carolineandrade / Pixabay

Priča o pivu podno Avale: Kad Beogradom poteče treća reka (RECEPT) (VIDEO)

Poznato je da je naš narod navikao na rakiju i vino. Pivo je tek od pre kog veka krenulo da ulazi stidljivo na tržište. Tako je postepeno sticalo i popularnost.  Znam da danas mnogima deluje da ova tvrdnja nije tačna, ali ako se uzmu svetske statistike, naša zemlja daleko zaostaje za vodećim pivskim silama. Ako ćemo po procentima i brojkama, godišnje Srbi po glavi stanovnika popiju 65 litara piva, što je za trećinu manje od Hrvata i gotovo upola „slabije“ od Austrijanaca. Na godišnjem nivou proizvedemo oko pet miliona hektolitara piva, dok Nemci to rade skoro 20 puta više. Pokrenuću vremenski točkić da bih vam pokazala da tradicija pravljenja i ispijanja ovog napitka kod nas nije mala.

Duga istorija piva u Srba

Srbi su za ovo piće znali još u ranom srednjem veku. Pravili su ga i pili na dvorovima, manastirima i u privatnoj režiji. O tome svedoče i Svetosavska hrisovulja, Dečanska povelja i jedno sačuvano pismo kralja Vladislava.

Prvo srpsko pivo pravilo se od slada iz žita, uz postupak ohmeljivanja. Seljaci na posedima banjskog, bistričkog, gračaničkog i dečanskog vlastelinstva, bili su dužni, obično pred neki praznik, da daju manastiru slad i hmelj.

Pivo se pilo i u pirotskom kraju, ali se spremalo sa ovsenom žitaricom, i bilo je poznato pod nazivom „alovina„. Bilo je slično ruskom kvasu. Ozbiljnija upotreba piva počinje u 16. veku, za vreme vladavine despota Stefana Lazarevića i rasta privrednog života u Beogradu. U vreme despota Stefana, sve se više pilo pivo, kao novo piće. O tome više u tekstu ispod. Neću pisati o istoriji piva u Srbiji, fokusiraću se samo na Beograd.

(MOJA) LETNJA UŽIVANJA: DA LI JE TO LJUBAV ILI PIVO? (RECEPTI) (VIDEO)

Nemci doneli tehniku

Posle austro-turskog rata, početkom 18. veka i austrijske okupacije Beograda došlo je do naseljavanja Nemaca koji su sa sobom doneli znanje i tehnologiju prozvodnje piva. Upravo u tom periodu na Dorćolu se otvaraju dve male pivare-radionice.

Pančevačka pivara

Kada su se Turci ponovo vratili u Beograd, pivari se sele na levu obalu Dunava i Save, u Zemun i Pančevo i tako nastaje najstarija pivara na Balkanu – Pančevačka pivara, koja je počela sa radom 1722. godine. Vlasnik je bio Abraham Kepiš. On je ugovor zaključio sa Zemaljskom administracijom Austrije. Pivo se tu proizvodilo se na zanatski način, a kapacitet je bio 10.950 kofa, ili 6.100 hektolitara. Pivara je od 1847. godine u vlasništvu porodice Vajfert, koja je dala značajan doprinos razvoju pivarstva u Pančevu i Beogradu. Pred Prvi svetski rat, pivara je dostigla kapacitet 31.000 hektolitara piva, a u periodu od 1921 do 1927. godine, posle rekonstrukcije, kapacitet se povećao na 50.000 hektolitara.

Plansko naseljavanje pivara

U planskom naseljavanju Nemaca u Beograd i okolinu, došli su i mnogi pivarski majstori, koji su otvorili prve zanatske radionice za proizvodnju piva. U izvorima iz tog vremena pominju se sledeći pivarski majstori koji su imali ručne pivare i pivnice u Beogradu, a to su j, Ignjat Lojtenbaher, Martin Sejfrid, Anton Prest, Andrija Hajniš, Johan Keler, Jozef Lojtenbaher, Anton i Adam Šveler. Svoju pivaru imala je i austrijska uprava u Beogradu, ona se zvala Komorska i izdavana je u zakup.

