Jovan Vladimir i Teodora Kosara: Ljubav veća od zatočeništva

Što god je srpstvo imalo slavno,
Imalo sveto, imalo glavno,
Nije li Zeta to odnihala?
Zeta je srpstvo sve osnovala!
Na zetskoj njivi niklo je prvo
Srpskih vladara vladarsko drvo!
Od Vladimira pa do Ivana…

Da istorija ne mora da bude štura i dosadna, već da može da bude prava ljubavna priča dokazaće naredni redovi koje posvećujem srpskom knezu Jovanu Vladimiru, poreklom iz Zete i princezi Teodori Kosari, ćerki bugarskog cara Samuila. Za nju ništa nije bilo prepreka da zbog voljenog čoveka učini sve. Ova ljubav našla se i na stranicama „Letopisa popa Dukljanina„. Kasnije je bila inspiracija mnogim duhovnicima i književnicima. O ovom slavnom srpskom knezu i mučeniku pisali su Ava Justin i Sveti Nikolaj. Jedna je od najboljih priča „Iz knjiga starostavnih“ Stevana Sremca je“Vladimir Dukljanin„. Istorijsku dramu o Vladimirom životu „Vladimir i KosaraLazar Lazarević štampao je u Budimu, 1829, a istoimeno delo napisao je i Petar Preradović. Mučenička smrt ovog kneza navela je Jovana Steriju Popovića da napiše žalosnu igru „Smrt kralja Vladimira„. O ovom junaku pripovedao je narod, pevane su mu crkvene pesme, a pomenut je i u „Pesmi o kralju Vladimiru“ iz „Razgovora ugodnog naroda slovinskog“ Andrije Kačića-Miočića. Niko nije tako lepo pisao kao knez Nikola u „Balkanskoj carici“ čije stihove sam navela na početku.

Život Jovana Vladimira i romantična saga Vladimira i Kosare  prisutna je i bugarskoj književnosti. Sveti Jovan Vladimir poštovan je i kao bugarski svetac. Tema Srbina u bugarskom zatočeništvu bila je u središtu pažnje drugog toma trilogije Dmitra Taleva „Samuil„, a problemu Srba u bugarskom ropstvu nije odolela ni srpska književnost.

Opredeljen za carstvo nebesko

Knez Jovan Vladimir je rođen u Duklji oko 990. Bio je vladar Duklje i Srbije od oko 1000. do 1016. godine, najistaknutije srpske kneževine tog doba. Duklja je bila ranosrednjovekovna srpska kneževina čija se teritorija većim delom poklapala sa današnjom Crnom Gorom. Moć Duklje se znatno povećala posle raspada države srpskog kneza Časlava. Do raspada je došlo pošto je umro knez Časlav, oko 943. godine. Kolika je bila Časlavova Srbija nije poznato, ali se zna da je uključivala Rašku i Bosnu. Raška je potpala pod Duklju, zajedno sa susednim srpskim kneževinama Travunijom i Zahumljem. Vizantijci su Duklju često nazivali Srbijom.

Jovan Vladimir je stupio na presto oko 1000. godine, nasledivši još kao dečak svog oca Petrislava. Petrislav se smatra prvim dukljanskim vladarem čije se postojanje može dokazati istorijskim izvorima, koji nagoveštavaju da je on bio u bliskim odnosima sa Vizantijom. Duklja se sastojala od dve oblasti: Zete na jugu i Podgorja na severu. Po svoj prilici, Vladimirov dvor se nalazio u župi Oblik ili blizu nje. Po lokalnom predanju, Vladimirov dvor je bio na brdu Kraljič, kod sela Koštanjica blizu Skadarskog jezera, u delu zvanom Krajina, na jugoistoku Crne Gore. U blizini Kraljiča nalaze se ostaci crkve Prečiste Krajinske, koja je postojala u Vladimirovo vreme.

Vladimirovo pojavljivanje na istorijskoj sceni dešava se tokom dugog rata između vizantijskog cara Vasilija II i bugarskog cara Samuila. Čini se da je Vasilije II angažovao i druge balkanske vladare za borbu protiv Samuila i da je iz tog razloga održavao kontakte i sa dukljanskim knezom.

