Pogrešno učena istorija o 27. martu: Srbija večito između čekića i nakovnja

Večito pitanje koje i dan danas zaokuplja pažnju istoričara i teoretičara zavera jeste da li je Drugi svetski rat na teritoriji Kraljevine Jugoslavije mogao biti izbegnut ili makar da budu umanjene posledice? Mnogi koji su se ozbiljno bavili istorijskim prilikama tog doba kažu da jeste i da je za sve „krivpuč koji se dogodio 27. marta 1941, kao i demonstracije za koje su generacije u školama učile da ih je pokrenula Komunistička partija kao bunt protiv nemačke čizme i dotadašnjeg monarhističkog režima u zemlji. Donekle to jeste tako, ali samo donekle. Većina gore napisanog je jedna velika laž i lepo iskreirana priča. Krenimo redom.

Dugo pripreman Pakt, dobri odnosi sa Nemačkom

Pakt koji je vlada Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka sklopila sa Nemačkom je bio jedan vrlo ozbiljan dokument. Nemačka je ovaj dokument pripremala veoma dugo, uvažavajući jugoslovenske zahteve i dajući mu tako veoma visok nivo međudržavnog dogovora. To se ogledalo i u ličnom Hitlerovom angažovanju u dugotrajnim pregovorima, sve do potpisivanja.

Knez Pavle i Adolf Hitler

Nemačka je od 1936. godine pokušala da sa Jugoslavijom stvori što bolje diplomatske odnose. Prvi kraljevski namesnik knez Pavle Karađorđević je do puča 27. marta 1941. bio tri puta u Nemačkoj, gde se susretao sa Hitlerom, uz najveće počasti. Premijer Dragiša Cvetković je bio nekoliko puta u Nemačkoj, a Gering je osim dolaska na sahranu kralja Aleksandra 1934, naredne godine bio nedelju dana na odmoru sa suprugom i krstarenju jahtom na Jadranu sa knezom Pavlom i njegovom suprugom.

Jugoslaviju je u ovom periodu dva puta posetio Gebels. Jednom kada je obišao Beogradski sajam 1939. godine (mesto na kom je kasnije bio nemački logor za ubijanje Srba, Jevreja, Roma i ostalih nepodobnih. Ironično, zar ne?) i godinu dana kasnije, kada je obišao prihvatne logore za nemačke izbeglice iz Besarabije i Sovjetskog saveza, gde je došlo do velikih nacionalnih sukoba sa nemačkom nacionalnom manjinom. Što se tiče nemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji, nemački političari su uvek kao primer dobre saradnje sa većinskim narodom i primer dobrih životnih uslova njihove nacionalne manjine isticali Kraljevinu Jugoslaviju, za razliku od Poljske, Čehoslovačke, Rusije i drugih zemalja, gde su sukobi bili česti, kako se rat približavao.

Jaka jugoslovenska ekonomija

Ako se sve pogleda sa ekonomske strane, Nemačka je tad bila jugoslovenski trgovinski partner broj jedan. Jugoslavija za izvoz sirove rude, stoke, mesa i prehrambenih proizvoda Nemačkoj bila na vrhu liste. Treba znati da je jugoslovenski izvoz poljoprivrednih proizvoda u to vreme je bio daleko veći od izvoza svih zemalja u regionu. Cvetala je i prerada tada najvažnijih metala – aluminijuma, bakra i zlata. Još od 1904. pa do Drugog svetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji su u opticaju bile kovanice od srebra, kao sredstvo plaćanja, što nisu imale mnoge razvijenije evropske zemlje. Zato su dobri trgovinski odnosi sa Jugoslavijom mnogim zemljama bili veoma važni. Nemačka je mudro procenila geostrateški položaj Kraljevine Jugoslavije i znala je da je ova zemlja vrlo važna svima – koliko Nemačkoj i Italiji, toliko i Sovjetskom savezu, Britaniji i saveznicima.

