Borba za slobodu: Nevesinjska puška opalila rat

Bosansko-hercegovački ustanak, poznat i kao Nevesinjska puška, podignut je u okolini Nevesinja 1875. godine protiv Osmanlija. Vrlo brzo se proširio na ceo prostor Bosne i Hercegovine.

Ustanicima su oružjem i ljudstvom pomogale Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora, što je dovelo do otpočinjanja Srpsko turskog rata. Posledica ustanka i ratova koji su vođeni protiv Osmanske imperije bio je Berlinski kongres 1878. na kome su Srbija i Crna Gora dobile nezavisnost i veću teritoriju, dok je Austrougarska na 30 godina okupirala Bosnu i Hercegovinu, koja je ostala u sastavu Osmanskog carstva.

Prvo je došlo je do sukoba na brdu Gradac, poznatog pod imenom Nevesinjska puška i označio je tako početak opšteg ustanka u čitavoj Hercegovini. Ubrzo je palo i Nevesinje. To je dalo vetar u leđa ustanicima u okolini.

U Podgorici je u jesen 1874. ubijen Jusuf beg Krnjić, osmanski činovnik za koga se sumnja da ga je ubio bliski rođak vojvode Marka Miljanova. Turci su izvršili odmazdu nad stanovništvom i trgovcima. Ovaj događaj je poznat kao Podgorički pokolj. U jeku dešavanja, Crna Gora je tražila deo Hercegovine, što joj osmanska vlada nije ustupila, pa je došlo do crnogorske objave rata, juna 1876. To je odmah zatim učinila i Kneževina Srbija.

Pripreme za ustanak

Vođe ustanka u Hercegovini su bili Jovan Gutić, Simun Zečević, Ilija Stevanović, Trivko Grubačić, Prodan Rupar i Petar Radović. Oni su se tokom avgusta i septembra 1874. sastali i odlučili da počnu pripreme za ustanak. Doneli su odluke o pripremi oružja i municije, mesta koja bi bila za zbegove, pripremi podrške Crne Gore ustanku i pripremaju sve tako da se ustanak digne na proleće 1875. Ova grupa je u oktobru stupila u pregovore sa crnogorskim knezom Nikolom I Petrovićem. Knez, prvo, nije želeo ishitrena dejstva, pominjući nespremnost Rusije za rat sa Turcima. Pripreme su, bez obzira na sve, nastavljene. U bilećkom i trebinjskom vođe su bile serdar Todor Mujičić, Gligor Milićević, Vasilj Svorcan i Sava Jakšić.

Turci su saznali za pregovore i u dogovoru sa knezom i pokušali su da pohapse kolovođe, ali su oni pobegli u Crnu Goru u zimu 1874. na 1875. Velike sile su se umešale, naročito Austrougarska, koja je zbog svojih interesa u Bosni i Hercegovini tražila od Turske da pomiluje vođe ustanka i izvrši amnestiju. Turci su pristali pod pritiskom.

Pero Tunguz

Ustaničke vođe su se vratile 1875. i nastavile su sa planovima oko dizanja ustanka. Plan je predviđao prvo oslobođenje nevesinjskog kraja, a onda i širenje na ostale delove Hercegovine. Turci su ganjali hajduke pod komandom Pere Tunguza koji su 5. jula na Cetnjoj poljani na planini Bišini napali karavan. Tako su Turci ušli u sukob sa naoružanim seljacima Jovana Gutića na brdu Gradac, severno od sela Krekova. Ovaj sukob je kasnije poneo naziv Nevesinjska puška i označio je početak opšteg ustanka u Hercegovini. Prvo je ustanak obuhvatio nevesinjski, a potom i bilećki i stolački kraj, potom gatački kraj i pogranični pojas ka Crnoj Gori. Čete od 50 do 300 ljudi i odredi od 500 do 2.000 ljudi su se okupljali da bi napadali turske granične karaule i begovske kule.

Turci su imali četiri bataljona (tabora) redovne vojske (nizami) sa ukupno 1.800 vojnika. Oni su bili raspoređeni su u Mostaru, Trebinju, Nikšiću, Foči i karaulama na granici. Uz nizame bio je veći broj bašibozuka (neredovne vojske). Turskim snagama je komandovao Selim paša kome je nadrđene bio Derviš paša, turski komandant u Bosni i Hercegovini.

