Bio jednom jedan Francstal: Kad je Zemun krojen po meri Nemaca

Ovo je priča o drugačijem Zemunu. Ovo je priča o Nemcima koji su nekad živeli u ovom sremskom gradu, a potom i beogradskoj opštini. Možda nije vreme da pišem o Nemcima dok se ceo svet uoči dana Holokausta seća samo nemačkih zločina, a možda pokušavam da bacim neku drugu svetlost na ovaj narod. Možda nevešto to činim, ipak želim da Nemce pokažem drugačije, iako ne opravdavam ničije zločine, pa ni njihove. Pokušaću sad da ispričam priču o osveti. O osveti u Zemunu.

Nekad se Zemun zvao Francstal. Ono što se zna su zvanični podaci Kraljevine Jugoslavije, u kojima stoji da je 1931. godine u Zemunu živelo 8.354 stanovnika nemačke nacionalnosti. Podaci tadašnje nemačke zajednice u Jugoslaviji govore da je u ovom gradu živelo 8.686 Nemaca. Od formiranja građanske uprave u Zemunu, što je bilo pre oko 250 godina, pa do sada većinsko stanovništvo je bilo srpsko. Po broju stanovnika, posle Srba bili su Nemci, pa Hrvati, dok su ostale nacionalnosti bile zastupljene sa po nekoliko stotina stanovnika. Prema nezvaničnim podacima, na početku Drugog svetskog rata u Zemunu je živelo oko 35.000 stanovnika.

Kad Nemac oplemeni Zemun

Stari Francstal

Prema arhivskim podacima, Nemci su masovnije u Zemun počeli da se doseljavaju početkom 18. veka. To su bile zanatlije koje su do Zemuna stizale sa vojskom. Francstal su osnovale 72 nemačke porodice koje su se tu doselile 1816. godine. Pošto je prostor u koji su se doselili bio dolina, kasnije su naselju dali ime Francstal, što bi u prevodu značilo „Franjina dolina„.

Crkva Svetog Vendelina u Zemunu

Osvrnuću se na trenutak na jednu građevinu koje odavno nema. To je velika i velelepna katolička crkva Svetog Vendelina u Francstalu, podignuta 1888. godine po planovima Hermana Bolea, poznatog zagrebačkog arhitekte. Crkva je bila u dvorištu škole koja je podignuta 1901. godine, koja je sačuvana i danas postoji kao osnovna škola „Petar Kočić“ u Prvomajskoj ulici. Na zahtev nove komunističke vlasti, crkva je srušena 1955. godine. Šut posle rušenja crkve, kako dolikuje, su odneli radnici „Gradske čistoće“. Bio je to objekat od izuzetne arhitektonske vrednosti, ali kao da je sad bitno kad ga više nema?

Oltar u crkvi Svetog Vendelina

Broj stanovnika u Francstalu se vremenom povećavao, a naselje se širilo i bogatilo. Nemci su razvijali razne zanate, gajili su domaće životinje, povrtarske i ratarske kulture. Njihovi odnosi sa ostalim stanovnicima Zemuna bili su dobri, pošto su živeli u slobodnom gradu sa građanskom upravom.

Škola i crkva Svetog Vendelina. Zemuncima je ovaj deo poznat, tu je sad autobuska stanica autobusa 15, 18, 78.

Nemci poljoprivrednici, zanatlije, trgovci i ugostitelji, živeli su u pomenutom naselju Francstal ili Francestal, dok su intelektualci, bankari, činovnici, bogati trgovci, lekari i apotekari živeli u centru grada. Tadašnji Francstal ili Franjin dol, kako su ovo nemačko naselje nazivali Hrvati, prostirao se na velikom prostoru današnjeg Gornjeg grada.

Porodica Mozer

Nemci su snabdevali grad poljoprivrednim proizvodima, mlekom, sirom, puterom, povrćem i voćem, jer je to bila osnovna delatnost većine stanovnika ovog naselja. Pored poljoprivrede, bavili su se i raznim zanatima. Imali su tekstilne i druge radionice, veće i manje restorane i trgovine. U ovom naselju bila je poznata nemačka porodica Mozer, koja je imala svoju vinariju i veleprodaju vina, to je današnji „Navip„.

Nemci u Francstalu su, pored visokoparternih i parternih kuća, pomoćnih objekata, gostionica, restorana, radionica, radnji, mesara, trgovina, apoteka, ordinacija, posedovali i ogromne površine obradive zemlje. U centru Zemuna živeli su ugledniji i bogatiji Nemci, intelektualci, činovnici, bankari, advokati, lekari, apotekari i trgovci. Tako su tri velike apoteke držali oni. Porodica Tajbl imala je bioskopsku dvoranu u Glavnoj ulici, gde se nekad nalazio bioskop „Sloboda„, a sada je ruina.