Vinston Čerčil

Engleska vlada je u to vreme vršila pritisak u dva smera – da Jugoslaviju što više udalji od Francuske, koja je posle atentata postepeno gubila status „najvećeg prijatelja Jugoslavije„. Fransuska je uporno želela, iz svojih interesa, da se ponovo približi Jugoslaviji. Sa druge strane, Engleska se trudila da na svaki način pokvari odnose Nemačke i Jugoslavije, smatrajući Jugoslaviju svojom interesnom zonom, kao i Poljsku i Čehoslovačku.

Najbolje za zemlju

Knez Pavle

Knez Pavle je bio vešt diplomata i uvek se trudio da iz svih dogovora sa Nemačkom dobije najbolje, bilo da je reč dogovoru, sporazumu, ugovoru ili deklaraciji. Trudio se da Kraljevina Jugoslavija uvek bude tretirana kao ravnopravan partner. Mnogi ne znaju da je upravo knez Pavle uspeo da dogovori sa Hitlerom da Nemačka pruži jasne, pismene državne garancije da neće koristiti teritoriju Jugoslavije za prolaz svojih trupa u bilo kom pravcu prema trećim zemljama. Nemačka takve garancije nije dala ni jednoj zemlji.

Prema usmenim svedočanstvima poznatog novinara Predraga Milojevića, dugogodišnjeg dopisnika „Politike“ iz Berlina i Iva Andrića, jugoslovenskog ambasadora u Nemačkoj, nemačka strana je vrlo ozbiljno shvatala Sporazum sa Jugoslavijom. Da u vojnim planovima Nemačke nije postojao plan za napad i okupaciju Jugoslavije, govori i podatak da su svi u Nemačkoj, a posebno Hitler bili iznenađeni pučem 27. marta. To je za Berlin značilo i raskid upravo potpisanog Pakta, iako se nova jugosovenska vlada generala Dušana Simovića svim diplomatskim silama trudia da uveri Berlin da se u spoljnopolitičkoj orjentaciji Kraljevine ništa nije promenilo.

„Srećan Uskrs“ na bombama koje su padale na Beograd 6. aprila 1941.

U prilog tome govori da su sve nemačke jedinice, koje su izvršile napad na Jugoslaviju, bile pre toga smeštene da napadnu Sovjetski savez, a da su posle puča prebačene na nove lokacije. Odmah posle kapitulacije jugoslovenske vojske, skoro sve jedinice su se vratile na svoje ranije položaje.

Istorija o knezu Pavlu

Knez Pavle je bio nacionalista i, prema mišljenjima istoričara, u nekim stvarima političke prirode mudriji i veći rodoljub od kralja Aleksandra, kada je reč o srpskom nacionalnom pitanju i srpskim nacionalnim interesima. Kralj Aleksandar je na unutrašnjem političkom planu vodio politiku nezameranja Hrvatima i Slovencima, šteteći tako Srbima. Kralj Aleksandar je Jugoslaviju podelio na banovine i tako prvi razbio etničke regione u kojima su vekovima živeli Srbi u Hrvatskoj i Bosni.

Kralj Aleksandar I Karađorđević

Zna se da je kralj naložio promenu Ustava u koji je ubacio odredbu da budući kralj Jugoslavije može da bude pravoslavne, katoličke ili muhamedanske vere. Odgovoran je za tragične događaje 1930. prilikom borbe Srpske pravoslavne crkve da se ne pređe na rimokatoličko računanje vremena i praznika. To je dovelo do krvavih demonstracija u srpskim gradovima, sa žrtvama. Demonstracije i neredi koji su trajali tri dana u celoj zemlji, jasno su pokazali da je kralj po svaku cenu želeo da izjednači tri naroda, uvodeći pojam muhamedanaca u Bosni, a istovremeno potpuno ignorišući činjenicu da su Crna Gora i crnogorski narod imali svoju državu, koju su uneli u Kraljevinu i istorijsko nasleđe, pa samim tim i pravo u Jugoslaviji, za razliku od Slovenaca, Hrvata i muhamedanaca. Pričalo se da je tadašnji patrijarh Varnava vrlo brzo po ustoličenju otrovan, jer je pružio najveći otpor katoličkoj crkvi i kralju. Postoje i svedočenja da je kralj Aleksandar bio spreman da Hrvatskoj da neku vrstu autonomije.