Prema istraživanjima, u 18. veku se u Beogradu bila je velika potrošnja alkohola. Srpski guverner, general Maruli, je 1731. godine zapisao: „Svaki nevaljalac, koji ovamo dobegne i uzme jednu sobu pod kiriju, kupi bure ili dva piva ili ih uzme na veresiju„. Za vreme nemačke vladavine, u Beogradu se trošilo mnogo piva.

Zemun u 18. veku

Jedni od najpoznatijih tadašnjih pivarskih majstora bila su i braća Abraham i Jakob Kepiš. Tokom perioda austrijske uprave, pivo su pili Nemci doseljenici, austrijska vojska, ali i na dvoru beogradskog mitropolita. Kada su Osmanlije ponovno osvojile Beograd 1739. godine, pivarski majstori odselili su se u Zemun i Pančevo, gde su nastavili da se bave svojim zanatom.

Posle Pančevačke pivare, 1730. godine otvarena je Vršačka pivara koju su osnovali nemački doseljenici kao komorsku pivaru koja je bila pod kontrolom države. A onda se otvaraju pivare u Zrenjaninu 1745. godine, Apatinu 1756. godine, Bečeju 1806. godine, Jagodini 1852. godine, Valjevu 1860. godine, Nišu 1884. godine, Čelarevu 1892. godine…

Ponovo se pije pivo

Zeleni venac

Po zapisu Milana Đ. Milićevića, pivo se u Beograd vratilo posle jednog veka. Uvoženo je iz Zemuna, a počelo je da se toči 1834/35. godine u mehani „Manojlova bašta„, koja se nalazila na prostoru današnje pijace Zeleni venac. Tu baštu su zbog zabave posećivale jetrve kneginja Ljubica i gospođa Tomanija Obrenović, supruga Jevrema Obrenovića, brata kneza Miloša. One su iz konaka kod Velike crkve u baštu dolazile u volujskim kolima.

BUDITE PIVSKI EKSPERT: KAKO DA UPARITE HRANU SA PIVOM? (RECEPTI) (VIDEO)

Ostalo je zabeleženo da su gosti ove kafane u kojoj se točilo pivo govorili da idu na zabavu kod duboke bare, kao i da je knez Miloš Obrenović 1838. godine naredio da se Sud preseli u zgradu gde je bila mehana „Manojlova bašta„. Tadašnja državna uprava srpske kneževine bila je zainteresovana za razvoj domaće proizvodnje i potrošnje piva, iz jasnih ekonomskih razloga. Postojale su takse na točenje piva. Državno praviteljstvo je izdavalo dozvole za izgradnju pivara. Strogo se vodilo računa da se izbegavaju lokacije oko vinograda, da potrošnja piva ne bi ugrozila potrošnju vina i time negativno uticala na razvoj vinogradarstva u zemlji. Takođe, Praviteljstvo je ocenjivalo tehničko uređenje pivara, stručnost zaposlenih i kvalitet proizvodnje.

Jedan od prvih zahteva za podizanje pivare podneo je krajem 1839. godine beogradski trgovac Joca Đ. Jovanović. Njegova namera je bila da izgradi pivaru u Topčideru, negde između dve postojeće česme, da bi mogao da se snabdeva vodom. U pomenutom zahtevu on je, između ostalog, tražio i da njegova pivara dobije koncesiju na 30 godina. Zna se da on nije izgradio pivaru u Topčideru, a da li je to učinio na nekom drugom mestu,  nije poznato.

Vajnhaplova pivara – prva beogradska pivara

Posle dogovora sa Aleksom Simićem, izaslanikom kneza Miloša Obrenovića, tokom decembra 1836. godine u Zemunu, Johan Vajnhapl, ugledni mlinar iz Sremske Mitrovice, odlučio je da dođe u Srbiju i da gradi mlinove i vodenice.