Nisu nacisti, ali su Nemci

Crkva Svetog Vendelina 1947. godine

Ne postoje zvanični podaci o tome koliko je bilo nemačkih kuća, ali, prema najgrubljim procenama, bilo ih je više od 2.000, na desetine radionica, trgovina, restorana i još mnogo toga. Pošto su se Nemci najviše bavili poljoprivredom, pripadalo im je više hiljada hektara kvalitetne zemlje.

Kao i ostali gradovi u Austrougarskoj, i Zemun je bio podeljen na četvrti. Tako su u samoj varoši, današnjem Starom jezgru, živeli uglavnom obrazovaniji i bogatiji Zemunci svih nacionalnosti. U Gornjoj varoši, kao većinsko stanovništvo bili su Srbi, a u Francstalu Nemci. Granica je bila današnja Ugrinovačka ulica. Nemci su živeli i u drugim delovima Zemuna, ali ne kao većinsko stanovništvo.

Na početku Drugog svetskog rata na svim važnijim mestima u Zemunu bili su Nemci. Grad je pripojen Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a Hrvatska je bila obavezna da šalje vojnike na istočni front.

Pored toga što je Nemaca bilo kao katolika i protestanata, tokom i posle Drugog svetskog rata pojavile su se porodice Nemaca koji su postali – Hrvati. Takođe, postojale su i one nemačke porodice čiji su članovi bili u KPJ. Na taj način su spaseni kako životi, tako i imovina. Ne treba trošiti reči da je to bio izuzetno mali broj.

Nemačka vlast je, prema svedočenjima tokom ratnih vremena, bila korektna prema Srbima i u mnogim situacijama ih je štitila od ustaša. Većina lokalnog nemačkog stanovništva, koje je na ovim prostorima bilo duže od dva veka, nije bilo nacistički orijentisano, ali su bili prinuđeni da se prilagode novonastaloj situaciji. Velika i moćna familija Mozer imala je dosta obrazovanih i bogatih predstavnika.

Tako je advokat Johanes Hans Mozer bio dve i po godine za vreme Drugog svetskog rata gradonačelnik Zemuna. Bruno Mozer i njegov sin, vlasnici vinarije „Mozer„, sredinom rata su pobegli iz Zemuna u Tursku, ali su vino i dalje pravili za Nemce. Posle rata su optuženi i oduzeta im je sva nepokretna imovina, vinarija i vila u dvorištu, a proglašeni su okupatorima. Nije tako prošla samo familija Mozer, već i drugi Nemci.

Stepenište od nadgrobnih spomenika

Od vandalizma nisu pošteđene ni njihove crkve i groblje u Francstalu koje se nalazilo na prostoru današnjeg KBC „Bežanijska kosa„. Od nemačkih nadgrobnih spomenika sačinjene su stepenice koje spajaju park Kalvarija (što je katolički naziv za Golgotu) i ulicu Prilaz. Dugo ljudi nisu verovali da je ta priča istinita, ali kad se pre neku godinu obnavljalo stepenište i vađene kocke, tačnije polomljeni nadgobni spomenici, radnici umesto da vrate kocke na poleđinu, oni su pojedine delove okrenuli baš na stranu gde se i sad vide natpisi sa spomenika i tako je ova priča potvrđena. Inače, u parku Kalvarija su nekad stajala tri krsta od kojih je jedan danas na Zemunskom groblju. Zemni ostaci sa nemačkog groblja preneti su na groblje Bežanijska kosa. U delu KBCBežanijska kosa“ danas postoji samo spomenik stardalim vatrogascima iz Francstala u Prvom svetskom ratu.

Nemačka i Slovačka evangelička crkva koja i danas stoji na uglu ulica Tošin bunar i Prilaz, podignuta je desetak godina pre početka Drugog svetskog rata. O njoj sam pisala u tekstu ovde. Kad su komunisti došli na vlast, kao simbol svoje moći stavili petokraku na krov crkve, a nju preobratili u objekat opšte namene. Godinama je služila za razne opšte stvari, pa je bila mesna kancelarija i sedište mesne zajednice. Bila je i noćni klub i kladionica. Danas je, iz nepoznatih razloga, nazivaju „sinagoga„, a tu je smešten KUDBranko Radičević„. Nedeljom se tu okupljaju malobrojni evangelisti.

Stepenice od nemačkih nadgrobnih spomenika

Veliki deo nemačke imovine posle rata oduzet je od vlasnika samo zbog toga što su bili nemačke nacionalnosti. U njihove kuće uselili su se oni koji nikad u kući nisu živeli, ložili su parket i spavali sa stokom koju su doveli u grad. Izbeglice iz raznih kršnih balkanskih krajeva.