Car Samuilo

Bliske veze sa Vizantijom nisu pomogle knezu Vladimiru. Samuilo je napao njegovu zemlju 1009. ili 1010. deo kao pohoda na vizantijski Drač, u blizini Duklje. Uvidevši da ne može ništa protiv ogromne sile, Jovan Vladimir se povukao sa vojskom i narodom na utvrđeno brdo Oblik, zapadno od Skadra. Prema „Letopisu popa Dukljanina„, Vladimir je tamo učinio čudo. Brdo je bilo puno zmija otrovnica, ali kada se on pomolio Gospodu da spase njegov narod, zmijski ugriz je postao bezopasan.

Samuilo je ostavio jedan deo vojske da opseda Oblik, dok je sa ostalim četama napao obližnji Ulcinj. Jovan Vladimir se posle nekog vremena predao, što se u „Letopisu“ pripisuje njegovoj želji da izbavi svoj narod od gladi i mača. Odmah je poslat u zatvor u Prespu, prestonicu Samuilove države u zapadnoj Makedoniji. Odustavši od opsade Ulcinja, car je usmerio svoje snage prema Dalmaciji. Došao je sve do Zadra, spalivši usput Kotor i Dubrovnik, a u svoju zemlju se vratio preko Bosne i Raške. Posledica ovog pohoda bilo je privremeno Samuilovo zauzimanje Duklje, Travunije, Zahumlja, Bosne i Raške.

Ljubav u zatvorskoj ćeliji

Jovan Vladimir u zarobljeništvu i Kosara
Prema „Letopisu„, dok je Vladimir okovan mučen u prespanskom zatvoru, moleći se danju i noću, javio mu se anđeo Gospodnji koji mu je prorekao kako će uskoro biti oslobođen, ali da će kasnije umreti mučeničkom smrću. Njegova sudbina u zatočeništvu je opisana u vidu romantične pripovetke. Tu se pojavljuje Samuilova ćerka Teodora Kosara. Njen susret sa Vladimirom ispričan je u „Letopisu“ :
I tako je jednog dana careva kćer po imenu Kosara, potaknuta od Svetog Duha, prišla ocu i zatražila da joj dopusti da siđe sa svojim sluškinjama i opere glavu i noge okovanim zatvorenicima, što joj je otac dozvolio. Tako je sišla i počela je da obavlja bogougodno delo. Tada je ugledala Vladimira i videvši da je lepog izgleda, smeran i skroman, i da je pun mudrosti i bogopoštovanja, zastala je da porazgovara sa njim, a njegove reči su joj se učinile slađe od meda i saća„.

Postoji legenda da su Vladimira u zarobljeništvu oslepeli. Međutim, i takav slep Vladimir je bio naočit, pa se u njega zagledala princeza Kosara. Ona je zamolila oca da srpskog kneza oslobodi iz tamnice i zatražila da se uda za njega. Car joj uslišio molbe. Vladimira je pustio iz tamnice. Posle venčanja, Samuilo mu je, kako kaže pop Dukljanin, predao na upravu „zemlju i kraljevstvo njegovih predaka„.

Ostaci crkava kod jezera Šas

Tu postoji još jedna legenda. Kosarina ljubav je bila toliko jaka da je oslepljenom mužu želela da povrati vid. Rečeno joj je da treba da sagradi 365 crkava kod nekog jezera. Ona je izabrala da to bude jezero Šas, ne bi li svom dragom povratila vid. Tako je i uradila, a Jovan Vadimir je progledao. I dan danas postoje ostaci crkava kod ovog jezera.

