Junaci velikog poraza: Dan kada je Maricom potekla krv, a blato poprimilo crvenu boju

Lala Šahinova taktika je bila iznenadni noćni napad na ulogorenu srpsku vojsku. Slabost „nevernika“ je bila, između ostalog, u tome što su se pridržavali pravila ratovanja koja su sami izmislili. Jedno od tih „pravila“ bilo je nečasno napasti neprijatelja noću i da borbe mogu da počnu tek pošto se sunce pojavi na horizontu. Upravo im je Lala Šahin pokazao koliko je takvo razmišljanje pogrešno, jer je jednom neki drevni mudrac rekao da je u ratu i ljubavi sve dozvoljeno.

„Kakvi ratnici… Trgnuti iz sna uspeli su da mi pobiju polovinu vojske… Šta bi bilo da ih nismo uhvatili na spavanju?“

Lala Šahin

Bitka na Marici je jedan od najsudbonosnijih događaja ne samo u domaćoj istoriji, nego i u istoriji celog Balkana. Ono što je dovelo do bitke je propast Dušanovog carstva. Caru Dušanu je trebalo 15 godina da od kralja postane car i tačno 15 godina od njegove smrti da se od carevine Srbija svede na katastrofalan poraz na Marici. Zato ću krenuti redom, ne bi li vam opisala stanje prilike pre bitke i šta je sve dovelo do nje.

Posle Dušana sve u prah i pepeo

Sve je počelo da se ruši sa smrću cara Dušana krajem 1355. godine. San o carstvu „Srbalja i Romeja“ raspršio se i od nekada najveće država na Balkanu – Srbije nije ostalo ni traga. Samim tim Srbija više nije bila i najopasnija pretnja Vizantiji. Pod vođstvom Uroša V, Dušanovog sina, Srbija se raspadala. Zanimljiv je zapis bivšeg vizantijskog cara Jovana Kantakuzina:

U isto vreme umro je i kralj, vladar Tribala (car Dušan) i ne mali metež se rasplamsa među Tribalima (to jest Srbima). Naime i Simeon (Nemanjić), kraljev brat… težio je za čitavom vlašću nad Tribalima… i kraljev sin Uroš zaratio je na strica… I najmoćniji od velikaša kod njih (Srba) one slabije ukloniše sa vlasti i svaki sebi potčinjavajući obližnje gradove, jedni su u borbi Kralju (Urošu) pomagali… a drugi su pomagali stricu Simeonu…„.

Car Jovan V Paleolog

Ako se osvrnemo na Vizantiju u to doba, na vlasti je u to vreme već 15 godina, uz povremene prekide, bio Jovan V Paleolog. U susednoj Bugarskoj, vladao je šurak cara Dušana, a brat Dušanove žene Jelene, car Jovan Aleksandar Asen. On je prseto držao duže od dve decenije. Već oko 1356. godine, njegov sin Jovan Stracimir postao je nezavisan vladar zemalja na Dunavu. Vlaška i Dobrudža, nekada delovi Bugarskog carstva, postale su samostalne.

Osmanlije kao glavna pretnja Balkanu

Sultan Orhan

Na drugoj strani, stajala je glavna pretnja Balkanu, Evropi, a pre svega slaboj Vizantiji. Emir Orhan, Osmanov sin, vladao je više od dve decenije. Orhanov preduzimljivi sin Sulejman paša je osvojio Galipolje, vizantijsku luku na evropskoj strani Dardanela, godinu dana pre smrti cara Dušana. Ništa više nije bila smetnja Turcima. Oni su sve brojnije naseljavali Trakiju, a odredi akindžija su ulazili duboko u Bugarsku i Vizantiju pljačkajući, paleći i odvodeći narod u roblje. Ponekad su znali da dođu do carigradskih zidina, praveći paniku u gradu. U jednom sukobu Osmanlija sa Bugarima blizu Sofije, oko 1355. godine, poginuo je najstariji sin bugarskog cara, Mihailo Asen. Šest godina pre toga, u sličnom sukobu, poginuo je njegov brat Ivan Asen IV.

Jasno je bilo da emir Orhan stvara čvrstu, centralizovanu državu sa jakom vojskom. Osnovica te vojske više nije bila laka i brza konjica, kao u početku turskih osvajanja, već profesionalna pešadija pod imenom „nova vojska„. Ta nova vosjka su bili janičari. Derviš koji im je dao ime, prorekao je njihov uspeh: „Njihova lica biće blistava i bela, njihove ruke čvrste, njihove sablje oštre a strele tačne. Imaće velike uspehe u borbi i nikada neće napustiti bojno polje pre pobede„.

