Kako danas Srbi doživljavaju boj na Kosovu? Tragedija? Ili, ipak, malo više od tragedije? Sveto mesto, sveti događaj. Za Mađare je poraz kod Mohača doživljen kao kod Srba boj na Kosovu. Ispraviću. Boj na Kosovu je ili nerešena bitka ili Pirova pobeda. Kako vam lakše. Ako vam je do čitanja o toj bici, pročitajte tekst ispod.
KOSOVSKI BOJ I STVARANJE SRPSKOG IDENTITETA: VEKOVI U SENCI PORAZA, MIT KOGA ČUVAJU OBILIĆ I BRANKOVIĆ (VIDEO)
Šta se dešavalo u osmanskoj šatri posle Mohačke bitke nedaleko od bojnog polja? Posle bitke, grupa mađarskih pregovarača je otišla da potpiše mir sa Turcima. Kao parlamentarci bili su kulturno primljeni u glavnom turskom šatoru. Naravno, uslovi koje su kao pobeđena strana morali da prihvate, bili su ponižavajući. Na kraju su posluženi i crnom kafom. Mađari, koji dotle nisu nikada videli ni probali crnu kafu, smatrali su to dodatnim poniženjem, pa su po povratku u svoj logor rekli „… i na kraju kao vrhunac poniženja smo morali da popijemo crnu čorbu!„. E muke…
I danas u mađarskom jeziku stoji da je „popiti crnu čorbu“ simbol najvećeg poniženja.
Ugari pokušali da spreče propast carstva

Po osvajanju Beograda 1521, Osmanlije su imale uvek spremne vojnike za upad u Srem i tako su držali Ugare na pristojnoj udaljenosti. Beograd je pripao Bali begu Jahjapašiću, koji je formirao redove. Spahije su išle u ratne pohode, martolosi su pljačkali po susednim državama, a bili su posada na tvrđavama i lađama, dok su dervendžije čuvale puteve, skele i mostove. Tada je osnovan i još jedan red – delije koji su bili telesna garda svojih gospodara. Bali beg je u vojnu službu primao Srbe. Prvi koji je pristupio bio je Petar Ovčerević sa šajkašima. Oni koji nisu prešli na tursku stranu bili su pod komandom Radiča Božića.

Osvajanje Beogarda je Ugarima mnogo teško palo. Na sve načine su se trudili da spreče osmansko širenje u jugoistočnoj Evropi. Pristupili su starom dobrom receptu – ženidbi kralja Lajoša II sa Marijom od Austrije 1522. Tako su Ugari postali bliski sa Habzburzima, što je bila kao „crvena marama“ pred osmanskim očima. Turci su videli potrebu da razbiju ovaj savez. U tome su imali podršku Zapadne Evrope. Pošto je kralj Lajoš odbio osmansku ponudu za mir, Turci su odlučili da iskoriste vojnu moć.
Za Turke nije bilo prepreka
Prvi koji je Ugarima to nagovestio bio je već pomenuti Bali beg, koji je upadao sa svojom vojskom na ugarske teritorije, celu jesen i zimu 1525. i 1526. Pretio je skupljajući brodove da planira napad na Petrovaradin, Mitrovicu i Titel. Zauzeo je Titel, dok je s druge strane Pavle Tomori, zapovednik ugarske krajine ušao na osmansku teritoriju i opljačkao grad Kulič. A onda je Jahjapašić zadao ozbiljniji udar Ugarskoj. Kad se niko nije nadao, prešao je Dunav i osvojio Severin i Oršavu.

