Sem što ste u nekim pređašnim godinama sticali romatičnu sliku o Sulejmanu Veličanstvenom, verujem da niko sad ne bi mogao da kaže da je on loš vladar. Naprotiv! U Osmanskom carstvu on je najbolji vladar ikada. U svakom smislu, superioran. A šta je činilo njegovu superiornost? Bio je deseti sultan Osmanskog carstva koji je vladao je 16. veku, od 1520. do 1566. Smatra se da je rođen u „fantastičnom broju deset„, koji u mislimanskoj religiji predstavlja savršenstvo. Rođen je prve godine desetog veka po hidžri, koja označava je početak računanja muslimanske ere, a računa se od 16. jula 622. Naime, deset je prstiju na nogama i rukama, čovek ima deset čula, Kuran se deli na deset knjiga, Muhamed je stekao deset učenika, deset je atronomskih ciklusa… Smatrao se za veštog vojniog stratega, zakonodavca, pesnika i odanog supruga prve robinje koja je dospela do sultanije, Rokselane sa kojom je počeo sultanat žena.
Reformisao je zakon u svojoj zemlji zbog čega je poneo naziv el Kanuni ili Zakonodavac, dok je u Evropi bio poznat kao Veliki Turčin. Došao je na presto na mesto svog oca ozloglašenog Selima I Javuza (yavuz na turskom jeziku znači okrutan), nasledio je carstvo u usponu koje je za vreme vladavine proširio na tri kontinenta. Kada je stupio na presto, jedan savremenik ga je opisao kao „pitomo jagnje koje je došlo na mesto krvoločnog lava„, međutim, tokom svoje dugogodišnje vladavine Sulejman je uspeo ne samo da očuva veliko carstvo koje je nasledio od svog oca, nego i da ga proširi, tako da će se Osmansko carstvo na kraju njegove vladavine prostirati od Mađarske do Iraka i od Jemena do ruskih stepa na istoku Kaspijskog mora, sa granicama dugim ukupno 12.000 kilometara. Evo kako turska deca uče o ovom vladaru:
https://www.youtube.com/watch?v=SB_W_zkJ6sw
Dolazak na vlast

Sulejman je bio sin sultana Selima I i sultanije Hafse Hatun, koja je verovatno bila kćerka tatarskog kana sa Krima, Mengli Giraja iako Radovan Samardžić u knjizi „Sulejman i Rokselana“ da je bila Srpkinja iz Bosne. Hafsa je imala 16 godina kada se Sulejman rodio, te pozne jeseni 1494. u Trapezuntu, na obali Crnog mora. Sulejman je sa sedam godina je poslat u palatu Topkapi gde je dobio temeljno obrazovanje u raznim oblastima nauke, istorije i književnosti. Govorio je četiri jezika i to arapski, persijski, čagataj i srpski. Sa 17 godina je postao namesnik grada Kafe, današnje Teodosije, zatim Sarukana koji je danas grad Manisa. Jedno vreme je bio na mestu upravitelja Jedrena, a takođe je povremeno bio i sultan, dok je Selim I bio na osvajačkim pohodima.
Vest o Selimovoj smrti zatekla je Sulejmana u Manisi, gde je vršio dužnost namesnika. Prvo Sulejman nije verovao da se to desilo. Selim I je, prema jednim tvrdnjima, umro od neke kožne bolesti koju je zaradio iz odnosa sa konjima. Prema tvrdnji koju je izneo Radovan Samardžić, Selim I je umro do raka bubrega. Na samrti, Selim je savetovao Sulejmanu da se okrene ka Evropi. Sulejman je, međutim, proširio Osmansko carstvo i na zapadu i na istoku. Pošto je bio dobar strateg, trudio se da nikad ne ratuje istovremeno na obe strane. Obično bi sklapao mir na istoku pre nego što bi kretao u osvajačke pohode na zapad i obrnuto.
Sulejman je vrlo brzo pokazao svoju sposobnost i pobunjenicima koje je Selim porazio i vojnim zapovednicima pokazao da ne mogu da manipulišu njim. Za samo nekoliko godina vladavine, Sulejman je učvrstio osmansku vlast na teritorijama koje je njegov otac osvojio i obezbedio mir u ogromnom carstvu čije je granice i sam počeo da proširuje, sledeći primer svojih predhodnika.
Menjanje zakona i ugušivanje buna