Pošto je kralj ubijen, knez Pavle je postao namesnik, po kraljevom testamentu. Neki su tvrdili da je testament falsifikat, što nije bilo tačno, jer je testament čuvan zapečaćen u državnom trezoru sa Ustavom Kraljevine, pravilima Dvora i drugim dokumentima. Testament je otvoren u prisustvu predsednika Kasacionog suda, predsednika Skupštine, patrijarha, kraljice Marije i prestolonaslednika, maloletnog Petra II. O tome se izjasnila i kraljica Marija da će podržati politiku namesništva. Ona je, takođe, imala jednu kopiju testamenta.

Odmah po preuzimanju vlasti, knez Pavle je reformisao vojsku i privredu. Iako mu je na venčanju kum bio engleski kralj Džordž, sa kojim je bio u odličnim odnosima, knez Pavle nije blagonaklono gledao na otvorene pritiske Britanaca koji su imali špijune svuda po Srbiji i veliki uticaj. To se dokazalo pučem 27. marta koji su organizovali generali vazduhoplovstva Simović i Mirković, a za ovog potonjeg se zna da ga je zavrbovala britanska obaveštajna služba.

Knez Pavle je pokušavao da balansira između svoje kraljevske rodbine u Engleskoj i Nemačke i Italije. Engleska je mogla da bude potencijalni neprijatelj u slučaju razvitka bliskih odnosa sa Nemačkom, što se posle pokazalo kao tačno. Kralju Aleksandru se priznaje samo doslednost u spoljnoj politici prema Sovjetskom savezu. Samo Nemačka, Japan i Jugoslavija nisu priznale Sovjetski savez, sve do 1941. godine. Knez Pavle je to, iako je bio protivnik Staljinovog režima zbog ubistva njegovih rođaka Romanovih, pokušao da ublaži pred rat slanjem ekonomskih emisara zbog uspostavljanja trgovine i izvoza mesa i žitarica posle nekoliko sušnih godina u SSSR-u, što nije urodilo plodom. Moskva je sa nepoverenjem gledala na spoljnu politiku Jugoslavije pod vladavinom kneza Pavla, zbog ideoloških razlika.

Pukovnik Donovan

Pošto nisu uspeli da pridobiju kneza Pavla na svoju stranu, Englezi su tražili pomoć od Sjedinjenih država. Predsednik SAD, Ruzvelt, je poslao svog ličnog izaslanika, vojnog savetnika pukovnika Donovana, inače špijuna. On, zajedno sa engleskim pripadnicima tajne službe MI5, stvara saradnike iz redova vojske i političkog vrha. Donovan dolazi u Beograd da kao nudi vojnu opremu i oružje za vojsku Kraljevine Jugoslavije. U to vreme, Jugoslavija više ne sarađuje na tom polju sa Francuskom i kupuje naoružanje od Nemačke i Čehoslovačke.

Knez Pavle sa ćerkom

Knez Pavle je nastojao da ne vezuje politiku i ekonomiju zemlje ni za jednu veliku silu u Evropi, isključivo. Time je dobio mnogo neprijatelja u vojsci i među političarima. Iako je njegov mondenski i prefinjen izgled znao da zavara, knez Pavle je bio ono što se zove „gvozdena ruka u svilenoj rukavici„. Žandarmerija je od njega dobila velika ovlašćenja i po sastavu skoro isključivo bila sačinjena od Srba u celoj zemlji. Brzo je reagovala na svaki pokušaj građanske i druge neposlušnosti. Što se tiče odnosa prema političarima, knez Pavle nije izbegavao konfrontacije poput njegovog prethodnika kralja Aleksandra, već je bio vrlo direktan. U prilog tome govori slučaj kada je predsednik vlade Milan Stojadinović, inače naklonjen Nemačkoj, izgubio poverenje većine ministara i zbog toga došao pred kneza Pavla moleći za pomoć prilikom rekonstrukcije vlade. Knez mu je hladnokrvno, pred svedocima, odgovorio da nema više poverenja u njegov politički autoritet i da treba da odmah podnese ostavku, što je Stojadinović i učinio.