U stvarnosti, ovaj brak je mogao biti rezultat Samuilove političke procene, koji je možda smatrao da će mu Vladimir, kao zet biti verniji vazal. Rešivši na ovaj način pitanje Duklje, car je mogao da se okrene ka Makedoniji i Tesaliji, gde su bila glavna žarišta sukoba sa Vizantijom. U hronici se tvrdi da je Samuilo poverio Vladimiru ceo Drač. Moguće je da je knezu poverena severna oblast te teritorije, koja je samo delimično bila pod carevom vlašću. Smatra se da je knez na upravu dobio i deo Raške, a možda i čitavu tu oblast. Njegovom stricu Dragimiru, vladaru Travunije i Zahumlja, koji se pred Samuilovom vojskom povukao na neku planinu, car je takođe dozvolio da nastavi da vlada kao njegov vazal.
Posle toga, u „Letopisu“ stoji sledeće:
Vladimir je tako živio sa svojom ženom Kosarom u potpunoj svetosti i čednosti, ljubeći Boga i služeći mu i noću i danju, i vladao je svojim narodom koji mu je povjeren pravedno i u strahu od Boga„.
Ništa ne ukazuje na to da je Vladimir na bilo koji način učestvovao u ratnim pohodima svog tasta. Višedecenijski sukob kulminirao je kad su Vizantijci porazili Samuila u bici na Belasici 1014. Car Samuilo je umro 6. oktobra iste godine. Nasledio ga je sin Gavrilo Radomir, čija je vladavina bila kratkog daha. Naime, ubio ga je 1015. njegov brat od strica Jovan Vladislav i preuzeo vlast nad carstvom. Nedugo potom ubio je i Radomirovu ženu. Vladislav je onda poslao glasnike Vladimiru sa zahtevom da dođe na carski dvor u Prespu, ali Kosara je odgovorila muža od tog puta i sama je otišla tamo. Car je prima sa počastima i opet poziva kneza da dođe, šaljući mu zlatni krst na kome se zakleo da mu ništa nažao neće učiniti. „Letopis“ beleži Vladimirov odgovor na ovaj poziv: „Znamo da Gospod naš Isus Hrist, koji je za nas stradao, nije na zlatnom ili srebrnom krstu raspet, nego na drvenom. Dakle, ako je tvoje obećanje iskreno i tvoje reči istinite, pošalji mi po monasima drveni krst i uzdajući se u pomoć Gospoda našeg Isusa Hrista i polažući nadu u živi krst i vredno drvo, doći ću„.