Sulejman je bio drugačiji od dotadašnjih sultana. Tokom prvih nekoliko nedelja vladavine, stekao je reputaciju pravednog i milostivog vladara. Često je uvažavao mišljenja svojih velikih vezira i sa njima ostvario veoma dobru saradnju, dajući im prostora za samostalno delovanje. Kad je stupio na presto, zadržao je na mestu velikog vezira Piri Mehmed pašu koji je važio za razboritog i mudrog čoveka. Zahvaljujući Piri Mehmed paši, Sulejman je promenio nepovoljne zakone koje je doneo njegov otac.
Već 1523, Sulejman je na mesto velikog vezira postavio svog prijatelja iz detinjstva, Ibrahim pašu, poznatog i kao Pargalija, jer je poticao iz grčkog mesta Parge. On je važio za sposobnog vezira i mudrog savetnika. Postavljanje mladog i neiskusnog roba na jedan tako visok položaj izazvalo je mnogo negodovanja među dvorskim zvaničnicima i dovelo je do ustanaka u Egiptu 1524. Naime, Ahmed paša je dobio je na upravu Egipat, kao kompenzaciju za postavljanje Ibrahim paše na mesto velikog vezira. Ahmed paša se odmah po dolasku u Egipat te 1524. proglasio za sultana. Sulejman je odmah poslao vojsku i ugušio ustanak. Reorganizovao je administrativnu upravu u Egiptu. Ibrahim paša je potpuno promenio egipatski administrativni sistem, iskorenio je zloupotrebe, nepravde i korupciju i uspostavio red i mir, obnovio je vojne snage na Suecu, čime je obazbeđeno snažnije osmansko prisustvo na Crvenom moru.
Za vreme 46 godina vladavine, u Sulejmanovom carstvu izbilo je nekoliko pobuna. Već prve godine po stupanju na presto, Sulejman je morao da utvrdi svoj položaj tako što je porazio beglerbega Sirije i Palestine, Džamberdija Gazalija, koji je pokušao da se osamostali.
Tokom dve godine od 1526. do 1528. u Anadoliji su se bunili Turkomani. Uzroci pobune bili su nezadovoljstvo administracijom i korupcija državnih službenika. Ova buna je ubrzo zadobila velike razmere i nanela velike štete vojsci. Buna je ugušena, a Ibrahim paša je tamo poslat ne bi li sproveo red i mir i izvršio reorganizaciju administrativnog sistema. Ibrahim paša je svoj zadatak toliko dobro obavio, da je Anadolija bila mirna skoro ceo 16. vek.
Bilo je i nekoliko pobuna janičara kao i povremenih ustanaka u Anadoliji poslednjih godina Sulejmanove vladavine. Bez obzira na sve, najveći deo Osmanskog carstva je za vreme Sulejmana imao mir i prosperitet, zahvaljujući reformama administrativnog sistema. Sulejman je mnogo gradio pa je infrastuktura u carstvu cvetala. Izgrađeni su putevi, škole, bolnice, džamije, vodovodi. Posebnu pažnju je posvetio gradovima Meki, Medini i Jerusalimu, kao i prestonici Carigradu u kome je sve javne radove nadgledao veliki osmanski artihtekta, Kodža Mimar Sinan. Za vreme Sulejmana u usponu su bili zanatstvo i umetnost, a posebno poezija. Sulejman je i sam bio pesnik, autor mnogih ljubavnih pesama posvećenih sultaniji Hurem ili Rokselani. Prema pisanju britanskog orijentaliste E. Dž. V. Giba stoji da nikada i nigde na svetu, pa ni u Turskoj, poezija nije imala toliku podršku i pažnju kao što je imala za vreme Sulejmana Veličanstvenog.
Bez umetnosti nije bilo života

