Lepota i pamet odredili sudbinu: Rokselana, žena koja je najmoćnijeg vladara Osmanskog carstva spustila na kolena

Svita je na čelu sa velikim Sulejmanom prolazila kroz harem. Najlepše od najlepših robinja su stajale u vrsti i čekale da ih gospodar izabere i da tu noć provede sa nekom od njih. Dok je prolazio, jedna o njih se glasno nasmejala. Strogo pravilo je bilo da su tkave stvari, dok sultan prolazi, strogo zabranjene i teško kažnjavane.

Svi su bili zgranuti i čekali osudu i kaznu za tu tako neuvuđajnu devojku. Ipak, desilo se nešto što do tad nije bilo uobičajeno u opsmanskoj praksi. Sultan Sulejman je zastao, okrenuo se u pravcu odakle je smeh dolazio i zaustavio na prodornim, veseilm očima i bledom tenu mlade Ruskinje. Bacio joj je bogato izvezenu maramicu.

To je značilo da će ona provesti noć u njegovim odajama. Ona je znala da iskoristi tu noć. Tim činom je počela vladavina robinja u Osmanskom carstvu.

Jedina upamćena

Rokselana

Kada su posldnja vrata osmanskog harema zatvorena 1909, zidovima je ostalo da pamte smeh i borbu do krvi najveće i najozloglašenije među haremskim lepoticama. Bila je to Hurem. Rokselana. Aleksandra ili Anastasija Lisovska. Kako vam draže. Rođena je negde oko 1500. ili 1506. Turci su je zapamtili kao Ruskinju od koje je počeo takozvani sultanat žena u velikom carstvu.

Rokselana je ili oteta ili su je roditelji prodali kao belo roblje. Taako je stigla do Osmanskog carstva. Obično su devojke imale između šest i 13 godina kada su dolazile pred kapije harema. Rokselana, je imala oko 20 godina kada je došla u harem. Bila je pametna i ambiciozna lepotica, sitna i energična, s malim prćastim nosom i prodornim očima. Imala vatreno crvenu kosu. Bila je nežna, vitka, ljupka i očaravajuća. Uz to je bila veoma inteligentna, promućurna i vesela. Stalno se smejala i šalila. Poticala je, prema poljskim izvorima, iz siromašne porodice pravoslavnog sveštenika iz Rohatina, mesta koje se nalazilo negde u Karpatima. Zarobili su je, navodno, tatarski pljačkaši i prodali velikom veziru Ibrahim paši Pargaliji, koji ju je dao Sulejmanu Veličanstvenom. O njenom poreklu i porodici se malo zna.

Rokselanin život u haremu

Kao mnoge njene saptnice bele puti, Rokselana nije morala da radi teške poslove, već je obično služila kao družbenica i dvorska dama svojim gospodaricama.

Kao i sve mlade haremske dame, ona je u početku dobijala lekcije turskog jezika i islama. Učila je čitanje i pisanje, sastavljanje nežnih ljubavnih pisama, šivenje i pletenje, pevanje, ples, sviranje jednog muzičkog instrumenata, pa i vežbanje zanosnog i gracioznog hoda. Lepe i zanosne robinje, koje su imale šanse da postanu sultanove konkubine, učene su još i erotskim veštinama. Dvanaest najatraktivnijih i najtalentovanijih robinja su bile određene kao „gedikli„, to jest sultanove sobarice, koje su imale obavezu da oblače sultana, da ga kupaju i snabdevaju ukusnim jelima. Kao moguće gošće u sultanovoj postelji, mogle su takođe da postanu njegove miljenice, „ikbal„. U slučaju da su ostale trudne i rodile decu svom gospodaru, dobile bi počasno zvanje sultanske „konkubine“ ili „kadine„, odnosno „haseki sultanije„.

Iako izuzetno lepa, Rokselanin nagli uspon do vrha u haremu bio je zapanjujući, što je dodatno pokazalo njenu inteligenciju, energiju i fizičku lepotu. U sultanovom haremu živelo je više od 300 žena, pa je konkurencija bila žestoka. Često je znalo da bude i tuče i ubistva.

Opasne borbe u haremu

Konkubine nisu bile ravnopravne. Većina je vodila težak život ribajući podove i izvršavajući druge teške zadatke. Najgore suprolazile crnkinje. Njima su ostavljani najteži i najprljaviji poslovi. Belkinjama, poput Rokselane, namenjeni su delikatniji zadaci, od vođenja knjiga do spravljanja kafe.

