„Od Mohača, pa do Ade,
to Dunđerski sve imade.
Od Budima do Mohola,
Dunđerskog škripe kola.
Ko Dunđerskog ne voli,
nek u očin izvoli!“
Kažu da se ova pesma i danas čuje po vojvođanskim salašima, ja ipak nju ne čuh nikad, a videh da su je uvek citirali kad bilo reči o bogatim Dunđerskima.
Znam da su se srpske domaćice dodatno zainteresovale za čuvenu porodicu kad počela da se emituje serija o ljubavi pesnika Laze Kostića i izdanka bogataške porodice, mlade Lenke Dunđerski. O njih dvoje, ljubavi pravoj ili onoj zabašurenoj, i svemu što prati tu priču pisaću nekom narednom prilikom.
Najzad, Laza i Lenka jesu se sreli baš u Čelarevu, godinu dana pre nego što će pivara biti izgrađena.

Za ovaj tekst inspirisala me je poseta pivari „Carlsberg Čelarevo“ gde sam bila sa mojojm omiljenom crvenokosom Pekmezom od šljiva, a u organizaciji „Lav piva“ i „Nju moment“ agencije. Zato, evo teksta o kratkoj istoriji o najbogatijoj porodici Vojvodine tokom dobra dva veka.
Sad je vreme da vas vratim u bajku…
Ćup zlata obezbedio budućnost
Dunđerski su se iz Bosne i Gackog u 17. veku doselili prvo u okolinu Subotice, a onda prešli u Sentomaš, današnji Srbobran.
Rodonačelnik porodice je bio Avram, obični zemljoradnik. On je prvi stekao 60 lanaca zemlje, samo nikom nije poznato kako. I tu je vreme za legende. Po svim pričama koje u poslednje vreme čuh velika i hladna Tisa krije velika blaga.
Bio je početak 18. veka kada je Avram Dunđer iz Gackog iz Bosni, dokopavši se vojvođanskog plodnog tla krenuo da radi za nadnicu. Prezime koje je nosio ukazivalo je da potiče iz porodice zidara, tesara. Kopao je, kaže priča, u okolini Tise, kad mu se ukazao ćup sa zlatnicima.
Prema drugoj priči, spasio je bogatog i uglednog Turčina sigurne smrti u vreme Austro-turskog rata pevezavši ga skelom na drugu obalu. Turčin ga je nagradio vrećom punom zlata. Po trećoj priči, Avram je prvo pronašao ćup sa zlatnicima, a onda i dobio nagradu od Turčina.
Ulaganje u imanje

Zlatnici su završili tamo gde treba – u zemlju i imanje. U Sentomašu skućio se Avram i izrodio decu. Na toj plodnoj zemlji kupio je 100 jutara i krenuo da radi i stvara sve ono u čemu će kasnije uživati i širiti njegovi potomci.
Tu je rođen i najmlađi mu sin, Gedeon Dunđerski 1807, kasniji naslednik i osnivač velikog porodičnog bogatstva. Ime je dobio na neobičan način. Dete je prvo nazvano Jovan, ali pošto je episkop Gedeon Petrović te 1807. došao u Sentomaš da osvešta Srpsku pravoslavnu crkvu, novorođenom trećem Avramovom sinu prilikom krštenja dao je svoje ime – Gedeon.
Zrno po zrno i kamen po kamen

Geca, kako su ga zvali, pohađao je srpsku školu u Sentomašu, a po njenom završetku radio je na roditeljskom imanju. Otac Avram je umro kad je detetu bilo 16 godina. Brže bolje, Gecu oženiše za miradžiku Persidu Letić iz Novog Sada. Sa njom je dobio trojicu sinova – Aleksandra – Šandora, Novaka i Lazara i tri ćerke.
Ko je ko kod Dunđerskih?