Prvo ću predstaviti Sulejmana kao čoveka koji je voleo umetnost. Za vreme Sulejmanove vladavine, Carigrad je bio centar vizuelne umetnosti, muzike, poezije i filosofije. Doba Sulejmanove vladavine se smatra zlatnim dobom Osmanskog carstva ne samo u političkom i ekonomskom smislu, već i u pogledu osmanske umetnosti. Period Sulejmanove vladavine se smatra najkreativnijim periodom u istoriji Osmanskog carstva. Skoro svi stilovi islamske kulture vezani za Osmansko carstvo potiču iz tog perioda. Sulejman nije samo podržavao umetnost, već je sledio tradiciju da svaki sultan treba da izuči neki zanat, pa je bio vešt filigran, a takođe je pisao poeziju na persijskom i turskom jeziku pod pseudonimom Muhibi (turski: ljubavnik, dragi prijatelj).

Zanatlije i umetnici svih profila su se okupljali u palati Topkapi, koja je bila administrativni, politički i kulturni centar Osmanskog carstva. U palati Topkapi nalazili su se carski esnafi umetnika i zanatlija, poznati kao Zajednica nadarenih (turski: Ehl-i Hiref). Svi članovi esnafa bili su veoma dobro plaćani na svaka tri meseca u skladu sa svojim položajem i umećem. U najranijim dokumentima koji se odnose na Zajednice nadarenih, a koji potiču iz 1526. godine, zabeleženo je da su postojala 40 udruženja sa više od 600 članova, da bi do kraja 16. veka broj članova bio 2.000.
Dvorski slikari koji su bili zaduženi za oslikavanje i iluminaciju tekstova za sultanovu biblioteku nazivali su se nakašhane i bili su najmaštovitiji umetnici u carstvu. Oni su stvorili poseban stil karakterističan samo za osmansku umetnost. Taj stil se ubrzo proširio i na ostale grane umetnosti poput tekstila, tapiseriju i keramiku. Jedan od tipičnih dvorskih dekorativnih stilova je saz kojim se predstavljaju divlje životinje i mitološka bića kao vile i anđeli. Jedan od najspektakularnijih primera ove tehnike je Sulejmanov jatagan koga je između 1526. i 1527. godine napravio Ahmed Tekeli, tvorac ovog stila.

Sulejman je mnogo gradio. Gradio je škole, bolnice, javna kupatila i džamije. Najvažnije i najveličanstvenije arhitektonsko delo koje je Sulejman naredio da se izgradi je džamija Sulejmanija, čiji je arhitekta bio Kodža Mimar Sinan, koga su mnogi nazivali i turskim Mikelanđelom i koji je vodio većinu arhitektonskih radova za vreme Sulejmanove vladavine. Sulejmanija je druga po veličini džamija u Carigradu, čija je gradnja počela 1550. Završena je sedam godina kasnije. U njoj danas počivaju posmrtni ostaci Sulejmana i njegove supruge Rokselane. Postoji verovanje da četiri minareta na džamiji predstavljaju to da je Sulejman bio četvrti sultan koji je vladao u Carigradu, a deset balkona označavju da je bio deseti sultan Osmanskog carstva.