Musolini, Hitler, u pozadini Ribentrop

Zasluga kneza Pavla je što je izdejstvovao odredbu u priključenju Trojnom paktu koja je glasila da će se jugoslovenska teritorija smatrati neutralnom sa statusom slično Švajcarskoj i Španiji, a svim velikim silama je to odgovaralo osim Engleskoj i Francuskoj.  Kneza Pavla su Hitler, Benito Musolini, Joahim fon Ribentrop, ministar spoljnih poslova Trećeg rajha, ali i Nevil Čemberlen, britanski premijer cenili kao iskusnog diplomatu, aristokatskih manira koji nisu baš bili svojstveni jugoslovenskim političarima u to vreme.

Da li Pakt bio baš toliko loš?

U Paktu je pisalo da u toku trajanja rata u Evropi, Nemačka i Italija neće prelaziti niti prevoziti svoje trupe preko jugoslovenske teritorije, ali da neće to da dozvole ni trećim zemljama. Obe zemlje su potvrdile da će u svemu poštovati integritet i teritorijalni suverenitet Jugoslavije, a sličnu deklaraciju o poštovanju suvereniteta dao je i Japan po odluci japanske vlade i cara Hirohita.

General Dušan Simović

Uoči odlaska jugoslovenske delegacije na potpisivanje Pakta, u Belom dvoru je na lični zahtev general Simović u svojstvu komandanta vazduhoplovstva primljen kod kneza Pavla. U to vreme su strani špijuni i obaveštajci već stvorile mrežu ljudi i plan delovanja za pučGeneral Simović je opisao nerazpoloženje među mlađim starešinama armije zbog potpisivanja Pakta. Knez je odmah pozvao načelnika Generaštaba, ministra vojske i ministra Dvora da i oni čuju šta general Simović ima da poruči. Posle ovog sastanka, Simović napušta Beli dvor, dok ministar vojni i načelnik Generalštaba predlažu da se general Simović odmah penzioniše, sa čim se knez složio, ali je naredio da se to uradi posle potpisivanja Pakta. U međuvremenu, do kneza je stigao telegram od engleskog kralja Džordža VI koji ga uslovljava da odustane od potpisivanja Pakta, ukoliko ne želi da pokvari odnose sa Engleskom. Knez je na sve to odgovorio da „Jugoslavija mora gledati šta je u najboljem interesu zemlje i naroda, a to je izbegavanje rata sa Nemačkom po svaku cenu„.

Pakt je potpisan po posebnom protokolu, u dvorcu Belvedere pored Beča, tačno u podne 25. marta 1941. Na železničkoj stanici „Beč Jug„, jugoslovensku delegaciju je sačekao ministar inostranih poslova Nemačke Fon Ribentrop i nacistički političar Baldur fon Širah, da bi se, posle dobrodošlice, svi uputili u dvorac Belvedere. U dvorcu Belvedere su političari u smokinzima i oficiri u paradnim uniformama stajali pored prozora ogromnog salona, dok su za stolom ministar inostranih poslova Trećeg Rajha fon Ribentrop, ministar inostranih poslova Italije grof Ćano i ambasador Japana Ošima, sa predsedikom vlade Kraljevine Jugoslavije potpisivali i razmenjivali dokumenta. Činu potpisivanja je prisustvovao i Hitler, koji je doputovao iz Berlina, sa najvišim vojnim i državnim vrhom Nemačke, čime je ceo čin dobio na značaju.

Premijer Drgaiša Cvetković

Premijer Dragiša Cvetković je kao predsednik Kraljevske vlade primio od fon Ribentropa svečani dokument:

U ime i po nalogu nemačke vlade imam čast da Vašoj ekselenciji saopštim sledeće: Povodom pristupanja Kraljevine Jugoslavije Paktu triju sila, koje je danas učinjeno, nemačka vlada potvrđuje svoju odluku, da će suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije zauvek poštovati.