Zbog osvete završili u logorima i u Dunavu

Nemci su krajem leta 1944. godine vozovima organizovali transport civilnog stanovništva iz Zemuna, koje nije želelo da čeka dolazak Crvene armije i komunista. Posle propasti nemačke komande i njihovog povlačenja iz grada, ostalo je svega 900 Nemaca koji su doživeli su sudbinu poraženih. Prema podacima Nemačkog narodnog saveza iz Subotice, od tog broja odmah je ubijeno 201 muškarac, 80 žena i četvoro dece.

Partizani ulaze u Zemun, 1944.

Ostali su završili u logorima. U Titovim logorima smrti likvidirano još 136 muškaraca, 117 žena i 12 dece, ukupno njih 265. Od njih 900 koji su pali komunistima u ruke, ubijeno je ukupno 550.

Preživelim, punoletnim Nemcima posle logora određen je prinudni rad u trajanju od tri godine. Posle „odsluženja„, morali su da plate novoj državi veću sumu novca kako bi mogli da otkupe ispis iz državljanstva, kao uslov iseljenja i useljenja u Nemačku ili neke druge zemlje.

U jesen 1944. kod današnje pijace u Zemunu su sa vojnih kamiona bacali ljude kojima su ruke bile vezane žicom, na pločnik. Vojnici su ih gurali sa kamiona, a oni su padali. Zatvor je bio kod sadašnje opštinske zgrade. Na mestu gde je danas restoranVenecija“ bili su duboki rovovi. Ti ljudi su ili streljani ili ubijeni maljevima i toljagama, a potom zatrpani u te rovove. Među stradalima nisu bili samo Nemci, već svi neprijatelji nove vlasti.

Dunav je tih dana bio crven od krvi i pun bele pene. Talasi su krv i penu nabacivali na obalu, koja se belela od kreča. Javno su se pozivali Nemci i Mađari na dobrovoljni rad. Mnogi se sa tog rada nikad nisu vratili. Na pijaci su kružile priče kako su konji gazili po grobovima na obali reke. Kada se Dunav povukao i obala osušila, kej je podzidan i obložen kockom. Tako su oni rovovi, odnosno grobovi pobijenih Zemunaca sakriveni. I sad ćute. Ali dobro je, pa neko još podseća.

Inspiracija – „Glas javnosti“, „Večernje novosti“

Fotografije: lična arhiva, Facebook starnica Stare slike Zemuna

4 thoughts on “Bio jednom jedan Francstal: Kad je Zemun krojen po meri Nemaca

  1. Jedina adresa na koju su mogli da se obrate i pitaju francstalske Švabe novembra 1944. god je, ne Crvena armija, ne partizani, već – Adolf Hitler! „Adolfe, šta bi ovo od nas? Dokle nas dovede ovaj tvoj projekat Trećeg rajha?“ Nemaju oni ništa ni sa partizanima, ni sa Crvenom armijom. Za stradanje Nemaca, kao i nemačke nacionalne manjine širom Evrope, kriv je isključivo Adolf Hitler, i njegovo nacističko vođstvo. Svako drugačije tumačenje istorijskih događaja može biti samo zlonamerno… i pokvareno!

    1. Pravdanje partizanskih zlocina dolazi samo od crnogorskih, hercegovackih, lickih potomaka koji su se uselili u te kuce i razbijali plocice da im se ne bi klizale koze, isti oni koji danas slave slave a dedovi im ubijali svestenike.

      Ako jedan pripadnik nekog naroda pocini zlocin pa nije ceo narod kriv, veci naredbodavci i izvrsioci.
      Sta bi trebali muslimani posle Srebrenice da rade da krive ceo Srpski narod ili potomka partizana i oficira JNA Ratka Mladica i izvrsioce?

      Drugi svetski rat koliko je bio borba protiv oslobodjenja bio je i klasni rat( gradjanski), onih koji su sa krševa zeleli pitomu Vojvodjansku ravnicu sa uredjenim domacinstvima, a da nepricamo o vilama na Dedinju i stanovima u centru grada.

      1. Vecina podunavskih Nemaca su sa velikim oduševljenjem dočekali nemačke okupatore a franctalski Nemci nisu bili izuzetak. Pretstavnici Kulturbunda u Franztalu medju kojima je i poznati Hans Mozer su neposredno pre 6. Aprila pripremali preuzimanje vlasti i doček nemačkih vojnika dok su nemice šile uniforme i zastave za Dojčemanšaft koje je skrivao Mozer u vinarskim podrumima. Inače u gostionici Brašl (prva slika) koja se nalazila preko puta crkve Svetog Vendelina su se odrzavali redovni sastanci Klturbunda.

Ostavite odgovor