Kupola Sulejmanije je visoka 47 metara i ima prečnik od 27 metara. Sagrađena je od mermera i granita, ukrašena drvorezom, biserima i slonovačom. Cela džamija je pokrivena crvenim tepisima za molitvu usmerenim ka Meki. Pored džamije se nalaze turbeta Sulejmana i Rokselane, a u istom kompleksu se takođe nalazi i turbe arhitekte Sulejmanije, Kodže Mimara Sinana. Priča kaže da je Kodža Mimar Sinan toliko vodio računa o kvalitetu građevine da, ako bi se desio zemljotres, džamija se ne bi raspala, već bi u jednom komadu pala u more.
S razlogom Zakonodavac

U Osmanskom carstvu je u 16. veku bilo prisutno šerijatsko pravo. To je sveto muslimansko pravo koje se smatralo savršenim, jer je dolazilo od samog boga, pa je stoga bilo i nepromenljivo. Međutim, postojali su zakoni koje je izdavao sam sultan iz oblasti krivičnog prava, zemljoposedništva i oporezivanja. Sulejman je baš kod tih zakona napravio veliku reformu između 1540. i 1541. Sakupio je sve zakone koje su izdali sultani pre njega, sredio ih, uklonio duplikate, dvosmislenosti i preterivanja, vodeći računa da ni jedan ne bude u suprotnosti sa osnovnim islamskim zakonima. Ondja je izdao zbirku novih zakona pod nazivom Osmanski zakonik (na turskom: Kanun‐i Osmani) koji je važio više od 300 godina.
Sulejman je smanjio poreze na mnoge proizvode, unapredio je i poboljšao zakone koji su regulisali prava i obaveze raje, to jest društvenog sloja proizvođača, kako muslimana tako i nemuslimana, koji su bili obavezni da plaćaju namete i dažbine na osnovu kojih se država izdržavala. U oblasti krivičnog prava smanjio je broj prestupa koji su se kažnjavali smrću ili sakaćenjem i odredio je niz drugih kazni za manje prekršaje i prestupe.

Što se obrazovanja tiče, Sulejman je tu doneo mnoge novine. Povećao je broj osnovnih škola u kojima su muslimanski dečaci učili principe islama i da pišu i čitaju. Povećao je broj medresa, to jest religioznih škola u kojima su se sticala znanja iz gramatike, metafizike, filosofije, astronomije i astrologije. Osnovnih škola je bilo 14, a medresa osam u Sulejmanovo vreme.
Ratovanja na zapadu

Čim je stupio na presto Sulejman je krenuo ka Ugarskom carstvu. Prvi na Sulejmanovom putu bio je Beograd, strateški veoma bitno ugarsko utvrđenje na ušću Save u Dunav.
Posle poraza i propadanja srpske, bugarske i vizantijske države, na Balkanu je ostala jedino Ugarska koja je bila potencijalna smetnja osmanskom osvajanju na zapadu. Sulejman je počeo da sprema napad na Beograd koga je još 1456. godine bezuspešno opsedao Sulejmanov pradeda, Mehmed II Osvajač. Sulejman je odlučio da krene na Beograd, samo mu je nedostajao dobar razlog zbog koga bi krenuo u osvajanje. Ubrzo se razlog sam nametnuo.
Naime, na granici dva carstva su se još pre Sulejmana dešavali manji problemi. Sulejman je odmah po stupanju na presto ponudio Ugarskoj mir u zamenu za plaćanje određenog poreza. Ugari su predlog odbili verujući u austrijsku pomoć. Poslali su Sulejmanovog izaslanika nazad u Carigrad bez ušiju i nosa. Sulejman je iskoristio ovaj događaj da napadne Beograd.
Sredinom maja 1521. Sulejman je pokrenuo vojsku u pravcu Beograda. Ugarska je ubrzo shvatila da nema ko da brani Beograd. Branioci Beograda pružali su otpor koliko su mogli, ali su poraženi predali grad. Sulejman je ušao u Beograd 29. avgusta 1521. godine. Vest o padu jednog od najvažnijih hrišćanskih uporišta odjeknula je kao bomba u zapadnoj Evropi. Hrišćanski svet je svakim danom postajao sve zabrinutiji zbog osmanskog širenja. Pad Beograda je pokrenuo propast Ugarske, a loši događaji su se ređali kao na traci. Vrlo brzo je Osmansko carsvo pokazalo nadmoć i to u bici na Mohačkom polju 1526. godine. Posle poraza i sloma Ugarske, jedina carevina koja je ratovala protiv Turaka bila je Habzburška monarhija.