Pošto je ustanak izbio, Turci su pokušali da dobiju na vremenu pregovarajući sa ustanicima, dok im ne stigne pojačanje. Ustanici su tražili smanjenje poreza, što su Turci odbili i borbe su se nastavile. Iz Bosne je stiglo još 4.000 nizama, a kasnije i još četiri bataljona nizama u Trebinje. Ustanici su tokom jula i avgusta 1875. uništili većinu karaula i zauzeli su Trebinje 5. avgusta. Trebinje su Turci oslobodili 30. avgusta. Krajem avgusta su počele borbe i u Bosni, a Srbija i Crna Gora su obećale pomoć.

Uspeh kod Nevesinja

Prvi značajan uspeh je došao pri napadu na Nevesinje. Grad je branilo 370 nizama, odred bašibozuka i u Odžaku još 300 konjanika. Napad je izvelo 700 Crnogoraca i 270 ustanika, pošto su utvrđenje Korito zauzeli ustanici. Posle dana borbi, zauzet je grad i zaplenjena velika količina namirnica i oružja. Ovaj uspeh je pomogao pregovorima sa Portom, a u južnoslovenskim gradovima se organizuju i  pomognu ustanicima.
Pred kraj avgusta 1875, Turci su uspeli da okupe 1.500 ljudi i 48 topova. Ustanici su imali oko 10.000 duša u svojim redovima i znatno slabiju opremu. Već u septembru Turci su bili blokirani u Nikšiću, Nevesinju, Gacku, Bileći i Goranskom, a već krajem meseca je u pomoć došao četvrti bataljona nizama.
Reuf paša je ušao pred kraj novembra u Goransko sa 4.500 vojnika, a sa 8.000 vojnika iz Gacka je ušao u Nikšić krajem decembra. Napadi ustanika na Turke bivaju odbijeni, jer u redovima vlada nesloga. Tokom zime 1875/76. nastupa primirje. Komandant svih ustanika postao je Petar Vukotić.
Kod Turaka u januaru 1876. dolazi do smene, pa Reuf pašu je zamenio Muhtar paša koji je imao 30.000 vojnika, a od njih je samo polovina bila spremna za borbe. Ostali su bolesni ili ranjeni u ranijim borbama. Odred Peka Pavlovića sa 1.500 boraca je kod Gluhe smokve krajem januara 1876. napao pet bataljona nizama i odred bašibozuka i pobio ih. Muhtar paša je na to u tajnosti skupio 16 bataljona u Trebinju, noću ih prebacio na Popovo polje i sa svih strana napao odred Peka Pavlovića. Čitav dan su trajale borbe i odred je tek noću uspeo da se izvuče u Zupce, preko Trebišnjice. Srpski gubici su bili veći od 100 ranjenih i mrtvih.

Austrougarska je poslednjeg dana januara predala Porti novi predlog za reforme. Porta ga je prihvatila, ali ne i ustanici, što je nateralo Austrougare da počnu pregovore sa knezom Nikolom. Knez Nikola je tražio proširenje granica Crne Gore i njeno priznanje kao nezavisne države, kao uslov da prestane da momaže ustanike. U daljim pregovorima, Turci su ustanicima nudili amnestiju i pomoć na popravci kuća. Ustanici su tražili dodelu trećine zemlje hrišćanima i smanjenje turskih poseda samo na Nikšić, Foču, Trebinje, Mostar, Stolac i Pljevlju. Turci su ove zahteve odbili.