Sa pozivom na razgovore koji su bili vođeni povodom pristupanja Jugoslavije Paktu triju sila , imam čast da Vašoj ekselenciji u ime vlade Rajha sa ovim dokumentom potvrdim Sporazum između vlada Sila osovine i Kraljevske jugoslovenske vlade o tome, da vlade Sila osovine za vreme rata neće upućivati Jugoslaviji zahteve da dozvoli prelaz ili prevoz svojih trupa preko jugoslovenske državne teritorije niti će to samovoljno činiti.

potpis: Ministar inostranih poslova Rajha

Joahim fon Ribentrop

Dokumenta sa istim sadržajem predali su premijeru Cvetkoviću grof Ćano i ambasador Japana Ošima.

Posle potpisivanja svih dokumenata, razmenjene su čestitike. Evropska štampa je pisala da je prvi sa čašom šampanjca nazdravio vođa Trećeg Rajha i državni kancelar Adolf Hitler, koji je sa jugoslovenskom delegacijom i Fon Ribentropom otišao u salon, gde je razgovarao čitav sat.

Hitler i knez Pavle

Hitler je navodno bio veoma zadovoljan sporazumom sa Jugoslavijom, međutim nije zaboravio da napomene da jugoslovenska vlada treba da preduzme odlučne mere protiv incidenata sa nemačkom nacionalnom manjinom, koji su se sporadično javljali u svim krajevima zemlje. Tražio je i da se spreči jaka antinemačka propaganda koju su, navodno, finansirale i organizovale tajne strane službemasoni u Jugoslaviji.

Posle svečane ceremonije, jugoslovenska delegacija je uveče krenula preko Budimpešte za Beograd. Iako svečano dočekani mišljenja javnosti su bila podeljena oko Pakta. Tekst pristupanja Paktu triju sila je posle potpisivanja objavljen u celosti u dnevnom listu „Politika“ 25. marta 1941. godine.

Kreću demonstracije

Već u noći 26. marta, pučisti predvođeni generalom Dušanom Simovićem, generalom Borom Mirkovićem i drugim višim oficirima iz Komande vazduhoplovstva u Zemunu, pokreću ostale zaverenike. Dok knez Pavle 26. marta uveče odlazi vozom za Ljubljanu da bi se na brdu kod Kranja sastao sa dr Mačekom i dr Korošecom i dogovorio oko izmena ministara u Vladi, u Beogradu se sprema haos. U dva sata posle ponoći, 27. marta počelo je raspoređivanje vojske na ulicama, izvođenje tenkova, hapšenje najviših oficira vojske koji nisu bili pristalice zaverenika i opkoljavanje dvora u kome se nalazio mladi kralj Petar, koji veze nije imao šta se u zemlji dešava.

Sledećeg dana, 27. marta u deset časova pre podne kapetan Jakov Jovović je, imitirajući glas kralja Petra, putem „Radio Beograda“ pročitao Proglas, kojim navodno mladi kralj sam sebe proglašava punoletnim i preuzima vlast, a generala Simovića ovlašćuje da sastavi novu vladu. Nova vlada pod dirigentskom palicom generala Simovića održava hitnu sednicu i proglašava poništenje Pakta sa Silama osovine. Pučisti izvode ljude na ulice glavnog grada, narod pokazuje privrženost kralju i nezadovoljstvo namesništvom i vladavinom kneza Pavla i sve se pretvara u nekontrolisane nerede u kojima se demoliraju predstavništva nemačkih firmi, napada nemačka ambasada i nemački ekonomski biro i radnje folksdojčera.

Cilj stranih sila je postignut. U Londonu je vest o puču prihvaćena sa oduševljenjem. U Berlinu, u Vrhovnoj komandi Vermahta, Hitler saziva sastanak na kome je zaključeno (org. dokument Vermahta – O.K.W. –FHQ 44379/41- 25):

Vojni puč u Kraljevini Jugoslaviji je potpuno promenio političko – vojnu situaciju na Balkanu. Jugoslavija i pored svih izraza lojaliteta vlasti, mora od ovoga trenutka biti tretirana kao neprijateljska sila. Zatim koliko je to moguće brže, treba biti vojno razbijena, za šta će nemačka Vrhovna komanda izraditi hitan plan. Unutrašnju napetost u zemlji povećaćemo odmah političkim obećanjima o ustupcima hrvatskim liderima i svim protivnicima vlade i režima„.