Sledeće godine 1522. Sulejman se odlučio da napadne Rodos. Jovanovci na Rodosu su postali ozbiljna smetnja, jer su često napadali turske brodove sa muslimanskim hodočasnicima koji su išli u Meku i Medinu i praili su probleme kod trgovine između Egipta i Carigrada. Pored ovog razloga, Sulejman je imao politički razlog za napad na Rodos. Jovanovci su bili u talu sa Sulejmanovim neprijateljima, tačnije sa safavidskim šahom i mamelučkim vladarima. U proleće 1522. godine, iz Istanbula je krenulo 400 brodova, a Sulejman je krenuo kopnenim putem preko Male Azije sa vojskom od 100.000 ljudi, da bi stigao na suprotnu stranu ostrva. Posle pet meseci opsade, krajem decembra 1522, Jovanovci su predali ostrvo. Sulejman im je dozvolio da napuste ostrvo i odu u Evropu, uz obećanje da se više nikada neće vratiti u te krajeve. Nekoliko godina kasnije, Jovanovci će prekršiti obećanje i vratiće se kao malteški vitezovi na ostrvo Maltu koju im je poklonio Sulejmanov neprijatelj, Karlo V. Osvajanjem Rodosa, ceo istočni Mediteran je postao turski. Jedino je Kipar odolevao, jer je Mletačka republika za njega plaćala porez Osmanskom carstvu.
U martu 1525. godine izbila je pobuna janičara, pa se Ibrahim paša vratio u Carigrad. Sem toga postojao je i drugi razlog, a to je zaoštravanje odnosa između Ugarske i Osmanskog carstva. Sulejman je hteo da krene u pohod na Ugarsku, jer je tako mogao da smiri janičare, pošto bi im taj pohod doneo veliki ratni plen.

Na godišnjicu osvajanja Beograda 29. avgusta 1526. došlo je do bitke na ravnici kod Mohača. U ovoj bici ugarska vojska je bila potučena do nogu u roku od dva sata, a sam ugarski kralj Lajoš II je poginuo u bici. Sulejman je posle bitke krenuo ka Budimu i 11. septembra je ušao u grad. Tamo je gde je na tron postavio Jovana Zapolju, vojvodu od Transilvanije, pošto Lajoš II nije imao dece. Zapolja je postao sultanov vazal. Sulejman se vratio ustancima u Anadoliji, a Ugarska je ostala u ratu za presto oko kog su se borili Ferdinand, brat Karla V i Marija od Ugarske, Lajoševa udovica.
Prvi pohod na Beč

Već sledeće 1527. godine Ferdinand je proglešen kraljem Ugarske. Krenuo je u pohod, zauzeo je Budim i porazio Jovana Zapolju, zbacivši ga sa trona. Dve godine kasnije je Zapolja vraćen na presto. A onda je usledio pohod na Beč. Sulejman je krenuo sa vojskom od 120.000 ljudi. Pod Beč je stigao je krajem septembra 1529. godine. Ferdinand se povukao unutar zidina grada koji je branilo nekih 20.000 vojnika. Oči cele Evrope su bile uprte u Beč, od čijeg je otpora zavisila sudbina hrišćanskog sveta. Posle manje od mesec dana bezuspešne opsade, Sulejman se povukao i vratio u Carigrad.
Beč je bila najzapadnija tačka do koje je osmanska sila mogla da dođe. Osmanlije su opsedale Beč nekoliko puta. Sulejman je ponovo pokušao da osvoji Beč 1532, ali je odustati pre nego što je došao do grada, jer je osmanska vojska stigla do Graca u septembru, što je bilo kasno za nastavak ratovanja. Razlozi neuspeha su u obe opsade su bili isti – Osmanlije su bili loše snabdevene namirnicama, a vreme im nije išlo na ruku, pa su bili primorani da za sobom ostave tešku artiljeriju. Treća opsada Beča bila je 1683. godine. Beč je odoleo i ostao hrišćanski.
Turci su zauzeli sve tvrđave u zapadnoj Ugarskoj. Posle toga, započeli su pregovori u Carigradu čiji je rezultat bio potpisivanje mira i sporazuma po kome su Ferdinand i Jovan Zapolja zadržali teritorije koje su imali krajem 1529. godine uz plaćanje danka sultanu.
Borbe na moru