I sad je red da vam malo pojasnim ko je tu ko. Od gorepomenutog Aleksnadra Dunđerskog potiče Bogdan Dunđerski čiji je bio onaj velelepni dvorac „Fantast“ kod Bečeja.
Od najmlađeg Lazara potiče Jelena – Lenka Dunđerski, neprežaljena ljubav Laze Kostića. I sad ću priču nastaviti prvo o Gedeonu Dunđerskom, pa o Lazi Dunđerskom, velikom trgovcu i veleposedniku, rođenom u rano proleće 1833. u Sentomašu.
Gedeon Dunđerski je preuzeo vođenje imanja od 80 lanaca zemlje i većeg broja konja, volova, ovaca i svinja. Velikim radom i štednjom, za pola veka, svoju imovinu je uvećao na nekoliko miliona forinti. Nije mu mogla ništa ni Revolucija 1848. kad je izgubio skoro tri četvrtine poseda.
Porodica pametnih i vrednih

Veliku materijalnu štetu Geca je nadoknadio zahvaljujući svom obrazovanom, vrednom i pronicljivom sinu Lazaru, koji je bio pokretačka snaga mnogočlane porodice. Uz bavljenje naprednim stočarstvom, Geca je razvio i trgovinu žitom kakvo do tad nije viđeno u Južnoj Ugarskoj.
Postao je i najveći izvoznik u Ugarskoj, pa je dobioakcije „Dunavskog parobrodskog društva„. Trgovao je drvetom, kamenom, krečom, peskom, ugljem, vunom i kožom i u tome je bio bolji od manjih konkurenata Jevreja i Nemaca.
Gedeon je bio predsednik Sentomaško-turijske štedionice i bio predstavnik Bačko-bodroške županije. Pomagao je svim srpskim ustanovama.
U rodnom mestu je zbog svoje plemenitosti uživao veliko poštovanje, pre svega zbog odnosa prema srpskoj sirotinji kojoj je neretko plaćao porez, pošto ubogi narod nije imao.
Za izgradnju Srpskog narodnog pozorišta dao je 1.000 forinti. Deo svog imanja dao je za osnivanje voćarske škole u Sentomašu. Škola nije osnovana, ali je podignut školski vrt koji je sadržao voćnjak i povrtnjak i koji je nazvan „Gedanka„.
Agrarna reforma im nije mogla ništa
Geca je sve stekao svjim radom i umešnošću. Koliko je to bogatstvo bilo, svedoče i katastarske knjige u Srbobranu iz tridesetih godina prošlog veka. Posle Prvog svetskog rata, po zaposvesti Aleksandra Karađorđevića, Dunđerskima je u Agrarnoj reformi 1919. oduzeto zemljište i podeljeno borcima sa Solunskog fronta koji su ostali bez ičega.
Prema tim katastarskim zapisima, od Gecinih potomaka Steve Dunđerskog, koji je imao 2.156 katastarskih jutara zemlje, oduzeto je 1.208 jutara, Jaši Dunđerskom oduzeta je trećina od 939 jutara, Bogdanu Dunđerskom oduzeto je svih 367 jutara. Tada su zahladneli odnosi između dr Gedeona Dunđerskog, sina Laze Dunđerskog i kralja Petra I Karađorđevića.
Dr Gedeon Dunđerski je čak nameravao da poploča rampu prema vratima dvodinarkama s likom kralja Petra, ne bi li ga konji gazili, a kralj mu je poručio da može to da uradi, ali da dinare postavi sa strane. Pošto bi mu u tom slučaju trebalo mnogo više novaca, Gedeon je odustao.
Posle smrti kralja Petra, Gedeon Dunđerski i kralj Aleksandar su popravili odnose. S druge strane, Bogdan Dunđerski je u inat reformi i kralju Aleksnadru, koji je takođe bio gost u Bečeju, sagradivši „Fantast“ dokazao da nije propao i da mu ni jedna reforma ne može ništa.
Veliki naslednik velikog oca

Sina Lazu, Geca je poslao u Beč 1853. da studira prava, ali se zbog lošeg zdravlja Laza već sledeće godine vratio kući u Sentomaš.
Po povratku iz Beča, Lazi se zdravlje popravilo, pa mu je otac Gedeon dao novac da započne posao. Prvi zadatak je bio da proda lađu zobi. Sreća nije bila na njegovj strani i prvi Lazarov poslovni poduhvat je propao. Na tom poslu je izgubio 4.000 forinti i vratio se kući bez ijednog cvonjka.
Tada mu je otac rekao: „Ako si nešto izgubio, idi tamo gde si izgubio, pa ćeš naći„. To je Lazar tumačio kao veliku podršku i spoznaju da gubitak u poslu ne treba da shvati tragično. Godine 1855, Lazar se oženio Sofijom Georgijević.
Tada je, po sopstvenom svedočenju, njegov imetak je bio tek nešto veći od miraza njegove žene, a na svadbi je, sa Lazareve strane, prisustvovao i Jovan Jovanović Zmaj.

