Ljubav bez granica sa graničnim poremećajem ličnosti: Volim te, razumi me! (VIDEO)

Postoje momenti koje niko od nas ne može da kontroliše kad je reč o vezi dvoje ljudi. Međutim, šta se desi kada jedna ili obe osobe pate od pravog poremećaja, kao što je granični poremećaj ličnosti? Možda ga znate pod onim stranjskim nazivom – borderline? Nebitno je, bitno je da su takve osobe i te kako prisutne u našem drušvu i vrlo su stvarne. Šansa da ih upoznate su vrlo realne. Ja nisam nikakav psiholog niti psihijatar, ali kao neko ko pati od ovog problema, mogu da vam ispričam neke od svojih doživljaja. Jednom mi je jedna muška osoba rekla: „Mi graničari sve kapiramo i razumemo, a nas niko ne razume„. E tako se ja osećam.

Ko su graničari?

Psihološki gledano, najprepoznatljivija karakteristika takvog stanja je naglašena emotivna nestabilnost, pa se simptomi koji prate ovo stanje mogu dobro videti. Naravno, ako želite da vidite. Biti partnerka ili partner neke osobe koja pati od ovog poremećaja znači da se možete naći pred veoma teškim emotivnim izazovima, koji su još teži kad ne znate šta se događa sa onim koga volite. Saučešće.  

Poznavanje psihologije ovde može donekle da bude od pomoći. Ipak, može proći dosta vremena dok shvatite da je osoba sa kojom ste u bliskom kontaktu upravo – graničar. Veoma često, graničari imaju neku potrebu za samouništenjem. Bilo da je to droga, alkohol, kombinacija ta dva ili prosto samopovređivanje koje ide do pokušaja samoubistva. Možda je najbolje da vam o tom iskustvu ispriča moj nekadašnji dečko, ali on je onda kada je bilo najpotrebnije, odbio da bude uz mene, iako je znao sve moje traume i priče koje su me dovele do pomenute dijagnoze. U redu, to je bilo njegovo pravo. On i njemu slični, te veze obično opisuju kao „teške„, bez želje i mogućnosti da shvate da kod te druge osobe nije reč samo o teškom karakteru i zlobi (kao, neko nekog namerno povređuje). Ništa čudno, jer dijagnoza nikom ne piše na čelu, a takve osobe često ne odaju u kakvom, zapravo, haosu žive. Jedna od njih je bila i Merilin Monro:

Osobe sa graničnim poremećajem su neretko vrlo inteligentne, natprosečno inteligentne, negovane, čiste, dobro obučene, često duhovite, sa mnogo talenata i kao partneri se čine kao dobitak na lutriji. Kad ono… Veoma često, pogotovu u ovoj našoj primitivnoj Srbijici, nećete ni znati da je osoba graničar. Neće ni ta osoba znati sve dok se ne obrati nekom stručnom, na žalost. A kad će se obratiti? Pa tek kad život krene da se rasipa i rastura kao kula od karata ili peska, a ona bude na ivici da sebi oduzme život. Retko će postojati osobe koje odmah znaju da sa njima nešto nije u redu. Jer, kao što napisah, ovo je primitivna sredina.

Traženje ljubavi

Ne želim da pravdam graničare, niti njihove postupke. Želim da probate da ih/nas shvatite. Ja sam svoju dijagnozu kasno utvrdila. Jednom sam optužena da sam zla. Nisam, nikad nisam ni bila. Možda zavidna ili ljubomorna, ali ni to nije bilo toliko izraženo da je ugrožavalo druge. Uvek je sve najviše bilo na uštrb mene i mojih emocija. Ali da, imala sam sumnje kao i svaki graničar. Sad, posle svega, kad je veza gotova, mislim da su neke sumnje bile opravdane. Ipak, naučila sam da stvari ne gledam onako kako ih većina sa mojom dijagnozom gleda – crno – belo. Imam više razumevanja za ljude slične meni.

Moj najveći problem je što uvek tražim ljubav. Od čoveka, psa, mačke… Međutim, ponekad možda ne umem da uzvratim istom merom… Veoma često me preplavljuje osećaj praznine, neispunjenosti, večita nesigurnost u gotovo svakom segemntu života, iako ja na druge delujem veoma jako i stabilno. Maska, naravno.

Veza graničara i „normalne“ osobe

U prethodnoj vezi koja je trajala gotovo šest godina sam preklinjala da me taj čovek razume. Taj čovek, naravno, nije graničar.

Nisam razumela zašto ne možemo da nađemo rešenje. Jer ja ne razumem da sam nešto loše uradila? Pa jesam! Loše! Ne želim to da radim! Pomozi mi!