Harem, smešten u staroj palati, imao je strogu hijerariju i složen protokol. Na samom vrhu je bila sultanija majka, u ovom slučaju Hafsa Hatun. Žene su smatrane da su za jednokratnu upotrebu. Jedino je njen sin bio iznad nje, a u staroj palati je vladala suvereno. Njen odnos sa sinovljevim konkubinama nije bio nimalo prijatan. S tim ženama, koje su je mrzele i protiv nje kovale zavere, opštila je preko svog zamenika, kizlarage, što je značilo „general nad devojkama„, koji je bio glavni među crnim evnusima. Njih dvoje, žena u godinama i kastrirani Nubijac, zajedno su upravljali stotinama žena.

Kizlaraga je bio previše zauzet carskom administracijom da bi se bavio haremskim poslovima. Taj posao je poveravao drugim evnusima. Ti su ljudi su sarađivali sa konkubinama, koje su bile pravi nadzornici harema. Kontrolor, blagajnik, rizničar i čitač Kurana obično su bile ambiciozne starije žene koje su imale male ili nikakve izglede da privuku sultana, i one ne bi prezale od toga da uzmu uzde u svoje ruke i zarade novac koji im je položaj obezbeđivaodavao pravo.

Takav je bio svet u koji je ušla mlada Rokselana. Za razliku od mnogih drugih konkubina, ona nije klonula pred svojom sudbinom. U saraju je bila poznata kao Hurem, žena koja se smeje, jer je njen smeh odzvanjao čak i u sultanovom prisustvu. Brzo je ocenila prilike i od samog početka očarala mladog Sulejmana, ali ne toliko da istisne Gulbahar, njegovu prvu kadunu i majku princa Mustafe, prestolonaslednika.

Borba za opstanak i prevlast

Rokselani nije bilo teško da privuče Sulejmanovu pažnju. Uostalom, njena harizma je privlačila svakoga u haremu, zbog čega je brzo dobila ime „Hurem„, što znači „nasmejana„. Nije dugo potrajalo a ona je postala sultanova miljenica u krevetu. Pošto nije služila samo za seksualno zadovoljavanje, pokazala se i kao dobar sagovornik i iskrena prijateljica, pa čak i kao životna saputnica.

Sulejman je bio oduševljen Ibrahimovim poklonom. Sa Rokselanom je mogao da piše pesme ili da vodi političke diskusije. Rokselana je, uz to, bila u stanju da mu daje dobre savete i imala je razumevanja za njegove strahove koje je jedino njoj mogao da prizna. Rokselana je bila u stanju, kao njegov prijatelj Ibrahim, da svojom veselošću otera Sulejmanovu melanholiju. Sultan je tako sve češće odlazio Rokselani i zanemarivao svoju glavnu ženu Mahidevran (ili Proletnja ruža) koja je, prema nekim navodima, vodila poreklo iz Crne Gore, Albanije ili Čerkezije (profesor Radovan Samardžić navodi da je bila Čerkeskinja). Na turskom jeziku su je zvali Gulbahar. Ona mu je rodila troje dece, od kojih su sin Mustafa i ćerka Razije ostali živi.

Sulejman je imao 30 godina, a Rokselana mnogo manje kad je uspela da postane prva konkubina i navede sultana da njenu prethodnicu Gulbahar istera iz harema. Vladar se posvetio isključivo Rokselani, što je bila nečuvena odluka za čoveka koji je za zadovoljenje seksualne žudnje na raspolaganju imao stotine žena. Išao je dotle da je ugovarao brakove za najlepše žene u haremu, kako bi ublažio Rokselaninu ljubomoru. Jedan strani posmatrač čudio se što „ovaj održava takvu odanost da svi njegovi podanici govore da ga je ona začarala i nazivaju je vešticom„.

Majka – sigurno mesto na dvoru

Nije dugo potrajalo i Rokselana je zatrudnela i svoje prvo dete je rodila dok je sultan osvajao Rodos, prvenca Mehmeda. Tada za nju počinje velika drama. Da bi se posle sultanove smrti sprečile pobune i građanski ratovi, Mehmed II Osvajač je izdao zakon po kome je svakom njegovom nasledniku dozvoljeno da, kad dobije sultanat „sa obzirom na red sveta„, ubije svoju braću. Prema tom ukazu, sa svakim novim stupanjem na presto ponavljao se isti ritual. Novi vladar bi naredio da pogube svu njegovu braću i polubraću. Sulejman I nije imao tu „čast“, pošto je njegov otac naredio da se pogube svi muškarci, jer je želeo da osigura nasledstvo sinu ljubimcu.

