„Perunov hroničar“ u svetu vampira: Teško prihvatam nove stvari

Miloša Petkovića, mladog pisca koga većina pamti po trilogiji „Perunov hrončar“ znam uglavnom sa raznih sajmova. Knjiga, naravno. Nismo imali prilike da se sretnemo. Sve do sad. Prosto je nemoguće da neko ko se zanima za srpsku mitologiju može da bude nezanimljiv. Takav je i Miloš. Vedar duhom, pun entuzijazma, bez po muke se upliće u izazov. Ovoga puta, povod je njegova nova knjiga – „Tajna stare vodenice„, u izdanju „Portalibrisa„. Posle Peruna, red je došao i na prave pravcate, srpske (kako drugačije?!) vampire. Ali ne samo njih. Knjiga, prva u nizu (o da, biće ih još!) kombinuje više ličnosti koje znamo kako iz istorije, tako iz romana u jednoj, čini se, fantastičnoj priči.

Sa promocije knjige „Tajna stare vodenice“

Da li ste istraživali Niš i niške priče?

  • Jesam, s tim što određena vrsta ljudi koja obitava u Nišu ima sve što pravi Nišlija ne bi smeo da ima. Niš je pun ljudi koji nisu Nišlije i takvi ljudi mene teraju da se odeslim iz Niša. Ja sam veliki lokal patriota. Smatram da niko ne može da bude patriota, da se busa u grudi, da diže tri prsta i da viče „Ja volim Srbiju!„, a da pljuje po svom rodnom mestu. To nije patriota. Prvo mora da bude lokal patriota. Ja sam lokal patriota  i verovatno sam zbog toga krenuo da pravim veće krugove oko Niša, po jugoistočnoj Srbiji i da pronalazim te lepe lokacije od Rtnja do Đavolje varoši i ovamo od kanjona reke Jerme do Kopaonika gde su Blace, Brus, Kušumlija. Tu su mi se mnogo sviđale te neke priče vezane i za mitologiju i za hrišćanstvo. Imamo mnogo različitih verzija jedne priče. Imamo verziju o Đavoljoj vraoši gde je vila skamenila svatove, a negde ima priča da je iz crkve izašao svešetnik i da je anatemisao svu tu priču, jer ih je đavo napio đavoljom vodom i poveo brata i sestru da se venčaju, a to ne bi smelo i zato su skamenjeni. Niš je centar svih tih priča. Za mene Niš nije Naisus, nego Vilingrad, za mene Nišava nije Nišava nego Naisa, meni simbol Niša nije Konstanin, meni je najstariji simbol vila Naisa, vila izvorkinja koja se pominje u našim pesmama. Nju čak i i Dejan Stojiljković pominje u „Duge noći, crne zastve„, susret sa Kosančićem. Meni su mitski motivi mnogo jači nego istorijski i meni oni pomažu da napravim mnogo bolje priče. Sebe smatram pričovedačem i pripovedačem i zato sve tako gledam.
Miloš Petković i vampiri

Znate li priču za francuskog pesnika Alfonsa de Lamaratina koji je prilikom posete Srbiji bio potpuno fasciniran Ćele kulom?

  • Da, naravno! Znam ja još jednu dobru priču za Ćele kulu. Rusi su imali ideju da prave veliku Bugarsku, da bi sprčili prodor Turaka. Tada je Bugarskoj obećan Dimitorvgrad, i Pirot, sve do Niša, pa je onda je došla grupa Rusa koja je sve to gledala i obilazila. Grupa Rusa se susrela sa Milanom Obrenovićem ispred Ćele kule. Milan im je rekao, parafraziram: „Možete da dobijete sve ovo od Srbije onog trenutka kad me odvedete u Rusiju pokažete mi ovakav jedan spomenik sa glavama vaših najvećih junaka koji su se borili protiv Turaka i moju glavu među tim glavama„. Time im je reko da nisu nikakvu žrtvu podneli za srpski narod, a ako se drznu da nešto pokušaju, imaće problem sa njim. On je bio neko ko je mogao to da im kaže. Ćele kula je jedina kosturnica tog tipa koja se nalazi na površini u Evropi. Postoje još dve slične kosturnice sa većim bojem glava, ali je Ćele kula jedina na površini. U jednoj od njih je sniman film „13. ratnik“, a one se nalaze Češkoj i Slovačkoj, ako se  ne varam, i u pećinama. Po tome je ova naša jedinstvena u svetu. Dopisivao sam se sa nekim strancima što oko knjiga, što ovako i prva asocijacija za Niš im je „Skull tower“  i meni je to mnogo super. 🙂

Pisci stalno imaju taj problem da li pišu za sebe ili za publiku. Jeste li Vi „Tajnu stare vodenice“ pisali iz duše?