Krajem 1838, zatražio je da bude primljen u Srpsko podanstvo. To znači da je hteo da se trajno nastani u Srbiji da bi nastavio da se bavi zanatom koga, u to vreme, nije toliko bilo. Takođe, hteo je da izgradi prve radionice za varenje piva u Beogradu. Iako se danas navodi 1839. godina kao godina u kojoj je osnovana Vajnhaplova pivara, izvori kazuju da su proizvodnja i prodaja piva započeti 1840. godine.

Ipak, ne može sa sigurnošću trvditi gde se tačno nalazila prva beogradska pivara u 19. veku. Na osnovu Vajnhaplove molbe iz 1847. godine, predpostavlja se da se pivara nalazila na njegovom imanju, otprilike tamo gde se danas nalazi zgrada Narodne banke Srbije. Vajnhapl u toj molbi ističe da se zbog bolesti nije mogao baviti pivarskim poslom, što ukazuje da nije imao nameru da se bavi samo mlinarstvom. Želeo je da izgradi suvaču koja bi koristila pivari za mlevenje slada, druge glavne sirovine u pivarstvu. Vajnhapl je ubrzo umro, ne stigavši da završi suvaču.

Na pomenutom placu, nalazile su se nedograđena suvača, jedna kuća, kujna, magaza i štala za šest konja. Iz popisa imovine se zaključuje da se nigde se ne pominje pivara, što navodi na dva zaključka. Prvi, da je jedan od objekata služio kao pivara, i drugi, manje verovatan, da se pivara nalazila na nekoj drugoj lokaciji u gradu. O samom radu pivare, procesu proizvodnje i vrstama piva koje je proizvodila, nema podataka.

Kneževa pivara

Kneževa pivara

Sledeća pivara otvorena u Beogradu bila je Kneževa ili Velika pivara, koju je podigla kneginja Ljubica Obrenović. Pivara se zbog nje, u prvo vreme zvala „Ljubičina pivara„. Izgrađena je najverovatnije tokom 1840/41. godine i nalazila se u tadašnjem beogradskom predgrađu Sava mahala, na uglu današnjih ulica Admirala Geprata i Balkanske. Pivara je bila velika i dugačka prizemna zgrada sačinjena od tvrdog materijala, u čijem su se sklopu nalazile kafana i velika bašta. Projektant pivare je Hadži Nikola Živković. Pivo se proizvodilo ručno, kuvano je u primitivnim kazanima, nalik vojničkim, zagrevanim na ugalj ili drva.

Slad je sušen u limenim bubnjevima, a konj je pokretao dolap u kojem se mleo gotovi slad. Skuvano pivo ostavilo bi se nekoliko dana da prevri u drvenim bačvama, a zatim bi se pretakalo u buriće z kojih je išlo u prodaju.

Knez Mihailo je za upravnika pivare postavio Konstantina Hadiju Mlađeg, poznatog zemunskog trgovca i školovanog pivarskog majstora. Hadija je dužnost upravnika obavljao od početka 1841. do sredine 1842. godine. Pod pritiskom unutrašnje politike, knez Mihailo Obrenović obustavlja proizvodnju piva i počinje da izdaje pivaru pod zakup. Postoje dva zapisa o tome koja su kontradiktorna. Po jednom, prvi zakupac bio je Rista Peripović, trgovac poreklom iz Starog Vlaha, koji je pivo proizvedeno u obrenovićevskoj pivari slao Vučićevoj vojsci (u pitanju je Toma Vučić Perišić, da ne bude zabune).

Pivara kod velike bare

Po drugom zapisu, koji je ostavio slikar Stevan Todorović, zakupac pivare bio je Stevan Todorović (Popović), njegov rođeni stric istog imena i prezimena. On navodi da je tokom školskog raspusta 1842. godine boravio kod strica u Beogradu i ostavio je interesantan opis kako se prodavalo pivo: „Zapamtio sam da sam rado kao dečko radio s raznosačem piva. Jednom došavši na Zeleni venac stala su kola na mestu gde je sada srušena kuća Steve M. Balabana. Na celom prostoru Zelenog venca bila je stalna bara, a preko nje na drugoj strani se nalazila mehana. Taj mehandžija na vodi imao je čamac koji je, kada smo mi stigli, prešao na našu stranu i primio bečku piva„.

