 1972. počinju nova iskopavanja.
Međutim, nije sve išlo ni lako, ni brzo. Veća istraživanja na ovim prostorima su rađena tek od 2000. Do tad je bilo iskopano svega tri odsto grada i bilo je jasno da je reč o naseobini koja je za trećinu bila veća od Pompeje.
Da li možete da zamislite sav taj urbani život nekada davno i ljude koji šetaju trgovima, piju vodu sa fontana, imaju vodovod, parkove, pozorišta, amfiteatre, javna kupatila, velelepne palate, hipodrom…? Ja sam šetnju kroz Viminacijum započela iz – grobnica.
Početak ture iz – grobnica!
Po kupljenim ulaznicama (500 dinara za velike i 300 dinara za male), tura je krenula tačno u podne. Imala sam sreće da je i vodičkinja (znam, užasno rogbatno zvuči) bila glasna, jasna, naučena i dobro pripremljena.
Sa visine gledala sam u grobove. Poneki dobro očuvan skelet pokazao je da Rimljani i nisu bili nešto naročito kršni, pa je prosečna visina Rimljana iz Viminacijuma bila samo oko metar i po.
Sarkofazi koji su ležali posvuda i nadgrobne ploče ukrašene su reljefnim predstavama iz mitologije i svakodnevnog života. Na ovom području otkriveno je više od 13.500 grobova.
A onda sledi silazak u podzemni svet ili Oroko. Tamo se mogu videti samo tri grobnice sa freskama iz četvrtog veka.
Prve dve ukazuju da je reč o paganskom načinu sahranjivanja, jer su na slikama prikazani detaliji iz prirode. Treća freska je predstava mlade žene iz višeg društvenog staleža, a to se zaključuje po zlatnoj boji po haljini i prikazom Hristovog monograma što, naravno, ukazuje na početke hrišćanstva.
Iskopan je mauzolej, za koji se pretpostavlja da je grobnica cara Hostilijana, sina cara Trajana Decija, koje je boravio u Viminacijumu tokom 251. godine.
Hostilijan je došao na presto posle tragične smrti njegovog oca Trajana i brata Herenija. Ni Hostilijan nije dugo poživeo. Umro je verovatno od kuge, a smatra se da je spaljen u mauzoleju.
Pronađena je Severna kapija utvrđenja, a kako stvari stoje, postojale su još tri slične kapije. To samo ukazuje na izuzetnu moć ovog grada.
Na celom prostoru je pronađeno i mnoštvo novčića, a najviše ih je bilo u grobnicama. U grobnice su umrli polagani sa tri krčaga (za ulje, vino, vodu) i novčićem u ustima ne bi li Heronu platili prevoz na onaj svet.
A onda, malo međ’ žive
Iz grobnica smo bukvalno trčali u stvarni svet. Malo je zbrkano i neorganizovano, pogotovu za one koji ne poseduju automobil, jer se kasni na sledeće „predavanje“. Upravo ova neorganizovanost je bacila senku na turu. Stvarno, šta bi radili oni koji nisu došli kolima?
Našli smo se u delu gde su pronađene terme, koje su bile glavno sastajalište Rimljana. U središtu termi bile su prostorije za masažu. Iskopano je šest bazena, u kojima i sada mogu da se vide zidovi oslikani cvećem i životinjama.
Kupatila su bila parna, a topao vazduh je cirkulisao između stubova i zagrevao opeku ispod poda, dok je voda stizala sa izvora u slobodnom padu putem akvadukta, koji je bio dugačak deset kilometara. Pronađene su i svetiljke, koje su služile za noćno kupanje.
Pa vi posle kažite kako Rimljani nisu znali da žive i uživaju! U blizini su pronađene radionice, u kojima su se nalazile peći za pečenje opeke. Nedaleko od tog dela je veliki amfiteatar sa 12.000 mesta.
Rimski vojni logor i grad Viminacijum je, po svoj prilici, nastao je u prvom veku. Živeo je do sedmog veka i bio je jedan od najznačajnijih legijskih logora na Dunavu. Tu su boravile dve legije – četvrta Flavijeva legija i sedma Klaudijeva legija.
Pre Rimljana, tu su živela keltska plamena. Na tom delu se Rimsko carstvo branilo od upada, bila je smeštena dunavska flota, pa su se stvorili uslovi da se razvije i grad u kome je u jednom trenutku živelo između 35.000 i 48.000 hiljada stanovnika, što je, prema današnjim merilima, veličina Beograda.
Gotovo da nije bilo rimskog imperatora koji nije boravio u Viminacijumu. Viminacijum je bio glavno uporište prema Trakiji i Dakiji. Odatle je car Trajan vodio operacije protiv Dačana. U više navrata, u Viminacijumu je boravio i car Konstantin Veliki, a Filip Arajebljanin je tu kovao srebrni i zlatni novac. U njemu je 211. godine Septimije Sever proglasio carem svoga sina Karakalu.
Nezavisan grad, episkopsko središte
Viminacijum je 117. godine dobio status municipija, grada sa nezavisnom gradskom upravom i visokim stepenom autonomije, u prvoj godini vladavine cara Hadrijana, naslednika cara Trajana.
U Hadrijanovo vreme, Rimsko carstvo je dostiglo teritorijalni vrhunac. Uspon Viminacijuma je bio prekinut epidemijom kuge, koja je harala Evropom tokom sedme i osme decenije drugog veka, da bi već u prvim godinama trećeg veka opet Viminacijum doživeo uspon.