  • Jesam, iz duše sam pisao. Uvek se raplačem kad gledam Petra Pana. Odmah se setim onog lepog vremena kad sam bio klinac. Kad gledam Gunise isto. To je jače od mene i to je tako . To prepoznajem i u ljudima kad imaju tog Petra Pana u sebi. Kad kažem da sam pisao za sebe, to je u u onom zanatskom simislu, gde uzimam neke likove i događaje i stavljam ih u roman. Uvek gledam kroz više aspekata. Neke stvari su zanimljive medijama, pa to ponudim medijima. Neke stvari su zanimljive publici, pa o pustim na Fejsbuk, jer će tako narod kupiti knjigu. Međutim, kod ovog romana, ni jednog trenutka nisam o tome razmišljao. U romanu su likovi koje volim i uvek ću radije da pročitam o Šerloku Holmsu ili o Van Helsingu, nego da uzmem nešto novo. U tom smislu sam vrlo težak, zato i ne prihvatam nove varijante vampira.  Zato sam od početka hteo da napravim neku svoju priču, da uzmem sve te likove i da gledam kako bi se oni ponašali na istom mestu, kakav bi bio dijalog između njih. Zamišljao sam kako da ih slikam diajlozima, ko će u kom trenutku progovoriti, kako će se sukobiti i šta će reći, a ih ima sedmorica. Meni je bilo  zanimljivo da njih u jednom trenutku sukobim i da ih povedem kroz  tu priču, a kao neko ko voli Srbiju i te naše priče, ja sam hteo da ih dovedemo ovde. Pitanje je bilo – kojim povodom? Onda su mi mačevi pali na pamet. Neki od mačeva su bili nađeni kao što su Brutov bodež, Ekskalibur mač, Džingis kanov mač, jedan Atilin mač, pa se ispostavilo da ih ima dva – mačevi blizanci, Zmajeva kandža i Katana Mijamota Musašija, najvećeg samuraja svih vremena. Moji junaci su imali pet mačeva i krenuli su da traže šesti. Njih priča, uz pomoć Tolkina, koji je poznavalac legendi, dovodi do Srbije. U romanu dominiraju Britanci. Tu je i Hauard Karter. Svi su oni došli u Srbiju i susreli se sa Čajkanovićem. Tada dolazi do onoga što sam želeo – do priče o Kisiljevu i do onoga što se nalazi na četiri strane u bečkim spisima o slučaju vampira u tom selu. Te priče mi je prevodila drugarica. Sa francuskog jezika mi je priču „Čovek sa gvozdenom maskom“ prvodila profesorka. Tu sam našao podatke o Volteru, Luju XV i o lokacijama, pa sam u roman ubacio Ževodanske šume, kao u filmu „Pakt sa vukovima„. To mi je to bilo zgodno mesto da odatle krene priča, pa mi je bilo fascinantno da  postoje legende koje direktno odgovaraju mojoj priči. Došao sam do jednog dela gde nisam znao kako ću, jer nisam smeo da idem mnogo u širinu, jer se družina razdvojila i sastala se u Zarožju, pred Savinom vodenicom. Došlo je do priče o Sibinjanin Janku, Matiji Korvinu i sve je tu bilo super povezano i kad sam došao do podatka da je Vlad Drakul jurišao na Konstatinopolj bez svog mača. Imao je on svog viteza, Crnog Iliju, koji je dao mač Despotu Stefanu, pa je mač rasklopljen na tri dela. Naravno, tu sam malo i gledao kako se prave mačevi, da li ide posebno balčak, posebno krsnica, sečivo, šta će kod koga da bude, sve je to meni bilo zanimljivo. Ako pisci tako uživaju dok sve to pišu i istražuju, a ja sam uživao, onda će vrlo verovatno i većina čitalaca uživati kad to bude čitala.

Obišli ste sva mesta gde su srpski vampiri. Koje Vam se najviše dopalo?

  • Najviše mi se dopalo u Gadžinom hanu. Selo Marina Kutina gde je vodenica na Kutinskoj reci. To je vodenica sva u kamenu. Stara je 220 godina i potpuno je netaknuta.

Kakva priča je vezana za nju i o kakvom vampiru je tu reč?

  • Nije to bila neka priča koju bi mogao da ispričam, a da je po nečemu posebna i zanimljiva. To je samo priča da je tu bio neki vampir i to je to. Napravljena je samo jedna prostorija, što nije često kod vodenica. Vodenice su od kamena, kroz njih protiče voda i uvek je promaja. Ljudi koji su bili vodeničari uvek su imali problema sa zdravljem. U sklopu ove vodenice se nalazi jedna soba naprvaljena za vodeničare, iznutra oblepljena blatom i slamom. Zapravo, hermetički je zatoverana, ima jedno veliko kube u kojem se loži, krevet, stočić i dva prozorčića. To je jedina vodenica u kojoj sam video da postoji posebna soba, kao neki apartmančić, za vodeničare. Navodno, vodeničari su se tu zatvarali i strahovali zbog vampira. Čuo sam za Gornji i Donji Dušnik. Tu postoji neka Jankovska vodenica i tu su mi pominajli neku porodicu u kojoj su se i otac i sin posle smrti povampirili, pa su dolazili u tu vodenicu. Oni su i za života bili vodeničari i bili su omraženi, jer su napastvovali žene za života, pa su samo nastavili to isto da čine i posle smrti. Ne mogu da se setim prezimena, ali na osnovu prezimena im je dat nadimak. Taj kraj ima mnogo vodenica koje su kao iz filma „Leptirica„.