“Ne voliš me”, govorio mi je u poslednje vreme. Ako nekog voliš, ne prevariš ga. Netačno. Svako od nas doživljava ljubav drugačije. Jer ja to gledam i ovako: “Ako nekog voliš, pružiš mu ono što želi”. Moja želja je bila… Znaš i sam. Mali prsten, plastični čep od koka kole na plaži u Turskoj ili Grčkoj, poljubac u dlan, romanični samo naš trenutak na Adi Bojani dok sam tražila banana split… Dobro možda ne tad, ali možda u trenutku dok sam spasavala gušterčića sa terase. Ili u snegu na Tari, pre tačno godinu dana. Ej! Pa rekao si da me voliš! Znam da me voliš! Sve bi to bilo iz ljubavi. Nema ničeg sem toga. Čista ljubav. Samo mi je malo potrebno za sreću.“

On ovo nije razumeo. Nije tačno da ga nisam volela. Volela sam ga. Sad već ne znam da li sam volela izmaštanu sliku ili njega, ali na kraju sam, kao osvetu za moj problem koga je bio svestan, dobila psihičko maltretiranje ukombinovno sa jednim fizičkim nasrtajem koji je mogao da ima kobne posledice. Meni samo nije jasno kako osoba koja se kune da sve razume, ne može da razume kad mu neko otvoreno prizna da ima problem? Očito je problem u meni.

Izazovi su svuda oko nas. Ja se lošije vladam sa tim, ali se vladam. Nesigurnost će me ubiti. U vremenu provedeno sa njim sam se učila kako da traumu pretvorim u pobedu. Sporo mi je išlo, ali sam znala i da se oduprem. Poklekla sam kad sam se razočarala. Opet nesigurnost. Izvini. Ali to nije kraj ljubavi. To je samo početak agonije koju si mogao da sprečiš. Sada me spasi iz ove agonije. To te molim. Budi veći od mene. Veći od ega i sujete„.

I on je čovek. I nije mogao da bude ovo što sam ga molila. Verovatno nikad neće ni moći. Ali razumem ga. I ne krivim.

Ljubav nije dovoljna. Nije, ali se u ljubavi nalazi osnov za dalje. Znaš, ne umem ja to upakovano u mašnicu. Tvoja i moja ljubav nije sa mašnicom. Bila je prava, ogoljena, sa srčanim problemima i visokim pritiskom. Burna, sa glasnim pričanjem i još glasnijim voljenjem. Seti se… Znaš na kojoj je adresi osmeh. Znaš ko te nadahnjuje. Ona mala, plava, ne baš idealna, ali dobra„.

Nadam se samo da će jednog dana shvatiti. Kad bude iščitao tekstove, možda popričao sa nekim, sa Rankom, svojim psihijatrom. A možda, prosto, ne želi. I to je u redu. Valjda će razumeti nekog drugog, sebi bliskog, kad već nije mogao mene.

Kažeš, ne radim stvari, jer to ne želim. O da, radim. Menjam se jer želim. Izvini što sam u jednom momentu spazila uzaludnost. Samo je bilo potrebno da mi pomogneš da vidim da nije uzaludno. Bilo je tako lako. Eh, da sam pričala… Na greškama se uči. Hajde i mi da naučimo nešto iz naših. Mani sujetu, mani ego. Grešili smo oboje„.

Na kraju, taj isti čovek me je, kao vreću, istovario pred vratima psihijatrijske ustanove „Dr Laza Lazarević“ govoreći da mi je brat, a onda me šutnuo u bolnicu pričajući kako baš to veče ide da se vidi sa drugom ženom, uporedo flertujući sa još ko zna koliko njih. Za mene je govorio da sam ja ta koja je prevarila njega (ne jednom), srozavala njega i njegov ugled i maltretirala ga. Da. Jeste, nisam bila dobra. Ali, svaka radnja ima razlog zašto je učinjena. Kod mene, uvek.

Priču je izvrteo „u svoju korist“ da ispadne da sam samo ja kriva za krah „jedne tako divne veze„. Kao da ne kapira da je za početak, kao i za kraj, kao i za sve u vezi,  potrebno – dvoje! A onda je, pošto je smogao snage, uzvrtio duplo jače. Napominjem – znao je sve o meni. Svaku traumu, svako sranje kroz koje sam prošla zbog kog i danas popijem čašu više, ne bih li zaboravila. Zaborav ne ide tako lako, ali ide uz pravu osobu. Problem je što mi ne znamo koja je ta osoba. Prava, dakako.

Dva graničara u vezi

Šta se dešava kad se spoje dve osobe sa istim problemom? Dve osobe sa graničnim poremećajem? Uh. Ali, uh! Postoji želja. Postoji velika želja. Ne postoji održivost. Ili, mi to mislimo da ne postoji. Kao što ni svaka osoba nije ista, tako ni svaki graničar nema sve simptome ili iste simptome.