U martu 1876. Turci su izgubili još jednu bitku na Muratovici, imavši 800 mrtvih, a ustanici su zaplenili 1.300 pušaka. Muhtar paša je dobio pojačanje i u martu je imao 22.000 vojnika. Početkom aprila, pašine snage u Gacku su brojale 20 bataljona nizama i 2.000 bašibozuka. Sredinom aprila, Muhtar paša je sa ovim snagama krenuo ka Nikšiću, a ustanici su prikupili dovoljno vojske pri izlazu iz kanjona Duge. Borbe su trajale dan i noć. Turci su pretrpeli značajne gubitke i povlačili su se prema Gacku. U Gacku je Muhtar paša pojačao snage i sa njima krajem aprila ušao u Nikšić. Kad su Turci počeli povratak u Gacko pretrpeli su gubitke pošto su ih napali ustanici.
Nemačka, Rusija i Austrougarskasu predložile  dvomesečno primirje. Srbija i Crna Gora su zajedno digli oružje protiv Osmanlija. Ugovor o savezu je potpisan na Cetinju 16/30. juna 1876, što je dovelo do srpsko-crnogorsko-turskog rata koji se vodio između 1876. i 1878. Hercegovački ustanici su ušli u sastav crnogorske vojske i pomogli su da dođe do pobeda na Vučjem dolu 28. jula 1876, na Krscu 5. juna 1877 i pri zauzimanju grada Nikšića u septembru 1877. Tokom 1878. crnogorska vojska je delovala ka moru, a ustanici u Hercegovini.

Bosansku ustanak

Dušan Vučković
On je počeo nešto kasnije od hercegovačkog, i nije došlo do usklađivanja dejstava u ova dva kraja iste zemlje. Iako je ustanak u Hercegovini dobro napredovao, u Bosni je propao. Srbija, u samom startu, je imala dosta gubitaka dok je Crna Gora uspešno ratovala. Tek druge godine ratovanja 1877. Srbija počinje da ubraja pobede uspehe. U pripremama ovog ustanka su se isticali Vaso Vidović, Simo i Jovo Bilbija, Spasoje Babić i Vasa Pelagić. Prvo je trebalo osloboditi sela kod Kozare, Prosare i Motajice, zatim napasti komunikacije i blokirati savske gradove, a kasnije zauzeti Banja Luku. Po planu ustanak je trebalo da počne 18. avgust 1875, ali je plan osujećen. Odali su ga zatvoreni sveštenici u Prijedoru. Zato su seljaci iz Dvorišta, Čitluka, Petrinje, Bačvana, Pobrđana i Tavije napadli redife u Dvorištima. Ustanak je tada šire prihvaćen, a vođa je postao Ostoja Kormanoš.
Na početku je usnatak zahvatio deo  oko Prosare i Kozare, a oko Prijedora se formirala četa sa oko 400 ustanika kojom komanduje Pero Babić. Oni su blokirali Prijedor, a zatim pod vođstvom Marka Bajalice i Marka Đenadije napali su Bosansku Kostajnicu. Tu su pretrpeli neuspeh. Turci su brzo formirali čete bašibozuka u Banja Luci, Travniku, Bihaću, Bosanskoj Dubici i Kostajnici, Prijedoru i Starom Majdanu. Sa ovim snagama izašli su u tri kolone ka Kozari, a ustanici su se povukli pred nadmoćnijim snagama. Krajem avgusta ustanici su se podelili u manje grupe da bi izbegli totoalni krah, a komandu preuzeo Petar Popović Pecija. Preko Save je prebačena veća količina pušaka, poslata iz Srbije kao pomoć. Turske snage su napale ustanike na Prosari i potisle su ustanike prema Savi, gde su poginuli Kormanoš i Pecija. Ustanak se, međutim, dalje proširio u jugozapadnu Bosnu, gde je na čelo došao Golub Babić. Oko Crnih potoka, južno od Grmeča stvorena je slobodna teritorija koju su ustanici držali tokom 1875.

Pomaganje ustanka

Odbori za pomoć su formirani u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Glavni odbor za pomaganje ustanka je osnovan u Beogradu avgusta 1875, a zatim se javljaju odbori i u drugim mestima. U Novoj Gradiški je osnovan Glavni odbor bosanskog ustanka za oslobođenje.
Srpska vlada je nastojala da svojim delovanjem obezbedi pripajanje Bosne Srbiji, a Hrvati su tražili ujedinjenje sa Hrvatskom. Na Jamničkoj skupštini sredinom decembra 1875. došlo je do sukoba između pobornika dinastije Obrenović i Karađorđević.