Stradanje pred crkvom

Ubistvo Jovana Vladimira
Dva episkopa i jedan pustinjak su došli dukljanskom knezu sa drvenim krstom, rekavši da se na njemu car zakleo da mu nikakvog zla neće učiniti. Vladimir je poljubio krst i stavio ga u košulju, pa je sa malom pratnjom krenuo u Prespu. Čim je stigao tamo, ušao je u jednu crkvu da se pomoli bogu. Izašao je iz crkve držeći  drveni krst, a pred samim crkvenim vratima su ga oborili Vladislavljevi vojnici i odrubili mu glavu. Bilo je to 22. maja 1016. Motiv za ovo ubistvo nije sasvim jasan. Otkad su porazili Samuila 1014, Vizantijci su dobijali bitku za bitkom, pa je Vladislav verovatno sumnjao ili je bio obavešten da se Vladimir sprema da obnovi savezništvo Duklje sa Vizantijom. Ovo savezništvo bi bilo nepovoljno za Vladislava zbog blizine Duklje sa Dračem, koji je bio cilj njegovih osvajanja.
Vladislav je početkom 1018. vodio neuspešan napad na Drač, pod čijim zidinama je poginuo. Prema „Letopisu„, tokom opsade Drača, Vladimir se pojavio pred Vladislavom dok je večerao. Kad je krenuo da beži dozivajući vojnike da ga spasu, Vladimir ga je ubio. Iste godine je vizantijska vojska pod vođstvom cara Vasilija definitivno pokorila poslednje delove Samuilove carevine. Pošto Vladimir i Kosara nisu imali dece, Vladimirov zakoniti naslednik bio je njegov stric Dragimir, travunijski knez, koji se u prvoj polovini 1018. uputio sa vojskom u Duklju da se ustoliči kao njen vladar. Kad je došao u Kotor, Kotorani su ga na prevaru ubili, a njegovi vojnici su se vratili u Travuniju. Duklja se tek ponovo pojavljuje u pisanim izvorima tridesetih godina 11. veka. Neki istoričari pretpostavljaju da je oko 1018. Duklja pala pod Vizantiju, dok drugi veruju da je pripala nekim vladarima, kao vizantijska vazalna država.
Jovan Vladimir je sahranjen u Prespi, u onoj istoj crkvi ispred koje je ubijen. Ubrzo se pročulo da molitva kod njegovog groba leči od raznih bolesti i mnogi su počeli da dolaze tamo da se pomole. Nedugo posle smrti, Jovan Vladimir je priznat za sveca i mučenika, a za njegov praznik je određen 22. maj. U to vreme, sveci su priznavani bez nekog posebnog obreda kanonizacije. Vladimir je prvi vladar neke srpske države koji je uvršten među svece. Vladari srpske države koja će se širiti oko Raške, a koji potiču iz loze Nemanjića, će skoro svi biti kanonizovani, počevši od utemeljivača Stefana Nemanje.
Prečista Krajinska
Nekoliko godina po Vladimirovoj smrti, njegova udovica Kosara prenela je njegove mošti iz Prespe u Prečistu Krajinsku, crkvu blizu njegovog dvora u Krajini. Narod je počeo masovno da dolazi u ovo svetilište. Kosara se više nije udavala. Sahranjena je, po sopstvenoj želji, u Prečistoj Krajinskoj kod muževljevih nogu. Oko 1215. godine, kad je Krajina bila pod vlašću kralja Stefana Prvovenčanog, mošti Jovana Vladimira je verovatno odnela vojska epirskog despota Mihaila I u Drač. Mihailo I je u to vreme zauzeo Skadar, koji je od crkve udaljen oko 20 kilometara. Jovan Vladimir je pomenut u jednom grčkom crkvenom tekstu kao svetac zaštitnik Drača.
Karlo Topija
Drač je 1368. godine osvojio albanski velikaš Karlo Topija. On je 1381. obnovio u vizantijskom stilu jednu zemljotresom porušenu crkvu u uskoj dolini rečice Kuše, pritoke reke Škumbin, blizu mesta na kome će u 15. veku biti podignut grad Elbasan u centralnoj Albaniji. Crkva je posvećena Svetom Jovanu Vladimiru, kako stoji zapisano u mermernom natpisu na grčkom, srpskom i latinskom jeziku. Natpis je Topija postavio iznad južnog ulaza u crkvu. Mošti sveca su čuvane u drvenom ćivotu, smeštenom u tri metra visokoj edikuli u crkvi.
Crkva kod Elbasana
Postoje tvrdnje da je Vladimirov grob od početka bio u crkvi kod Elbasana. Oko crkve kod Elbasana razvio se pravoslavni manastir koji će u 18. veku postati sedište novoformirane dračke arhiepiskopije. Grigorije, drački arhiepiskop, napisao je u ovom manastiru takozvano Elbasansko jevanđelje, najstarije delo pravoslavne književnosti na albanskom jeziku. U novija vremena, manastir je zbog neodržavanja oronuo, a posle 1960. manastir su zatvorili komunisti u Albaniji. Ćivot sa moštima sveca je 1967. sklonjen u crkvu Svete Marije u Elbasanu. Manastir je u oronulom stanju vraćen crkvi tokom devedesetih godina prošlog veka, a restauracija njegove crkve i konaka završena je 2005. Od 1995. mošti se čuvaju u sabornoj crkvi u Tirani, a u manastir se vraćaju samo za praznik Jovana Vladimira.
Ćivot sa moštima Jovana Vladimira
Svake godine na praznik Svetog Jovana Vladimira, 22. maja, veliki broj vernika se okuplja kod manastira, kog Albanci zovu Šin-Đon. Ujutro tog dana se ćivot sa moštima postavlja na sred crkve, ispod baldahina i onda se otvori. Posle jutarnje liturgije, sveštenici nose ćivot tri puta oko crkve, a za to vreme poju dok ih okupljeni narod prati, držeći zapaljene sveće. Ćivot se zatim postavlja ispred crkve da bi ga vernici celivali, pri čemu im se deli pamuk koji je držan u ćivotu od prošlogodišnjeg praznika. Postoje mnoge priče o isceljenjima bolesnih i poroda kod ljudi bez dece, kako hrišćana tako i muslimana, i to posle molitve kod moštiju ovog sveca.