Hitler je vest o Puču primio sa nevericom, da bi potom zapao u stanje nezajažljivog besa.

  • Verovao sam da su se oni (Srbi) urazumili, međutim oni su prevrtljivci, koji su ponizili Nemačku 1918. godine i ja sam im to oprostio. Sada im to ne mogu oprostiti i zato će biti kažnjeni – govorio je Hitler, a prenose svedočanstva njegovih najbližih saradnika. Fon Ribentropu je Hitler zabranio bilo kakvu dalju diplomatsku komunikaciju sa Jugoslavijom.

Hitler je odmah stupio na posao oko rasparčavanja Jugolsavije. Dopustio je Paveliću da formira NDH, a Italiji da okupira Jadransku obalu, deo Slovenije i delove Kosova i Metohije. Sama Srbija je postala nemačka okupaciona zona, zbog svog strateškog položaja, dok su Mađari i Rumuni dobili delove Banata i Bačke, a NDH deo Srema do Zemuna. Iz navedenog se vidi da su posle puča Nemci sveli svoje operativne snage na teritoriji bivše Kraljevine Jugoslavije na minimum, a vlast praktično prepustili kvislinškim snagama i drugim državama.

Evo nekih od reakcija na puč u Beogradu:

London, Kabinet britanske vlade, 27. mart, 15,00 časova:

Čerčil sa sekretarom kabineta i nekoliko saradnika komentariše vest o puču u Jugoslaviji:

Vest o konačnom zaokretu u Beogradu, donela nam je svima razume se, veliko olakšanje i zadovoljstvo. To je konačno prvi vidljivi rezultat, moram reći, naših očajničkih napora da otvorimo još  jedan saveznički front protiv Nemačke i to na Balkanu, čime će nam se olakšati pritisak. Iako pukovnik Donovan (specijalni izaslanik predsednika Rauzvelta) već priča da je kupio puč generala Simovića. Nazdravimo ovom našem velikom uspehu, a za večeras zakažite sednicu Kabineta, da bi razmotrili sledeće korake„.

Berlin, jugoslovenska ambasada 27. mart, 22,00 časa:

Jugoslovenski vojni ataše pukovnik Vauhnik šalje šifrovanu depešu Upravi službe vojne bezbednosti kraljevske vojske kojom javlja da je od svog bliskog prijatelja, generala fon Ostera inače bliskog saradnika Admirala Kanarisa komandanta obaveštajne službe, dobio strogo poverljivu informaciju o sastanku Hitlera sa vojnim vrhom i sigurnom napadu na Jugoslaviju, koji predstoji u najkraćem mogućem vremenu, ne dužem od desetak dana . Pukovnik Vauhnik šalje ovu depešu na još tri različite adrese: Načelniku obaveštajne službe, Ministru inostranih dela i generalu Simoviću. Vrhovna komanda jugoslovenske vojske dobija sutradan ovu informaciju, ali je prima sa velikom rezervom. General Simović i pored upozorenja, ne odlaže venčanje svoje ćerke koje je zakazano za nedelju 6. aprila – na pravoslavni Uskrs. 

Berlin, Hitlerov kabinet, 27. mart uveče oko 22,00 časa:

Hitler šalje poruku Musoliniju sa sledećom sadržinom: „Plan „Barbarosa“ (napad na Sovjetski savez) odložićemo za četiri nedelje zbog događaja u Jugoslaviji. Predlažem vam da sve operacije Vaše armije u Albaniji obustavite za to vreme i pomognete nam u realizaciji odluke, tako da Jugoslaviju napadnemo istovremeno sa četiti strane, kako bi u što kraćem vremenu slomili otpor jugoslovenske vojske. Dobio sam saglasnost vlada Mađarske i Bugarske koje će sadejstvovati u napadu na Jugoslaviju i zaposesti delove teritorije prema dogovoru o podeli Jugoslavije, koji ćemo u najskorijem vremenu sačiniti„.