Proleće 1876. je donelo nastavak akcija ustanika, naročito na Kozari, Prosari, Grmeču, Vučjaku i Motajici. Golub Babić je nabavio 200 pušaka, barut i olovo za njih. Uz Babića tu je bio i Ilija Bilbiju i Todor Sučević. Babić nije napao dobro utvrđene i branjene gradove, već je brojao uspehe prilikom napada na manje turske snage. Srbija je ušla u rat protiv Turske, što je pomoglo ustanicima. Ustaničko rukovodstvo 2. jula 1876. izdaje proglas o ujedinjenju Bosne sa kneževinom Srbijom.Tada komandu preuzima pukovnik Mileta Despotović iz Srbije. On je organizovao ustanike u vojsku, pooštrio je disciplinu i počeo je da planira osvajanje gradova.  Zbog neuspeha Srbije u ratu sa Turskom i primirja 1. novembra, ustanak počinje da slabi. Nesloga među vođama ustanka se produbljuje, slabi disciplina, a sve to koriste Turci.

Izvestan neuspeh


U proleće 1877. ustanici su krenuli u napad sa 5.000 vojnika, ali sa ograničenim uspehom. Despotović sa ustanicima u maju prodire u središte Bosne, na šta Turci grupišu jake snage sa namerom da unište žarište ustanka kod Tiškovca i Crnih Potoka. Babić je pristupio izbegavanju frontalne borbe, ali Despotović je to odbio i sa 3.000 ustanika je zauzeo Sedlo. Tu su ih Turci napali i razbili i tako je došlo do vojnog sloma ustanka. Despotović je prešao Austriju, gde je zarobljen i interniran sa grupom ustanika. Babić je prešao na par dana u Liku, a zatim se vratio u Bosnu sa namerom da obnovi ustanak. Usamljen vojno i politički, nije uspeo da dobije pomoć ni od Srbije, ni od Rusije. Tada se održala Narodna skupština sa 200 delegata i izabrana je privremena narodna bosanska vladu sa 14 članova. U vladu su ušli Golub Babić, Vladimir Jonin, Jovo Bilbija, Jovo Skobla, Vid Milanović… Vlada je uskoro  pohapšena, a Austrougarska je okupirala Bosmu i Hercegovinu 1878. po sporazumu sila na Berlinskom kongresu.Glavni uzroci neuspeha ustanka su bili nejedinstvo rukovodstva, nepovoljna spoljnopolitička situacija i nepravilan oblik borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Uspehe ustanika je iskoristila Austrougarska za svoje ciljeve.

Od Petra Mrkonjića do Henrija Mekvajera

Petar Mrkonjić

U samom ustanku u Hercegovini učestvovao je potonji kralj Petar I Karađorđević, kao Petar Mrkonjić. I sam knez, a onda i prvi kralj obnovljene Kraljevine Srbije, Milan Obrenović, je učestvovavo u ratu.

Takovskim krstom su odlikovana tri strana junaka: američki dobrovoljac škotskog porekla, brigadni general Heri Mekvajer, ruski general Mihail Černjajev i ruski pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski. Černjajev je čak dobio i srpsko državljanstvo, a sa ruskim dobrovoljcima je učestvovao je na Moravskom frontu, gde je u bici na Šumatovcu izvojevao pobedu. Uz generala Černajeva u ratu je učestvovao pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski, koji je i poginuo kod Aleksinca 1876. Njegov lik poslužio je Lavu Tolstoju za lik Vronskog u romanu „Ana Karenjina„.

Henri Mekvajer je bio plaćeni ratnik koji je skupljao dobrovoljce u Crnoj Gori i učestvovao u Hercegovačkom ustanku, gde je upoznao Petra Mrkonjića. Ratovao je na strani Srbije pod ruskom komandom sa 2.000 svojih dobrovoljaca kod Aleksinca i Deligrada. Od Rusa je dobio Zlatnu medalju za hrabrost.

 

Fotografije: Wikipedia, Youtube, politikin-zabavnik.co.rs, slobodnahercegovina.com, virtualnahercegovina.com, postesrpske.com, tesla.prsha.stageandtest.com, trebinjelive.info, magacinportal.org

Ostavite odgovor