Zaštitnik grada Bara

Sveti Jovan Vladimir smatra se zaštitnikom novog grada Bara koji je sagrađen na sadašnjoj lokaciji 1976. godine, četiri kilometra od starog Bara, koji je razoren u ratu i napušten 1878. Za njegov praznik, ulicama Bara prolazi svečana litija noseći crkvene zastave i ikone. Na centralnom gradskom trgu u Baru postavljena je 2001. godine bronzana skulptura kralja Jovana Vladimira visoka četiri metra, koja je rad akademskog vajara Nenada Šoškića. Iako je Vladimir bio samo knez, naziva se kraljem u „Letopisu popa Dukljanina„, kao i u predanju naroda jugoistočne Crne Gore. Odatle potiče da se brdo, za koje se tvrdi da je na njemu bio Vladimirov dvor, zove Kraljič.
Krst, koji je po predanju onaj na kome se Jovan Vladislav lažno zakleo, a Jovan Vladimir pogubljen, tradicionalno se čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara i tako je već vekovima. Androvići navode da je krst od tisovine, okovan u srebro u Veneciji u vreme kad je narod iz Bara sve više prelazio u islam, krajem 16. veka. Na putu za Veneciju i nazad čuvala ga je velika pratnja.
Ruski istraživači Ivan Jastrebov i Pavle Rovinski smatraju da se krst izvorno čuvao u Prečistoj Krajinskoj, crkvi u kojoj su u početku čuvane i Vladimirove mošti. U jeku islamizacije Krajine u 18. veku crkva je srušena, a krst ustupljen narodu Krajine. Smatran za zaštitnika plemena i simbol bogate letine, pažen je kao najveća svetinja i pored toga što su Krajinjani prešli u islam. Po istraživanjima Jastrebova i Rovinskog, krst su jednom prilikom od njih oteli pripadnici susednog plemena Mrkojevića. Kad su i oni prešli u islam, poverili su krst na čuvanje svojim pravoslavnim susedima, porodici Andrović.
Rumija, sa crkvom na vrhu
Svake godine na Trojičin dan, krst svetog Jovana Vladimira se pred litijom iznosi na vrh planine Rumije. Učesnici u ovoj svetkovini okupljaju se u Veljim Mikulićima dan ranije u popodnevnim satima. Iznošenju krsta prethodi bogosluženje u crkvi Svetog Nikole u Veljim Mikulićima, koje počinje u ponoć. Posle liturgije kreće se u hodočašće strmom stazom ka vrhu Rumije. Na čelu litije je krst kog nosi član porodice Andrović. Iza njega ide pravoslavni sveštenik, pa onda narod. Među hodočasnicima su tradicionalno i katolici i muslimani tog kraja. Dobro se pazi da neko iz kolone ne istupi ispred krsta, jer se to smatra lošim znakom. Učesnici u povorci pevaju: „Krste nosim, Boga molim, Gospodi pomiluj„.
Nekada je uz krst išao barjaktar Mrkojevića, musliman, sa barjakom u levoj i isukanim nožem u desnoj ruci, spreman da brani krst ako bi iko pokušao da ga otme. Mrkojevići su se naročito bojali da bi to Krajinjani mogli da učine. Krajem 19. veka broj muslimana koji su učestvovali u litiji znatno se smanjio, kao posledica uticaja njihovih verskih i političkih starešina. Za vreme socijalističke Jugoslavije, litija nije išla od 1959. do 1984. godine.
Po predanju, nekad je na vrhu Rumije bila crkva Svete Trojice, koju su srušili Turci. Po drugoj verziji, crkva se srušila, jer su u njoj „zgriješili momak i đevojka„. Zbog toga je bio običaj da oni koji idu na hodočašće na izvesnoj udaljenosti od vrha uzmu kamen i nose ga do odredišta. Verovalo se, kad se skupi dovoljno kamenja, crkva će se sama obnoviti. Crkva Svete Trojice stoji ponovo na vrhu Rumije od 2005. Litija stiže na vrh pre zore, a u momentu izlaska sunca počinje jutarnja liturgija. Pre je postojao običaj da se učesnici okupe na livadi, gde bi proveli nekoliko sati u veselju i sportskim nadmetanjima. Mnogi povratak iskoriste za sakupljanje takozvane trave od Rumije, čijem se korenu pripisuju razna lekovita svojstva. Po silasku sa planine, zakrštava se izvor Pitin, koji je oko pola kilometra udaljen od crkve Svetog Nikole, a litija obilazi oko crkve. Posle završetka litije, nastavlja se veselje u Veljim Mikulićima. Do sledećeg Trojičinog dana, krst se čuva na tajnom mestu. Nekada su za njega znala samo dva najstarija muška člana porodice Andrović, a od oko 2000. Androvići imaju odbor zadužen za čuvanje krsta.
Fotografije: Wikipedia, renome.me/autor naslovne slike: Ivo Grujić, srbin.info, srbijadanas.com, mitropolija.com skyscrapercity.com, spiritus-movens.me

 

Ostavite odgovor