U četvrtom veku je značajno episkopsko središte. Prvi poznati mitropolit Viminacijuma je bio mitropolit Amant, koji se pominje kao učesnik Sabora u Sardici, što je današnja Sofija, 343. godine. Viminacijum su srušili Avari i Huni pod vođstvom Atile 441. godine.
Obnovljen je tokom vladavine Justinijana I, kao pogranično vojno utvrđenje 535. godine. Nekadašnji status i moć izgubio je zauvek. Sloveni, na ostacima Viminacijuma, grade naselje Braničevo.
O Viminacujumu su pisali antički pisci Strabon, Ptolomej, Prisk, Prokopije, kasnije Teofil Simokrata, Teofan, Anastasije Bibliotekar, Zosim. Za Viminacijum se znalo u Hagu 1726. kada ga je detaljno predstavio grof Marsilji, koji je kao oficir i inžinjer u službi Venecije, a potom i Beča proučavao prošlost Srbije.
Ništa nije moglo da prođe ni bez putopisca Feliksa Kanica, koji je u periodu od 1859. do 1887. godine, uz finansijsku podršku srpske vlade, proputovao Srbiju, uspevši da zabeleži čak 340 arheoloških nalazišta. O Viminacijumu je ostavio skice grada i opise ostataka koje je video na licu mesta.
To je sve zapisano u njegovoj knjizi „Kraljevina Srbija„: „Došao sam u selo Kostolac i tu zatekao 4.000, dakle četiri hiljade kola natovarenih rimskom opekom i spremnih za prodaju na požarevačkoj pijaci„. Nikad nismo znali da vodimo računa o prošlosti…

U Viminacijumu je 2012. godine otkrivena figurina ženskog božanstva stara oko 4.000 godina. Reč je o bliznakinji Kličevačkog idola otkrivenog 1881. godine.
Godine 2013. je pronađen žrtvenik posvećen nimfama, a tokom 2014. pronađene su mermerne statue i zlatna ogrlica iz rimskog perioda.
U narodnim muzejima u Beogradu i Požarevcu čuva se oko 40.000 predmeta iz Viminacijuma, od čega je više od 700 izrađeno od zlata i srebra.
Za sve naučnike i turiste – zvezdano nebo!
Ono što je novije izgrađeno je zgrada centra „Viminacijum“ ili „Domus Scientiarum„ koja je sagrađena po ugledu na palate iz Pompeje. Sem lepog dvorišta u, naravno, rimskom stilu unutar zgrade je ogromna statua Konstantina Velikog. Tu je smešten naučno istraživački i turistički centar.
U podzemnom delu centra su biste 18 rimskih imperatora rođenih na tlu Srbije, na podu je oznaka hrišćanstva – znak „RO„, a na plafonu zvezdano nebo.
Naravno, u mozaiku iznad vrata oslikan je i petao kao zaštitnik kuće, što se opet povezuje sa paganstvom, ovog puta ne samo rimskim.
Između dece i slonova ima neka tajna veza

Nedaleko od centra je Mamut park i možda najatraktivniji deo za decu. Tu je izložena najstarija mamutica Vika, koja je živela na ovim prostorima pre oko pet miliona godina.
Pronađena je 2009. na 270 metara istočno od Viminacijuma. Uginula je pošto nije mogla da se iskobelja iz živog blata, slično kao mamutica Kika iz Kikinde. Imala je oko 60 godina.
Sem nje, pronađeno je još šest skeleta ili ostataka kostiju mamuta 2012. godine. Prvo se mislilo da je reč o krdu, međutim ovi mamuti su dosta mlađi od Vike.
Živeli su pre oko 180.000 godina. To su šest runastih mamuta, vrsta koja je klincima i nama koji volimo crtaće poznata iz „Ledenog doba“ (mamut Meni),
koji su kod nas nazvani Nosko, Bunga, Lenka, Trbuško, Đomla i Mapi.
Uz pozdrav glasne vodičkinje, tura je završena, a put me je odveo dalje – do veličanstvenog Golupca. Kako je biti na Dunavu i kako se pravilno vode turističke ture, možete jedino doživeti uz velikog entuzijastu Jovana Kocmanovića, sa njegovim brodićem „Peristeronom“ i kroz turu koja se zove „Golubac iz brodića„, a snimke pogledjate ispod ili na Fejsbuk stranici Rokselanin kofer.
S mirom i u miru – manastir Tumane

Tad sam prvi put videla i toliko hvaljeni manastir Tumane. Ne zna se tačno vreme gradnje manastira. Prvi put se pominje u turskom popisu 1572. na 1573. godinu. Taj popis iz vremena sultana Murata III je odredio lokaciju manastira kod sela Tuman.

