Kad se na istom mestu okupe pisci, jedna kosplejerka i blogerka/vlogerka na tajnom zadatku u Somboru na prvom Festivalu epske i naučne fantastike, to onda mora da bude dobro. Ozbiljno vam sve ovo pišem! 🙂 Sombor sam prvi put posetila u decembru 2014, a u leto ovaj romantični grad u kome je Laza Kostić zblažnjavao fine dame somborske vežbajući u gaćama pored otvorenog prozora izgleda kao usnuo pod suncem, ulenjen i ulepljen od toplote koja ga opija. Hladovine tek dovoljno, dok pisci i mi oko pisaca tražimo osveženje. Nađosmo ga u bašti kafića „Dve krigle debele“ gde nas je dočekala baš ova pesma:
Odmah da vam se izvinim što ću ovaj tekst maksimalno da prvatizujem. Zato i krećem iz kafane gde počinje druženje. Uz knjige, citiranja rečenica, šaljive opaske i dobru muziku. Pronalazimo se u roditeljstvu, istoriji i muzici. U nekim našim omiljenim opuštanjima. Ivan Branković, „Portalibrisov“ pisac „Prometejevog dnevnika“ i „Projekta Herkules“ je budući tata, očekuje devojčicu u novembru. Dimitrije Stevanović, pisac knjige „Ime vatre“ u izdanju „Strahora„, već je tata skoro godinu dana i donekle smo ga smatrali seniorom u ovoj ekipi roditelja. Ipak, u seniorstvu što se dece tiče prednjači moja malenkost, dok Nebojša Petković, „Portalibrisov“ pisac trilogije „Poslednji grad“ sa dva dečaka može svima da nam drži lekcije o hendlovanju dva klinca, odjednom. Pošto mu mlađi naraštaj ima tek tri i po meseca, mislim da ga prava žurka tek čeka. Bojana Vukotić, kosplejerka je jedina ostala verna svojim rekvizitima na dečje teme je mogla samo da klima glavom, ali su se teme vrlo brzo promenile.
Kad fantazija stigne u Sombor
Fantazija zna da odvede tamo gde ni jedna stvarnost neće i ne može i tako te neke priče nas u ušuškanoj kafanici opustiše, a bogami opustile su i mlado društvo za susednim stolom koji su se, pak, takmičili u nekim svojim veštinama, koje se u mom rečniku mogu nazvati „Ko popije više piva do podne“. Trudili smo da njih ostavimo u njihovim fantazijama, nama su naše već dovoljno bile zanimljive. Saznala sam tako da Ivan Branković već oprema budućeg člana porodice zanimljivim stvarčicama, da je pazario novi komp, da mora da jede bar pet puta dnevno, da su mu čokoladice obavezne dok piše ili igra igrice u tri ujutro. Dimitrije Stevanović, rođeni Kruševljanin u svom kostim odelu me je osvojio i otvorio mi oči sa akcentovanjem reči „kobasica„. Ne, nije onako kako ćete vi pročitati ili pomisliti. Reč je stvarno o kobasici (svi vi sa dirty mind-om, sram vas bilo!), a za akcentovanje pitajte nekokog sa juga Srbije kako bi rekao ovu reč. 🙂 Ja znam. I od sad, kobasicu više nikad neću zvati isto. 😀 (sram vas bilo, svi vi drtimajnderi! – OPET!)
Pisci fantastike žive svoju fantastiku u knjigama. Oni su to dok stvaraju. Ipak, kad ne pišu oni su ljudi nalik svima nama. Samo nalik. U stvari, to i nisu neki obični ljudi, jer pisci fantastike nisu obični. I nikad to neće biti. Da bi mladim naraštajima, ali i nešto starijim ljubiteljima ovog žanra, pokazali kako izgleda biti pisac, da bi predstavili svoja dela i sebe, pojavili su se na tribini tokom Prvog somborskog Festivala epske i naučne fantastike.
O svojim počecima, zamkama, izazovima i traganjima, kao i junacima u svojim romanima govorili su pomenuti pisci. Pre njih, Bojana Vukotić je predstavila svoje umeće pravljenja rekvizita iz poznatih filmova naučnofantastičnog žanra. I sama u kostimu, nije joj bilo teško da mlade naraštaje nauči osnovama kreativnog delanja. Za ozbiljniji kosplej je, ipak, potrebno vreme, ali dosta novca.

Štandovi su bili nakrcani knjigama, stripovima, a program je podrazumevao da se održe tribine i da se somborskoj publici predstavi sve ono što prati pisanje fantastike i pravljenje kostima i rekvizita. Bojana je održala uspešnu radionicu, pričala o Tolkinfestu, svojim kostimima i omiljenin junacima. Pisci su fanovima otkrivali svoje svetove i nedaće sa kojima su se susretali tokom pisanja. Neki fanovi su bili uporni da se zbliže i druže sa glavnim junacima Festivala, pa su odlučili da prave društvo piscima i Bojani tokom noćne šetnje Somborom. 🙂

Kratka šetnja je nekima od nas (čitaj: meni) pokrenula teme za nova pisanja i nove blogove. O Somboru ne mogu da pišem više, jer sem četiri lokala (uz savet da obavezno jedete u „Gradskoj pivnici„, ako se nađete u Somboru), Gradske kuće, sunčanog sata na kom piše „Jedan od ovih ti je poslednji“ i zgrade Županije ne videh ništa. Nije bilo vremena, jer je Festival bio povod zbog čega smo tamo. I da znate – dobro je prošao! Prvi put, nadam se da je prošao ispit. Nadam se da su svi somborski poštovaoci ove grane bili zadovoljni onim što su čuli i videli na tribinama. Nama, učesnicima i pratiocima učesnika je bilo super, Sombor je ostao u lepoj u spomeni i lepom druženju i upoznavanju. 🙂
Prvi Festival pokazao je da se za ovakve stvari vredi izboriti i da ljudi vole nešto što nije klasičan mejnstrim. Nadam se da je organizatorima sve ovo dalo vetar u leđa da nastave dalje, da imaju podstreka da okupljaju zanimljive stvaraoce i – da se ponovo susretnemo!
P.S. Veliko hvala izdavačkoj kući „Portalibris“ što me je pozvala da budem deo ove neverovatne ekipe!
A sad pogledajte video:
≈ tekst je nastao zahvaljujući organizatorima Festivala epske i naučne fantastike Sombor i IK „Portalibris“ ≈
Fotografije: Nataša Ilić
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Bili jednom Džoni Dep i Amber Herd: Vašar mizoginije (VIDEO)
-
Bliski susret: Neko je dobio grip… Ne, već kovid-19!
-
Anksioznost u doba korone: Evo šta možete da uradite za sebe!
-
Kako nas koronavirus uči da budemo – LJUDI: Pet lekcija koje saznajemo od pandemije
-
Hirurški rezovi: Srećan mi rođendan! (VIDEO)