Neverovatni Dunav: Tamo gde reka priča ratne priče (VIDEO)

Dunav je, davno, na prostoru Balkana iznedrio civilizacije. Dunav je baš kod nas najdublji i najširi. Čitavih, 6.100 metara je širok kod Golupca. Kod Golubačke tvrđave počinje Đerdapska klisura i tu je širina „samo“ 1.100 metara. Baš pored Dunava „nicao“ je čovek, pa je u blizini Lepenski vir. Pored Dunava nastala je i Vinča, a nedaleko je i Viminacijum. Dunav nije samo reka. To je istorija čoveka na ovim prostrima. Zato Dunav krije i mnoge priče koje baš tamo gde se širi treba doći i slušati. I slušati kako šumi reka.

Dunav je, davno, na prostoru Balkana iznedrio civilizacije. Dunav je baš kod nas najdublji i najširi. Čitavih, 6.100 metara je širok kod Golupca. Kod Golubačke tvrđave počinje Đerdapska klisura i tu je širina „samo“ 1.100 metara. Baš pored Dunava „nicao“ je čovek, pa je u blizini Lepenski vir.

Pored Dunava nastala je i Vinča, a nedaleko je i Viminacijum. Dunav nije samo reka. To je istorija čoveka na ovim prostrima. Zato Dunav krije i mnoge priče koje baš tamo gde se širi treba doći i slušati. I slušati kako šumi reka.

U Golupcu je nedeljom skoro sve zatvoreno. Rade oni koji pripremaju hranu i tek poneki ugostiteljski objekat. Trešti muzika iz onih „gastarbajterskih mercedesa„. Narodna ili nešto tako. Da, radi hotel „Golubački grad„. I radi Jovan Kocmanović.

Jovan je jedan mladi entuzijasta, istoričar po profesiji. On vrlo odgovorno i profesionalno obavlja svoj posao. Plovidba počinje sa Golubačkog keja. Krećem do Golubačke tvrđave.

  • Ono što je meni bilo interesentano je predanje Feliksa Kanica o tome kako je Golubac dobio ime. Naime, Mađari kada su osvajali tvrđavu i kad su dolazili iz prvaca iz kog mi sad dolazimo, a to je Golubac, njima su se ove kule činile kao golubovi.  Ja svaki dan dolazim iz ovog pravca i nikada ni jedna kula mi nije ličila na goluba. Jedan par koji sam vozio su rekli da „ko zna šta su oni pili kad su im kule zaličale na golubove“. Tada sa se setio mog oca koji je bio lađar, radio na brodu i bio vanredan student mašinstva, kad je pričao da nikako nije mogao da uči, jer su ga terali da pije i da se kocka. Tad je meni postalo jasno predanje Feliksa Kanica – počinje priču Jovan Kocmanović.

Jovan priča i da je Golubac poznat i po tome da lokalci kažu, s ponosom, da je ovde pola Srbije naučilo da se ljubi. Jer, kad se dešavaju ekskurzije, deca odsedaju u hotelu „Golubački grad“ koji je smešten tik uz Dunav i baš tu, pored reke, klinci imaju svoja prva ljubavna iskustva. Sa tom pričom se hvale i meštani. 🙂

Princeze, zli Turci, golubovi

Legenda o Golubačkoj tvrđavi i njenom nazivu povezana je sa pričom o lepoj princezi koja je bila udata sa surovog, osmanskog pašu. Oni su živeli u Golubačkoj tvrđavi. Međutim, kako to nije bio brak iz ljubavi već iz interesa, tako je princeza imala svoju ljubav u obližnjem selu i sa njim se sastajala tajno. To je paša otkrio i kaznio je princezu zatvorivši je u najvišu kulu na tvrđavi. To je Šešir kula. Ime je dobila po obliku koji podseća na cilindar.