Zapadni Mediteran je bio drugi front na kom su se sukobljavali Habzburgovci i Osmanlije. Turski gusari su napadali teritorije, a pogotovu brodove. Kao baze su im bili Tunis i Alžir. Sulejman je znao da ako misli da vlada Mediteranom mora da ima jaku flotu. Tako je 1533. godine imenovao Hajrudina Barbarosu za admirala turske flote. Barbarosa je doveo osmansku flotu na pijedestal Mediterana. Osmanlije su imali više brodova nego sve mediteranske zemlje zajedno. To nije sprečilo Karla V da osvoji Tunis 1535. godine.
Barbarosa je ratovao sa Mlecima 1537. godine. Velika bitka je izbila kod Prevezea 25. septembra 1538. Barbarosa je potukao Svetu ligu koju su činili Papska država, Španija, Mletačka republika, kraljevina Napulj, kraljevina Sicilija, Đenovljanska republika, veliko vojvodstvo Toskana, vojvodstva Savoje, Parme i Urbina, kao i malteški vitezovi poznatiji kao Jovanovci. Tako je turska zavladala Mediteranom. Tripolitanija, Tunis i Alžir su postale autonomne provincije Osmanskog carstva. Karlo V je pokušao da Turke otera iz Severne Afrike 1541, ali nije uspeo. Turci su vladali Crvenim morem i Persijskim zalivom sve do 1554. godine kada je potrugalska flota odnela pobedu i preuzela primat.

Godine 1544. Španija je objavila rat Francuskoj. Francuski kralj Fransoa I de Valoa je tražio pomoć od Sulejmana. Sulejman mu je poslao 100 galija. Iste godine je sklopljen je mir između Francuske i Španije.
Pijale paša je 1560. osvojio ostrvo Đerba od Španaca, a 1565. je predvodio opsadu Malte, na kom su bili Jovanovci. Turska flota koja je u svojim redovima imala 181 jedrenjak i 25.000 vojnika opsedala je Maltu skoro četiri meseca i sve je vodilo ka turskoj pobedi. Međutim, Karlo V je poslao pojačanje iz Napulja, pa su se Osmanlije povukle. Već sledeće 1566. godine, Pijale paša je zauzeo ostrvo Hios, poslednje đenovljansko uporište.
Simirivanje Persije