U brzo posle prvog deteta Rokselana je rodila jedinicu ćerku Mihrimah, koja je postala očeva mezimica. Mihrimah je kasnije udata za Rustem pašu, velikog vezira hrvatskog porekla.

Selim II

Posle ćerke jedinice, Rokselana je rodila još dva princa. Prvi je bio Selim, rođen 1524. i Bajazit, rođen 1525. godine. Selim je zbog svoje crveno-zlatne kose najviše od sve dece ličio na svoju majku i često je bio opisan kao miran i staložen. Za razliku od njega, Bajazit je bio ambiciozan i drčan i nije prezao ni od čega.

Rokselana je u to vreme igrala sve važniju ulogu u sultanovom životu. Sulejman je iznad svega voleo svoju drugu glavnu ženu, živahnu i veselu Rokselanu, i skoro je samo kod nje išao. Zanemario je čak i svog prijatelja Ibrahim pašu, kog je 1523. postavio za velikog vezira Rumelije ili Balkana. Ibrahim paša je bio oženjen Sulejmanovom sestrom Hatidže. Godine 1526. Sulejman ga je postavio još i za glavnog zapovednika vojske u pohodu protiv Ugarske. U to vreme sa kućnim mirom u Sulejmanovom haremu nije stajalo baš najbolje.

Tučom do uspeha

Prvi put se Rokselana u stranim istorijskim izvorima pominje tek 1526, kad se dobrano potukla sa sultanovom glavnom konkubinom i zadobila nekoliko finih, krvavih udaraca.

Poraz u toj tuči je bio namerno izrežiran. Zapravo, bio je jedna od Rokselaninih vrlo smišljenih strategija. Ona je bila druga kaduna, takozvana kraljevska konkubina, ali je Mahidevran, prva kaduna i majka prestolonaslednika princa Mustafe bila nepromostiva prepreka koja ju je sprečavala da postane Sulejmanova glavna konkubina. Izbila je svađa, Rokselana je izazvala Gulbahar, koja je upala u zamku. Povukla je Rokselanu za kosu i izgrebala je po licu. Gulbaharin trijumf bio Pirova pobeda.

 

Iako je Rokselana izazvala napad, znala je da strogi protokol zabranjuje uzvraćanje udaraca i napada, jer je kazna izbacivanja iz harema. Zato se odlučila da primi udarce besne protivnice. Danima posle tuče, odbijala je Sulejmanove pozive pod izgovorom da joj je lice u ranama. Sulejman je bio užasnut i ljut da je izbacio Mahidevran, a Rokselana je ubrzo postala prva kaduna.

Mletački poslanik Pietro Bragadino obavestio je senat svoje Republike u tajnoj depeši o jednoj gruboj raspravi između prve i druge kadine, između Mahidevran i Rokselane, u kojoj je prva drugoj čupala kosu i izgrebala lice. Sulejman je na to smenio svog najstarijeg sina Mustafu u Manisu, za namesnika tog grada u zapadnoj Turskoj, koji je time bio dovoljno udaljen od centra moći. Njegova majka Mahidevran je shodno osmanskom protokolu, morala da putuje s njim.

Prva prepreka prevaziđena

Od tada je Sulejman bio zajedno samo sa Rokselanom. Njegove druge robinje je vremenom poudavao za svoje paše. Rokselani je nastojao da ispuni sve želje i bio je spreman da je oženi, odnosno da je proglasi sultanijom, što se za nekih 130 godina nije desilo kod osmanlijskih sultana.

Mletački poslanik Da Zara je pisao: „On (Sulejman) je tako voli i njoj je toliko odan, da se svi njegovi podanici čude i govore kako je ona njega opčinila. Oni je nazivaju „ziadi“ ili „veštica„. Zbog toga su ona i njena deca omraženi i u dvoru i u vojsci, ali niko ne sme ništa da kaže protiv nje, jer je on voli. Ja lično sam samo loše čuo o njoj i njenoj deci, dok se za prvorođenog (Mustafu) i njegovu majku (Mahidevran Gulbehar) govori samo dobro„.

