Mislite da je princu koji je tragao za Pepeljugom, odmeravajući stopala svakoj devojci u kraljevstvu, bilo lako? Nije, jer imati malo stoplao je oduvek bilo stvar lepote. Danas sve izgleda drugačije i imati stopalo broj 34 sa 34 godine možete jedino ako ste izuzetno sitne građe. Kad sam već kod stopalca broj 34, davne 1938. je dr Pavle Miljanić raskantao dugogodišnju veridbu kad je upoznao Ružicu Stoisavljević i njeno stopalo broj 34!
Da je Pepeljuga, kojim slučajem, rođena u Srbiji, morala bi da nosi – opanke! Cipele u Srbiji su oduvek bile opanci. Danas je to deo narodne nošnje, a nekad davno su opanci bili obuća seljaka i srpskog plebsa. Velmože i kraljevi su nosili drugu obuću upriličenu zvanju, znali su cake kako da tu obuću impregniraju od kiše, snega i zime.
Jelek, anterija i – opanci!
Opanci su plitka, ravna, kožna obuća sa kaišićima. Bili su ubičajena moda tokom dugog niza godina, decenija i vekova kako u Srbiji, tako i na području Balkana. To je kožna obuća sa kaišićima, koja je vrlo udobna za nošenje. Kažu znalci, niko nikada od opanka nije dobio žuljeve. Opanci su se nosili do druge polovine 20. veka vrlo učestalo, ali kako je nova moda ulazila i u domove seljaka, tako se i opanak polako kačio za klin.
Međutim, to je srpska obuća. Tačnije, balkanska. Opanci su se nekad nosili i u Hrvatskoj, Makedoniji i Hercegovini. Nažalost, i oni su svoje opanke, dolaksom novog doba, negde zaturili i zanemarili.
Zato ću vam predstaviti vrste ove obuće koju još po nekim selima možete da vidite, kao i u po kulturno-umetničkim društvima koji neguju tradiciju Balkana. Postoje dve vrste šumadijskih opanaka. To su one sa kljunom:
i bez kljuna:
A onda i vlaški opanci:
I šopski:
Ovo su hercegovački:
Ovi su glamočki:
Makedonska verzija opanaka:
I tu postoje podele, po vrsti kože i izrade. Pa tako postoje presni opanci od neštavljene kože, rađeni u kućnim uslovima, koji su se nosili u istočnoj Srbiji, zatim crveni opanci ili crvenjaši rađeni od polušatvljene kože i u radionicama, đonovski ili granični opanci i opanci kapičari, koji se prave od uštavlejne kože u opančarskim i obućarksim radnjama, a koje su nosili ljudi u zapadnoj Srbiji.
Presni opanci napravljeni su samo od usoljene i na suncu osušene bivolje, goveđe, kozje ili svinjske kože. Prave se prema obliku i veličini stopala. Presni opanci su se nosili u planinskim i stočarskim predelima Balkana. Oni imaju delimično pokriven gornji deo stopala, plići su ili dublji i imaju opute sa ili bez ukrasa.
Kod nas u Srbiji se opanci dele na prešnjake i vrnčane. Po podeli postoje šabački, valjevski, užički, šumadijski, kosmajski, kolubarski, kačerski… Građeni opanci se prave od druge polovine 19. veka za svečane prilike. Onda polako ustupaju mesto modernoj obući.
Crvenjaši su dobili ime po boji plouštavljene kože. Počeli su da se prave u Užicu polovinom 19. veka. Odatle su se širili po celoj Srbiji. Izgledom su podsećali na vrnčanke, iako su bili jači i bolji.
Opanci kapičari se sastoje od đona, lica, pete i kaiša za vezivanje. Zvali su se još banatski, prečanski, lubaši i nopanci. Komad kože kao kapak poriva gornji deo opanka. Nošeni su u ravničarskim delovima zemlje, graničnim i pored Save i Dunava.
Đonaši su napravljeni od uštavljene goveđe kože. Imaju đon, lice, vrh i kaiš za pričvršćivanje. Lice je isprepleteno iscečenim trakama tanke kože. Po vrhu se razlikuju tipovi opanaka. Ako je manji ili ga nema, reč je o ženskom opanku.
Onda su na velika vrata, vođeni korbačem mode, u Srbiju krenule da ulaze nanule, cipelice i čizmice, da pričaju kako je bilo na klizavim i vlažnim podovima hamama, škriputavim parketima balskih dvorana, kaldrmama, popločanim bulevarima koji su se kao na pokretnoj traci smenjivali u Srbiji.