Arapski putopisac Ibn Batuta posetio je u to vreme osmansku prestonicu Brusu, gde je video prvog čoveka Orhana. Opisao ga je na sledeći način: „Taj sultan je najmoćniji od svih turkmenskih vladara (u Anadoliji), ima najviše bogatstva, gradova i vojnika. Poseduje stotinu utvrđenja koja stalno obilazi. Provodi nekoliko dana u svakom od njih, kako bi ih proverio. Kažu da ni u jednom mestu ne provodi više od mesec dana. Bori se protiv nevernika i stalno ih opseda…„.

Vizantija u beznađu

Vizantija je toliko rapidno slabila da je aprila 1355. godine mletački dužd ozbiljno razmatrao mogućnost da Venecija preuzme Carigrad i ono što je ostalo od vizantijske države da bi preduhitrila Osmanlije i zaštitila svoje interese na Sredozemlju. Prema pisanju državnika Dimitrija Kidona „Turci su bili gospodari Galipolja i dela Trakije. Stanovnici Carigrada žive zatvoreni kao da su u tamnici ili kao životinje u kavezu. Ne pomaže nikakav ugovor, nikakav danak, nikakva udaja princeze za turskog emira. Nikakve pomoći nema u blizini. Moć Tatara je u opadanju. Srbi i Bugari su blizu, dele istu veru, ali to su siromašni narodi koji nemaju običaj da ratuju u dalekim zemljama. Pomoći im može samo zapad, otadžbina krstaša, koji je bogat novcem i ljudima – Italijani i Ugari„.

Car Jovan V je panično tražio saveznike, pa je zakucao na zapadnjačka vrata. Zato je molio papu Inoćentija VI da mu pošalje pet galija i 1.500 vojnika. Zauzvrat je obećao da će za šest meseci svoje podanike prevesti u rimokatoličku veru, pri čemu je, kao zalog, ponudio da na papin dvor pošalje petogodišnjeg sina, a da papa u Carigrad pošalje posebnog predstavnika i otvori latinske škole za decu visokih grčkih državnika.

Papa Inoćentije VI

Papa je, narvno, poslao crkveno poslanstvo zbog pregovora. Ti pregovori su trajali godinama i nisu davali nikakve rezultate. Dok se pregovaralo o ko zna kakvim razlikama kod poimanja hrišćanstva, Turci su na Balkanu osvajali grad za gradom. Didimotika je pala 1361. godine, Jedrene je prvi put zauzeto 1362, a Filipolje ili Plovdiv 1363. godine.

Murat bez mane i straha

Emir Murat I

Emir Orhan je umro u dubokoj starosti 1362. godine. Pre njega je umro mu je najstariji sin, energični osvajač Galipolja, Sulejman. Stradao je u toku lova, pošto je pao s konja u galopu. Samim tim, prvi čovek osmanske imperije postao je emir Murat I, Orhanov mlađi sin koga je dobio sa jednom Grkinjom. Novog emira ništa nije moglo da zaustavi kad je reč o pohodima i osvajanjima.

Da se vratim na Srbiju. Tokom prvih deset godina od smrti cara Dušana, od teritorije gotovo da ništa nije ostalo, a na ono malo zemlje vladao je njegov sin Stefan Uroš V. Za njega je letopisac zabeležio da je „mlad razumom„, što je verovatno značilo da je bio mentalno ograničen. U zapadnoj Srbiji brzo se kao najmoćniji oblasni gospodar nametnuo „veliki knez“ Vojislav Vojinović, koji je postao i najbliži saradnik mladog cara. Posle Vojislavljeve smrti 1363. postepeno se kao sve važniji vladar preostalog carstva isticao Vukašin Mrnjavčević. Njegovo poreklo nije kraljevsko i za vreme cara Dušana se pominjao kao prilepski župan. U istoriji Dubrovčanina Mavra Orbina „Kraljevstvo Slavena“ stoji da su „neki velikaši Raške, koristeći smrt cara Stefana, nastojali da postanu veći nego što su bili. Među njima je bio despot Vukašin i njegov brat Uglješa„.