  • Nisam se zaljubio… I to je to. Nije trebalo ovo da se desi. I to što si uvek tako… “prilagodljiva”… “prijemčiva”… To mi je strašno.
  • Da, u redu. Kapiram. Ali, znaš… Ja menjam formu, nikad suštinu.

Tako je bilo prvi put. Drugi put je bilo burnije. Nisam ništa razumela sem vike, na kraju sam popila gomilu tableta u želji da me nema. Nije mi bilo prvi put. Shvatila sam da to ne vodi nikuda.

Slike su zatreperele, strah je nestao. Bio je, odjednom, ono što nije bio nikad. Pošto je ceo život prošao pored Bojana, dobrih skoro 40 godina. Ličnost tanana i osetljiva kao porculanska vaza i papirnati ždral. Lako je slomiti, još lakše iskriviti. A život? Taj život ga je i lomio i krivio, kao da ne zna kad da stane. Rešio je on da reši. Pa nije rešio. 

Neva je u njemu videla nešto što on sam nikad neće videti. Pokušavala je da od ždrala napravi orla. Od krvi, perja i mesa, a od vaze hrast. Od kore, žila i lišća. “Ako to uspe”, mislila je, “uspela je za dalje”. Možda od od orla postane i avion, potom i raketa, a od hrasta bandera, a potom i gromobran i ko zna kakva nesalomiva građevina još. Od svega, ostao je samo pepeo.
  • Lepotice…
  • Nisam lepotica. Samo ne budi toliko nezgrapan kad izgovaraš reči… – pokušala je da ga urazumi. Ne ide to tako, ne u njegovom svetu. Svetu grubosti i kontrole grubosti. Životni ciklusi se okreću u drugom pravcu. Strahovi su jači. Nesigurnosti, još jače. Zamagljena svest… Njemu je uspeh da se ne pokaje i preživi. Dok mu još negde odzvanja: “And all you know, And how you speak, Countless lovers under cover of the street, You know that I could use somebody, You know that I could use somebody, Someone like you, Off in the night, While you live it up, I’m off to sleep, Waging war to shake the poet and the beat, I hope it’s going to make you notice, I hope it’s going to make you notice, Someone like me…”.
Neva ga i dalje čeka. Da otpeva “Use Somebody”…
Otpevao je on njoj pesmu. I tri. Ali, on ne prašta ni sebi, zašto bi njoj? On sebe vidi u njoj. Vidi njene mane jasnije od bilo koga. Kao i vrline, i kapira da ne može adekvatno da odgovori na njih. Misli da od njega ne bi dobila ono što traži. A on, kao, zna šta ona traži? Eeee, dotle nisu ni stigli od silnih impulsa i „komplimenata“ tipa „budalo„! Najzad, i ovde je reč da li neko želi da se menja. Ili ne. Ne zbog nje. Zbog sebe. Ali, na to niko ne može da utiče.
Postoji tako jedan razgovor u filmu „Me Before You“ između oca i zaljubljene ćerke:
  • Ne možeš nikog promeniti…
  • A šta mogu?
  • Možeš ga voleti…

https://www.youtube.com/watch?v=c-bc638nD_g

I tu je cela filosofija.

Ko je dobar partner za graničara?

Dobar partner za ovakve osobe može da bude isto tako nesigurna osoba, koja želi posvećenu vezu. Ipak, u vezi gde postoji snažna zavisnost od partnera, postoji opasnost da osoba sa graničnim poremećajem preuzme kontrolu nad svojim nesigurnim partnerom. Ako je partner čvrsta osoba, sigurna u sebe, postavljanje granica u njihovom odnosu može da deluje smirujuće.

Poverenje, razumevanje i pažnja u ovakvim vezama su od presudne važnosti. Mora da postoji poverenje jedne osobe da se otkrije, razumevanje druge da prihvati i pažnja i jednog i drugog da znaju sa čim se nose, kao i da paze da onog drugog ne povrede. To su tri stuba na kojima veza sa graničarima može da opstane. Često je vrlo teško izgraditi te stubove. Ali, nije nemoguće.

I za kraj, još nešto. Nije svaka osoba sa graničnim poremećajem beznadežan slučaj od kog treba dići ruke i borba sa vetrenjačama. Ne zaboravite, takve osobe su veoma često zapostavljane (nije svaka pažnja – pažnja i to morate da znate), gladne ljubavi i pažnje i svaka lepa reč i podrška im znači. Jedan od spotova koji jasno pokazuje graničarku:

Hvala ako ste pročitali tekst. Hvala ako vam je sad bar nešto jasnije. Hvala u ime svih nas, graničara.

 

P.S. Izvinte zbog psovki

 

Fotografije: Pixabay, Pinterest, novosti.rs

 

 

8 thoughts on “Ljubav bez granica sa graničnim poremećajem ličnosti: Volim te, razumi me! (VIDEO)

Ostavite odgovor