Ljubav veća od istorije: Emocijama sultanije Olivere i sultana Bajazita I ništa nije moglo da stane na put

  • Bedra su ti putena, meka kao kašmir – stenjao je sultan na divanu.
  • Nećeš li opet u rat? – tužnim glasom pitala ga je plavuša čija se kosa u slapovima slivala niz jastuke.
  • Znaš da moram… – nije mu bilo svejedno.
  • A znaš li šta još moraš? – bilo je to zapovedno pitanje.
  • Ne… Sem da te volim – šeretski se osmehnuo sultan.
  • Da mi raširiš butine i poljubiš tim svojim usnama i zagolicaš brkovima! – sultan nije imao kud, sem da posluša svoju miljenicu.

Životna priča princeze Olivere, najmlađe ćerke kneza Lazara i kneginje Milice, pretenduje da bude deo nekog romana. Iako je u većini njen život ostao obavijen velom tajne, u mogim njegovim segmentima istina je da je svoje srce poklonila plahovitom i grubom sultanu Bajazitu I. Da, tom istom čoveku koji joj je obezglavio oca. Narod ovu njenu žrtvu koju je podnela odlaskom u harem sultana Bajazita I navodi kao njenu najveću istorijsku zaslugu. U startu, to možda i izgleda tako, međutim… Emocije su odradile svoje, a ona je i pored dubokih i jakih osećanja umela da koristi i mozak, pa je uspela da ima uticaj na turskog sultana i tako pomagala Srbiji i srpskom narodu.

Kneginja Milica

Po majci, kneginji Milici, Olivera je poreklom iz vladarske familije Nemanjića. Kneginja Milica je čukununuka kralja Duklje, Vukana Nemanjića, najstarijeg sina velikog župana Stefana Nemanje i starijeg brata kralja Stefana Prvovenčanog i Svetog Save. Po ocu, knezu Lazaru, Olivera je unuka izvesnog Pribca Hrebeljanovića iz Prilepca, kod Novog Brda. Pominje se da je Lazar bio u službi cara Stefana Dušana i imao titulu velikog sluge. Pripadao je nižoj vlasteli. Po nekim klimavim tvrdnjama, Lazar je, navodno, bio Pribčevo usvojeno dete, vanbračni sin Dušanove polusestre Teodore ili možda i samog cara Dušana, pa je po toj logici možda bio i sam Nemanjić. I da su ovi podaci tačni, Lazar i Milica su bili više nego dovoljno rodno udaljeni, tako da se njihov brak nije mogao smatrati rodoskrnavljenjem.

Bračni par Hrebljanović

Knez Lazar i kneginja Milica imali su sedmoro dece – Maru, Draganu, Teodoru, Jelenu, Oliveru, Stefana i Vuka. Olivera je bila najmlađa kći, ali nije utvrđeno da li je bila i najmlađe dete kneževskog para.

Odrastanje lepe kneginjice

O Oliverinom rođenju, detinjstvu i ranoj mladosti gotovo da nema podataka. Godina njenog rođenja nigde u izvorima nije precizno zabeležena. Neki autori rodoslova Lazarevića smatraju da je rođena 1373. ili 1376. godine. Sa druge strane, vodeći se podatkom da je despot Stefan, Oliverin brat, rođen oko 1377, može se izvući zaključak da se rodila između 1378. i 1380. U slučaju da je rođena između 1373. i 1376. godine, mogla je imati između 14 i 18 godina kada je otišla u harem.

Lazarev grad, danas u Kruševcu

Olivera je detinjstvo provela na dvoru u Kruševcu, učeći se lepom ponašanju. Obrazovanje kneževske dece u Srbiji je bilo zadatak i obaveza. Nastavu su držali sveštenici, ali i privatni učitelji iz drugih zemalja. Obavezno je bilo podučavanje učitanju, pisanju, matematici, pevanju, a deca su morala da tečno govore latinski i grčki jezik. Uz Bibliju, čitali su se hronike, letopisi i pesmarice.

Hrebeljanovići

Hrišćansko bogoslovlje i filosofija takođe su izučavani, a pravila diplomatije nisu bila tajna za ženske potomke Lazarevića, pa tako ni za Oliveru, kojoj će znanje stečeno na očevom dvoru kasnije biti od sudbonosne važnosti. Naime, žene srednjovekovnih vladara često su obavljale važne državne poslove. Starale su se o izgradnji bolnica i škola, brinule o dvorskim rashodima i prihodima, čak su imale pravo da potpuno samostalno istupaju, kada se radilo o pravnim pitanjima.

Mlada kneginja je sretala mnoge umne ljude, umetnike i zanatlije, pa je mogla da se, na licu mesta, upozna kako nastaju dela. Na očevom dvoru, ili na gradskim trgovima, mogla je da vidi putujuće glumce, propovednike, muzičare i mađioničare. Redovno je prisustvovala i viteškim igrama.

Zaigralo i srce Miloša Obilića

Miloš Obilić

Ako je verovati neproverenim podacima, plavokosa Olivera osvojila je srce Miloša Obilića, mladog braničevskog vojvode. On je bio čest gost na dvoru njenog oca, od koga je čak zatražio kneginjinu ruku. Lazar ga je odbio, uz obrazloženje da mu je ćerka mlada za udaju. Za nekog drugog, pak, neje bila mlada.