Car Stefan Uroš V

Mladog i lakovernog Uroša su nagovorili da u tamnicu smesti Vukašina „i neke druge koji su u svojim delima pokazivali veliku oholost…„. Međutim, „Uroš ne samo da nije hteo poslušati ove savete nego ih je otkrio„. I narodna tradicija je u pesmi „Uroš i Mrnjavčevići“ opisala borbe za vlast posle smrti cara Stefana Dušana. „Carevi se otimlju o carstvo; među se hoće da pomore, zlaćanima da pobodu noži, a ne znadu na kome je carstvo„.

Jačanje braće Mrnjavčević

Vukašin Mrnjavčević

Vukašin je došao do pozicije savladara cara Uroša. Negde u isto vreme, njegov brat Uglješa postao je despot i gospodar serske oblasti. Vukašin je vladao najvećim delom Makedonije. Uspostavio je i bliske rodbinske odnose sa moćnim oblasnim gospodarima, kao što su porodica Balšića u Zeti, ćesar Vojihna u Drami i Hlapen Radoslav u Kosturu i Beru. Sledeći potez je bio proglašenje Vukašinovog sina Marka za „mladog kralja„, čime je najavljeno stvaranje nove, srpske, vladarske dinastije umesto Nemanjića.

Vukašinovo brzo uzdizanje nisu sa blagonaklonšću gledali drugi srpski velikaši, posebno ne u Raškoj. Došlo je do sukoba između velikaša sa severa, koje su predvodili župan Nikola Altomanović i knez Lazar Hrebeljanović, i južnih vladara Mrnjavčevića. Na Kosovu, negde oko 1368. desila se prva kosovska bitka, dve decenije pre one koju svi znamo. U ovom sukobu Vukašin je odneo pobedu. „Kad se tu zametnula bitka, knez Lazar se povuče sa svojim četama i pobeže, Nikola Altomanović beše poražen, njegovi ljudi poubijani, te se sam jedva uspeo spasti. Car Uroš beše uhvaćen živ s nekolicinom vlastele svoga dvora”, pisao je Mavro Orbin.

Grb Nikole Altomanovića

Kako bilo da bilo, Vukašin Mrnjavčević nije uspeo da nametne vlast u celoj Srbiji. Pre nego što je krenuo u novi pohod na sever i na župana Nikolu, bio je prisiljen da se okrene ka jugu, odakle su nadirali Turci.

Vizantijski car kao prosjak

Grof od Savoje

Nesrećni car Jovan V je čak otputovao do Ugarske krajem 1365. godine. Bio je i zarobljen, ali mu je u izbavljenju pomogao rođak Amadeo VI, grof od Savoje. Grof od Savoje je pokušao da pomogne Vizantiji sa flotom od 15 brodova i 1.500 vojnika U leto 1366. godine su bili pod Carigradom. To što su uzeli Galipolje, bila je značajna pobeda i ozbiljan udarac zadat Osmanlijama u proteklih pola veka. Ali, to je bila samo iskra koja se brzo ugasila. Osmanlije su ponovo oko 1368. godine zauzeli Jedrene.

Odveć paničini Jovan V je otišao u Rim i preuzeo katoličanstvo. Bilo je to u leto 1369. godine. I pored svega, papa nikog nije slao na Turke. Onda je Jovan V otišao u Veneciju. I tamo je dobio veliko ništa. Njih je jedino zanimalo vizantijsko izmirenje dugova. A Balkan je uskoro trebalo da postane poprište krvavog obračuna.

Balkan je u ovoj priči bio sam. Nadiranje Turaka je uticalo da dva najmoćnija srpska velikaša sa juga carstva pokušaju da organizuju ozbiljniji zajednički otpor Osmanlijama. Imajući u vidu da su turski upadi najviše ugrožavali oblasti despota Uglješe, sasvim je logično bilo da on preduzme nešto. Gospodar Sera je nastojao da prevaziđe crkveni raskol između srpske crkve i carigradske patrijaršije, a koji je poticao od vremena kada se car Dušan krunisao za cara i, protivno Vizantiji, osnovao srpsku patrijaršiju. U leto 1371. poslanici despota Jovana Uglješe i kralja Vukašina stigli su u Carigrad sa idejom da se i Vizantija uključi u njihove pripreme za rat protiv Turaka. Međutim, Vizantinci su jedinu pomoć očekivali od Zapada i bili potpuno autistični za ovakav srpski predlog.

Kakva li se to bitka spremala?

