On je bio bog pre boga: Dajbog je bio bog sunca i kiše i naš predak (VIDEO) (RECEPTI)

Dok ispraćate starog boga i dočekujete novog, red je da vas podsetim na jednog starog boga koga dozivate dok vam položajnik ulazi u kuću. To je Dažbog. Daždbog. Dajbog. Dabog. Daba.

Dajbog je bio božanstvo Sunca, ognja i kiše. Smatran je božanstvom koje daje. „Daj“ i „bog„. Šta Dajbog daje? Postoji mogućnost da se ovo davanje odnosi na Sunce i sunčevu svetlost, koja je važna za mnoge procese u prirodi.

Naši preci Stari Sloveni su verovali u Sunce i priadavali mu veliki značaj. Ono je predstavljalo osnovu za život. Sunce je davalo život Zemlji, a time je bog sunca bio davalac, Dajbog. Dajbog predstavlja Sunce koje daje život.

U svim spisima gde se pominju Sloveni pominje se i Dajbog. Pominju ga rimski, grčki i ruski hroničari koji su pisali o staroj slovenskoj veri. Grčki Helios je uvek bio Dajbog. Vladimir Veliki je ispred svog dvorca u Kijevu postavio sedam statua bogova, a među njima bio je i Dajbog.

Dajbog je predstavljao zaštitinika kućnog ognja i vatre, najbitnijih elemnata da bi se preživela  zima. Međutim, oganj je ponekad bio i surov i okretao se protiv čoveka. Mogao je da ga usmrti ili da mu uništi sve što ima. Da bi se osigurala blagonaklonost ognja, rađeni su razni rituali. S druge strane, Dajbog je bio i bog kiše. Jedno od njegovih imena je i gorepomenuto Daždbog.

Reč „dažd“ na mnogim slovenskim jezicima znači „kiša“ . Kiša je bila vrlo važna, jer je od nje zavisila žetva. Ukoliko bi zavladala suša, rađeni su razni rituali za prizivanje kiše. Zar vam ovo nije dovoljno? Poslušajte!

Sloveni tačni Srbi su sa bogovima imali odnos kao sa sebi ravnima, pa su sebe smatrali potomcima bogova, tačnije Dajbogovim unucima. U to vreme nije bilo uobičajeno da unuk upozna dedu, zbog kratkog životnog veka.

Prema mitologiji, Dajbog je jedan od Svarogovih sinova. Nije sigurno koliko je Svarog imao sinova, ali je sigurno da je Dajbog bio jedan od njih. Prema nekim etnolozima, Svarog je imao dva sina: Svarožića i Dajboga, dok drugi pominju njih četvoricu – Peruna, Svetovida, Dajboga i Velesa.  Svi su oni  Svarožići.

U slovenskim pričama, Sunce je preko dana bilo na nebu, a noću u podzemnom svetu. Dajbog je svakog jutra na belom konju ili u kočiji obilazio nebo, dok je uveče „umirao“ ili odlazio u zagrobni svet, da bi ujutru ponovo vaskrsao.

Kod Srba se pominje Dajbog, a u folkloru takozvani Hromi Daba, koji je prestavljen uvek kao zli demon. To govori o Dajbogovoj prirodi dok boravi u podzemnom svetu. Srbi su Dajboga zamišljali kao hromog starca, odevenog u medveđu kožu, koga prati vuk. Ponekad su i on i vuk bili slepi na po jedno oko, zbog poistovećivanja sa bogom Velesom.

Zima dolazi kad on poljima hodi: Nekada je Veles najavljivao hladno vreme i puštao mrtve u svet živih

Vuk predstavlja njegovu životinjsku inkarnaciju, tačnije prvobitni oblik. Vuk je bio sluga, a često i vesnik. Tako su raširena verovanja u kojima hromi vuk donosi neku vest ili kako je vuk spasio neku grupu ljudi u šumi da se ne izgube.

Vuk koji je sam Dajbog ili Dajbogov izaslanik je obično bele boje. U Hrvatskoj Zagori postoji običaj koji se naziva Vučari, u kome kada se ubije vuk, on se odere i koža napuni slamom. Posle toga mladići idu po selu i traže nagradu. Zapravo, oni ne dobijaju nagradu, već seljani onim što daju žele da se iskupe što su ubili pretka.

Često su se Srbi smatrali njegovim potomcima, pa je vuk postao sveta životinja. U jednom spisu zabeleženo je da su Srbi nastali od vuka: „Saracen je od vepra, Turčin od zmije, Tatarin od lovačkog psa, Srbin od vuka, Bugarin od bika, Aleman od orla…“.