Prema legendi, smatra se da je manastir, koji je inače posvećen arhangelu Gavrilu, zadužbina Miloša Obilića.
Jednom prilikom kad je Miloš Obilić lovio po okolini, ranio je svetog pustinjaka Zosima Sinaita. Kad je junak video šta je uradio, poneo je pustinjaka da ga izleči, ali na mestu gde je danas manastir, pustinjak mu je rekao: „Tu me mani i pusti me da umrem„.
U znak pokajanja, Miloš je počeo da zida crkvu. Taman je bilo vreme da je završi, kad ga je knez Lazar pozvao na Kosovo, u bitku rečima „da tu mane manastir„, jer je boj važniji. Narod je dovršio manastir, a po duplom „mani“ je dobio ime.
Oduvek je tu narod dolazio, čak i pod Turcima. Kažu da su ga ljudi posećivali zbog bolesti. U drugoj polovini 16. veka, nastalo je u ovom manastiru književno delo „Tumanski apokrifni zbornik„.
U vreme Kočine krajine, manastir su palili Turci. Obnovljen je 1797. godine, a 1879. godine je dosta oštećen u zemljotresu. Godine 1883. je saniran. Staru manastirsku crkvu je do temelja srušio predsednik golubačkog sreza 1910. Minirao je crkvu na praznik Cveti. Svodovi su pali na ljude, ali niko nije bio povređen.
Balkanski ratovi su odložili gradnju nove crkve, pa je sadašnja podignuta tek 1924. godine. Godine 1934. u Tumane je preseljeno rusko monaško bratstvo iz manastira Miljkova, koji su sa sobom doneli čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice.
Manastir je postao ženski 1966. godine. Devedesetih godina prošlog veka, crkva je kompletno živopisana, po uzoru na stare nemanjićke zadužbine. Od 2014. godine manastir je ponovo muški. Danas u njemu živi najbrojnije monaško bratstvo u braničevskoj eparhiji.
U manastiru Tumane se, kao najveća svetinja, čuvaju mošti Svetog Zosima Tumanskog, Sinaita čudotvorca.
Sveti Zosim je sa mnogobrojnim monasima sinaitima, došao polovinom 14. veka u Srbiju, tražeći tiho mesto za molitvu. Štitio ga je i sam knez Lazar. Mošti mu počivaju u manastirskoj crkvi u Tumanu.
Tu je sahranjen i žički monah dr Jakov Arsović, nekadašnji ambasador Kraljevine Jugoslavije u Francuskoj.
Raj za sve koji uživaju u prirodi
Preko puta manastira, uz Tumansku reku nalazi se stara vodenica. Dolaskom bratstva, tokom protekle dve godine, vodenica je preuređena u gostionicu, sa ribnjakom sa pastrmkama.
Tu se može obedovati manastirska hrana i probati manastirsko piće. Poznata je po tome što u njoj nema cena, već svako da koliko može i ima. U blizini gostionice je mini zoo vrt, gde su smešteni lama, magarac, poni, emui, guske, patke, ovce i utve.