Krajem 1371. godine, svetogorski monah Isaija na marginama jedne svete knjige zabeležio je „da knjigu ovu… u dobra vremena počeh… a svrših je u najgora od svih vremena… kada razgnevi se bog na hrišćane“ i kad su stradali despot Uglješa i njegov brat kralj Vukašin u boju sa Turcima. Sukob na Marici pre bi mogao da se nazove „srpskom pogibijom“ ili srb-sindiri, kako su Turci vekovima kasnije nazivali mesto gde su se sukobile dve vojske, nego pravom bitkom. Nijedan savremenik nije opisao detalje sukoba. Prema kasnijim vrlo šturim svedočenjima, došlo se do zaključka da bitka na Marici nije bila planski sudar u skladu sa viteškim načelima vojevanja iz srednjeg veka, nego iznenadni, vrlo uspešan turski prepad na potpuno nepripremljene srpske trupe.

Vukašinov i Uglješin pohod na Turke je, bar u početku, delovao pun samopouzdanja i da će sučeljavanje sa neprijateljem doneti povoljan ishod. Despot Uglješa je bio obavešten u leto 1371. godine da glavnina turske vojske zajedno sa sultanom Muratom ratuje u Anadoliji protiv suparničkih seldžučkih begova. Hitno je pozvao brata Vukašina, koji se u junu te godine sa sinom Markom i svojom vojskom kod Skadra pripremao da napadne Nikolu Altomanovića, da mu priskoči u pomoć. Sasvim je moguće je da su se kralju i despotu priključili još neki srpski feudalci sa juga, iako o tome ne postoje pouzdani podaci. Uglješini neposredni susedi bili su i oblasni gospodari braća Dejanović, Konstantin i Dragaš, kao i vojvoda Bogdan, poznatiji kao Ljutica Bogdan iz narodnih pesama.

Želja je jedno, mogućnosti drugo

U pozno leto dve srpske vojske su sa raznih strana krenule na dogovoreni sastanak, ne bi li udarili na Turke i tako ih proterali iz Jedrena, a ako budu mogli, i sa Balkana. Na otprilike dan hoda od Jedrena, celokupna srpska vojska, koja je brojala nekoliko desetina hiljada vojnika ulogorila se na reci Marici, pored mesta Černomena. Monah Isaija je zapisao da ih je bilo 60.000. Znajući da su brojčano nadmoćniji od turske vojske koja je preostala u Jedrenu, Srbi su unapred računali na laku pobedu. Velika greška.

Da se vratim na Turke i to kako su oni gledali na ovaj sudar dve vojske. Prema turskim letopisima, rumelijski beglerbeg Lala Šahin poslao je poslanike u srpski logor da bi zatražio mir i obećao pokornost srpskim velikašima. Ovo poslanstvo je istovremeno bila i špijunaža da bi se uverili da su Srbi neoprezni. I jesu bili, čak toliko da nisu postavili ni straže oko velikog logora. Krenimo i ovde redom.

Reka Marica

Reka Marica je dugačka 525 kilometara. Izvire iz Maričkog jezera u planini Rila u Bugarskoj i teče između Rodopa i Stare planine, odnosno Balkana. Zanimljivo je i da je delom svog toka granična reka, i to između Bugarske i Grčke, kao i između Grčke i Turske. Uliva se u Egejsko more. Grci je zovu „Evros„. Na njoj se nalaze veliki gradovi kao što su Pazardžik, Plovdiv, Dimitrovgrad, Marica i Svilengrad u Bugarskoj, tursko Jedrena i grčki Didimotihon i Suflion.

Naši istoričari Maričku bitku nazivaju i boj kod Černomena, danas Ornenija u Grčkoj, gde se i odigrao glavni deo bitke.

Lukavi Lala Šahin

Jedrene

Dobro je znao kakva opasnost dolazi sa te strane. Uhode u Seru i Skoplju već mesec dana slale su mu podrobne izveštaje o sakupljanju dve srpske vojske. Bile su to pripreme za pohod na utvrđene gradove u Bugarskoj koje je on sa svojom vojskom zauzeo za manje od godinu dana. Jedrene, najbliže despotovim posedima, biće prvo na udaru.

Uhode romejskog porekla koje su se po Uglješinim zemljama pohjavljivale kao trgovci, zanatlije i zabavljači donoslile su beglerbegu izveštaje koji nisu bili nimalo povoljni. S druge strane despot Uglješa dobro je znao da se turske čete neće zadržati u Bugarskoj, pa je rešio da snage udruži sa svojim starijim bratom, kraljem Vukašinom Mrnjavčevićem. Radilo se o dvojici najmoćnijih srpskih vladara u carstvu koje se, posle smrti cara Dušana, raspalo na posede pod vlašću oblasnih velikaša.