Brak sa Sofijom je potrajao 60 godina, a od 11 rođene dece, preživelo je petoro. Dva sina Đorđe i Gedeon i tri ćerke Olga, Milka i Jelena – Lenka.
Imanja o kojima se šaputalo i dobrotvori koje je narod voleo

Posedi Lazara Dunđerskog su u drugoj polovini 19. veka bili toliko veliki da se o njima pričalo kao o nekoj legendi, a prezime Dunđerski postalo je sinonim za bogatstvo.
Lazar se obogatio trgujući žitom, i važio je za jednog od najvećih, ako ne i najvećeg trgovca i proizvođača žita u Austrougarskoj.
„Lazar Dunđerski ustajao pre zore, lično nadgledao radove i davao uputstva pri obradi zemlje„.
Poslovanje koje se širilo i van Vojvodine

S kraja 19. veka Dunđerski je obrađivao 42.000 katastarskih jutara, godišnje je isporučivao 11.000 vagona hrane uz pomoć sopstvene flote trgovačkih brodova. Posedovao je brodove na Dunavu, Tisi i Begeju.
Sagradio je dve fabrike alkohola, dve pivare, jednu uljaru, velike mlinove u Novom Sadu i Inđiji, bio je vlasnik fabrike tepiha u Bečkereku, a sadašnjem Zrenjaninu, bio je jedan od glavnih akcionara Srpske banke u Zagrebu i Centralnog kreditnog zavoda u Novom Sadu, podigao je zgradu Srpskom narodnom pozorištu, pošto je stara izgorela, a u Pešti Zavod za srpsku žensku omladinu „Angelijanum„.
U vlasništvu je imao veliki broj privrednih i industrijskih preduzeća, krečanu, trgovinu kožom i vunom i krčme.
Kao veliki dobrotvor Lazar Dunđerski poklonio je 50.000 kruna za lečenje tuberkuloznih bolesnika u budimpeštanskom Sanatorijumu kraljice Jelisavete. Tokom Balkanskih ratova, Crvenom krstu u Srbiji i Crnoj Gori dao je 30.000 kruna.
Kao član Patronata, Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ poklonio je 100.000 kruna. Bio je ktitor Tekelijanuma u Pešti i Fonda Svetog Save sa 5.000 forinti.
Njegovim novcem izgrađena je 1906. zgrada internata za srpske devojčice na školovanju u Budimpešti, kao i Srpska veroispovedna ženska škola u Kulpinu.
Svaki izadanak Dunđerskih je bio za neki posao

Svi iz porodice Dunđerski su bili kao stvoreni za neki posao. Aleksandar, zvani Šandor ili Šaca, otac Bogdana Dunđerskog, bio je vezan za zemlju i stoku.
Aleksandar je život proveo u Sentomašu i voleo je da se bavi uzgojem ovaca. Svaki novčić zaradio teškim radom, baveći se poslovima koji nisu zahtevali rizik, dok je Lazar smišljao planove kako da uradi nešto na nov način i drugačije.
Dvorci, pivara i prvo parno grejanje na Balkanu

Dunđerski su vrlo lako dolazili do poseda srpske vlastele iz porodice Stratimirović. Bogić Vučković Stratimirović pomagao je Austriju u ratu protiv Turaka. Zato je carica Marija Terezija porodici Stratimirović dala, pošto su došli u Bačku, plemićku titulu. Stratimirovićima je pripao Kulpin.
Pošto su Stratomirovići finansijski propali, dvorac u Kulpinu otkupljuje mađarska velmoška porodica Šemze. Posle 26 godina, iz istih ekonomskih razloga kao i Stratimirovići, Šemze prodaju imanje u Kulpinu 1889. godine Lazaru Dunđerskom, koji stvara više nego dobar osnov za ekonomsko napredovanje i začetak farmi u Vojvodini.