Narod je, verovao da je Rokselana kroz neke vradžbine vezala sultana za sebe. Tako je ona postala veštica i nije uspela da pridobije ljubav svojih podanika i pored toga što je dizala mnoge zadužbine, a među njima je bilo pet džamija, jedna kuranska škola, jedna narodna kuhinja za siromašne, jedna bolnica i mnogo toga.

Strah od Mustafe

Sulejmanova vernost jednoj ženi bila je jedinstvena među osmanskim carevima. Rokselana nije obraćala pažnju na rastuću zlobu prema njoj. Milioni Turaka mogli su da je mrze, ali ju je obožavao jedini koji joj nešto znači. Ipak, ona nije mogla da promeni činjenicu da je Mustafa, sin osramoćene Gulbahar, ostao Sulejmanov naslednik. Rokselanu je užasavalo to što će, kad Mustafa postane sultan, pogubiti trojicu svoje polubraće, Rokselanine sinovenjenih sinova.

Taj bratoubilački zakon proistekao je iz iskrivljenog tumačenja kuranskog stiha „šta znači smrt jednog princa u poređenju s gubitkom jedne pokrajine„. Poenta je bila da se spreči iscrpljujuća borba za vlast. Kako se Mustafa bližio punoletstvu, Rokselana je postojala sve očajnija i nagovarala je Sulejmana da ga premešta na udaljena mesta. Tako je oslabila Mustafin uticaj na oca.

Gulbahar, živeći s Mustafom, išla je sa sinom u ta sumorna zabita mesta i tako je bila uklonjena kao druga moguća pretnja.

Velika svadba sa – robinjom

Ubrzo pošto se pridružila Sulejmanu u velikom saraju, moguće je da ga je Rokselana ubedila da se oženi njome. Većina Turaka poriče da se Sulejman ikad mogao oženiti hrišćankom, iako preobraćenom u islam, strankinjom i konkubinom. Strane diplomate i posetioci su, jedne nedelje prisustvovali velikom slavlju u čast Sulejmanovog venčanja s Rokselanom.

Godine 1530. bila je raskošna svadba, o kojoj je Englez Sir Džordž Jang komentarisao: „Ove nedelje se u gradu desio jedan sasvim izvanredan događaj, koji je daleko nečuven u istoriji sultana. Veliki gospodar Sulejman je jednu robinju iz Rusije, neku Rokselanu, načinio svojom caricom, i beše bogato slavlje. Ceremonija je održana u seralju (dvoru) i veselje je prevazišlo sve do sada poznate mere. Velike ulice behu noću osvetljene i bilo je mnogo muzike, i gozbe je bilo dosta za sve ljude. Kuće su ukrašene cvećem, i svuda su donete ljuljaške u kojima ljudi satima sede na veliko svoje zadovoljstvo. U starom hipodromu je podignuta velika tribina na kojoj su mesta za caricu i njene dame ograđene zlatnom ogradom. Tu su carica i njen dvor prisustovali jednom raskošnim turniru, u kome su učestvovali hrišćanski i muslimanski jahači, zatim akrobati i mađioničari, i jedna procesija divljih zveri i žirafa, čiji su dugi vratovi doskoro dodirivali samo nebo… Ljudi mnogo govore o svadbi i niko ne može da kaže šta ona u stvari znači„.

Oko 1531. godine Rokselana je rodila svoje poslednje dete, sina, koji je bio grbav. Pošto je bio bogalj nije  polagao pravo na sultanat. Od svojih roditelja je dobio ime Džihangir i opisan je kao ljubazan, veseo i pored fizičke mane, bio je lep. Pošto je u ljudima video samo dobro, bio je voljen od svoje braće i sestara, pa i od samog svog polubrata Mustafe, kao i od svoga oca. Sulejman ga je posebno cenio zbog njegove veselosti i lepog razgovora koji je imao s njim.

Svilen gajtan i za prvog vezira

Ibrahim paša

Kada je jedini Sulejmanov prijatelj, Ibrahim paša, počeo da hvata zalet i da se uzdiže iznad sultana svojim hvalisavanjem, svojom arogancijom i pohlepom uspeo je da udostoi sebe da je značajniji od samog sultana. Njih dvojica su bili nerazdvojni, čak su spavali u susednim sobama. Ibrahim paša je bio odan Sulejmanu koliko je Sulejman bio veran Rokselani, a njega je štitila i Hafsa Hatun, sultanija valida.