Lala Šahin je video kako da osvoji srpske zemlje. Vrlo važna stavka u pokoravanju je bila nesloga među srpskim vladarima. Druga stavka je bila usađena u ljudsku psihu, a to je strah. Strah je trebalo da ovlada pre borbe, onda za vreme borbe, a naročito kada se bitke završe. Nije bilo milosti za pobeđene ratnike, kao ni za njihov narod. Do sada su Osmanlije ovako funkcionisale, posebno u Maloj Aziji, gde je emir Murat I pokorio sve što mu se našlo na putu. Po istom receptu, gotovo je u potpunosti opkolio Romejsko carstvo.

Rumelija u dobrim rukama

Emir Murat je svom beglerbegu poverio je pohod na Rumeliju. Pri odabiru vodio se time što je Lala Šahin lukav i neumoljiv ratnik, što je za ovaj pohod bilo vrlo važno. Lala Šahin je dotad u potpunosti opravdao sultanovo poverenje zaposedajući najvažnije bugarske gradove, otvarajući na taj način put za dalja osvajanja srpskih zemalja i Vlaške. Do sada je sve išlo glatko ali, ovoga puta je bilo drugačije. Trerbalo je suočiti se sa najmoćnijim protivnikom.

Despot je na jugu pod svojom vlašću držao sersku oblast na obali Egejskog mora, a na severu područja do Vardarske doline. Na istoku su se njegovi posedi graničili sa Bugarskom i severnim delovima Romejskog carstva. Prema procenama špijuna, despotova vojska mogla je da broji od najmanje 6.000 konjanika i oko 10.000 pešaka. Despot Uglješa bio je nadaleko čuven po svojoj hrabrosti i odličnoj ratnoj taktici, što ga je svrstavalo u ozbiljne protivnike.

Kralj Vukašin, freska u Markovom manastiru u Prilepu

S druge strane, njegov brat kralj Vukašin Mrnjavčević, sedeo je na svom prestolu u Skoplju i odatle širio svoje posede na sever i zapad, pa ga je Uglješin poziv za pomoć zatekao u opsadi utvrđenog grada Skadra uz samu obalu Jadranskog mora. Mada je grad, kog je u tom trenutku držao zloglasni velikaš Nikola Altomanović, bio pred sigurnim padom, Vukašin se bez razmišljanja odazvao na poziv brata. Skadar je opsedao sa 3.000 konjanika i 5.000 pešaka. Vraćajući se u Skoplje, Vukašin je nastavio da prikuplja trupe.

Lukavstvo odredilo sudbinu

Lala Šahin je znao da će se, najverovatnije, suočiti sa srpskom vojskom od bar 30.000 ratnika, od kojih će trećina biti oklopni konjanici. U tome je video najveći problem, jer su i despotove i kraljeve konjanike obučavali najbolji plaćenici iz Francuske, Ugarske i Đenove. Njihovo kretanje i manevrisanje u borbi bilo mu je dobro poznato i znao je da bi sukob na otvorenom polju značio siguran poraz. S druge strane, sačekati takvu silu na bedemima Jedrena nije osiguravalo ništa bolji ishod, a veovatno bi  izgubio Jedrene.

Kad je zatražio pojačanje od emira, dobio je šturi odgovor da ne može da očekuje ništa do kraja oktobra. Emir mu je naredio da izdrži opsadu sve dok on ne bude u mogućnosti da mu pošalje oko 10.000 konjanika. Emir je bio zauzet osvajanjima u Maloj Aziji i borbama da ostane na prestolu koje je vodio protiv rođene braće. Beglerbeg je shvatio da je prepušten sebi i svojim ratnicima. A njih je bilo zaista malo. Raspolagao je sa 3.000 lakih konjanika – akindžija i muselima, i sa oko 500 teških konjanika – spahija. Pešadiju je činilo 4.000 azapa i oko hiljadu elitnih ratnika, janičara.

Onda je beglerbeg naredio ljudima da počnu sa sakupljanjem konja po široj okolini Jedrena, ne dajući ljudima bilo kakvo objašnjenje za ovakav postupak. Lala Šahin je nastavio da prati pripreme i okupljanje srpske vojske, istovremeno naredivši uhodama da šire glasine o slabosti turske vojske.