Lazar Dunđerski je prvi iz porodice počeo da se zanima i ulaže u industriju. Imanje u Čebu, a današnjem Čelarevu, kupio je 1880.
O kupovini imanja piše u svom Dnevniku:
„Čeb 1880.g. 24.januara kupili, pogodba bila do 1-og maja isplatiti, te ranu moradosmo prodavati, i to prodadosmo po naiboljoj ceni te u istoi godini sa spekulacijom kukuruza na koim smo takođe do 4 po m.c. zaslužili, gotovo celi Čeb zaslužismo. Moi mili Otac zdravo je bojažljiv bio, a ja sam za kupovinom Čeba ludovao, šta više mojoi Soki naglašavao sačuvajme Bože da mi dete umre, samo to ću većma zažaliti od Čeba ako ga ne kupim…„.
Dvorac u Čebu je pre pripadao plemiću Nikoli Bezerdiju, koji je zdanje gradio od 1834. do 1837. godine. Neki izvori pominju da je unutrašnjost dvorca bila oslikana freskama, do prodaje Lazaru Dunđerskom.
Dunđerski su prvi na Balkanu u dvorac uveli parno grejanje. I danas se u Čelarevu prepričava anegdota o tehničkom savetniku koji je u Beču kupovao cevi za grejanje, ali nije znao kako da ih preveze do Bačke. Na voz nisu mogle da stanu, a na brodu bi zarđale bi zbog isparenja vode.
Zbog toga su napravljena specijalna volovska kola koja su sedam nedelja prenosila cevi. Složeno postrojenje parnog grejanja postoji i danas, ali je u lošem stanju.
Kupovina pivara

Čeb je bilo omiljeno Lazarevo imanje, pa je i pivara u Čelarevu, koju je osnovao 1892, imala poseban značaj. Godinu dana pre pivare u Čelarevu Laza Dunđerski je kupio pivaru u Bečkereku, a današnjem Zrenjaninu. Kupio je i pivaru u Ečkoj da bi modernizovao pivaru u Zrenjaninu.
Pivara u Čelarevu imala je modernu parnu mašinu i električni motor, što joj je omogućavalo da proizvodi mnogo više piva nego što je zahtevalo tržište, pa zato i nije radila punim kapacitetom. Sve do Prvog svetskog rata, proizvodnja je bila u usponu. Međutim, rat je smanjio potrošnju piva. Pivara, ipak, nije stala sa radom iako su radnici bili desetkovani, kao i potošači.
Dunđerski su preko Crvenog krsta u maju 1915. poklonili 1.000 flaša piva mađarskim vojnicima. Posle smrti Lazara Dunđerskog 1917, pivare je nasledio njegov mlađi sin, dr Gedeon Dunđerski rođen 1875. u Srbobranu.
Geda otvorio fabriku aviona

Gedeon Geda Dunđerski se školovao u Srbobranu i Novom Sadu, a onda je upisao studije prava. Doktorirao je u Budimpešti u 21. godini.
Kao ravnopravni ortak sa ocem, Lazarom Dunđerskim, upravljao je celokupnom porodičnom imovinom. Oženio se Teodorom Vlahović sa kojom je imao dva sina – Dušana i Lazara i ćerku Sofiju. Bio je najveći zemljoposednik u Srbobranu.
Posed mu se prostirao od Srbobrana, preko Bačkog Gradišta, Bačke Palanke, Novog Sada, Begeča, Gložana i Čeba. Umro je u sanatorijumu u Budimpešti 1939, a sahranjen je u porodičnoj kapeli u Srbobranu.
U Novom Sadu je Gedeon mlađi 1923. godine osnovao fabriku aviona „Ikarus„, koju je kasnije preselio u Zemun, a zaslužan je i za stvaranje fabrike avionskih motora u Rakovici.
A onda je došla nova vlast…