Ali kad je 1535. Hafsa Hatun umrla, Ibrahim je izgubio najvažnijeg saveznika. Rokselana je iskoristila svoju prednost i Sulejmana okrenula protiv njegovog starog prijatelja. Ostvarila je zamisao. Svilen gajtan je radio u noći između 14. i 15. marta 1536. Sultan je pozvao sarajske plaćene siledžije, mutavce koji nikad ne bi mogli da ga izdaju, i naredio im da zadave Ibrahim pašu. Veliki  vezir se borio za život, braneći se od nemih ubica. Sledećeg su dana, sluge su našle njegov leš. Odeća mu je bila iskidana, a zidovi spavaće sobe umrljani krvlju.

Iako je Ibrahim paša bio hrišćanin, Sulejman ga je sahranio u derviškom manastiru, bez nadgrobnog spomenika, kao lutalicu, a ne kao drugog najmoćnijeg čoveka u Osmanskom carstvu. Rokselana je mnogo ranije uklonila sve eventualne seksualne suparnice. Iz velike ljubomore sklonila je i Sulejmanovog najodanijeg i najsposobnijeg čoveka.

Ibrahim paša je jednom objavio: „Jeste istina da ja vladam ovim velikim carstvom… Kada bih ja hteo, mogao bih i od jednog konjušara napraviti pašu. Šta ja poželim da dam, to se daje, a ako ja nisam saglasan, to se uzima. Odluka o ratu i miru, o upotrebi državnih sredstava — sve je to u mojim rukama. Sam sultan nije bolje obučen od mene. Svoje punomoće poverava u moje ruke…„. To bi sasvim sigurno vodilo dopobune. Sulejman se nije bičega više plašio nego pobune koja bi ga mogla da ga košta prestola.

Posle smrti Ibrahim paše, sultanu je zaista samo Rokselana ostala kao prijateljica, savetodavac i životna saputnica, pred kojom je mogao da se ogoli i da bude običan čovek, sa svim svojim slabostima.

Uticaj Rokselane na Sulejmana je sa godinama postajao sve veći. Sulejman je više puta zbog stalnih vojnih pohoda bio van kuće, a je zaljubljeni bračni par preko pisama održavao kontakt. Tako je Rokselana jednom pisala: „Moj gospodaru, deo moje duše, koji si sunce moje zemlje i temelj moje sreće. Kada bi znao kako zbog našeg odvajanja moja duša gori i kako se cepa i kako moja ljubav prema tebi ne poznaje dana ni noći, kao bespomoćna tone u moru čežnja…“, na šta joj je Sulejman odgovorio: „Tvojoj ljubavi sinoć sam poslao moja osećanja. Dozvoli mi da kada te samo posmatram, meni se čini tvoja lepota kao jedan noćni leptir. Moja ljubljena, ti si svetlo, a ja leptir u tvojoj ljubavi. Kao kada bi se u ružinom vrtu lepote htelo uhvatiti ptica srca, tako je i stanje jednog zaljubljenog koji bi se uhvatio u mreži ljubavi„.

Najbliža sultanu

Staru palatu uništio je 1540. veliki požar, usled kojeg je na stotine konkubina, evnuha i robova ostalo bez doma. Rokselana je nagovorila Sulejmana da ne obnovi tu palatu, nego da njeno prebivalište podigne bliže njemu. Tu je boravila u samom srcu carske moći i politike. Sulejman je to odmah prihvatio i u palati Topkapi podigao zgrade novog harema. Pošto je Sulejman u to vreme već bolovao od kostobolje, blizina njegove žene ga je uveseljavala, a ona je mogla da brine o njemu.

Deceniju kasnije, kad je nova palata zamenila prethodnu, izgorelu u požaru, Rokselana je ostala tu gde se zatekla. Tad je već bila stekla toliki uticaj u vladi da joj istoričari u zaslugu upisuju začetak vladavine žena Osmanskim carstvom, koja se završila tek 1687.

Išla protiv budućeg naslednika trona

Godine 1543. umro je Mehmed, najstariji Sulejmanov i Rokselanin sin, koji je u međuvremenu postao popularan u narodu i u vojsci i koji je trebalo da nasledi svog oca. Doživeo je svega 21 godinu, a za sobom je ostavio svoju dvogodišnju ćerku Humašah. Kod Rokselane se javio strah da bi Mustafa, sin nekadašnje Sulejmanove prve kadune Mahidevran Gulbehar, mogao da ubije njena preostala tri sina. Sa mužem njene prve ćerke Mihrimah, Rustem pašom, koji je od 1539. bio njen zeta, a od 1544. je bio veliki vezir, Rokselana je pokušavala da ukloni potencijalnu opasnost koja je pretila njenoj deci. Koliko je to bilo tačno ili sve bila samo lažna propaganda, ne zna se.