Posle sređivanja Evrope, Sulejman se okrenuo ka istoku, gde je Persija predstavljala pretnju. Osmanska vojska na čelu sa velikim vezirom Ibrahim pašom imala je zadatak da povrati Bitilsi i Tabriz. Trebalo je da ovaj pohod bude brz. Međutim, Ibrahim paša je bio prinuđen da krene u unutrašnjost Persije, pa je pozvao i Sulejmana u pomoć. Sultan je krenuo u pohod 1534. godine. Sulejman je zauzeo Bagdad. Tako je potvrđen kao vođa muslimanskog sveta. Teritorijalni rezultati dvogodišnjeg pohoda za Osmanlije su bili zauzimanje arapskog dela Iraka, Erzeruma i Vana i taj cilj je bio postignut, iako je to bila Pirova pobeda – osmanska vojska je pretrpela velike gubitke.
A onda je Sulejman uklonio do tada svog vernog slugu – Ibrahim pašu. To se desilo 15. marta 1536. godine. Smatra se da je toj odluci kumovala Rokselana koja nije volela Ibrahim pašu, kao ni on nju i pravila je razne smicalice. Međutim, tih godina je Ibrahim pašta često sebe znao da naziva sultanom, što je došlo do Sulejmana. Kao jedini pravi razlog njegovog smaknuća mogao je da bude neuspeli pohod na istok.
Ponovni sukob sa Persijom usledio je 1548. godine. Princ Elkaz Mirza je tražio pomoć od Osmanlija protiv svog brata Tahmaspa, a s druge strane, Hurem sultanija je takođe tražila rat ne bi li se njen zet Rustem paša pokazao u borbama. I ovog puta su Osmanlije zauzele Tabriz i Van bez otpora. Osvojili su još nekoliko utvrđenja u Anadoliji i Gruziji, da bi se vojska vratila u Carigrad 1549. godine.
Na poslednji pohod protiv Persije Sulejman je krenuo 1553. godine, pošto je persijski šah zauzeo tvrđave na severnoj obali jezera Van. Rat je završen dogovorom 1554. godine. Tako su završeni Sulejmanovi ratovi u Aziji. Pod osmansku vlast su vraćeni Tabriz, donja Mesopotamija, ušća Tigra i Eufrata, kao i deo Persijskog zaliva, a Bagdad je osiguran. Više nije bilo upada na osmansku teritoriju.
Ponovni sukobi sa Habsburgovcima

Posle smrti Jovana Zapolje 1540. došlo je do novih sukoba između Osmanskog carstva i Habzburgovaca. Ferdinand je pokušao da napadom na Budim spreči krunisanje Jovanovog sina Jovana Žigmunda, rođenog dve nedelje pre očeve smrti. Ubrzo je odustao od napada. Sulejman je sledeće godine došao u Budim i Ugarsku stavio pod direktnu osmansku vlast do punoletstva Jovana Žigmunda. Ugarska se pretvorila u tursku provinciju. Bila je podeljena na 12 sandžaka i obezbeđena jakim vojnim garnizonima. Habzburgovci su već sledeće godine napali Peštu. Sulejman je 1543. krenuo u pohod u kome je osvojio Ostrogon, Stolni Beograd i deo zapadne Ugarske. Sledeće godine su Turci zauzeli i Višegrad i učvrstili odbranu. Pregovori sa Ferdinandom su završeni u junu 1547. godine kad je sklopljen petogodišnji mir. Sporazum su potpisali Sulejman i Karlo V u Rustem pašinoj palati. Karlo V je mir potpisao 1. avgusta, a Sulejman 8. oktobra. Ovim sporazumom Ferdinand je priznao turska osvajanja u Ugarskoj, a Turci su dodelili Ferdinandu titulu velikog vezira. Austrija je morala da plaća porez Porti.
Svega nekoliko godina kasnije došlo je do novih nemira u Ugarskoj. Namesnik Porte koji je vladao Ugarskom u ime Jovana Žigmunda, kardinal Martinuci, bio je veoma ambiciozan i želeo je da ga sultan prizna za ugarskog kralja, pa je poveo pobunu i zadobio podršku Habzburgovaca. Pobunu su ugušili tadašnji rumelijski beglerbeg i budući veliki vezir Mehmed paša Sokolović i budimski beglerbeg Ahmed paša.