Lazar je imao i sina Đorđa, rođenog 1873. u Srbobranu. Njemu je otac Laza poverio imanja u Baču i Kulpinu.
Školovao se u Tovarošu i Budimpešti, a posle je studirao agronomiju u Nemačkoj. Da bi unapredio svinjarstvo, Đorđe je podigao fabriku za proizvodnju seruma „Kamendin„, a zbog prerade povrća, voća i mesa sa svojih polja izgradio je u Novom Sadu fabriku konzervi „Kulpin“ i umetnički štamparski zavod „Grafika„.
Bio je jedan od osnivača Novosadskog sajma i Beogradskog hipodroma. Oženio se kasno, sa 47 godina mnogo mlađom Olgom, ćerkom crnogorskog generala Mitra Martinovića. Imali su sina Gedeona i ćerku Nadeždu čiji se sin i dan danas bori za povratak imovine svojih predaka.
Ne može ni Đoka da prođe bez anegdota, pa se tako pre Drugog svetskog rata pričalo o provodima Đoke Dunđerskog u hotelu „Astorija“ u Pešti. Priča se kako je sin čuvenog Lazara Dunđerskog, dok je bio momak, zime provodio u tom hotelu, iznajmljujući ceo sprat za svoje prijatelje i svitu. Tu bi se danima lumpovalo i pijančilo, do trenutka kad je trebalo da se krene kući.
E, onda bi mu, priča se, došlo da zapali sprat hotela. Naravno, on je to sve pošteno plaćao. U „Astoriji“ su se, prema pričama, na to navikli. Znalo se šta ih čeka kad Đoka Dunđerski dođe. Koliko je ovo tačno, ne zna se.
Oduzeli mu sve

Zbog navodne saradnje sa okupatorom, odnosno zato što mu je fabrika konzervi radila tokom rata, Đoku Dunđerskog je nova narodna vlast osudila na robiju i oduzimanje imovine.
Ergelu sa pedesetak galopera i kasača u Kulpinu i Kamendinu razvukli su što Rusi, što partizani koji su veliki broj grla dali Slovencima. Priča se da je Đorđe Dunđerski kada mu je izrečena presuda o konfiskovanju imovine, otišao do svoje kuće u Dunavskoj 23 u Novom Sadu, svega dvadesetak metara udaljene od tadašnjeg Suda, seo u svoj luksuzni automobil i dovezao ga je ispred Suda.
Službenicima je predao ključeve, uz reči: „Ovo ste zaboravili„. Iz dvorca u Kulpinu izneto je toliko nameštaja da su lepo popunili 17 kamiona. Slično je bilo i sa stvarima iz porodične kuće u pomenutoj Dunavskoj 23. Porodica Đoke Dunđerskog ostala je bez imanja. Đorđe je umro 1950. u Novom Sadu.

Slično se desilo i sa ostalim dvorcima i posedima ove neverovatne porodice – oduzeti, dovedeni skoro do uništenja, pokradeni, sa velikim oštećenjima.
Prema pričama, po završetku Drugog svetskog rata, neko od posluge Dunđerskih, koji je pristupio novoj vlasti, ispričao je kako je svaka od prostorija u dvorcu u Čelarevu imala sef u kojima su bogati gosti ostavljali nakit. Oslobodioci su, tražeći blago, bukvalno digli parket, ali ništa nisu našli.
Umetnike i naučnike pod skute
Lazar Dunđerski bio je poznat i po tome što je bio veliki prijatelj i mecena mnogih istaknutih umetnika i naučnika, ali i vladarskoj porodici.
U svom domu u Novom Sadu i dvorcu u Čelarevu, Lazar, a kasnije njegov sin Gedeon bili su domaćini Urošu Prediću, Lazi Kostiću, Mihajlu Pupinu, Nikoli Tesli, Jovanu Jovanoviću Zmaju, Paji Jovanoviću, kralju Aleksandru Karađorđeviću i njegovoj porodici, knezu Pavlu i kneginji Olgi i drugim istaknutim ličnostima tog vremena.
Poznato je i dugogodišnje prijateljstvo i kumstvo Lazara Dunđerskog sa Lazom Kostićem. Lazar i Sofija Dunđerski su znali da Laza Kostić voli njihovu najmlađu ćerku Lenku. Lenka je umrla u Beču 1895, navodno, od tifusne groznice, na svoj 25. rođendan.
Šale Laze Kostića i neprepoznatljivi kralj

Kad sam već kod Laze Kostića, koji je bio jedan od čestih gostiju dvorca u Čelarevu, red je da vam prenesem i pričicu o njemu. Pesnik je bio neka vrsta zabavljača, uveseljavao je goste recitujući na raznim jezicima, pričajući viceve i igrajući igrice za vreme večere.
Sluge su pričale da je, kada bi primetio da ga neko ne sluša, znao da sipa sarmu ili neko drugo masno jelo u čašu i, nazdravljajući nezainteresovanim gostima, prosipao tečnost po njihovim skupim odelima.