Koliko imate vremena da istražujete?

  • Nije problem vreme, više je problem novac. Entuzijazam je uvek prisutan, ali treba sipati gorivo i izdvojiti vreme, jer ako radite nešto što donosi novac, pitanje je da li možete sebi da priuštite nešto tako. Uspevam da se organizujem u ovom ludom, difuznom vremenu i da jedan deo vremena posvetim i tome. Meni je fascinantna priča o Bogovom vratima gde su Stari Sloveni doalzili. Moj kum je magistar geografije, pa mi je pričao o geografskim podacima. To je kameni prersast i pokazao mi gde ih još ima. Tamo imamo priču o Baba Jagi i Baba Jaginoj kući. Tu je blizu Kalinin izvor, gde je Marko Kraljević dolazio, a ona mu nije dvala da pije vodu. Pa ima priča o Devici. Planina Devica se nekad zvala Devana, a Ozren je bio Vidin. To su muž i žena, a izmđu njih je njihovo dete Slemen. A na Slemenu je taj kameni prerast. Ide se 13 kilometara kozjim stazama. Krenuo sam sa društvom na 38 stepeni pod punom opremom, bili smo kao ludaci. 🙂 Sva sreća, pa je naišao jedan čovek i pokazao nam na izvor gde smo mogli da se osvežimo. Kad smo došli gore, bila je neverovatna temperaturna razlika. Temperatura vazduha je bila oko 40 stepeni, a u tom prerastu, u hladovini je 20 stepeni i struji vetar, dok je iza neka pećinica. Stari Sloveni su, prema legendi, donosili svoje ranjenike tu, verujući da će tu rane da im se iscele, a dozivali su i bogove. Tako sam ja hrabrio moje kilavije drugare. 🙂 Lokalno planinarsko društvo vodi radoznalce tu. Ovu priču sam čuo na RTS-u, od Biljane Bajić, mislim.

Kako je krenulo to interesovanje za srpsku mitologiju?

  • Kad sam napisao prvu knjigu „Vukove sudbine“, gosti na promociji u „Simfonijskom klubu“ u Nišu su bili prof. dr Radomir Đorđević iz udruženja „Serbona“ i niški pisac Bata Stanojević, sa Niškog univerziteta.  Oni su pričali o knjizi i bilo im je teško da popamte sva ona imena, pošto je roman epska fantastika i sve je izmaštano. Obojica su mi sugerisali, jedan kao pisac, drugi kao profesor koji se bavi istorijom, da je to idealna forma i da mogu uz pomoć tog  žanra iz zaborava da vratim Preuna, Svaroga, Svetovida i sve te bogove o kojima sad pričam. Tako sam polako krenuo u to. Malo me je bilo sramota, jer jedino što sam znao su imena bogova. To je bila 2008. Znao sam samo za Peruna, Svaroga, za Moranu… Samo najzvučnija imena. Dobio sam neke knjige, a jedna žena mi je u biblioteci narezala 40 knjiga na disk, u PDF formatu o slovenskoj mitologiji. Bukvalno sam gutao te knjige! Tako sam saznao da je niška „Prosveta“ štampala Sretena Petrovića i njegovih četiri, pet knjiga. To sam sve uzeo za sebe. Sad polako skupljam literaturu. Internet je super stvar. Meni mnogo pomaže. Za dve sekunde rešim neki problem. Sad ne mogu da izađem iz toga. Uz ovu knjigu probao sam da pobegnem od epske fantastike, ali niasm uspeo da pobegnem od mitologije.

Da li su Vam nudili ekranizaciju „Perunovog hroničara“?

  • Da mi je neko nudio i nije, ali da se rodila neka ideja u okviru neke ekipe u k0joj sam i ja, to jeste. U početku sam imao ideju da se urade igrani trejleri koji su i reklame za knjige. To je privuklo veliku pažnju medija, rodilo se interesovanje, ali situacija je  takva da treba mnogo novca. Nije neizvodljivo. Ono što sam, kao pisac, saznao je da ne treba mnogo da se mešam, već da prepustim to profesionalcima i da treba sve da držim što dalje od medija, jer u medijima uvek izađe neki bombastični naslov tipa „Srpski gospodar prstenova„, pa sve to ode u pravcu kom ne bi trebalo. Ako do nečeg takvog i dođe, ćutaću, pa kad bude stvarno došlo do toga, svi će znati.

 

Fotografije: Nebojša Vučinić, Facebook

 

 

Ostavite odgovor