Princeza je tu živela sama, ne videći belog dana, a društvo su joj pravili golubovi koje je hranila. Jednog dana, paši je dozlogrdilo i došao je do nje da s e nagodi. Izveo je iz tamnice, stavio u čamac i došli su do stene Babakaj. On je tad njoj rekao da se pokaje za preljubu i, ako se pokaje, vratiće se da srećno žive u tvrđavi, a ako ne, ostaće vezana za stenu. Princeza se, naravno, nije pokajala i paša se sam vratio u tvrđavu.

Narod je njegovu reč tad izgovorenu „Babakaj“ protumačio kao „Ženo, pokaj se„. Stena je po tome dobila ime. Inače, ime „Babakaj“ potiče od dve turske reči: baba – otac i kaya – stena.

Za sve kriva – Prokleta Jerina

Prokleta Jerina

Ne zna se ko je tvrđavu i kad sagradio. Prvi pisani dokument je povelja iz 1337. koja govori da je tvrđava bila u posedu jednog mađarskog feudalca dve godine ranije, a najstariji arheološki materijali iz nje ne datiraju pre prve polovine 14. veka.

Naravno, tvrđava nosi ime po golubovima koji su i danas česti na njoj. Specifičnost kod ove tvrđave je upravo što je bila neosvojiva. Zapravo, uvek su branioci odnosili pobedu. „Osvajana“ je diplomatskim putem, pregovorima. Gospodari su joj nesumnjivo bili i Srbi, i Ugari, i Turci. I legende. Sad se samo mogu čuti prepirke srpskih i mađarskih istoričara koji tvrde da su upravo oni sagradili tvrđavu, ali to su samo nagađanja. Jedna od živih priča kad pitate narod u okolini Golupca ko je sagradio Golubačku tvrđavu, oni kažu: „Prokleta Jerina„.

Da, Irina Kantakuzin, grčka princeza udata za despota Đurđa Brankovića. Zašto ona? Pa, jer je, kaže narod, gajila golubove i taj svoj hobi je „preselila“ na Golubac i tvrđavu. Ona je aktivno učestvovala u izgradnji Smederevske tvrđave i pritom bila vrlo okrutna, jer je narod zbog izgradnje vrlo patio i gladovao. Postoji priča da niko u okolini nije jaje prodao godinu dana, jer su jaja su uzimana od seljaka i od njih je pravljena smesa kao malter za izgradnju. Pritom, radila je i batina.

Sem Golupčana, na pitanje ko je izgradio tvrđave u okolini često će ljudi odgovoriti uparvo – Prokleta Jerina. Ona je ostala je sinonim za izgradnju i tlačenje. Ipak, istina je drugačija. Irina Kantakuzin je živela vek posle prvog pisanog dokumenta o Golubačkoj tvrđavi.

Ono što se zna je da je tvrđava tipično vojno utvrđenje. Najviša kula je takozvana donžon kula. Donžon je francuska reč i znači „tamnica„. U takvim kulama koje su najdominatnije i najviše često su se nalazili zatvori za bitne političke zatvorenike.

Narod je početkom 19. veka romantizovao priče kao što je ova o Turčinu i lepoj princezi da bi se stvorila povoljna „klima“ za borbu protv turskog ropstva i za stvaranje države.

  • Istorija ove tvrđave je zapravo istorija rata na ovim prostorima. Tvrđava je uvek bila vojno – strateško utvrđenje. Golubac nikad nije bio ni politčko, ni kulturno, ni crkveno sedište već je pažnju privlačio samo kada su se oko zidina Golupca vodile neke bitke u kojima su učestvovali važni likovi. Istorija Golupca je istorija rata, a zanimljivo je da grad nosi ime po golubu koji je simbol nekih drugih stremljenja – kaže Jovan kroz osmeh.

Priča kaže da je Golubačka tvrđava bila lancima povezana sa stenom Babakaj i sa tvrđavom Sveti Laslovar na suprotnoj obali. Taj lanac je označavao ulaz u Đerdapsku klisuru. Svi koji su želeli da prođu, trebalo je da plate komandantu tvrđave. To samo govori o ekonomskooj važnosti tvrđave.

Takođe, ono što se zna je da tvrđava nije bila raskošna i da je isključivo služila za odbranu. U njoj je uvek bila smeštena vojska.