Šta je sve klepetalo našim drumovima
Ženske nanule, kao u pesmi Nedžada Salkovića, svedoče o ženskoj modi 19. veka na ovim prostorima. Kao da opominju na nekadašnje neprikosnoveno vladanje velike osmanske sile. Naime, žene se u to vreme nisu mnogo kretale. Odlazak do hamama bila im je jedna od retkih prilika da se pokažu, iznoseći pred drugim ženskinjama srebrne češljeve, vezene peškire, nanule obložene sedefom ili posrebrenim limom.
Nanule su bile popularne i u siromašnijim slojevima, naravno bez raskošnih ukrasa, kao obuća za kuću i ulicu. Imale su visoke potpetice, koje su čuvale nogu od blata i prašine.
U isto vreme vreme iz dalekog Kazanja u Rusiji stigle su čizme ukrašene šarenim ručnim radom. To su tradicionalne tatarske čizme, koje su krajem 18. veka nosili konjanici. Vek kasnije, zahvaljujući svom neobičnom izgledu, bogatim ukrasima dekoraciji i bojama, postaju popularne u evropskoj, posebno francuskoj modi, a javljaju se pod nazivom čizme à la Rus. Nisu ih nosile široke narodne mase, već oni smeliji uglavnom umetnici. I tek poneko u Srbiji.
Krajem 19. i početkom 20. veka u Beogradu su otvorene prve moderne radnje u kojima su oni što su držali do izgleda mogli da se obuku po poslednjoj evropskoj modi. Najpoznatije su bile radnje „Kosta Nikolić i Drug“ u Knez Mihailovoj ulici broj 18 i „Lazarević i Stojankić“ na mestu današnjeg „Progresa„. Postoje primerci cipela na kojima se i danas vidi oznaka tih trgovina, utisnuta u postavu.
Pokaži mi šta si – obula!
Posleratni period je bio plodan za svaku granu umetnosti, pa tako i za modu. Kao da ljudi su hrlili da nadoknade kreativnost koju su izgubili tokom rata. Dvadesete godine prošlog veka bile su revolucionarne na polju modnog dizajna. Menjao se izgled i muških i ženskih silueta. Dužina haljina i suknji se skratila do pola listova. Tako je i obuća dobila na značaju i postala je uočljivija. Pariz je postao svetski centar mode, u njemu se stvara krug modnih magova poput Elze Skjapareli, Koko Šanel, Pola Poaroa… A Beograd posle Prvog svetskog rata nikada nije bio bliži zapadu – i Parizu.
Dobrostojeće Beograđanke obuvale su se kod „Balnika“ ili „Lektresa„. „Lektres“ je bio najekskluzivniji beogradski salon za izradu obuće po meri između dva rata. Nalazio se u Knez Mihailovoj ulici broj 19, a osnovao ga je 1920. godine Mika Lević, koji se kao mladi obućar u Parizu specijalizovao za izradu ženske obuće. Njegovi klijenti bili su najbogatiji Beograđani, među kojima i kneginja Olga. Cipele su pravljene od najkvalitetnijih materijala i često u kompletu sa haljinom. Ekskluzivnost je bila veoma važna, pa su ti kompleti i modne kombinacije samo jednom prikazivale na balovima.
Ostali društveni slojevi mogli su da kupe konfekcijsku obuću serijski rađenu u „Bostonu“ ili kod braće Petrović… Pored jeftine domaće obuće, po povoljnim cenama Beograđani su mogli da nabave cipe iz Amerike. Amerikanci su bili veliki proizvođači i lideri u osvajanju novih tehnologija, pa je njihova obuća bila i kvalitetna i cenom pristupačna.
Period između dva rata zamenio je 1939. period ekonomičnosti i siromaštvo. Ubrzo je počeo i Drugi svetski rat. Fina obuća je mogla nađe svoj put do Srbije ako ga raskrsnica rodbina iz Amerike, uz neki paket sa hranom i lekovima. Tako je jedna Ruža Miljanić dobila nežne bež cipelice, koje je dizajnirala čuvena Elza Skjapareli, a jedan su od omiljenih komada koje se čuvaju u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu.