Bitka na Kosovu se, u vojnom smislu, najverovatnije završila bez pobednika ili Pirovom pobedom Srba. Srbi nisu umeli ni mogli da iskoriste haos nastao među Turcima, pošto je Miloš ubio sultana Murata I. Tada je osmanska vojska zbila redove, pod komandom novog sultana Bajazita i oba krila srpske vojske su rasturena. Knez Lazar je zarobljen i posečen, a zemlja je ostala bez muške glave. Na čelu države ostali su kneževa udovica Milica i maloletni Lazarev sin Stefan. Srbija nije mogla da pruži otpor, a turska nadmoć na Balkanu bila je sve veća i jača.

Da bi spasila zemlju udala se za Bajazita… Da li je?

Politički brak bio je uobičajena pojava u srednjovekovnoj Srbiji. I brak kneza Lazara i Milice, visokog dvorskog službenika i kneginje, Nemanjine potomkinje, bio je vođen politikom. Ni osmanski vladari iz tog doba nisu ostali imuni na brak kao političko sredstvo. Venčanje sa Bajazitom pokazalo se, u datom istorijskom trenutku, kao najracionalnije rešenje za opstanak srpskog naroda i srpske države.

Vuk Branković

Odmah posle Kosovske bitke, nastali su sukobi među Srbima koji su bili za primirje sa Turcima i onih koji su bili za dalji otpor. Srbijom je u to vreme, uz pomoć malobrojne preživele vlastele, a u ime maloletnog sina Stefana, upravljala kneginja Milica. Miličinoj politici da se povinuje Turcima se suprotstavljao njen zet Vuk Branković.

Kneginja Milica

Milica je nameravala da se sa decom, Stefanom, Vukom i Oliverom skloni privremeno u Dubrovnik. Mađarski kralj Žigmund je saznao za to i, želeći da iskoristi njeno odsustvo, ušao je u severnu Srbiju. Dok su mađarske trupe pljačkale po Šumadiji, a turske po jugu Srbije, Bajazitova vojska već je osvojila nekoliko srpskih gradova, pokušavajući time da očuva zemlju. Kneginja Milica je promenila odluku, ostala u Srbiji i sklopila mir sa Turcima prihvatajući vazalnost Bajazitu. Tu odluku je donela uz saglasnost vlastele, državnih činovnika, patrijarha i arhijereja srpske crkve.

Osmanska vojska

Mir je, pre svega, podrazumevao veliki novčani danak Turcima i pomoć u ljudstvu za potrebe turske vojske. Kao zalog za ispunjenje ovih obaveza, Milica je dala svoju najmlađu i jedinu neudatu ćerku Oliveru u harem sultana Bajazita, čoveka koji joj je pogubio oca. I tu se pravi tragedija veća nego što zapravo jeste. Odlaskom Olivere Lazarević u harem, sklopljen je mir između Srbije i Osmanske imperije.

Mošti kneza Lazara

Vreme Oliverinog odlaska u Bajazitov harem, književnik i istoričar Stojan Novaković povezuje sa kanonizacijom kneza Lazara i prenosom njegovih moštiju iz Prištine u Ravanicu. Taj događaj se desio 28. juna 1391. godine, zbog čega Novaković Oliverin odlazak u harem smešta u proleće te godine. Po turskim izvorima, smatra se da je dolazak kod sultana bio i ranije. Pre sklapanja mira, Turci nisu dozvoljavali prenos moštiju, a to je bio jedan od uslova da ga Srbi prihvate. Ne može se pouzdano reći da je ovaj Novakovićev zaključak tačan. Neki čak pominju da se prenos moštiju kneza Lazara mogao je da se dogodi, posle duže pripreme, na Vidovdan, 1392.

Konstantin Filosof piše da je Olivera data Bajazitu „da bi bilo spaseno hristoimenito stado od vukova koji su ga klali„. Vekovima kasnije, istoričar Vladimir Ćorović zaključuje da je majka Milica „morala pristati na to„. Ako već nije mogla da podeli teret majčinske tuge, kneginja Milica je sa srpskom vlastelom i crkvom podelila teret ove teške odluke. Eh, jadna majka. A šta je sa ćerkom?

Oliveru su u turski harem i mužu Bajazitu odvela braća, Stefan i Vuk. Bilo je to njihovo prvo vazalsko putovanje na poklonjenje novom gospodaru. Harem se nalazio u tadašnjoj prestonici Osmanlija, u Drenopolju ili Jedrenu, na reci Marici, oko 250 kilometara istočno od Kruševca. Srpski narod je, prema predanju, iz Kruševca ka Drenopolju, put Oliveri posuo ružama.

Odlazak Olivere Lazarević u harem sultana Bajazita doneo je Srbima preko potreban mir. Zahvaljujući njenom uticaju na turskog sultana, porodica Lazarevića dobila je preimućstvo nad ostalom srpskom vlastelom, pre svega nad Brankovićima koji su se bunili protiv Turaka. Lazareva porodica, zauzela je vrlo povoljan položaj na turskom dvoru. To je doprinelo njenom utemeljenju u srpskim zemljama, a zemlje Brankovića su ušle u sastav države Lazarevića 1398, odmah po smrti Vuka Brankovića. Negde u to doba, u sklopu osvajačkih pohoda na Balkanu, Turci su poslali jake vojne odrede u Bosnu.