Beograd, Junajted Pres, 28. mart, 18,30 časova:

Večeras su i pored policijske zabrane manje grupe komunista pokušale da održe demonstracije.  Njima su se priključili učenici i studenti. Oni su delili štampane letke u kojima se napada nova vlada generala Simovića da želi Jugoslaviju uvući u rat, radi pomoći Engleskoj„.

Moskva – Kremlj, 5. april 23,00 časa:

Milan Gavrilović

Jugoslovenski specijalni izaslanik Milan Gavrilović koji sa jugoslovenskom delegacijom već tri dana pokušava da pregovara o Paktu između Sovjetskog saveza i Jugoslavije iznenada je pozvan u Kremlj na sastanak sa Staljinom. Gavriloviću su u ponoć doneli na potpis pripremljeni Pakt o nenapadanju i saradnji ismeđu SSSR-a i Kraljevine Jugoslavije. Inače, tekst koji je usaglašen nekoliko dana ranije nosi datum 5. april 1941, iako je već jutro 6. aprila Gavrilović uspostavlja vezu sa Beogradom i dežurnom u Ministarstvu inostranih dela saopštava da je potpisan Pakt, koji u političkom niti u vojnom smislu, za Jugoslaviju ne znači ništa. Bombe padaju.

Staljin

Na malom banketu koji je priredio Staljin za saradnike i jugoslovensku delegaciju, Staljin teši razočaranog Gavrilovića rečima: „Mi smo braća iste krvi i vere. Nema sile koja može pokvariti naše odnose. Ja se nadam da će vaša junačka armija dugo zadržavati nemačku vojsku ako vas napadne. Imate šume i brda, gde su njihovi tenkovi nemoćni, organizujte jedan partizanski rat„. Na banketu, prema svedcima, Staljin se prisno nagnuo prema Gavriloviću i zagrlio ga jednom rukom nešto mu pričajući. Zatim se prekrstio na način isti kod pravoslavnih Rusa i Srba i potom napravio gest kao da blagosilja zbunjenog Gavrilovića. Na drugom kraju prostorije, jedva suzdržavajući smeh, jedan od najbližih Staljinovih saradnika Anastas Mikojan je sakrio lice iza maramice. Poseban cinizam, Staljin je pokazao kasnije na ispraćaju jugoslovenskih diplomata iz Moskve. Mesec dana kasnije, Gavrilović je u SSSR-u imao status običnog građanina.

  • Kraljevina Jugoslavija više ne postoji. Cilj mnogih, pa i nas je bio rat Hitlera sa Jugoslavijom i to je postignuto – rekao je Staljin saradnicima, mašući maramicom.

Za Englesku koja je bila u defanzivi na svim frontovima sa Nemačkom, otvaranje fronta na Balkanu olakšlo je pritisak na Englesku, a što se tiče Sovjetskog saveza, jasno je da je rat sa Nemačkom bio neizbežan i da je svaki dan odlaganja napada na SSSR bio dragocen da bi se dobro pripremila odbrana.

Iz puča u rat

Sem što je puč 27. marta 1941. vodio direktno u rat, nastao je pravni haos i vrlo sporna vladavina kralja Petra. Na predlog generla Simovića, kralj Petar postaje punoletan sa 17. godina, iako se po Zakonu punoletstvo u Kraljevini sticalo sa 21. godinom.

Princ Petar i knez Pavle

Kralj Petar II nije znao za pripremu puča, niti se oglasio proklamacijom narodu. O ovome postoje brojna svedočenja u kojima se kaže da je prestolonaslednik po obaveštenju o puču, insistirao da vidi svog strica, namesnika kneza Pavla. Kraljica Marija je bila u to vreme u Londonu sa sinovima Tomislavom i Andrejom. To mu, naravno, nije omogućeno. Čitav jedan dan je bio izolovan u dvorcu na Dedinju, sve dok u dvor nije došao general Simović da ga „uveri“ da su puč izveli njegovi „verni oficiri„, koji su smenili namesništvo, koje je radilo protiv interesa zemlje.