Samtra se da je Rokselana 1553. krivotvorila pismo kojim je Mustafu uplela u pobunu protiv oca. Sulejman, koji nije ništa znao o toj zaveri, bio je na mukama šta da uradi, i kolebao se između milosrđa i odmazde. Rokselana je, navodno, sultana nagovarala da Mustafu osudi na tradicionalno pogubljenje davljenjem.

On je najzad doneo odluku i pozvao Mustafu na razgovor. Princ, prethodno upozoren, hrabro je koračao prema ocu, ponosito izjavivši da ako mora da umre, rado će smrt primiti od ruke čoveka koji mu je dao život. Kao i velikog vezira Ibrahim pašu, zadavile su ga neme sarajske ubice. Sa njim je ubijen i njegov njegov jedanaestogodišnji sin.

Janičari, kod kojih je Mustafa bio veoma popularan, su se zbog toga pobunili. Pobuna je bila opasna za Sulejmana da je Sulejman svog zeta Rustem pašu, koji je svuda smatran za oosobu koja je upravljala carstvom iza kulisa, razrešio položaja velikog vezira. Pošto se pobuna janičara ugušena darivanjem vojske, Rustem paša je 1555. ponovo postavljen za velikog vezira. Iza svega toga, kao i iza ubistva Ibrahim paše, mnogi su smatrali da je stajala Rokselana, ali to nisu mogli da dokažu. Sulejman je već više godina bolovao, i na njegovu smrt Rokselana je morala da računa u svako doba. Kao borac po prirodi, ona nije mogla da preda svoje sinove dželatima.

Smrt sina i Rokselanina smrt

Godine 1553. Rokselana je izgubila svog najmlađeg sina Džihangira, koji nije mogao da preboli ubistvo svog voljenog polubrata Mustafe. Tako su Rokselani preostali samo ćerka Mihrimah, živahni pijanica Selim i ambiciozni Bajazit, koji je u svemu ličio na svog oca. Tokom preostalih godina svog života Rokselana je pokušavala da smiri sve veće rivalstvo između sinova.

Pošto je Rokselana umrla 18. aprila 1558, nije doživela da se ambiciozni i vlastoljubivi Bajazit u borbi protiv brata posvađao sa ocem i na kraju podigao pobunu protiv njega. Pobuna nije uspela i Bajazit je sa svojom četvoricom sinova pobegao persijskom šahu Tahmaspu. Tahmasp ga je prvo primio, ali ga je na kraju, zbog 400.000 zlatnika koje je dobio od Sulejmana, predao zajedno sa sinovima. Sulejman ih je sve pogubio.

Sulejman je Rokselanu nadživeo osam godina. Posle Rokselanine smrti u Sulejmanovom životu nije bilo druge žene. Bio je veran svojoj ženi sve do smrti. Naredio je da se sahrani pored nje, u raskošnoj džamiji Sulejmanije koju je dovršio 1557. godine.

Mihrimah

Jedino dete koje, osim Džihangira, Sulejmana nije razočaralo bila je odlučna i samopouzdana ćerka Mihrimah, koja je kod Sulejmana preuzela ulogu svoje majke kao savetodavac i sagovornik.

Sulejmanov i Huremin sin Selim II, sa naduvenim i crvenim licem, koji je u to vreme imao 40 godina, nasledio je Sulejmana kao sultan i dobio kasnije nadimke „pijanica“ i „žuti„, zbog plave boje kose. Osam godina posle Sulejmanove smrti, Selim je 1574. godine, opijen kiparskim vinom otišao u hamam, tamo se sapleo, pao na glavu i iskrvario do smrti.

 

Inspiracija – „Sulejman i Rokselana“ – prof. Radovan Samardžić, Wikipedia, „Ljubavnice koje su menjale istoriju“ – Elizabet Abot

Fotografije: Wikpedia, Pinterest, ottomanhistorypodcast.com, ritabay.com, discovertr.com, poliksal.ru, mirfaces.com, politika.rs, destinations.com.ua, yeniakit.com.tr, geni.com, sexselvesandsociety.wordpress.com

Ostavite odgovor