Sulejman Veličanstveni je na prve naznake lepog vremena, na praznijk Hizir, koji se proslavlja isto kad i Đurđevdan, krenuo na vojni pohod na Ugarsku 1526. Krenuo je sa više od 100.000 vojnika i 300 topova. Pratio ga je njegov verni prvi vezir Ibrahim paša. Tokom putovanja od aprila do jula, lile su neverovatne kiše. Sava je nadošla, pa sultan nije mogao preko Smedereva, već je krenuo putem Kruševca. Ibarhim se odvojio sa svojim trupama već kod Sofije i krenuo kao predhodnica, da bi se sa sultanom sreo kod Kruševca, gde mu je naređeno da što pre napadne Petrovaradin.
U Beogradu su se susrele anadolske čete, bosanske i hercegovačke spahije koje su predvodili sandžak begovi i akindžijske čete Mehmed beg Mihalolu. Brodovi su već bili spremni pod Beogradom.
Opsada Petrovaradina
Pavle Tomori je ostavio u Petrovaradinu Đorđa Alapića sa 1000 vojnika, jer je otišao u Budim po pomoć. Tri dana su se hrišćani tukli sa Turcima, dok najzad branioci nisu ušli u tvrđavu. Tad je krenula opsada. Napadi na tvrđavu su trajali 12 dana. Turska rečna flota je sa severa zatvorila pristup onima koji bi pomogli braniteljima Petrovaradina. Turci su topovima napadali grad, rušili su crkve, ali kako bi krenuli direktno na branioce, bili su odbijeni svaki put. Branioci su bivali ohrabreni. Došao je trenutak nepažnje koji su Osmanlije, naravno, iskoristile. Janičari su podmetnuli mine pod tvrđavu. Odjeknule su dve eksplozije, a turska vojska je u Petrovaradinu napravila opšti pokolj. Sulejmana je pod Petrovaradinom dočekalo 500 odsečenih glava. Ilok je sam pao, bez pljačkanja, i tad se znalo da je sledeći cilj Budim.
JUBILEJ VELIKE POBEDE: DA LI JE PRE 300 GODINA SNEG UPLAŠIO OSMANLIJE?
Sultan nije kretao na Budim, dok nije završio napad na Petrovaradin i dok nisu pali gradovi od Iloka do Vukovara. U Beogradu su se susrele anadolske čete, bosanske i hercegovačke spahije, koje su predvodili sandžak begovi i akindžijske čete Mehmed bega Mihalolua. Brodovi su već bili spremni pod Beogradom. Osijek je trebalo da brane Krsto Frankopan i Jovan Zapolja, ali čim je turska noga kročila na teritorije kralja Lajoša II, on je sam rešio da im se suprotstavi. Ugarske snage su izabrale mesto za bitku. Otvorenu, ali neravnu poljanu koja vodi ka Dunavu, uz nekoliko močvarnih delova. Čekali su Turke na Mohaču.
Izabran Mohač
Osmanlije su, izlazeći, zapalile Osijek. Sve vreme, pratili su ih pljuskovi i magla. Tek 28. avgusta, nebo se razvedrilo. Bitka je zakazana za sutradan. Turci su znali da su suprotne snage već na bojnom polju koje se naziralo u dajini. Ugarska vojska se postrojila, kako bi iskoristila prednost terena i nadala se da će slomiti osmansku vojsku na delove.
Kralju Lajošu II u pomoć su pristigli ban Franjo Bade sa 3.000 konjanika i 3.000 pešadije. Kralj Lajoš II je imao 20.000 vojnika, nekoliko županijskih četa i 4.000 papskih plaćenika iz Poljske. Kao pojačanje bili su tu Krsto Frankopan i Jovan Zapolja sa 20.000 vojnika. E sad, tu postoje oprečna tumačenja. Prema jednom istorijskom tumačenju, Zapoljina i Frankopanova vojska nisu stigle na vreme. Neke teorije govore da Zapoljina armija prosto nije mogla da stigne na vreme, a druge kažu da je imao udela u kraljevom porazu.
Sultanovih 150 topova
Hrišćanska vojska se svrstala u dva borbena reda. U prvom su bili pešaci, zaštićeni topovima. Ban Franjo Baćanji i Ivan Tahi predvodili su desno krilo, a Petar Perenji levo. U centru je bio katolički nadbiskup Pavle Tomori. Kralj Lajoš II je bio jedan od onih koji dok ne nastradaju ne znaju šta je rat. Ipak, imao je tek 20 godina.
U ranu zoru, u turskom logoru obavlejna je molitva. Vojsku je predvodio Bali beg Jahjapašić sa 4.000 oklopnika. Zatim su išle rumelijske trupe sa Ibrahim pašom na čelu i 150 topova. Njih su sledile anadolske čete sa Behram pašom i najbolji pešaci, janičari i stajaća konjica sa sultanom na čelu. Začelje je vodiio Husref beg sa spahijama iz Bosanskog sandžaka.
Sama bitka je trajala nešto više od dva sata. Kako je prva Sulejmanova grupa, rumelijska vojska, stigla na bojište, napale su je i opkolile ugarske trupe predvođene Pavlom Tomorijem. Ali kada su stigle glavne osmanske snage, stanje se brzo promenilo.
Zatočnici pokušali da ubiju sultana
Bali beg i 50.000 vojnika su napali neprijatelja sa desne strane. Nastao je pravi okršaj. Prvi udar hrišćanskih snaga Osmanlije su jedva izdržale. Turci su se bočno povukli. U trenutku najžešćijh borbi, grupa hrišćanskih zatočnika je krenula da se probija do sultana i ubije ga. Od cele grupe, do sultana su stigla svega tri zatočnika. Sultan se spasio zahvaljujući panciru i oklopu. Vitezovi su, ipak, savladani. Istorija kaže i da je kiša strela zasula Sulejmana koji je i to preživeo.
Zbog sporosti da se ojača uspeh na desnom krilu, ugarsko napredovanje je postalo izloženo napadima. Oni koji nisu pobegli opkoljeni su i ubijeni, ili zarobljeni.
Presudan faktor u bici je bila turska artiljerija, koja je pokosila hiljade Mađara. Više od 14.000 ugarskih vojnika je poginulo na početku bitke. Turski gubici bili su slični. Više od 1000 pripadnika ugarskog plemstva je poginulo. Na nebu su se uskomešali oblaci. Tako je bilo i sa vojskom. Kako je kiša krenula, tako su Turci pokrenuli topove i udarili na hrišćane.
Topovi prvi put korišćeni protiv ljudi