Ah, te princezine zelene oči…

kralj

Pošto se sa obale vidi Rumunija, Jovan ima mnogo šta da nam ispriča o tome. Ostrvo preko puta se zove Moldavsko ostrvo, jer se selo preko puta zove Moldava. To ostrvo je odigralo značajnu ulogu u istoriji Balkana.

  • Kada pitate Golupčane kome to ostrvo pripada, svi će vam odgovoriti isto: „Ma, to ostrvo bi bilo naše samo da se nije ludi kralj zaljubio u rumunsku princezu i poklonio ga Rumunima!“. Elem, do Prvog svetskog rata, suprotna obala pripadala je Austrougarskoj. Kad se rat završio i kad je Austrougarska propala, pobednici je trebalo da podele njenu teritoriju. Tako je došlo do konflikta između Srbije i Rumunije i konflikta oko podele teritorije u Banatu. Kada su otišli na mirovne pregovore, naši predstavnici prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić su odlučili da budu maksimalno tolerantni u pregovorima i da Rumune pretvore u saveznike i prijatelje. Pregovori su bili u Bukureštu i tokom tih pregovora nekoliko puta se pojavila rumunska princeza Marija. Nju je prestolonaslednik primetio i shvatio je da neće savezništvo sa Rumunijom da gradi samo tolernatnom granicom u Banatu, već i brakom. Dogovorili su se oko Banata i to je ona granica koja i danas postoji, a u jednom trenutku došlo je i do priče o ostrvima. Ovde je nekad postojalo mnogo ostrva, a sad postoji samo jedno. Aleksandar Karađorđević je onako galantno odgovorio da ostrva treba da pripadnu Rumuniji, jer su zelena kao princezine oči. Izgleda da je ta njegova priča urodila plodom i sledeće godine je sklopljen brak između Aleksandra Karađorđevića i rumunske princeze. Ostrva su pripala Rumuniji – ovo je samo jedna od priča koju možete da čujete od Jovana.

Znate li ko je Zaviša Crni?

Najvažnija stvar za istoriju Golubačke tvrđave desila se 1428. godine. Tada se desila bitka između Ugara i Turaka. Turci su tad bili gospodari Golupca. Oni su na prevaru dobili Golubac, jer su potkupili Jeremiju, gospodara Golupca i za 12.000 dukata dobili ključeve od kapija grada. Mađarski kralj Žigmund Luksemburški je, kada je za to čuo, odmah sazvao hitan ratni savet i istoričari tvrde da je tad na mađarskom dvoru vladala totalna panika, pošto su mađarski vlastodršci smatrali da bezbednost države zavisi od tvrđava na suprotoj obali Dunava.

Mađarski kralj je strahovao da će Turci iz Golupca ugroziti mađarsku državu u Panonskoj niziji i da će Golubac postati jedna baza za napad na Mađarsku. Zato je na ratnom savetu Žigmund sazvao feudalce i odlučio da se napadnu Turci kod Golupca. Napad je pripreman godinu dana i bio je skup.

Legenda kaže da je mađarska državna kasa bila potpuno ispražnjena, jer je Žigmund Luksemburški sav novac uložio na napad na Golubac. U sklopu tih priprema sagrađena je i tvrđava na suprotnoj obali. Ta tvrđava se zvala Sveti Laslovar i trebalo je da služi kao baza za napad na Golubac i prva linija odbrane. Danas je od te tvrđave ostala samo kula.

Mađarski kralj je okupio vojsku, čak 30.000 ratnika. Vojsku nisu činili samo mađarski vojnici, već i dobrovoljački i profesionalni odredi tadašnje katoličke Evrope.