Svi radili za pobedu

Početkom septembra, Lala Šahih je poslao tajnog glasnika u Vidin, na samoj granici Bugarske sa Vlaškom. U tom gradu i njegovoj okolini Šahinov pobratim Arslan beg ugušio je pobunu Bugara koju je podigao bugarski vojvoda Plamen Vidinski. Arslan beg je predvodio oko 3.000 spahija, teških konjanika, koji su u krvi ugušili jednu od retkih pobuna u Bugarskoj. Naravno da nije izostao pokolj stanovništva u gradu i okolini.

U poruci koju je glasnik predao Arslanu bila je molba njegovog pobratima da razbije svoju konjicu na manje odrede i da pokuša, da do sredine septembra dođe do Jedrena gde će se okupiti spahije. Trebalo je da glasnik stigne noću i da bude ubijen. I Lala Šahin i njegov pobratim znali su da rizikuju poniženje i smrt u najvećim mukama ako bi za ovaj plan saznao sultan. Ipak, Arslan beg nije mogao da zaboravi kako ga je pobratim u dva navrata spasao sigurne smrti, dok su vojevali sa Romejskim carstvom.

Arslan beg nije dugo oklevao i spahije je podelio na šest grupa po 400 konjanika koji bi Jedrenu prišli iz više pravaca. Naredio je okupljanje u utvrđenom gradu najkasnije do 15. septembra, po zalasku sunca. Računao je da će ih tokom kretanja videti Bugari i da će tada širiti glasine da su krenuli u poteru za preostalim pobunjenicima iz Vidina. S druge strane, Lala Šahin nijednog trenutka nije sumnjao u svog pobratima i njegovu odanost.

Noćni napad kao taktika

Tri noći zaredom, od 13. do 15. septembra, pristizale su manje grupe spahija u Jedrene, a njihovo okupljanje završilo se nešto pre ponoći trećeg dana. To je izazvalo opšte oduševljenje turskih ratnika u tvrđavi, a ni Lala Šahin nije skrivao radost dok se pozdravljao sa pobratimom. Sada je mnogo mirnije mogao da čeka veliku srpsku vojsku.

U međuvremenu, uspeo je da prikupi gotovo 3.000 otetih konja, većim delom sa sedlima i ostalom opremom. Za ostatak je iznajmio sve raspoložive sarače u Jedrenu koji su što što pre obezbedili najjednostavnija sedla, uzengije i uzde. Naime, odmah po Arslan begovom dolasku, Lala Šahin je predstvaio plan. Pošto je znao da svi janičari i dobar deo pešaka treba da se snađu u sedlima, Lala Šahin je isplanirao  da kralja i despota dočeka sa oko 10.000 konjanika, od kojih bi trećinu činile spahije. Spahije su bile oklopni turski konjanici nižeg plemićkog porekla, koji su mogli ravnopravno da se bore sa srpskim ratnicima.

Lala Šahinova taktika je bila iznenadni noćni napad na ulogorenu srpsku vojsku. Slabost „nevernika“ je bila, između ostalog, u tome što su se pridržavali pravila ratovanja koja su sami izmislili. Jedno od tih „pravila“ bilo je nečasno napasti neprijatelja noću i da borbe mogu da počnu tek pošto se sunce pojavi na horizontu. Upravo im je Lala Šahin pokazao koliko je takvo razmišljanje pogrešno, jer je jednom neki drevni mudrac rekao da je u ratu i ljubavi sve dozvoljeno.

Taktika za taktikom

Arslan beg i ostali zapovednici bili su oduševljeni ratnom taktikom koju je osmislio beglerbeg. Lala Šahin je bio nizak čovek, zdepaste građe, sa oko 40 godina, lisičjeg pogleda i sa tankim, crnim brkovima. Tada je on još više porastao u njihovim očima.

Tokom večeri 24. septembra izviđači su doneli vesti. Dve srpske vojske su se u dolini reke Marice spojile u jednu. Niko od uhoda do tada nije video tako veliku „neverničku“ vojsku. Pokazalo se da su Šahinove procene bile tačne, jer je srpska vojska brojala više od 30.000 ratnika, od kojih su više od trećine činili teški konjanici.