Despot Stefan Lazarević

U tom pohodu, sa svojim trupama učestvovao je knez Stefan Lazarević. Zbog nezapamćeno jake zime doživeli su krah, a Stefan je, uz pomoć Ugara, pokušao da to iskoristi za oslobođenje od turskog vazalstva. Srpski plemići, koji su želeli da se osamostale, pripremili su zaveru protiv Stefana. Poslali su Bajazitu signale o Stefanovoj navodnoj odgovornosti za neuspeh u Bosni i njegovim vezama sa Ugarima. To je poljuljalo Stefanov ugled kod Bajazita i pretilo da ozbiljno ugrozi srpsku državu. Bez obzira što se ovaj neuspeh nije neposredno mogao povezati sa Stefanom, to je zbog njegove prougarske politike podsećalo na izdaju, zaključuju neki teolozi čije ime ovde neću navesti. Krivci su otkriveni, a to su bili Novak Belocrkvić, Nikola Zojić i izvesni Mihailo. Stefan je pogubio Belocrkvića, a Zojića je proterao sa porodicom u manastir Ostrovica. Da bi ispravile štetu, kneginja Milica, tada već monahinja Jevgenija i njena rođaka, monahinja Jefimija otputovale su sultanu Bajazitu.

Šaputanja na jastuku

Istoričar Vladimir Ćorović navodi da je to bila prva naša diplomatska misija koju su vodile žene. Prema istorijskim izvorima, njih dve su otišle Bajazitu sa zvaničnom molbom da im dozvoli da prenesu mošti svete Petke iz Trnova u Vidin, kako bi njihove čudotvorne moći pomogle srpskoj zemlji i narodu, a Stefanovo pravdanje od optužbi za izdaju, spomenule su samo usput.
Istoričari kažu da Bajazit nije poverovao monahinjama da je Stefan nevin, ali nije posumnjao da je njihov dolazak povezan sa moštima.

Usledila je Stefanova poseta Bajazitu. Hroničari smatraju da je Oliverino „šaputanje u bratovljevu korist“ tada odigralo ključnu ulogu i spaslo ga sultanovog gneva. Bajazit ne samo da je oprostio Stefanu, već je prema njemu zauzeo još blagonakloniji, gotovo očinski stav.

Despot Stefan Lazarević

Konstantin Filosof prenosi da je Stefan, iskreno se kajući, tada rekao Bajazitu: „Gospodaru, umesto da me ko ocrnjuje pred tvojom moći, sam ću izneti sagrešenje moje, koje carstvu tvome neki za mene behu saopštili, kako sam odstupio od službe tvojoj državi i da sam drug Ugrima. Rasudivši opet da je stvar neumesna, setih se vaspitanja, tvoje moći i zakletve, i dođoh. Evo, život je moj pred Bogom u tvojoj ruci, šta hoćeš, učini„.

Sultan Bajazit

Prema istom izvoru, Bajazit je svog vazala nazvao „najstarijim i vazljubljenim sinom“ i ukazao mu na jalovost i štetnost paktiranja sa Ugarima. Ipak, takve tvrdnje ukazuju da je Bajazitov odnos prema Stefanu mogao biti krajnje dobronameran. Nema sumnje da je na takvo ophođenje Bajazita prema Stefanu uticala Olivera.

U međuvremenu, u haremu…

Oliverina sudbina za trenutak je promenila tok istorije njenog naroda. Nije bila ni prva hrišćanka, ni prva plemkinja u tom haremu. Prema navodima advokata i čoveka koji se bavio srpskom srednjevekovnom prošlošću Željka Fajfrića, nijedna sultanija pre Olivere, koja nije prešla u islam, nije uspela da postane toliko uticajna. Olivera je bila „dovoljno mudra da zna do koje granice sme da ide i šta može da dobije„. Njene želje nisu prerastale u hirove i neprimetno se mešala u političke događaje. Za svoju porodicu „umela je da izbori šta se moglo„.

Sultan Bajazit I

Sultan Bajazit, plahovit i nabusit naslednik trona, tada je već imao tri žene, takozvane kadune, koje su mu podarile šestoro dece, četiri sina i dve kćeri. Olivera je u haremu zatekla i druge plemkinje, kako osmanskog, tako grčkog i francuskog porekla. Ipak, srpska princeza i potonja turska sultanija se od početka izdvojila hrabrošću, mudrošću i istrajnošću. Nijednoj pre nje, koja nije prešla u islam, nije pošlo za rukom da postane toliko uticajna. S druge strane, Bajazit je bio grub čovek, koji je više vremena provodio sa vojnicima, nego na dvoru. Ipak, obrazovanje i dvorsko vaspitanje, ali i karakter i prirodna snalažljivost, bili su na njenoj strani. To joj je pomoglo da se lakše uklopi i brzo prilagodi uslovima haremskog života.