Princ Petar prilikom krunisanja u crkvi

Proglašenju punoletstva kralja Petra bilo je 28. marta u Sabornoj crkvi u Beogradu. Prisustvovao je  mali broj državnih službenika i uobičajenih stranih predstavnika. Iznenađuće je bilo to što je ceremoniji prisustvovao nemački otpravnik poslova Gruber, koji je tri dana kasnije napustio Beograd.

Mladi kralj se po preuzimanju vlasti nije obratio novoj vladi, ni Skupštini što je bila njegova dužnost. Nije izneo svoj program unutrašnje i spoljne politike, zbog koje je smenjeno namesništvo. Kralj Petar II nije radio ništa po preuzimanju vlasti, sve vreme, dok nije napustio zemlju 12. na 13. april, kada je avionom odleteo za Grčku, pa u Kairo, onda u Jerusalim i konačno u London. Nije mu za zameriti. Bio je samo marioneta u tuđim rukama.

Diplomatska mudrost kneza Pavla, koga su pučisti sa porodicom prognali iz Jugoslavije, dovela ga je prvo do Grčke, a kasnije su ga Englezi za „kaznu“ poslali u izgnanstvo u Južnu Afriku. Da je bio tu, verovatno bi pomogao maloletnom kralju u teškim vremenima  pri delikantnim situacijama. Ali, to su sad samo pretpostavke.

Maček polaže zakletvu pri ulasku u Simovićevu vladu, mart 1941.

Svu političku i vojnu vlast u to vreme imao je armijski general Simović, predsednik vlade koju su obrazovali pučisti. Sam sebe je proglasio za vrhovnog komandanta jugoslovenske vojske, da bi 15. aprila, imenovao za glavnokomandujućeg vojske koja praktično nije više postojala, generala Kalafatovića. On je imao jednu jedinu ulogu – da potpiše kapitulaciju. Kralj Petar II nije se ništa pitao.

Hitlerov blagoslov za formiranje NDH

U Srbiji je ostala vojska bez komandanta i država bez vlade. NDH je formirana 10. aprila. Iz Vlade Kraljevine Jugoslavije istupa dr Vlatko Maček sa većinom hrvatskih i slovenačkih ministara. U zemlji ostaje samo narod, na milost i nemilost okupatoru. Prvobitni bunt protiv Pakta prerasta u revolt kada narod i vojska sazna da je kralj sa Vladom i pučistima napustio zemlju, gurnuvši narod u rat.

Generacije su u školama učile verziju o 27. martu koju je plasirala Komunistička partija – da su revoluciju pokrenuli pripadnici upravo te Komunističke partije. Ono što se malo zna je da su članovi te partije u to vreme bili mahom van Jugoslavije ili u zatvorima.

Tek u novije doba je pronađen krucijalni dokaz ovih tvrdnji, film „Stupanje kralja Petra na presto“ gde se lepo vidi da ne postoje one parole kojima su nam punili glavu u školama, čuvene krilatice „Bolje grob nego rob“ i „Bolje rat nego pakt„.

Teoretičari zavere, čije tvrdnje ne moraju da budu netačne, ali ih treba uzimati s rezervom, govore da je za sve kriva britanska obaveštajna služba kao i Slobodni zidari, takozvani masoni. To su navodno bili svi bitni ljudi počevši od kralja Aleksandra I, generala Simovića, Vlatka Mačeka, kralja Petra II i, na kraju, Tita.

 

 

Iz knjige „Tako se raspala Jugoslavija“, publiciste i novinara Danila Gregoriča 

Inspiracija: akademediasrbija.com

 

 

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, Twitter, telegraf.rs, kurir.rs, novosti.rs, alo.rs, forum.b92.net, ester.rs, ovsishte.com, klubmonarhista.rs, vukovisadunava.com, 27march.org, koreni.rs, klimbim2014.wordpress.com, nspm.rs, vreme.com, savremenaistorija.com, canadajournal.net,home.ica.net, akademediasrbija.com, magacinportal.org, stanjestvari.com, bojandraskovic.wordpress.com

 

Ostavite odgovor