U narednim redovima pisaću o možda najkontraverznijem bogu slovenske mitologije. Bogu koga mi i danas slavimo, obeležavamo i često povezujemo sa događajima iz naše istorije. Možda čak i pogrešno tumačimo. Ne, ja neću da vam pričam priču kako, eto, ima neka veza između Svetovida i Vidovdana i kako, eto, baš taj bog, o kome čak i ne znamo mnogo, pokušava nešto da nam poruči (jer, znate, velike su se stvari dešavale baš na Vidovdan). Da li su Svetovid i Vid danas jedno te isto božanstvo, ne znam. A nisam ni pobornik teorije da smo izgubili u bici na Kosovu. U svakom slučaju, ovo je priča o bogu Svetovidu. Ne svecu Vidu. Ne Vidovdanu. O Svetovidu.
Svetovid je, u slovenskoj mitologiji, jedan od najvažnijih bogova. Poštovali su ga, mnogi tvrde, baš ovde u Srbiji, dok je nekad bio slavljen u gradu Arkoni, na ostrvu Rujan (današnji Rigen). Ono što se ne zna je kolika je i kakva bila njegova uloga i mesto u slovenskom Panteonu.
Veliki Svetovid na Rujnu
Grad Arkona je bio verski i trgovački centar. U njega su dolazili trgovci, koji su pre bilo kakvog posla, u Svetovidovom hramu ostavljali najvredniji predmet iz svoje ponude. Na taj način su trgovci pokušavali da umilostive velikog boga, pa je poklon bila neka vrsta žrtve. Poklone su donosili i pripadnici drugih slovenskih plemena i to samo govori koliko je ovo božanstvo bilo poštovano.
Našla sam da su ga slavili baltički Sloveni i da je njima on i bio vrhovni bog. Otkrića iz 1868. su pokazala da je njegov hram na već pomenutom ostrvu Rujan bio od drveta, a u njemu su bile naslikane scene iz bitaka i ratova. Svetovidov hram je bio opasan ogradama. Jedna je bila sa crvenim krovom, a druga je imala zavese koje su stajale na četiri stuba. U hramu se nalazio drveni Svetovidov kip, sastavljen od više delova, ali je izgledao kao da je napravljen od jednog komada drveta.
Sam idol ili statua, koja je označavala boga Svetovida, bila je visoka osam metara i imala je četiri glave. Glave su gledale na četiri strane sveta. Statua je imala rog u desnoj i luk u levoj ruci, a pored sebe uzde, sedlo i mač. Zato se i misli da je Svetovid bio kako bog žetve i izobilja, tako i bog rata. Sem ove statue, nekad je u Galiciji, na jugoistoku Poljske postojao Zbručki idol, kip sa četiri lica koja gledaju na četiri strane sveta. Dva lica su muška, a dva ženska. Neki etnolozi misle da je tu reč o zajedničkoj statui bogova Mokoš, Lade, Peruna i Svaroga, dok drugi misle da je to Svetovid.
Bog rata ili bog žetve?
Svetovid je imao i svog belog konja. O konju je vodio računa sveštenik hrama i niko sem njega nije smeo da ga pipne. Stanovnici ostrva Rujan i poklonici ovog boga su verovali da Svetovid noću jaše konja, jer su ujutru često zaticali životinju prljavu i oznojenu. Konj je imao svoju namenu. Služio je da bi sveštenik gatao, tačnije predviđao ishod bitke, ali i drugih događaja. Pred konja bi sveštenik postavio koplje kroz koje je životinja trebalo da prođe. Ako bi konj krenuo desnom nogom, to je značilo dobar završetak bitke, a ako bi krenuo levom, bitka je trebalo da bude odložena.