Malobrojni pisani izvori iz tog doba otkrivaju da je Olivera s vremenom stekla poseban položaj i snažan uticaj na Bajazita. O tome svedoči Konstantin Filozof u „Žitiju Despota Stefana„. Drugi izvor, turska „Hronika“ Ašik paše Zade iz 1484. ima mnogo grešaka u godinama i imenima, a provukle su se i nesimpatije prema sultaniji hrišćanki. On čudno kazuje o miru sklopljenom između Srba i Turaka iz 1390. godine. Po njemu, na poklonjenje Bajazitu nije došao sam Stefan, već njegov izaslanik sa „sestrom njegova oca„, što je mogla biti samo Dragana, žena čelnika Muse, koja je umrla pre 1389. godine, pa je to malo nelogično. Sasvim je nejasno da li je taj izaslanik sa sobom doveo princezu Oliveru ili je po nju, naknadno, došao Bajazitov emisar. Olivera se nigde ne spominje imenom, a u turskoj „Hronici“ koju je napisao Ašik paša 1484. njeno ime je isključivo „Srpkinja devojka“ i „Kaurka devojka„. Iz rečenice: „Kada se devojka sastade sa Hanom, ostvari se što se želelo„, ne može da se zaključi da li hroničar govori o miru između Srba i Turaka ili sklapanju braka između Olivere i Bajazita. Isto tako se ne zna da li je Ašik paša mislio na Oliverin uticaj na Bajazita u korist Srba ili na ispunjavanje  bračnih dužnosti, kada je zapisao: „Kada je devojka poodrasla, poslužila je za ono što joj je dužnost bila“.

Što se tiče Oliverinog uticaja na Bajazita, tu se Ašik paša obazirao isključivo na činjenicu da se turski sultan propio zbog njenog negativnog uticaja. Pisao je da ga je skroz opčinila i zaludela. Masovne pijanke u haremu odvijale su se uz odobravanje i podsticanje velikog vezira Ali paše koji, prema nekim izvorima, uopšte nije bio naklonjen Srbima. Ove tvrdnje se ponavljaju nekoliko puta. I iz ovih zapisa zaključuje se da je Olivera bila uticajna, u većoj meri nego što je to bilo dozvoljeno. Radila je sve ono što ni jednoj pre nije bilo dozvoljeno. Najzad, bila je jedna od sultanove četiri šerijatske supruge-kadune.

Olivera i Bajazit bili su u braku punih 12 godina, ali ona nikada nije prešla u islam. Ostala je verna pravoslavlju i na dvoru u Jedrenu imala svog ličnog sveštenika.

Svi grehovi sultanije Despine

Oliveri pripisuju da je sultanova strast prema alkoholu samo manji deo njenih grehova. Najveći greh joj je, ipak, po njihovom mišljenju, to što je neprestano šaputala sultanu u korist svog brata despota Stefana Lazarevića i Srbije. Nije bilo lako, u velikom haremu u kome se neprekidno odvijala intrigantna diplomatska borba među ženama, postati miljenica sultana. Olivera je to uspela.

Harem je bio složeno, opasno i zatvoreno društvo, izolovano od stvarnosti i spoljašnjeg sveta. Većinom su ga činile robinje, zarobljenice ili kupljene žene. Bilo je tu i po nekoliko stotina žena. Prostorije je čuvala straža sačinjena od evnuha, crnaca uškopljenika, pod komandom harem age. Nadzirala ga je sultanova majka, koja je pazila da se neka od žena iz harema previše ne dodvori sultanu. Tek pristigle žene imale su rang adžamije, odnosno početnice, a vremenom su prelazile, u zavisnosti od svojih sposobnosti, ali i sultanove volje, put od džarija, a to su bile obične robinje, preko šagirdi, a to su šegrtice i gediklija  koje su bile u rangu kalfi, do usti, a one su majstorice za različite dužnosti prema sultanu. Uste, koje su obavljale ono što se danas naziva „bračnim dužnostima“ nazivale su se hasećijama. Samo četiri hasećije, koliko je propisivao šerijat, mogle su stupiti u šerijatski brak i nazivane su kadunama, a ako rode sinove, baš kadunama.

Prema nekim izvorima, žene za harem su birane prema turskom osećanju za žensku lepotu, pa su tako na ceni osim Turkinja bile i žene sa Kavkaza, Gruzijke i Jermenke, uglavnom punije građe i crnomanjaste. Turski sultani ženili su se, međutim, i hrišćanskim princezama i to Grkinjama, Bugarkama, Srpkinjama i Ruskinjama. Tako je bilo i u Oliverinom vremenu. Sa princezama druge vere, sultani su sklapali šerijatske brakove. One nisu morale da prihvate islamsku veru, postajale su kadune ili sultanije. Neke od njih su ostajale u pravoslavnoj veri i gradile crkve. Hrišćanske kadune imale su znatan politički uticaj.

Hurem sultanija

Ruskinja Rokselana, poznatija kao Hurem sultanija, imala je uticaj čak i u nasleđivanju vlasti. Zbog toga su takvi brakovi od druge polovine 16. veka bili zabranjivani.

Olivera je vrlo brzo shvatila sistem funkcionisanja harema. Vešto izbegavajući intrige i strogu hijerarhiju, našla je put do Bajazitovog srca. Kao njegova miljenica, uspela je da pomogne svojoj zemlji. Ovakvim ponašanjem pokazala je izuzetnu diplomatsku mudrost. Pozivajući se na ranija istorijska iskustva, Stojan Novaković povezuje Oliverin uticaj na Bajazita sa preimućstvom koje su Lazarevići imali nad ostalom srpskom vlastelom, pre svega nad buntovnim Brankovićima.