Pošto su se Turci ulogorili, Lala Šahin je naredio da se sledećeg jutra kralju i despotu pošalju lažni pregovarači, koje će predvoditi lično Arslan beg. Cilj manevra bio je da se dobro osmotri raspored srpske vojske i položaji šatora braće Mrnjavčević, njihovih velikaša i glavnih zapovednika. Kralju i despotu bila je ponuđena predaja Jedrena bez borbe, uz otkup posade koju bi retko ko mogao da odbije.

Arslan beg je uspešno je obavio zadatak. U pratnji prevodioca i oko 30 konjanika pažljivo je gledao i pamtio položaje srpske vojske. Uočio je desetak velikih, svilenih šatora nebeskoplave boje podignutih iza zbijenih redova konjice. Bili su okruženi gardistima, a ne običnom stražom. Pretpostavio je da se kralj i despot nalaze u središnjem šatoru sa svojim najbližim zapovednicima.

Napad u snu

Arslan beg je probao da zadrži neprijatelja na istom mestu bar još jedan dan. Izgovor mu je bio da treba da dobije odobrenje od beglerbega da turska vojska položi lično naoružanje prilikom napuštanja tvrđave. Ovaj deo lukavstva nije u potpunosti uspeo, jer je srpska vojska odmah po završetku lažnih pregovora krenula ka Jedrenu. Srpska vojska je noć provela bliže gradskim zidinama. Na tom odstojanju od gradskih bedema Srbi su se ulogorili i sve išlo u prilog lukavom planu Lala Šahina.

U gluvo doba noći 26. septembra, kad je retko ko od srpskih stražara bio budan, turski zapovednik izleteo je iz tvrđave kao tajfun. Tvrđava je iznedrila  kroz kapije oko 10.000 turskih konjanika. Konjica Lale Šahina raspoređena u pet kolona iznenada je napala srpsku vojsku u snu. Praveći užasnu buku koja je stvarala utisak da u napadu učestvuje bar tri puta više ljudi, turska vojska je proizvela je upravo ono što je turski zapovednik najviše i priželjkivao. Paniku.

Akindžije su, u punom galopu, odapinjale na hiljade zapaljenih strela iz kratkih lukova, tako da su očas posla zapalile šatore srpske vojske. Glavnina turske konjice, 3.000 spahija predvođenih beglerbegom i njegovim pobratimom, probili su se do šatora srpskih zapovednika. Tad su ubili despota Uglješu i kralja Vukašina. Očajnički pokušaji njihovih gardista i konjanika da spasu kralja i despota bili su uzaludni.

Manevrom zaokruživanja srpska vojska je otrerana u brzu reku Maricu, tako da je veliki broj srpskih ratnika našao smrt u njoj. Ostale su čeklale sablje, koplja i strele spahija, muselima i akindžija.

Do jutra je sve bilo u krvi

Do zore je sve bilo završeno i na bojnom polju ostalo je više od 15.000 srpskih konjanika i pešaka, a tela mnogih poginulih reka je nosila prema Jedrenu. Ostatak srpske vojske u potpunom rasulu, povukao se u pravcu bugarsko – srpske granice. Dok su Turci sakupljali svoje ranjenike i ubijali ranjene srpske vojnike odsecajući im glave i probadajući ih kopljima, do beglerbega je došla vest da je ostao bez polovine vojske. Kažu da je nekoliko trenutaka mirno sedeo u sedlu, gledajući u krvavu zemlju. Kroz zube je promrmljao rečenicu s početka teksta.

Zatim je naglas izjavio da će turski vojnici, od ovog dana, dolinu Marice zvati „Crvena dolina„.

Vukašin bez groba

Turski letopisac beleži da „u zabuni i u neprilici niko nije znao šta da radi u noćnom mraku… i konji su se poplašili i pootkidali te opštu zabunu uveličavali… kada je počelo svitati Srbi su žalosno grunuli u bekstvo, mada ih niko nije gonio…„. Starac Isaija piše da „veoma veliko mnoštvo – jedni od oštrice mača umreše, drugi u ropstvo odvedeni beše, a neki od njih spasoše se i begstvom dođoše„.

Prema patrijarhu Pajsiju koji je priču zabeležio dva i po veka posle bitke, despot Uglješa bio je teško ranjen u boju. „Kako mu je krv tekla, a kako nije imao čim privezati rane, niti se gde skloniti, uzađe na neke visove, pade s konja i tu mu dođe kraj života, te duh Bogu preda. Njegovi ga mlađi tu pogrebu i grob mu se i do danas zna…„. Drugi srpski patrijarh, Arsenije Čarnojević, zapisao je da je 1682. godine kod mesta zvanog Haramanlija posetio „grob hrabroga Uglješe, brata Vlkašina kralja„.