Oko kilometar dalje od manastira, u gustoj šumi, smeštena je isposnica Svetoga Zosima. Isposnicu čine dve pećine, u kojima je živeo i molio se Sveti Zosim. Jedna od njih, danas je preuređena u pećinsku crkvicu. Pored isposnice nalazi se vodopad.
Branila je tvrđava tolike godine…
Ono što je mene svakako fasciniralo, posle Viminacijuma, jeste tvrđava Ram. Iako se prolazi kroz poznato vampirsko selo Kisiljevo, gde je svoje žrtve ubijao vampir Petar Blagojević još davne 1725, nema nikakve oznake koja bi eventualno na to ukazala.
Selo bi bila idealna turistička atrakcija, jer smo mi, ipak, zemlja vampira, mada to malo ko zna od stranaca. Još jedan dokaz da smo potpuno netalentovani ili možda pre nezainteresovani za turizam.
E sad, malo o tvrđavi Ram. Iako je dolazak do nje poprilično težak i ide se kozjim stazama (ali je svakako lakše popeti se nego sići), tvrđava uistinu fascinira. Stoji natpis da je za rekonstrukciju novac dala Republika Turska, ali to se baš nešto i ne vidi.
Ipak, ono što smeta je što je sve na putu do tvrđave neobeleženo i da sve treba više puta proveriti. Nema tu, sem prelepog pogeda na Dunav i ostatke nekadašnjeg utvrđenja, ništa.
Tvrđava se prvi put pominje u devetom veku, kao tvrđava Horom. Najstariji pisani dokaz o tvrđavi Ram je 1128. kada su tu Vizantinci pobedili Mađare. Po nalogu sultana Bajazita II, 1483. na granici sa Ugarskom je podignuta tvrđava sa topovskim otvorima.
To je Ram učinilo jednom od prvih artiljerijskih tvrđava na ovim prostorima.
Stratešku važnost ovo utvrđenje je imalo do 1521. godine, kada su se proširile granice turskog carstva na sever. Tad je izgubila svoj značaj kao pogranična tvrđava.
Prve detaljnije opise Ramske tvrđave ostavio je turski putopisac iz 17. veka Evlija Čelebija. A ko bi drugi? 🙂 U periodu Kočine krajine, tvrđava je oštećena kad je eksplodirala municija 1788. godine, a tada je austrijska posada izginula predvođena baronom Fon Lopreštijem, koji je i poznat kao heroj od Rama.
Tokom 18. veka, u austro-turskim ratovima, Ram je ponovo postao strateški značajno mesto. Taj status je izgubio do polovine 19. veka, kada ga Turci napuštaju. Tvrđava je dobro očuvana, s obzirom za šta je služila.
Idealno mesto da se malo odmori i uživa u pogledu na Dunav. Samo morate mnogo da pazite prilikom silaska, da se ne okliznete i ne povredite.
A kad dođe leto…
Idealno vreme da se bućnete u Dunavu! Međutim, tu treba da pazite gde se kupate, pa smo mi po Jovanovoj preporuci otišli do mesta kod kafane „Bole“ u Vincima. Nije to neka uređena plaža, već betonske stepenice sa kojih ulazite u vodu.
Kafana je poznata o ribljim specijalitetima i to je ono što tamo valja probati. Cene su malo jače, da znate! Ipak, ono što nikako, ali NIKAKO, ne smete da propustite je ovaj ugođaj:

Kad ogladnite od ove lepe ture u toplini doma svoga, savetujem vam da probate specijalitet ovog kraja koji sam dobila prošle godine, a koji se zove:
Pohovane koprive
Sastojci:
- 200 g kopriva
- 4 jaja (najbolje od morke)
- 100 g brašna
- na vrh noža praška za pecivo
- soli po ukusu
- masnoće za prženje
Priprema:
Listove koprive oprati u nekoliko voda, a jaja umutiti posoliti i dodati prašak za pecivo. Koprive spuštati u brašno, pa u jaja i pržiti u vreloj masnoći sa obe strane. Dobre su i tople i hladne. Poslužiti uz proju i ovčiji sir.
Pohvale i kritike
Na kraju, pohvaliću Turističku organizaciju Golupca, koja se najzad aktivirala i počela da radi svoj posao, makar putem društvenih mreža. Prošle godine je jedini posao radio, bar što se Golupca tiče, upravo Jovan Kocmanović.
S druge strane, izgrdiću sve one koji brinu o znacima i putokazima, pošto je ovaj deo Srbije katastrofa obeležen. Nije dovoljno staviti samo oznaku „Rimski put„. Nama se čak i ona gospođa na GPS-u naljutila zbog vašeg (ne)obeležavanja puteva.
I naravno, promovišite i vampire i vampirska mesta! Verujem da ima mnogo onih koji bi išli u ovakve obilaske. Ako ne znate kako, kontaktirajte me, verujem da može da se napravi dobra priča. 🙂
P.S. Ovaj blog post nije plaćen i ništa nije sponzorisano.
Fotografije: Nataša Ilić/lična arhiva, Pixabay, arheo-amateri.rs, sattelevizija.com, panoramio.com, recepti.gotvach.bg, lifestyle.americaeconomia.com, avantartmagazin.com
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Čudesna kafa: Od koza koje su plesale do neverovatnih 146 milijardi popijenih šoljica
-
„Niška pivara“ brižljivo čuva tradiciju: Od sna i vizije do zlatnog, penušavog napitka
-
Sva strast u tanjiru: Španska kuhinja raspaljuje maštu i tera na greh (RECEPTI)
-
Kineske vatre: Bez ishitrenih poteza u godini metalnog Pacova! (RECEPTI)
-
Dan prokupca: Vinari stekli osećaj za nešto novo! (RECEPTI)