Udajom Olivere, slučajem što je njoj pošlo za rukom da u dvoru Bajazitovom i nad Bajazitom samim zadobije znatan uticaj, i viteškim i plemićkim osobinama Stefana Lazarevića, novoga kneza, Lazareva je porodica, kako se iz naših savremenih spisa vidi, zauzela vrlo povoljan položaj na dvoru Bajazitovom. To je mnogo doprinosilo i utvrđenju njenom u samim srpskim
zemljama„. Kao posledica toga, odmah po Vukovoj smrti, 1398. sve zemlje Brankovića ušle su u sastav države Lazarevića. Politika mira sa Turcima dala je svoje dobrobiti po Srbiju. Zasluge za to Novaković pripisuje upravo princezi Oliveri, podsećajući da je ona „u sultanskome haremu uspela da održi prvo mesto, zadobije i održi ljubav besnog Bajazita„.

Ljubav sve pobeđuje

Iako na početku to nije izgledalo tako i uslovi nisu bili za bilo kakvu razmenu nežnosti, između sultana Bajazita i Olivere rodila se ljubav. Najzad, naš pisac Aleksanda Tešić otkrio mi je, jer je i sam istraživao zbog svog novog romana, da je Olivera Bajazitu rodila tri ćerke i to princezu nepoznatig imena rođenu 1391, princezu Pašu Maliku rođenu 1392. i princezu Oruz. Činilo se nisu mogli jedno bez drugog. Inače, general Mirza Abubakar je oženio najstariju Bajazitovu ćerku. Mirza Abubakar je bio general mongolske vojske kana Tamerlana koji je u bici kod Angore zarobio sultana Bajazita. O tome u redovima ispod.

Politika mira sa Turcima dala je svoje najzrelije plodove po Srbiju. Zasluge za to pripisuju upravo princezi Oliveri, jer je ona u sultanovom haremu uspela da održi prvo mesto, zadobije i održi ljubav prekog Bajazita.

Kobna bitka kod Angore

Bitka kod Angore 1402.

Dve vojske su se sudarile 28. jula 1402. godine u blizini današnje Ankare u Turskoj. Bajazitova vojska imala je oko 40.000 vojnika, a Tamerlanova dvostruko više. U Bajazitovoj vojsci bili su i njegovi balkanski vazali, među njima i knez Stefan Lazarević, koji je sa sobom poveo između 2.000 i 5.000 vojnika. Njegovi teški oklopnici, zaogrnuti crnim lambrekinima sa zlatom izvezenim krstovima, u znak sećanja na Kosovsku bitku i žaljenja za knezom Lazarom, jedini su na angorskom bojištu predstavljali strah i trepet za Mongole. Kada je bilo jasno da je za Osmanlije bitka izgubljena, Stefan je mogao da se povuče i ostavi Bajazita na milost i nemilost neprijatelju. Osvetio bi mu se za očevu smrt i ponovo osamostalio. Da je tako postupio, možda bi uspeo da zauvek protera Turke sa evropskog tla, ali bi u tom slučaju napustio i svoju sestru, sultaniju Oliveru Lazarević, koja se nalazila u Bursi ili možda na samom bojištu. Pogazio bi i reč datu Bajazitu, koji mu je četiri godine ranije očinski oprostio izdajstvo. Prema istorijskim izvorima, baš to je navelo Stefana da ostane.

Sultanija Despina

Posle Stefanovog odlaska sa bojišta, Bajazit je savladan i zarobljen. Sudeći po turskim izvorima, Mongoli, kao i sam Tamerlan, prema njemu su se odnosili sa poštovanjem. Neki istoričari navode da je princeza Olivera bila zarobljena zajedno sa njim, na samom bojištu, jer su osmanski sultani često u bitku vodili i svoj harem. Ne zna se pouzdano da li su sa njom bile i ostale Bajazitove zvanične supruge ili je on samo nju, kao svoju miljenicu, poveo sa sobom na bojište. Prema drugim izvorima, Olivera se za vreme Angorske bitke sa čitavim haremom nalazila u Bursi, staroj osmanskoj maloazijskoj prestonici.

Bajazit je, navodno, molio Stefana da se povuče iz bitke i pokuša da spase Oliveru od mongolskog zarobljavanja. Izgleda da Stefan nije stigao na vreme. Olivera je bila zarobljena. Prikazi sudbine sultanije Olivere Lazarević u tatarskom zatočeništvu, zahvaljujući mašti onovremenih hroničara spadaju u najneverovatnije u srpskoj istoriji. Turski hroničari ne govore ništa o tome, ali zato ističu korektan odnos Mongola, odnosno samog tatarskog kana Tamerlana, prema zarobljenom sultanu Bajazitu. Tako Ašik paša navodi da je Tamerlan insistirao da zarobljeni Bajazit pred njega dođe na konju, jer „carevima ne priliči da hodaju„, kao i da su pobeđeni i pobednik „sedeli na istom ćilimu„.