Praznik boga Svetovida se slavio u vreme žetve, što se poklapa i sa današnjim praznikom Vidovdanom. Žrtve koje su se podnosile su bile životinjske glave. Sveštenik je gatao, ali ne sa konjem. Naime, on je imao zadatak da vidi kakvo je stanje sa medovinom koja je sipana prošle godine u Svetovidov rog. Ako je medovina opala, to bi značilo da će godina biti oskudna, dok je više medovine u rogu značilo rodnu godinu. Onda je sveštenik prosipao medovinu i dolivao novu. Tokom svetkovine, svi koji su patili od bolesti očiju su se lečili izvorskom vodom i biljkom vidovščicom, što se danas čini na Vidovdan. Svetkovina se završavala velikom gozbom i slavljem. Ispred samog kipa boga Svetovida prinošen je veliki kolač premazan medom, iza koga je stajao sveštenik i pitao narod da li ga vidi. Prisutni su odgovarali da ga vide, a on je tada poželeo da ga dogodine ne vide, da bi sledeće godine žetva bila bolja. Ovaj kolač danas ima velike veze sa česnicom koja se priprema za Božić. U osvit nove vere, to jest hrišćanstva, neki spisi su pokazali da su prinošene ljudske žrtve. Naravno, te ljudske žrtve su bili hrišćani. Nije utvrđeno da li su te žrtve zbog osvete zbog ubijenih slovenskih sveštenika ili je to bila praksa. Hrišćanstvo se nije lako prihvatalo među Slovenima na Balkanu. Prema vizantijskim spisima, Vasilije I je 873. u južnoj Dalmaciji, zapadno od Neretve, prilikom pokrštavanja Slovena, porušio sva svetilišta i kumire, sem najvećeg posvećenog bogu Svetovidu. Svetovidov hram je pretvoren u crkvu posvećenu Svetom Vidu.
Analizom imena Svetovid dolazi se do zaključka da je to božanstvo koje vidi svet ili svevideće božanstvo. U prilog tome govore i statue koje imaju lica na četiri strane sveta. Sve ovo, ipak, treba uzeti sa dosta rezerve, jer se ne zna mnogo o slovenskoj mitologiji i većina teorija je na bazi slabih dokaza. Međutim, i druga slovenska božanstva imaju isti ili sličan nastavak, a to je vid, odnosno, vit. Verovatno su neki od vas čuli za Ruđevida ili Rujevita, Porevida, Gerovita… I danas postoje tipično slovenska imena izvedena od ovih nastavaka, kao što su Vitomir, Vidoslav i Vida.
Svetovid nije video kraj

A onda je došao kraj. Germani su prihvatili hrišćanstvo. Sloveni su im predstavljali varvarsku, neprijateljsku silu koju je trebalo slomti i pokrstiti. Germani su već tad prihvatili katoličanstvo, a želja im je bila da pokore slovenski narod koji je živeo na teritoriji između Odre, Labe i Baltičkog mora. Tako su Germani poveli rat protiv Svetovida, da bi što pre pokorili Slovene. Jedino je ostrvo Rujan odolevalo novoj veri. Hrišćanstvo je sporo dolazilo među Slovene, ali su Germani našli način. Danski kralj Valdemar je 1168. godine sa vojskom došao na Rujan i počeo da ruši hramove slovenskih bogova i da pljačka. Valdemaru je najviše smetao Svetovid, pa je poslao Dance Esbena i Svena da poruše njegov hram. Esben i Sven su izneli Svetovidov kip i pred narodom ga uništavali želeći da im pokažu da njihov bog nije toliko moćan koliko su oni mislili, jer da jeste ne bi dozvolio da se sve to desi. Tako je nova vera zamenila staru. Arkona i Rujan su istraženi tek 1921. godine.

Germani su sve slovensko uništavali, sve njihove kulturne i religijske centre. Potpuno su nestali polapski Sloveni. Ovi Sloveni su pripadali plemenu Poljana iz koga će kasnije nastati Poljaci. Oni su se dugo borili protiv Germana, trudeći se da sačuvaju svoju teritoriju. Uništavanjem slovenskih bogova i njihovih hramova, Germani su pokorili i Slovene.

U jesen 2013, arheolozi su na Pešterskoj visoravni prvi put pronašli obrise hrama za koji se predpostavlja da je pripadao Svetovidu. Pored ostataka svetilišta pronađeni su predmeti koji su ukazali da je reč o ovom slovenskom bogu.
Fotografije: Wikipedia, wieszcza.deviantart.com, epika.org, portal-dos-mitos.blogspot.com, skriptorijum.blogspot.com, majevica.forumakers.com, unixone.ru
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Sveti Joakim i Ana: Poklonite nešto crveno, udelite siromašnima i klonite se svađa
-
Uvertira za Holokaust: Hitlerova sujeta je potegla duge noževe
-
Plavooki otac Turaka: Od zaostale carevine stvorio modernu republiku, a zemlja ga neće
-
Počeli su nekršteni dani: Mora donosi košmare i muči ljude
-
Želeo je žrtve i vodio duše u Nav: Pre dobrog Nikole u vodama se skrivao Voden