U oba zapisa se navodi 1842. godina i dva različita zakupca, što je malo verovatno. Teško je proceniti koji je iskaz tačan. S obzirom na to da su oba zabeležena posle 50 i više godina od vremena koje opisuju, vrlo je moguće da se nekome od njih potkrala greška, a i moguće je da je izdavanje pivare u zakup započeto ranije, tokom 1842. godine.

Posle svrgavanja kneza Mihaila sa vlasti, pojavio se problem placa na kojem je pivara izgrađena. Nove vlasti su tvrdile da je pivara podignuta na državnom placu, to jest da je kneginja Ljubica izgradila pivaru bez ičijeg pitanja. Ubrzo je pokrenut spor između Obrenovića i države oko zakupa pivare i pomenutog zemljišta, koji je konačno rešen tek 1860. godine u korist Obrenovića.

Sve gazda do gazde

Pivara je, i pored spora, izdata. Njen sledeći zakupac bio je Stevan Adžić, koji je pivarom upravljao tokom 1843/44. godine. Njega je nasledio Toma Popović, tokom čije uprave je došlo do velikog požara u pivari, februara 1845. godine. Požar je izbio u štali u kojoj se na tavanu nalazilo seno i proširio se na deo pivare do tobdžijske kasarne, u kojem se proizvodilo pivo. Pivaru je od potpunog uništenja spasilo to što joj je krov bio napola razdvojen, pa se plamen nije raširio na drugu polovinu zgrade.

Zakupcu je pričinjena ogromna šteta, jer je u požaru izgorelo od 10.000 do 12.000 oka žeženog ječma, 10.000 čistog ječma spremljenog za pivo, 20 kola sena, momački krevet, sat i sve kalfine stvari. Prilikom istrage uzroka požara, Toma Popović i njegov sluga Janko Stamenković, poreklom iz Leskovca, izjavili su da nisu ništa neobično primetili, ali zakupac sumnja da je u izbijanje požara umešan bivši zakupac Stevan Adžić. Međutim, policija je sumnjala na sluge koje su to veče spavale u pivari i to na Mađara Pala Antona, koji je bio zadužen za konje, Nemca Hristijana, vodeničara Davida Jovanovića i Johana Arona. Sudski istražitelj je naveo da su oni te večeri bili toliko pijani, ali su zato odlučno negirali da imaju ikakve veze s požarom.

Nije poznato kako se istraga okončala. U obnovu pivare i njeno pokretanje u rad hteo je da se uključi i Konstantin Hadija Mlađi. On je u pismu Vuku Karadžiću marta 1845. godine izneo da želi da se vrati u Beograd i da ponovo pokrene proizvodnju u oštećenoj pivari. Njegovu želju Vuk Karadžić je izneo Milošu Obrenoviću, koji je trebalo da da odobrenje za Hadijin povratak i popravku pivare. Do toga nije došlo, pošto ga je knez Miloš uzeo za svog ličnog sekretara, tako da se Hadijina pivarska karijera zauvek završila.

Kad sve gazde prevesla jedan Nemac

Ignjat Vajfert

O zakupcima pivare do 1865. godine nema konkretnih i pouzdanih podataka. Zna se da je kafanu u sklopu pivare 1851. godine preuredio i uzeo u zakup gostioničar Sima Živković Birger. Takođe, u jednom pismu iz 1852. godine pominje se Đoka Savić, pivar iz Beograda, ali se danas o ovom čoveku ništa ne zna, niti da li je i koju od tadašnjih beogradskih pivara držao u zakup. U popisu Beograđana koji poseduju konje, 1854. godine, zabeležen je i Franc, pivar u Velikoj pivari, koji poseduje četiri konja s kolima. Ovaj pivarski majstor je najverovatnije bio njen zakupac, ali se nažalost ne može tačno odrediti i vremenski period kad je to bilo.