Mučenje ljubavnika

Prema navodima vizantijskog hroničara Laonika Halkokondila, zarobljeni Bajazit, okovan zlatnim lancima i smešten u kavez, ponižavan je na razne načine. Bio je izgladnjivan, hranjen otpacima i korišćen kao „stolica“ za uzjahivanje konja. Njegova žena Olivera, koju pogrešno naziva Mileva, naga do pojasa služila je Tamerlana, dvorjane i goste na gozbama. Navodno je Bajazit ljut zbog načina na koji se postupa sa njegovom suprugom rekao tatarskom kanu: „Što činiš niti je tvoga oca, niti tvoje majke dostojno, jer kako su ti i otac i majka glupaci i sirotani, zar ti pristoji da sramotiš carsko dete i carsku ženu, i da beščastiš one koji su ti po prirodi njihovoj gospodari!„.

Očajni Bajazit je posle toga, prema ovom izvoru, udarao glavom u rešetke kaveza, dok nije „ispustio svoju skrnavu dušu sa beščašću„. U „Kraljevstvu SlovenaMavro Orbin, takođe, govori da je Bajazit bio zatvoren u kavezu. Oliveri su, prema njegovim navodima, naredili da „odseče haljinu do pupka, tako da su joj se videli stidni delovi„. Tako odevena služila je kana i dvorsku svitu. „Beskrajno tužan zbog njene gadne kobi„, Bajazit je udarao glavom u rešetke kaveza, sve dok se „nevoljno i bedno nije ubio„. Prema Orbinovim kazivanjima, Olivera se upokojila drugi dan posle njegove smrti.

Zvanična istoriografija odbacuje ove navode, pa se prava priča zasniva na osnovu romansirane fabule. Stojan Novaković je, međutim, i u tim legendama video posredni značaj za istoriografiju: „Pričanja i pojedinosti znatna su za istoriju i onda kada nisu istinita, jer iznose kako se o događajima i o licima u njihovo vreme ili odmah posle njihove smrti mislilo. Položaj koji je Olivera umela da zauzme i da održi u Bajazitovom haremu i u Bajazitovom srcu, a istoričari ga opisuju kao čoveka veoma strasna i veoma bujna, lako objašnjava povlašćen položaj Lazareve porodice i srpske, njoj potčinjene države na Bajazitovu dvoru„. I drugi istoričari smatraju da ove legende svedoče o jakoj emotivnoj vezi Olivere i Bajazita. Naročito priča koja govori o tome da je Olivera umrla od tuge za sultanom. Surova stvarnost mogla je biti sasvim drugačija, budući da Tamerlanu Olivera nije bila
interesantna posle Bajazitove smrti, pošto nije mogao sa njom politički da trguje.

Ponašanje kana Tamerlana prema turskom sultanu Bajazitu i njegovoj supruzi Oliveri, dok su bili u mongolskom zarobljeništvu nije bilo okrutno i bezdušno, ukazuju mnogi istoričari, koji su pomno pratili taj deo istorije. Prema zapisima Konstantina iz Ostrovice, Olivera jeste služila Tamerlanove goste, ali je bila obučena, a ni ona, ni Bajazit nisu ponižavani.

Tamerlanova namera navodno je bila da pouči Bajazita da ne vodi žene sa sobom u rat. Konstantin Filozof pripoveda da Tamerlan nije nameravao „zlo učiniti Bajazitu, nego je mislio pustiti ga opet u njegovu zemlju sa svim njegovim ljudima„. Bajazit je, ipak, „od prevelike žalosti„, što bi mogla biti posledica objektivne poniženosti pobeđenog i zarobljenog vladara odlučio da se ubije i „otrovao se sam svojim prstenom„. Posle toga Tamerlan je, piše Konstantin, odlučio da sve Bajazitove ljude oslobodi, a Oliveru je „dao odvesti opet u Bursu, u njenu zemlju„. Slični su navodi tatarskih hroničara. Iako direktno ne spominju princezu Oliveru, oni tvrde da je surovi Tamerlan, po odlasku iz Male Azije pustio sve zarobljene Srbe, jer se divio njihovom ratničkom umeću i junaštvu.

Kan Temerlan

U „Dinastičkoj hronici Timur-Lenka“ piše da je Tamerlan, zvani „Gurgan“ ili „Sahranjivač„, zarobio kod Angore više od 120.000 Bajazitovih vojnika. Među njima je bilo najmanje Srba. „Sahranjivač“ je navodno pobio više od četvrtine zarobljenika, ali nije pogubio ni jednog Srbina, zato što je bio zadivljen srpskim junaštvom. Tamerlan je, navodno, oslobodio sve Srbe i dao im oružje, konje i opremu. Sa sobom je poveo sedamdesetak pripadnika Stefanove inžinjerijske jedinice, koji su mu bili potrebni za građevinske radove.

Ni Konstantin Filosof ne govori da je Tamerlan loše postupao prema Oliveri i Bajazitu. Posredno kazuje da je Olivera bila brzo oslobođena. Čak i grof Đorđe Branković u svojim „Hronikama“ tvrdi da je Olivera preživela mongolsko zatočeništvo i da se vratila u Srbiju. Jovan Rajić u „Istoriji slovenskih naroda“ iz 18. veka tvrdi da je Olivera preživela zarobljeništvo i da se vratila kući. Rajić piše: „Imamo dovoljne domaće dokaze„, budući da o Oliverinom životu posle 1403. godine postoje pisani podaci.