Za razliku od Uglješe, za Vukašinov grob se ne zna. Po jednoj legendi, ubio ga je neverni sluga posle bitke. Po narodnoj pesmi „Marko Kraljević poznaje očinu sablju„, Vukašina ranjenog sa 17 rana nosila je „mutna i krvava Marica„, sve dok ga nije pogubio neki Turčin, želeći da se domogne njegovog oružja i „divnog odijela„. Prema narodnom pevaču, Marko Kraljević osvetio se Turčinu za smrt svoga oca – „manu sabljom od Prilepa Marko, skide glavu Turčin-Mustaf-agi„. Stvarnost je, izgleda, bila drugačija.

Novi gospodar na Balkanu

Kada se oktobra 1371. godine, vizantijski car Jovan V oslobodio Mletaka i došao do Carigrada, stanje na Balkanu se dramatično se pogoršalo. S velikim srpskim porazom na Marici, vrata južnog Balkana bila su širom otvorena za dalje tursko nadiranje. Svedok maričke pogibije, monah Isaija, pisao je kako se „rasuše Ismailćani i poleteše po svoj zemlji kao ptice po vazduhu, i neke od hrišćana mačem klahu, druge u ropstvo odvođahu, a oni koji su ostali prerana smrt požnje… osta zemlja od sveg dobra pusta… sve se ispuni od straha ismailćanskoga…„.

Turski konjanici ulazili su u Makedoniju, sve do Albanije na zapadu i Tesalije na jugu. U proleće 1372. godine stigla je vest o srpskoj propasti do pape u Avinjonu, koji je u jednom pismu zabeležio da su Turci prodrli sve do granice između Ugarske i Srbije i između „Albanije i Slavonije„. Papa je pozivao ugarskog kralja i Veneciju da se suprotstave Turcima. Teško je to išlo. Vizantici su iskoristili propast despota Uglješe da privremeno uzmu oblast Sera i Svetu goru.

Međutim, već posle nekog vremena pokazalo se ko postaje novi gospodar na Balkanu. Car Jovan V morao je da prihvati vazalni odnos prema turskom sultanu, što je podrazumevalo plaćanje danka, kao i učestvovanje u turskim pohodima. Ista sudbina čekala je i bugarskog cara. Jovan Šišman, naslednik cara Jovana Aleksandra u Trnovu, morao je u znak pokornosti da u harem sultana Murata I pošalje svoju sestru, princezu Keru Tamaru.

Kera Tamara

Beše data velika princeza Kera Tamara velikom emiru Amuratu, a za spas bugarskog naroda„, pisao je bugarski letopisac. „Ona je zadržala pravoslavnu veru kada je postala emirova žena, i oslobodila je svoj narod i živela je pobožno i umrla u miru, neka sećanje na nju večito živi…„.

Kraj srpskog carstva

Marko Mrnjavčević

Dva meseca posle bitke na Marici, sa svega 35 godina umro je car Uroš. Posle 16 godina od smrti cara Dušana više nije bilo ni cara, niti srpskog carstva. Vukašinov najstariji sin, Marko, krunisao se za srpskog kralja, ali vladao je samo nad sopstvenom, sve manjom oblašću oko grada Prilepa. Dobar deo Dušanovih nekadašnjih zemalja na jugu bio je u vazalnom odnosu sa Osmanlijama. Vazali emira Murata su postali kralj Marko, braća despot Dragaš i Konstantin Dejanović u Makedoniji, kao i vojvoda Bogdan.

Prema rečima vojvode Miloša iz narodne pesme „Zidanje Ravanice“ – „Nastalo je pošljednje vrijeme, hoće Turci carstvo preuzeti, hoće Turci brzo carovati…„.  Ma koliko Turci bili rastuća sila, bili su još daleko od zauzimanja cele Srbije i Balkana. Velika bitka za porobljavanje Srbije trajaće još mnogo godina.

Inspiracija – politikin-zabavnik.co.rs

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, carsa.rs, patriot.rs, opanak.net, researchgate.net, bosnae.info, mila.bg, fin-mail.ru, realmofhistory.com, fotokto.ru, istorijatehnickasd.wordpress.com, ucionicaistorije.wordpress.com, webtribune.rs, borba14.blogspot.com, loadtve.biz, kjrerports.com

Ostavite odgovor