Među tim profesionalnim odredima, interesantan je jedan odred od 200 italijanskih strelaca koji su upotrebljavali vatreno oružje, što je tad bilo retko.  Jedan dobrovoljački odred je došao iz Poljske. Njega je predvodio Zaviša Crni koji u Poljskoj ima kult koji kod nas ima Miloš Obilić. Nadimak „Crni“ je dobio po tamnom tenu. Dobar deo svih vrlina koje mu se pripisuju stekao je i svojom smrću koja se desila kod Golubačke tvrđave.

bitka

Mađarska vojska je te 1428. napala iz dva prvaca. Prvi pravac je bio preko Dunava, flotom. Flotom je komandovao lično kralj. Drugi deo mađarske flote prešao je Dunav kod današnjeg Rama, 30 kilometara uzvodno napali su tvrđavu sa kopna.

Zaviša Crni je u to vreme bio neprikosnoveni junak i vitez i to ne samo na viteškim turnirima, nego i u bitkama. Tada je važilo jedno sujeverje da Zavišine junake prati neka luda sreća, jer gde god da su učestvovali, odnosili su pobede.

U proleće te godine desile su se dve bitke – jedna na kopnu, druga na vodi. Na kopnu je izgledalo tako da će Zaviša osvojiti tvrđavu. Na vodi je Mađarska trpela opasne poraze. Izgledalo je da će i komandni brod na kome je bio kralj da strada. Oko tog broda sjatilo se nekoliko turskih šajki. To je Zaviša video, napustio je svoje junake na kopnu i krenuo ka kralju.

Poljaci su potopili sve turske šajke, prebacili Žigmunda u svoj brod i odveli na susednu obalu, da ga ostave na sigurnom. Kada su se vratili pod Golubac, saznali su tužne vesti. Borba je okončana, Turci su pobedili, svi Poljaci su ili zarobljeni, ili pobijeni. Zaviša je dobio savet da se pred Golubac ne vraća. On se vratio, pokušao da učini nemoguće, ali je ubrzo savladan i zarobljen.

Turci su ga mučili i umro je najgorim mukama. Odrali su ga živog, a na rane su bacali su grumenje soli. Glava mu je odsečena i poslata turskom sultanu kao trofej, jer je to bila glava prvog evropskog viteza. Telo se ne zna gde je sahranjeno.

Neko kaže da je u manastiru Tuman koji se nalazi nedaleko od Golupca. Drugi kažu da je odmah pored tvrđave, u brdu, odakle je potekao izvor koji nosi ime „Viteški“ ili „Zavišin izvor„. Priča kaže da svako ko je pred teškom odlukom i fali mu hrabrosti, treba da dođe na taj izvor i da se napije vode.

Kult Zaviše Crnog se ubrzo proširio Poljskom i Evropom. Priča o njemu i njegovoj junačkoj smrti čula se svuda.

Zato danas Jovan kad počne sezona godišnjih odmora i kad Poljaci krenu na more u Crnu Goru ili Grčku, on svakodnevno vozi bar jednu poljsku porodicu na turu brodićem da bi videli gde je njihov najveći junak poginuo.

Vožnja brodićem za svakoga

Jovan Kocmanović i ja u vožnji
Jovan Kocmanović i ja u vožnji

A Dunav leti baš prija. Ako se uželite mora, a niste pri parama, nije luksuz doći do Dunava. Nije luksuz sebi priuštiti brčkanje u „srpskom moru„, videti lepote ove reke, voziti se brodićem, naučiti nešto. I opet, čak i ako imate mogućnosti i vremena za neko lepše letovanje od praćakanja po reci, treba da obiđete ovaj deo Srbije.

Sveštenstvo okolnog manastira Tumane je potpuno nesvakidašnje, jer je reč o mladim ljudima i entuzijastima koji od Golupca i manastira prave turističko mesto vredno posete.

Zato, pozovite Jovana ili posteite njegovu Fejsbuk stranicu ako planirate da vidite gde je Dunav najširi i najdubilji. A ponajviše da čujete lepe istorijske legende i činjenice. Uživaćete, sigurna sam. 🙂

Pogledajte video:

Fotografije: Nataša Ilić/lična arhiva, Wikipedia, Pixabay, toallyouprincesses.com, alto.pl, tvrdjavagolubackigrad.rs

1 thought on “Neverovatni Dunav: Tamo gde reka priča ratne priče (VIDEO)

Ostavite odgovor