Da je Olivera preživela Tamerlanovo zarobljeništvo u svojim delima govori i Stojan Novaković, koji se vezuje i za period nastao posle tog doba. „Nije istina„, kaže Novaković, „da se Bajazit ubio u kavezu, kako priča Orbin, niti je Olivera dva dana potom umrla, pošto mi iz pouzdanih izvora znamo da je ona nadživela despota Stefana, a neće biti izvesno ni sve što smo iz
toga izvora naveli o surovom i nečovečnom postupanju prema Bajazitu i ženi njegovoj.“ Njegovi stavovi bili su polazište za dalja proučavanja.

Romansirana istorija kazuje sledeće…

Freska despota Stefana u manastiru Manasija

Neki istoričari naglašavaju da je Tamerlan vrlo dobro znao odakle potiče Olivera i da je veoma poštovao njenog brata despota Stefana Lazarevića. Prilikom boravka u zarobljeništvu u ozbiljnim istorijskim analima nije evidentirano da je Bajazit bio izložen torturi, ali je izvesno da ga je potpuno porazila nesloga njegovih naslednika u borbi za presto, kao i rasulo zbog nastale situacije.

Oliveru i ostale žene iz harema, koje su nage služile Tamerlana i njegovu svitu, pevale, igrale i uveseljavale ih, da bi na kraju bile grubo i masovno silovane, kao i da je Oliveru silovao lično sedamdesetogodišnji Tamerlan na Bajazitove oči, što je bio poseban znak poniženja i prikazivanja moći, istoričari spominju samo kao priče iz domena romansirane istorije.

Princeza Olivera oslobođena je tatarskog zatočeništva najkasnije u proleće 1403. godine. Iz nepotpunih istorijskih izvora ne može se pouzdano zaključiti da li ju je mongolski kan Tamerlan svojevoljno oslobodio ili ju je njen brat, despot
Stefan Lazarević svojom mudrošću izveo i vratio u Srbiju. O tome kako i kada se Olivera vratila u zavičaj nije ostalo pisanih tragova.

Despot Stefan vratio sestru u Srbiju

Despot Stefan i zmajeviti junaci

Istoričari se slažu da je misija, koju je Stefan uputio Tamerlanu odmah posle Angorske bitke, zapravo izdejstvovala Oliverino oslobađanje. Prema navodima Konstantina Filosofa i Konstantina iz Ostrovice, strašni i po zlu čuveni Tamerlan, pustio je hrišćansku princezu i osmansku sultaniju kao znak svoje dobre volje, najverovatnije ne naplativši otkupBajazit je, ipak, umro u zatočeništvu, a Olivera je kasnije oslobođena zahvaljujući zalaganju brata despota Stefana.

Beograd u 15. veku

Despot Stefan je početkom 1404. godine sklopio savez sa Ugarima i postao njihov vazal, redovno prisustvujući ugarskim državnim saborima. U Beogradu je podigao novi Mitropolitski dvor, obnovio crkvu Uspenja Presvete Bogorodice i podigao prvu gradsku bolnicu u Srbiji. Bila je to ustanova za sve staleže, u koju su dolazili bolesnici iz cele zemlje, naročito leprozni. Beograd je proglasio za slobodan grad, a trgovcima uveo olakšice. Konstantin Filosof kaže da je Beograd s početka 15. veka „jedan od velikih drevnih gradova i na krasnom mestu, kao malo gde u vaseljeni”.

Manastir Manasija

Srbija je, pod Stefanom, doživljavala političku, privrednu i kulturnu obnovu. Posebno je bila plodna njegova ktitorska delatnost. Despotova zadužbina, manastir Manasija, jedan je od najlepših srpskih manastira. Najverovatnije da za Oliveru nikakav otkup nije tražen što je, opet, retkost. Vratila se u Srbiju u proleće 1403. godine. Kratko vreme bila je u manastiru Manastirica u okolini Kladova. I danas u narodu postoji priča da je princeza Olivera, kad se vratila iz Tamerlanovog zarobljeništva, bila gošća njihovog kraja. Taj deo i dan danas zovu Sultanijinom zemljom. Mnogo kasnije, kad je Srbija već bila pod turskom okupacijom, ti posedi imali su poseban status. Nema pisanih podataka o tome, ali se pretpostavlja da bi moglo imati veze s Oliverinim boravkom u tom kraju. Tu je nekada upravljao vojvoda Šain, jedan od viđenijih vlastelina despota Stefana.

Dubrovnik u 15. veku

U burnom i krvavom, a potom mirnom i naprednom periodu srpske istorije, od 1402. do 1427. godine, gotovo da nema pomena o Oliveri. Po premeštanju prestonice iz Kruševca u Beograd, Olivera se sa bratom Stefanom preselila tamo. Nikad se više nije udavala i nije imala potomaka. Jedini podatak o Oliverinom boravku van Beograda u tom razdoblju nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1423. godine. To je odgovor na molbu da Olivera poseti Dubrovnik, gde je živela njena sestra Jelena Balšić Hranić, koja je u to vreme bila udata za vojvodu Sandalja Hranića. Za Dubrovčane je Hranićeva svastika Olivera ili gospodarica Despina („domina Despina„, kako su je tamo zvali) dobrodošla „jer je ova časna gospođa od krvi svetloga Despota i od njegovog je dvora„. Tada se prvi put posle 30 godina srela sa svojom sestrom. Ni podatak da je putovala u Dubrovnik nije pouzdan.