Kafanu pod zakup 1856. u narednih šest godina uzima Leopold Rajhel. Na osnovu teksta jednog oglasa iz 1862, u kome Rajhel i njegov ortak Šmauz otvaraju stovarište piva u blizini Velike pivare, pretpostavlja se da su sem kafane u zakup držali i pivaru. U oglasu su naveli da će kao do sada tako i od sada svoje poštovane mušterije služiti dobrim pivom po umerenoj ceni.

U januara 1865. godine, Kneževu pivaru u zakup uzima Ignjat Vajfert, vlasnik Pančevačke pivare. O radu pivare tokom Vajfertove uprave nema mnogo sačuvanih dokumenata, ali se zna da se u njoj proizvodilo svetlo i tamno mercen (martovsko) pivo, da je proizvodnja bila nekoliko hiljada hektolitara piva i da je pivara prodavala i špiritus. Prodaja piva iz Kneževe pivare išla je dobro, a kako je proizvodnja bila manuelna, nisu mogle da se proizvedu  značajnije količine, koje bi zadovoljile potražnju na tržištu.

Ignjat Vajfert je krajem šezdesetih godina 19. veka od beogradskog advokata Petra Markovića kupio plac Smutekovac, sa malom kafanom-pivnicom, u nameri da izgradi novu modernu pivaru na parni pogon. On je Kneževu pivaru držao u zakup do 1873. godine, kada je počela sa radom prva moderna pivara u Srbiji, koju je izgradio sa svojim sinom Đorđem. To je bila prva srpska parna pivara Đorđa Vajferta. Početak rada nove pivare označava i kraj proizvodnje piva u Kneževoj pivari.

Kad pivara nije samo pivara već i stecište kulture i politike

Kneževa pivara nije značajna samo za pivarstvo već i za kulturu i politiku ondašnje Srbiji. Zbog svoje prostranosti, primala je narodne poslanike Svetoandrejske skupštine 1858. godine, posle koje je Miloš Obrenović vraćen na vlast. U njoj je odigrana prva pozorišna predstava u Beogradu, u izvođenju jedne diletantske nemačke pozorišne grupe, da bi u periodu od 1857. do 1862. godine u njoj predstave igrala i diletantska pozorišna grupa Anastasa Jovanovića pod nazivom „Društvo srpskog pozorišta„.

Posle prestanka sa proizvodnjom piva 1873. godine, pivara je imala više različitih namena, da bi 1882. promenila ime u Kraljeva pivara i prešla u vlasništvo kraljice Natalije Obrenović. Krajem 19. i početkom 20.  veka, bila je sedište Oficirske zadruge, zatim Aukcionog fonda, da bi je konačno 1912. godine za 615.000 dinara od kraljice Natalije otkupila Prometna banka. Pivara je srušena 1935. godine, kada je preuređivan taj deo Beograda.

Milutinovićeva pivara

 

Dugo se nije znalo za postojanje ove pivare i njeno jedino pominjanje je u tekstu objavljenom u „Srbskim novinama“ iz 1846. godine, u kojem se kaže: „Kako vidimo i ove će godine Beograd mnogim novim zdanijima biti ulepšan. Do sad smo imali jednu pivaru, a sad su se jošt dve sagradile, od koi jedna G. Milutinovićeva već radi„.

O kom Milutinoviću i o kojoj pivari je ovde reč, teško je odgonetnuti. Novinar u tekstu iznosi još dva bitna podatka, a to su da je do te, 1846. godine postojala samo jedna pivara, pod kojom najverovatnije misli na Kneževu, a druga pivara u izgradnji može biti pivara Stevana Todorovića, poznatija kao Kumanudina pivara ili možda Filipova pivara.

Pivara Stevana Todorovića, potonja Kumanudijeva pivara

 

Najviše podataka o ovoj pivari ostavio je poznati beogradski slikar Stevan Todorović, koji u autobiografiji piše da je njegov stric Stevan Todorović (Popović) u drugoj polovini četrdesetih godina 19. veka izgradio pivaru na Jaliji na Dorćolu. Slikar koji je tada živeo u Beču vratio se posle propasti revolucije 1849. godine i preselio se kod strica, koji ga je zaposlio u pivari.