Profesor Veselin Čajkanović smatra da je Dajbog bio vrhovni bog kod Srba. O tome govori i činjenica da je kod Slovena praznik posvećen Suncu padao na dan današnjeg Božića. Poznato je da je rimski car Konstantin Veliki, kada je proglasio hrišćanstvo zvaničnom religijom, namestio datum Božića. Taj datum je padao na datum paganskog praznika kada se slavilo rađanje Sunca. Tog dana je bio praznik posvećen Suncu i kod Slovena i kod Kelta, pa nije moglo tako lako da se „izbriše“ stari paganski praznik.

Tako su hrišćanstvo samo asimilovali u staru religiju. Božić je počeo da se slavi  od 336. godine.

Dolaskom hrišćanstva, Dajbog je satanizovan. Postao je najmoćniji demon i najveći suparnik hrišćanskom Bogu. Moguće je da je to zbog njegovog izgleda hromog starca sa jednim okom, obučenog u medveđu kožu, ali i zbog toga da je boravio u podzemnom svetu. Možda je to bilo i zbog Dajbogovog jakog kulta, koji je po svaku cenu trebalo da bude iskorenjen.

Dajbogove osobine je kasnije kod Srba preuzeo Sveti Sava, koji je takođe predstavljan kao pastir koga prati vuk. Sveti Sava u tim pričama je onaj koji daruje.

Mnoge legende o Dajbogu su tako samo promenile ruho. Umesto Dajboga pojavio se Sveti Sava, koji obilazi narod i svojom mudrošću rešava probleme seljana. Verovatno zbog jakog kulta, Dajbog je satanizovan i pojavljuje se u mnogim pričama kao Hromi Daba, koji je pojava slična đavolu.

Profesor Čajkanović je u prvoj polovini 20 veka proučavao Dajboga i shvatio da se ime Dajbog skoro uvek koristi za neko zlo biće, a često i za samog đavola. To nas dovodi do dva zaključka – Dajbog je bio bog podzemnog sveta, zato je poistovećen sa đavolom i Dajbog je bio vrhovni bog Srba, zbog čega je morao biti degradiran u đavola.

Analizirajući njegove osobine u narodnim predanjima, Čajkanović je došao do zaključka da je on bio htonsko božanstvo, na osnovu čega ga poistovećuje sa slovenskim bogom mrtvih.

Posmatrajući srpsku narodnu veru, Čajkanović je shvatio da je ona pretežno htonska (krsna slava, običaji oko Božića, padanje Svetog Nikole i svetog Save u zimu…) što bi moralo da znači da je i vrhovni bog htonsko božanstvo, pa bi to onda morao da bude Dajbog.

Dolazak položajnika je verovanje koje ima htonski karakter. Zapravo, veruje se da položajnik predstavlja mitskog pretka koji dolazi i posećuje porodicu ili je to božanstvo koje luta zemljom i dolazi u kuću da se ugreje i koje treba da obezbedi plodnu godinu.

Ovo božanstvo najverovatnije bi bio Dajbog zbog osobine da je on lutajuće božanstvo, kao i mitski predak Slovena.

Pošto su Srbi oduvek pili eliksire da bi se okrepili ili zaštitili od zime, a pošto je sutra Božić i najavljuju hladne dane, red je da vam predstavim recept za kuvanu rakiji li šumadjski čaj.

Recepti

Recept za kuvanu rakiju od Svetlane Poznanović

Sastojci:
  • meka rakija šljivovica
  • voda
  • šećer
  • tamni šećer od trske
  • kocka šećera
Priprema:
Razblaziti rakiju sa destilovanom ili običnom vodom, odnos 60:40 rakija naprema voda. Odmeriti šoljicom za kafu željenu količinu, na svaku šoljicu uzeti ravnu kašiku šećera.
Kada se šećer blago karamelizuje, sipati rakiju/vodu, pustiti samo do ključanja. Dobro dođe malo crnog šećera od trske, daje lep ukus. Ukoliko postoji kamin ili peć, rakiju zapržiti kockom šećera sa žara.

Recept za kuvanu rakiju od Slavice Batos ex Bajić

Sastojci:

  • 1,5 dcl rakije
  • 1 dcl vode
  • 15 kašika šećera

Priprema:

Pomeša se rakija sa vodom. U šerpi karamelizovati 15 kafenih kašika šećera.

Kad šećer postane smeđ, usuti rakiju pomešanu sa vodom. Kada provri, upaliti šibicu iznad šerpe i poklopiti je. Skloniti sa šporeta.

Nazdravlje!

Recept za kuvanu rakiju Rade Čeh

Sastojci:

  • meka rakija šljivovica
  • voda
  • med
  • šećer

Priprema:

Prvo se karmelizuje šećer, zatim se dodaju rakija, voda i kašičica do kašičica i po meda i ostavi se da ključa. Najbolje je da se pije vruća, ne vrela ali vruća.

Kad postane mlaka onda je samo slatka.

 

Inspiracija za tekst – starisloveni.com

Fotografije: Wikipedia, Pixabay, Pinterest, kupindo.com, ARTScroll.ru slavyans.myfhology.info, sanportal.info

Ostavite odgovor