Kralj Aleksandar Karađorđević, koji je tri godine letovao s porodicom u Čelarevu, dolazio je redovnom brodskom linijom, gde bi ga čekale karuce i dovozile do dvorca.
Kada bi kralj skinuo naočare i promenio odelo, niko nije mogao da ga prepozna. Tako je dolazio neprimetno, bez svite i pompe.

Kruže priče da je kralju jedne večeri bilo dosadno, pa je zamolio starog Gedeona Dunđerskog, Lazinog sina, da igraju poker ne znajući da je on čuveni kockar. Kralj je gubio veliki novac i shvativši da neće pobediti izustio: „Evo imam u ruci tri kralja, ja sam četvrti, to je poker kraljeva„, na šta mu je iskusni kockar Dunđerski odgovorio: „Kada igra Dunđerski Geca i još ima četiri keca, onda četiri kralja ne valja„.
Ikonostas bez zaštite

Lazar Dunđerski je u Srbobranu podigao crkvu – kapelu Svetog Georgija, u slavu svog oca Gedeona 1884. godine.
U kripti ove crkve su sahranjeni Gedeon i njegovi potomci. Iznad ulaza u crkvu je freska Svetog Georgija i spomen ploča sa gde piše:
„1807-1881. Zadahnut verom praotaca mojih potkrepljen svetim arhijerejskim blagoslovom Vasaliana Petrovića vladike bačkog, podigoh ovaj sveti hram radi večne pravoslavne božije nad grobom nikad nezaboravljenog oca moga Gedeona Dunđerskog, nekadašnjeg skromnog zemljodelca i viteza Franc Josifovog ordena, kao i znamenje moje sinovljeve ljubavi i večne blagonaklonosti. U Sentomašu 8. septembra 1884. godine, Lazar Dunđerski, sin sa suprugom svojom Sofijom, rođenom Đorđević„.
Ikonostas je oslikao 1885. godine poznati srpski slikar Stevan Todorović. Iako vredan i značajan kulturno istorijski spomenik, ikonostas do danas nije stavljen pod zaštitu. Članovi porodice Dunđerski sahranjeni u kripti crkve su: Gedeon – Geca Dunđerski, (1807-1883), supruga Persida, rođena Letić (1805-1856), Lazar Dunđerski (1833-1917), supruga Sofija, rođena Đorđević (1831-1920), Lenka Dunđerski (1870-1895), dr Gedeon Dunđerski (1875-1939), Đoka Dunđerski (1873-1950), Lazar Dunđerski (1904-1956), Katarina, rođena Hadžić (1906-1940), Teodora, rođena Vlahović (1887-1965), dr Dušan Dunđerski (1905-1977), Olga, rođena Marinović (1901-1977) i Gedeon Dunđerski (1926-1984).
Inspiracija – novosti.rs, ucionicaistorije.wordpress.com, emisija „Dvorci Vojvodine“, doktorska disertacija Vesne Dimitrijević: „Dunđerski – istorija jedne veleposedničke porodice 1918 – 1941“, Jovan Đorđević – „Šareni svet kazivanja“, Aleksandar Kasaš „Zapisi Lazara Dunđerskog o svom životu i sticanju porodičnog imetka“, Aleksandar Kasaš „Kome je Bogdan Dunđerski – veleposednik starobečejski i srbobranski ostavio svoje imanje?“, časopis „Krovovi“ br. 39 /40, list „Dnevnik“ -„Kako je stvarano bogatstvo porodice Dunđerski“, vreme.co.rs, makroekonomija.org, Wikipedia
Fotografije: Nataša Ilić/lična arhiva, Pixabay.com, novibechej.com novosti.rs, zrenjaninheritage.com, agroplus.rs, geni.com, skyscrapercity.com, politikin-zabavnik.co.rs, turizamusrbiji.rs, banatur.com zrenjaninski.com, historybreak.blogspot.rs, vojvodinaonline.com, novosti.rs, telegraf.rs
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Njegove reči napisao Branislav Nušić: Amanet velikog majora, branioca Beograda (VIDEO)
-
Sveti Joakim i Ana: Poklonite nešto crveno, udelite siromašnima i klonite se svađa
-
Uvertira za Holokaust: Hitlerova sujeta je potegla duge noževe
-
Apač kome ni četvrtina američke pešadije nije mogla ništa: Džeronimo je bio šaman dostojan divljenja!
-
Plavooki otac Turaka: Od zaostale carevine stvorio modernu republiku, a zemlja ga neće