Todorović piše: „Odmah po dolasku on me je proveo po odeljenjima gde se priugotovljava pivo, čineći mi ponude i ubeđujući me kako bi bilo probitačno da se odam tome zanatu, radi čega bi me on rado poslao u Minhen na izučavanje. Kako je po smrti moga oca stric bio, pored moje dobre majke najbolji staralac za moje dalje obrazovanje, ne htedoh mu protivurečiti, nego prionem pored pivarskog kalfe na učenje tako da sam za 2–3 meseca bio u stanju sam kuvati pivo„. Iako se obučio za pivarskog majstora, Todorović nije ostao u ovom poslu.

Jednom prilikom kada je njegov stric ušao u kalfinu sobu i video njegove crteže, rekao je: „Sad vidim da od ovog mog sinovca neće biti pivar„. Stric je umro 1850. godine i, kako nije imao naslednika, on je u testamentu za naslednike pivare i imanja imenovao sinovca Stevu i sinovicu Dragu. Slikar Todorović dalje navodi da mu je pivaru oteo bankar Jovan Kumanudi u dogovoru sa gradskim pašom, uz pomoć beogradskog advokata Poznanovića. Razlog za oduzimanje pivare je bio taj što je Kumanudi tvrdio da slikarev stric nije mogao da kupi tursko zemljište, pa je zbog toga uspeo da poništi kupoprodajni ugovor i postane vlasnik pomenute pivare.

Todoroviću i njegovoj sestri je na kraju od stričeve pivare pripalo 100 dukata i to od prodatih konja i pivarskog alata. Kumanudi nije imao ozbiljnije ambicije da se bavi pivarskim zanatom, pa je vrlo brzo pivaru počeo da izdaje u zakup. O njenom radu se malo zna i za sada jedini podatak koji ukazuje na to da je u njoj proizvođeno pivo potiče iz 1854. godine. U popisu Beograđana koji poseduju konje nalazi se i izvesni Franc, pivar na Dunavu. Pomenuti je posedovao četiri konja sa kolima, koji su služili za transport piva po Beogradu i prevoz neophodnih sirovina. Na osnovu ovog zapisa ne može se sa sigurnošću tvrditi da li je on bio zakupac Kumanudine pivare, što je vrlo moguće, kao ni da li su on i već pomenuti Franc pivar u Velikoj pivari ista ili različita osoba. Pored pivare, Kumanudi je podigao i kafanu-pivnicu koja je bila od slabog materijala, a sastojala se od dve sobe, kujne i podruma.

Pivara se nije dugo održala i već početkom šezdesetih godina pretvorila se u ruševinu, služeći kao toponim za orijentisanje Beograđanima.

Filipova ili Mala pivara

Bajlonijeva pivara

Istoričar koji se bavio industrijskim razvojem Srbije, Nikola Vučo piše da je rashodovane uređaje iz Vajnhaplove pivare koristio Filip Đorđević za opremanje pivare koju je izgradio u donjem delu Cetinjske ulice. Tačnu godinu izgradnje i početka rada pivare teškoje utvrditi i za sada se prihvataju podaci a je pivara osnovana 1850. godine. U popisu gradskih mehana iz 1860. godine navodi se da je Filip Đorđević  otvorio mehanu 1845, tako da je 1850. godina približno tačna. Pomenuta kafana je bila do same pivare, napravljena od naboja i cigle sa pet soba, dve kuhinje i podrumom, a u zakup ju je držao Đorđe Dimitrijević, koji nije plaćao zakupninu, već je na recku točio pivo iz Filipove pivare.

Pivara je bila veća jednospratna zgrada sa tavanom, slabo tehnički opremljena. Proizvodnja je bila zasnovana na ručnom radu i svodila se na običan način previranja ječma prevrtanjem i zalivanjem vode, pa je grejanjem dobijan slad, a hidrolizirani skrob kuvan sa hmeljom i ostavljan da fermentira. Zbog manjeg kapaciteta, koji nije bio veći od nekoliko hiljada hektolitara, i manjeg prostora od Kneževe pivare, ona je nazivana i Malom pivarom.