Kneginja Milica

Mada je Oliverina majka, kneginja Milica bila živa kada se ona vratila u Srbiju, u istorijskim analima i dokumentima nema potvrda da su se njih dve videle. Pretpostavlja se da je Olivera bila na majčinoj sahrani u Ljubostinji 1405. godine. Pojedini istoričari navode da je princeza Olivera, od povratka u Srbiju, pa sve do despotove smrti bila njegov „verni pratilac“ i da je bila bratu „drug i savetnik, podstrekač i tešitelj„. Olivera je Stefanu mogla da bude od velike koristi, naročito u vreme ratova od 1406. do 1413. godine, pošto je poznavala Bajazitove sinove koji su se tada borili za vlast. Znala je njihove vrline i mane, njihove slabe tačke, ili je barem imala posredna saznanja o njima, koja je stekla tokom godina provedenih u haremu.

Negovala je Stefana kada se razboleo i verovatno mu je bila najveća uteha kada su se zajedno našli 1409. godine u Beogradu, kada su ih opkolili njihov brat Vuk i Turci. Mada nije prisustvovala sahrani svoga brata 1427, prema navodima Konstantina Filozofa, bila je centralna ličnost u opštenarodnoj žalosti koja je zavladala Beogradom i Srbijom. Poslednjoj Lazarevićki u Srbiji upućivane su reči saučešća i žalosti za prerano izgubljenim vladarom.

Despot Đurađ Branković

Posle smrti despota Stefana Lazarevića, Olivera je nastavila je da živi u Srbiji, kojom je tada vladao njihov sestrić, despot Đurađ Branković. Pretpostavlja se da je posle ugarskog preuzimanja Beograda, jedno vreme živela na Đurađevom dvoru, u novoj srpskoj prestonici Smederevu. Na skadarskom ostrvcetu Beška, Jelena iz Dubrovnika je sazidala manastir. Ona je umrla 1443. godine u manastiru presvete Bogorodice u Beškoj, gde je i sahranjena. Svojoj sestri Oliveri ostavila je zlatnu ikonu, kao i 200 dukata, koje je trebalo da potroši na pomene Jeleni i podeli siromašnima. Posle toga, više nema pomena Olivere u dokumentima.

Istoričari se uglavnom slažu da je Olivera bila živa i naredne godine. Konstantin Jireček tvrdi da se u toj godini Olivera poslednji put pominje u nekom neimenovanom dubrovačkom dokumentu.

Sultanijina zemlja

Negde u to vreme, despot Đurađ Branković je posle četiri godine izgnanstva i borbe uspeo da u zajedničkoj akciji sa Bugarima potisne Turke, koji su mu Segedinskim mirom vratili vlast. Đurađ se vratio u opustošenu Srbiju, koja nimalo nije nalikovala na Stefanovu despotovinu, o kojoj je romantično i idilično pisao Konstantin Filozof. Verovatno se i Olivera vratila te 1444. posle godina izgnanstva. Olivera je ubrzo umrla u svojoj otadžbini. Mogla je da ima između 63 i 71 godine. Ni danas se ne zna gde je sahranjena.

Srpski srednjovekovni i kasniji istoričari o princezi Oliveri govore isključivo pohvalno. U prilog tome da je Olivera ostala u pravoslavnoj veri govori podatak da je u vreme boravka u haremu poslala poklon manastiru Studenica, pokrov za ćivot sa moštima Stefana Prvovenčanog. Pretpostavlja se da je Olivera bila veoma lepa žena, ali umetnici s kraja 14. i početka 15. veka nisu naslikali nijedan njen portret.

Srpska pravoslavna crkva rukovođena pisanim rečima Konstantina Filozofa prihvatila je Oliverinu žrtvu kao žrtvu za spas hrišćanske otadžbine i naroda. I pored toga, Olivera, za razliku od nekih članova njene uže porodice, nije kanonizovana.

Mora da je zbog ljubavi….

 

 

Inspiracija – Autor knjige koja mi je služila kao „podloga“ je odbio da bude naveden, jer tekst nije po njegovom ukusu, tako da sam i njega izostavila iz teksta, poezija.6forum.info, politikin-zabavnik.co.rs, pisac Aleksandar Tešić

 

Fotografije: Nataša Ilić/lična arhiva, Twitter, Pinterest, Youtube,srpski-despot.com, logicno.com, dinastija-nemanjic.weebly.com, poreklo.rs, returnofkings.com, thebronzetiger.blogspot.rs, angelfriki.blogspot.rs ok.ru, fineartamerica.com, vesti-online.com, casopisinterfon.org, shtreber.com, строка.рф, realmofhistory.com, brunobuike.wordpress.com, nezavisne.com, istorijskabiblioteka.com, srpskoblago.rs, vesna.atlantidaforum.com, blichr.wordpress.com

Ostavite odgovor