Sulejmanov život su obeležile i dvorske intrige. To je sve vrlo vešto vodila sultanija Hurem ili Rokselana. Rokselana je poticala iz Ukrajine. Bila je ćerka ukrajinskog popa koju su zarobili Tatari i prodali na pijaci u Carigradu. Pravo ime joj je bilo Aleksandra Lisovska. Vrlo brzo je postala omiljena sultanova robinja, a potom i njegova žena. Rokselana je Sulejmanu rodila pet sinova i jednu ćerku. To su bili Mehmed, Mihrimah, Abdulah, Selim, Bajazit i Džihangir. Abdulah je umro kao dete zbog neke bolesti koja je vladala haremom, dok je najstariji sin Mehmed umro od boginja kad je imao 21. godinu. Sulejman je imao još jednog sina, Mustafu, kog mu je rodila prva žena, Mahidevran ili Đulbehar (Proletnja ruža). Mustafa je bio prvi po naslednoj liniji prestola. Osim toga, Mustafa je imao i podršku Ibrahim paše.

Da bi svojoj deci obezbedila nasledstvo trona, Rokselana je prvo uklonila velikog vezira. Pošto je Sulejman zadavio Ibrahim pašu, na njegovo mesto je postavljen Ajas paša. Posle pet godina, mesto velikog vezira zauzeo je Rokselanin i Sulejmanov zet, Rustem paša Opuković koji je vodio poreklo iz Dalmacije. Rustem paša je doprineo da princ Mustafa brzo skonča. Prvo je raširio glasine da Mustafa planira zaveru protiv oca. Sulejman je 1553. godine pozvao princa Mustafu da, kao muškarci, razjasne stvari. Čim je princ ušao u sultanov šator, bio je zadavljen. Najmlađi sultanov sin Džihangir je ubrzo posle umro u Alepu od tuge za polubratom. Preostala dvojica Rokselaninih sinova, Bajazit i Selim su ušli u sukob odmah posle Rokselanine smrti 1558. Kada je Rokselana umrla, Sulejman dugo nije mogao da se oporavi. Sulejman je podržao Selima, koji je uz očevu pomoć porazio brata 1559. godine. Bajazit je sa svoja četiri sina potražio utočište kod persijskog šaha Tahmaspa. Zbog velikog pritiska i mita u zlatu, šah je naredio da se Bajazit udavi zajedno sa sinovima. Bajazit je imao još jednog sina od nepune tri godine koji je ostao s majkom u Bursi. Sulejman je naredio da se i on ubije, da ne bi došlo do borbe oko prestola posle njegove smrti.
Smrt u jeku borbe

Sulejman Veličanstveni je preminuo u noći između 5. i 6. septembra 1566. kada je osmanska vojska krenula u ponovnu opsadu Beča. Sulejman je preminuo dok se vodila bitka za Siget. Posle Sulejmanove smrti, na presto je došao Rokselanin sin Selim, poznatiji kao Pijanica. Bio je to nesposoban i razvratan vladar. Tokom njegove vladavine nije bilo ozbiljnijih propusta samo zahvaljujući naporima i sposobnostima velikog vezira Mehmed paše Sokolovića. O njemu ću pisati nekom drugom prilikom.
Ovako se Sulejman predstavlja zapadnom svetu:
https://www.youtube.com/watch?v=aMNgc02-jvE
Inspiracija – istorijskabiblioteka.com i knjiga „Sulejman i Rokselana“, Radovana Samardžića
Fotografije: Wikiedia, Tumblr, Youtube, Pinterest, Pixabay, povijest.hr, sanatalemi.net, lostislamichistory.com, vojnapovijest.vecernji.hr, ancient-origins.net, forum-srbija.com
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Njegove reči napisao Branislav Nušić: Amanet velikog majora, branioca Beograda (VIDEO)
-
Apač kome ni četvrtina američke pešadije nije mogla ništa: Džeronimo je bio šaman dostojan divljenja!
-
Plavooki otac Turaka: Od zaostale carevine stvorio modernu republiku, a zemlja ga neće
-
Žal za jugom: I ova predstava je završena, doviđenja, dobri moj! (VIDEO)
-
Radoslav Grujić, srpski Indijana Džouns: Sačuvao naše relikvije od uništavanja, zaboravljen i bez nacionalne časti (VIDEO)