O radu Filipove pivare nema mnogo podataka, ali se zna da je u njoj 1861. godine radio pinter Danil Vidman sa još trojicom kolega. Takođe, nešto ranije, 1854. godine u već pomenutom popisu Beograđana koji poseduju konje, pominje se i Jozef Litnejer, pivar, koji poseduje dva konja sa kolima i koji se može povezati sa ovom pivarom. Iz ovog perioda zabeležen je interesantan podatak da je Uprava grada Beograda 1861. godine zabranila razvoz piva svim pivarima u praznične i nedeljne dane po Beogradu. Đorđević je samostalno vodio pivaru do 1871. godine, kada na inicijativu grupe imućnih beogradskih trgovaca i mehandžija sa radom počinje Prvo srpsko akcionarsko pivarsko društvo u čiji je sastav ušla i njegova pivara. Tih akcionara je bilo 41.

Snove pokvario moderni Vajfert

Društvo je septembra 1871. godine otkupilo pivarsku zgradu od Filipa Đorđevića, koji je za nju dobio određeni broj akcija. Iako su jedan deo uloženog kapitala akcionari uložili za obnovu zgrada i nabavku boljih pivarskih postrojenja, proizvodilo se i dalje ručnim radom, pa se zato nisu postigli viši proizvodni rezultati. Društvo je svoj pivarski posao započelo januara 1872. godine, sklopivši sa Opštinom beogradskom ugovor za korišćenje vode sa česme u Skadarskoj ulici. Po ovom ugovoru, pivari je dozvoljeno da koristi vodu sa gornjih čunkova skadarske česme i to samo uveče od 22 sata do tri časova ujutru, posle čega su se sa česmi skidali čunkovi koji su dovodili vodu u pivaru.

Društvo se ugovorom obavezalo da za korišćenje česme plaća 12 dukata godišnje i to tromesečno unapred u korist sirotinjskog fonda. Zvanična prodaja piva Prvog srpskog pivarskog društva počinje u martu 1872. godine i to u samo nekoliko gostionica – kod Sime Milenkovića u Turskom hanu, kod Todora Kostića kod „Makedonije„, kod Jovana Panđele kod Batal džamije, kod Mihajla Ristića u Knez Mihailovoj ulici i kod Ignjata Bajlonija i sinova.

Društvo nije imalo sreće, pošto je već 1873. godine otvorena najmodernija pivara u Kneževini Srbiji – Prva srpska parna pivara Đorđa Vajferta. Koliko je ona bila jaka konkurencija, najbolje oslikava oglas društva u kojem se navodi: „Uveravamo svakog prijatelja Srpskog napredka; da ćemo cele godine imati dobrog kvaliteta piva, i dovoljnu količinu jer je družina svoj rad bolje udesila, i jamči za gornje navode – društvo se uzda da će Srpska publika svome Srpskom zavodu prijateljski odazvati se, i neće valjda uvek kod Srbina biti, da je samo tuđin u stanju Srbinu kapu krojiti„. Pod pojmom „tuđin“ najverovatnije se mislilo na Vajfertove i njihovu novu pivaru.

Iako je potrošnja piva krenula uzlaznom putanjom, rakija i vino su i dalje bili na vrhu lestvice omiljenih pića Beograđana. Ovu tvrdnju najbolje ilustruje podatak da se u 70 mehana terazijskog kvarta za godinu dana pilo 5.120 akova vina i 3.135 akova rakije. Kada se uporedi sa prodajom piva, vidi se da se za dve godine proizvodnje piva prodalo koliko rakije i vina u samo jednom od beogradskih kvartova za godinu dana.