Kralj Lajoš II je zadobio dve rane. Kralj je napustio bojište, ali je u tom begu zbačen sa konja u reku i udavio se.
Nestalo Ugarsko kraljevstvo
Tog dana za nešto više od sat vremena Ugarsko kraljevstvo je nestalo. U smiraj dana, turski „lešinari“ su tražili trofeje po bojnom polju. Doneli su glavu Pavla Tomorija zadenutu na koplje. Posle slavlja, napravljena je kula od nekoliko hiljada ugarskih branitelja, kao opomena. Akindžije su poharale Mohač. Ugarskla je ostala bez vladara i njegovog naslednika i velikaša poput Pavla Tomorija, erdeljaskog vojvode Đorđa Zapolje, hrvatskog kneza Matije Frankopana Slunjskog i mnogih drugih koji su kosti ostavli na Mohaču.
Nepouzdane beleške govore da je Mehmed paša Sokolović učestvovao u Mohačkoj bici i da se tu upoznao sa Gazi Husref begom i sa Jahja pašinim sinovima, gazijama Mehmed pašom, Bali begom i Ahmed begom.

Turci su krenuli na Budim. U njega su stigli 10. septembra. Odamah su ga opljačkali i spalili, a vojska je sa sobom donela i glave sedmorice ugarskih velikaša da bi im se usput i rugala. Sultan je do Pešte stigao 20. septembra i za novog kralja ugarske proglasio Jovana Zapolju.
Po povratku u Tursku, osmanaska vojska je pljačkala, ubijala i palila, a narod je bio u zebgovima. Bač je srušen do temelja. Međutim, Turci, umesto na bojnom polju, najviše ljudi izgubili su zbog kiša u dubokim šančevima oko palanke Bečej. I tu je stigla vest da je buknuo ustanak u Maloj Aziji. Sultan je imao preča posla.
Bez sigurnosti ali sa velikom prisutnošću u Evropi
Pobeda nije dala Turcima sigurnost koju su želeli. Bitka je označila kraj kraljevine Ugarske, ali su se turske snage povukle u septembru i za teritoriju se borio Habzburg Ferdinand I, nadvojvoda Austrije, Lajošev šurak i naslednik prema sporazumu sa kraljem Ladislavom. Dok je Austrija dominirala u severnoj trećini zemlje i delovima današnje Hrvatske, Turci su dobili jugozapadnu Ugarsku i vrhovnu vlast nad vazalnom Transilvanijom. Ove teritorije koristili su da napadaju nezavisne ugarske plemiće na istoku i austrijske posede na severozapadu, započinjući opsadu Beča.
Bitka se ponekad poredi sa bitkama kod Nikopolja i Kresija u 14. veku, gde su spori vitezovi u teškim oklopima pretrpeli poraz od ruku slabije oklopljenih protivnika opremljenih dalekometnim oružjem.
Sa novoosiguranom bazom u istočnoj Evropi, efikasna laka konjica i artiljerija Osmanskog carstva su nastavile da ugrožavaju srednju Evropu decenijama. Njihov uticaj u Ugarskoj, počevši sa podrškom Jovanu Zapolji protiv Ferdinanda, se nastavila do Karlovačkog mira.
Inspiracija – „Sulejman i Rokselana“- Radovan Samardžić, Wikipedia
Fotografije: Wikipedia, Youtube, Pinterest, historykey.com, executedtoday.com
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
Bitka kod Galipolja 1915: I misterija i pokazna vežba male vojske
-
Kako se Srbija izvukla iz ekonomske krize: Ni dinar više, ni za kralja, ni za popa!
-
Umesto sveća, cveća i venaca: Sećanje na veliku Kolubarsku bitku koja je ušla u vojne udžbenike
-
Uvertira za Holokaust: Hitlerova sujeta je potegla duge noževe
-
Vikinzi na oltaru ljubavi: Kako su se voleli nordijski narodi?