Kad „Romeo“ postane „Leda“
Pre rata svi su gledali u Pariz kao diktatora mode, a posle Drugog svetskog rata većina je pohrlila u Trst po par originalnih cipela. Domaće fabrike su počele da kopiraju italijanske modele. Pa sad, ko nije imao za original naši su radili kopije. Tako je „Romeo“ iz Venecije dobio parnjaka u „Ledi“ iz Knjaževca.
Posle Drugog svetskog rata, socijalizam je podigao proizvodnju na noge, međutim polako su umirali saloni za izradu damske ili obuće za gospodu. Nije bilo u duhu tadašnjeg režima da se obuća pravi po meri. Umesto salona, otvarale su se radnje za široke narodne mase. Mogli su još ponegde da se nađu odlični predratni majstori, koji su po šemi iz pariskog ili italijanskog časopisa pravili jedinstveni komad obuće.
Novi preokret u modi donosi kraj šezdesetih i sedamdesete godine prošlog veka, hipi i seksualna revolucija vođene novom filosofijom, oslobođenom svih stega i pritisaka. Veliki uticaj na modu tada imala je muzika (a kad nije?!). Mladi se oblače i obuvaju kao omiljene im muzičke zvezde, koje na koncertima nose obuću sa ekstremno visokim potpeticama, sa platformama.
U osamdesetim godinama dolazi do fenomena voljenja i podržavanja određene robne marke. Imuni na to nismo ni dan danas.
Tada postaje nebitno kakvu ko obuću nosi, već ko je autor tog dela.
Što se mode tiče na ovim prostorima, ona je potpunu degradaciju doživela devedesetih godina prošlog veka. Bez obzira što su se i u Beogradu mogle kupiti krpice poznatih svetskih dizajnera i firmi, odeća i obuća koja je ovde u to vreme stizala, kasnila je po nekoliko sezona.
https://www.youtube.com/watch?v=11o0drpzph4
Šta se danas nosi?
Kako je krenuo novi vek, tako je i moda kod nas dobila nove obrise. Hteli mi to ili ne, trendovi se prate. Sad, nije baš da se svi „vodimo savetima“ modnih blogerki, pa idemo kao kopi pejst, sa roze bundicom i čizmicama, ali da, nosimo sve ono što nam prija i u čemu se osećamo prijatno. E to je moda. Dobro, nećete se šetati po ulici obučeni kao Marija Antoaneta (sem ako nije neki maskenbal), ali sebe možete pronaći i u kineskoj radnji ili na buvljaku. Naravno, kao i sve na svetu, i moda ima cenu. Moda je sve ono što možete da vidite na ulici. Od frizure, do cipela. Moda – to ste vi.
Da ne kasnimo za ostatkom sveta, pomažu nam već pomenute modne blogerke. Ipak, pošto ne spadam u zaluđenice za modom, nikad neću odstupiti od svojih pravila i tačno znam koji mi se par cipela, papuča, sandala ili patika sviđa. Njih se ne ordičem i, ako je verovati meni bliskim ljudima, imam „osećaj“ za lepe cipele. Ne, nemam ih pun orman (cipelarnik mi jeste pun), a modu pratim samo toliko da ne izgleda kao da sam izletela iz vremenske mašine koju je napravio doktor Braun u Spilbergovom filmu „Povratak u budućnost“ (Back to the Future), koji god deo. 🙂
Evo nekih mojih omiljenih cipelica:
– Mene ne možete da prevarite tim šarmom.
– Ste sigurni?
– Ne.
(Razgovor između mene i najboljeg psihologa u Srbiji) #psiholog pic.twitter.com/thqQlzCdot— Sultanija (@Rokselana) 30. јун 2017.
I za kraj, daruje vam muziku iz Almodovarovog filma koji se po nazivu uklapa u ovaj tekst – „Visoke potpetice“ (Tacones Lejanos):
https://www.youtube.com/watch?v=IUHlDNmkads
Inspiracija – narodni.net, mpu.rs, nacionalnarevija.com
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Jahanje na talasu: Astrološki pogled na Džokera
-
Čudesna kafa: Od koza koje su plesale do neverovatnih 146 milijardi popijenih šoljica
-
Dan zaljubljenih: Malo ste preterali – slavite ljubav svaki dan! (VIDEO)
-
Vikinzi na oltaru ljubavi: Kako su se voleli nordijski narodi?
-
Najpoznatiji filmski poljupci: Ostaviće vas bez daha! (VIDEO)