Društvo je pokušalo da parira Vajfertovoj pivari i u cilju što bolje prodaje i distribucije piva. U januaru 1874. godine je sklopilo ugovor sa Ljubomirom Veličkovićem o prodaji i raznošenju piva. Mala pivara je te 1874. godine proizvodila dve vrste piva: lager pivo, duplo i obično mercen pivo. Lager pivo je koštalo 62 groša za akov, obični mercen 72 groša, dupli mercen 82 groša, a jedna čaša 0,60 para.

Međutim, u narednih pet godina, do 1880, više nisu održavane redovne skupštine. Pojedini akcionari su se zbog ovoga bunili, ali je to pravdano ratovima sa Turskom od 1876. do 1878. i finansijskom krizom. Usled ovakvog stanja, na Skupštini održanoj 1880. godine odlučeno je da se proda pivarska zgrada. Ovim se završava i pivarska proizvodnja društva, koje od 1883. godine ulazi u proces likvidacije.

Kad mala pivara postane „Mala Skadarlija“, a onda i BIP

Bajlonijeva pivara

Kako Vučo navodi, Društvo je pivaru prodalo 1881. godine firmi „Ignjat Bajloni i sinovi„, da bi je oni 1883. prodali svome pašenogu Jovanu Brabecu. Tokom sledećih pet godina Brabec je izvršio veće izmene na Filipovoj pivari i između ostalog 1884. uveo u proces proizvodnje parnu mašinu, čime je završen period ručne proizvodnje piva u Beogradu. Brabec je posle četiri godine rada, početkom 1888, ponovo prodao pivaru firmi „Ignjat Bajloni i sinovi„, koja je svoj pivarski posao zvanično započela krajem februara 1888. godine.

Najstariji podatak o prostiranju i izgledu Male pivare može se videti na planu grada Beograda koji je sastavio inženjer Stevan Zarić 1878. godine. Po preuzimanju pivare u vlasništvo, familija Bajloni ju je modernizovala. Uz pivaru je 1892. izgrađena i gostiona kod „Male Skadarlije„, današnja kafana „Skadarlija„, koja je nastavila tradiciju Filipove pivnice. Iz jednog spiska za držanje zabava vidi se da je u gostioni samo u 1897. godini održano šest zabava, koje su priređivali pevačko društvo „Vojislav„, Večernja zanatska škola i radnici Bajlonijeve pivare.

Skadaraska ulica

Pivara je nastavila da radi i tokom 20. veka, da bi konačno 1947. godine iz vlasništva familije Bajloni prešla u vlasništvo države. Tada menja ime u pivara „Beograd“ i tako je radila do 1963. godine, kada se zajedno sa Vajfertovom pivarom formiralo novo preduzeće Beogradska industrija piva i bezalkoholnih pića (BIP). U okviru BIP-a poslovala je do 2005. godine, kada je na aukciji prodata stranom partneru, koji nije nastavio sa proizvodnjom piva. Mala pivara je danas obnovljena iako nepproizvodi pivo, a BIP pivo je posle dužeg vremena vaskrslo.

DOMAĆI RECEPT ZA PIVO

Pivo možete i sami da napravite. Za 20 litara piva potrebno je:

  • 23 l vode,
  • 4 kg ječmenog slada,
  • 250 g pšeničnog slada,
  • 0,25 kg aromatičnog slada,
  • 30 g peleta hmelja i jedna kesica kvasca

E sad, za proceduru ne bi bilo loše da odete na beogradski Beer fest i da se uputite u finese pravljenja piva kod kuće. 😉 Evo saveta Majstora za pivo:

 

P.S. Ovaj tekst nije ničim fiansiran niti nagrađen, već je to samo moja ljubav prema ovom piću 🙂

 

Inspiracija – novosti.rs, scindeks-clanci.ceon.rs/Nenad M. lukić, istoričar

Fotografije: Pixabay, Pexel, novost.rs, kurir.rs, intermagazin.rs, virtuelnimuzejdunava.rs, virtuelnimuzejdunava.rs, beogard.com, intermagazin.rs, 011info.com, politikin-zabavnik.co.rs, mojakafana.com

 

 

 

 

 

 

Ostavite odgovor