Sveta zemlja u sred Beograda: Lepota ukusa, boja i mirisa u libanskom restoranu „Hanan“ (VIDEO)

S prvim koricama koje sam načinila ulazeći u libanski restoran „Hanan“ do mene su doprli mirisi istoka. Istok u sred Beograda, ko bi rekao?! Ali, kad bolje razmislim, zašto da ne? Pa dugo smo bili pod uticajem istoka, ne bi nam bilo prvi put. Tako se „Hanan“ smestio u centru grada, u Svetogorskoj broj 2.

Mirisi samo mame i privače prolaznike, da zastanu, pogledaju, osvrnu se i – uđu. A onda neodoljivost onoga što pristiže na stolove ne može se tako jednostavno opisati rečima.

Libanska hrana

Ime „Hanan“ je zapravo stari naziv za prostor koji se nakda davno, kroz istoriju nazivao Sveta zemlja, a to je pojas Palestine, Izraela, Libana, Sirije, Sinaja – Egipta.

Spremanje humusa

U restoranu je sve je u prijatnoj, tamnoj drvenariji, ljubazni konobari izlaze u susret. Vlasnik Šarif Alhaj, rodom Palestinac, na zidu drži crno bele fotografije svoje porodice.

Dok sam potpuno očarana mirisima, prilazi mi Aleksandra Spasojević, menadžerka restorana koja me upoznaje sa kuhinjom gde se uveliko sve sprema za buduće goste.

Prelivanje salate sokom od nara

Iako je jutro, svi vredno rade. Jer, dan je dug i nema se mnogo vremena. Uskoro stižu gladnice koje su dobro upoznate sa libanskom kuhinjom. Moram da priznam da je sve za mene potpuno novo. Ili, skoro sve.

Da, znam šta je humus i jela sam ga, kao i šta su falafeli. Ali, sve drugo ne znam šta je. A to su razne vrste namaza, zelena ili žuta čorba, salata sa prelivom od nara…

Falafeli
  • Naš gazda je poreklom iz Palestine. Pre 30 i više godina je došao da studira ovde, oženio se i ostao. Prvobitno je ovde bila poslastičarnica, a to je bilo pre malo više od četiri godine. Posle šest, sedam meseci od otvaranja poslastičarnice, gazda je odlučio da otvori restoran. Krenuli smo polako, postepeno i evo nas posle četiri godine. Kad se setimo početka, koliko smo napredovali i koliko se sve razvilo i koliko smo morali da učimo… – priča sa osmehom Aleksandra koja mi polako predstavlja jelo po jelo.
Šorbet adas, čorba od crvenog sočiva

Kapiram, nije lako naučiti sve to, jer nije reč o ćevapčićima, sarmama, pasuljima, škembićima, što nam je „u krvi„… Ne, ne želim da napišem da je naša kuhinja jednostavna, niti laka, ali upoznavanje za novom kuhinjom, poptuno nepoznatom običnom Srbinu, nije nimalo lako.

Šiš tawuk, kafta džaž, šukaf karuf, kebab i shawarma
  • Svaki recept ima milion varijacija kako se pravi. Svuda se razlikuje bar jedan sastojak i niko neće da da tačan recept, domaćica uvek krije svoju „malu tajnu„. I uvek je jedno jelo isto, a ipak različito zbog tog jednog sastojka. Uvek se zbog te jedne stvari razlikuje, ali osnova je ista. Libanska i palestinska kuhinja su vrlo slične. Ima mnogo sastojka koji ne mogu lako da se nabave.
Humus

U libanskoj huhinji ima dosta začina koje mi ne koristimo. Neki vole začinjeno, neki manje začinjeno i treba se prilagoditi ovdašnjem podneblju, privući što više ljudi da proba. Aleksandra mi priča da su od početka balansirali, dok nisu našli sredinu. Sada imaju i svoju proizvodnju libanskog hleba koji je kružnog oblika i koji se bukvalno topi u ustima.

leba

Ono što je veoma važno za vas, kao moje čitaoce, je da je libanska kuhinja veoma dobra i zdrava. Ima raznih vrsta toplih i hladnih predjela od kojih bukvalno možete da se najedete. I što je najvažnije, u ishrani ima dosta povrća.

Razne libanske mazalice

To što sve više ljudi dolazi, i to naših ljudi, govori u prilog tome da libanska kuhinja više nije „bauk„.

Tabuli

Arapi se zdravo hrane. Od mesa se koristi svo meso, sem svinjetine. Libanska kuhinja je pogodna za dijete i vegeterijance. Hladni namazi, mnogo salata, što sve odlično ide uz ribu. Od predjela se bukvalno može najesti. Ali Srbi, vole meso.

Razno meso na libanski način
  • Libanci vole bogato da jedu, da sto bude pun i da imaju veliki izbor jela na stolu, tako da čovek kad dođe ne zna za šta da se odluči. Oni kad sednu da jedu, vole da od svakog jela uzmu po malo i to im bude to. Koriste neke sastojke koje mi u Srbiji ne koristimo dovoljno. Na primer, peršun ili patlidžan, a interesantne pikanterije mogu da se prave od njih. Mi sve to imamo, a ne koristimo ili ne koristimo dovoljno. Arapi imaju salatu od peršuna, a u Srbiji je to samo dodatak jelima – objašnjava mi simpatična, crnooka Aleksandra.
Šorbet bil sabanih, čorba od zelenog sočiva

Libanski restoran ima veliki izbor jela, nisu toliko začinjena i za svakog ima ponešto. Kod njih važi pravilo da ko dođe prvi put, uvek se vraća. Većina domaćih posetilaca kapira da je to sve slično turskoj ili grčkoj kuhinji. Zato sada imaju mnogo gostiju iz Srbije, čak više nego Arapa. Ljudi su se, prema Aleksandrinim rečima, upoznali sa ishranom i kulturom.

Sva libanska hrana na jednom mestu

Međutim, kad se dođe do slatikša to je rapsodija. Bukvalno. Baklava koja se topi u ustima,  sutlijaš na arapski način sa pisatićama napravljen od mastike… Savršenstvo!

Obrok je serviran!
  • Svaki kuvar mora da provede bar godinu, dve da bi ušao u rutinu i stekao osećaj za ova jela. Čim imaš osnovu, samo je dorađuješ. Neka jela se prave po ukusu. Osnova je ista, detalji su u pitanju – objašnjava Aleksandra koja uredno, dok priča sa mnom, motri i na glavnog kuvara Mikija. On mi je i „maneken„. Nerado je pristao na tu ulogu. 🙂
Mazalica sa jogurtom, belim lukom i peršunom sa maslinovim uljem

Na kraju, poslužila sam se bogatstvima ukusa ove neobične kuhinje. Neobičana jeste, ali je preukusna i prepuna sastojaka za koje do sad nisam ni znala da postoje. Zato, dok ovo pišem, planiram kako će moj sledeći dolazak u „Hanan“ izgledati i koji ću sledeći specijalitet probati.

Miroslav ispred restorana

A vi, ako se ne bojite novih, a ukusnih specijaliteta svratite do „Hanana„. Nećete se pokajati!

Evo kako sam se ja provela u „Hananu“ i moj #vlog:

 

∼ sponzorisani tekst ∼

Fotografije: Nebojša Marković

 

 

Ostavite odgovor