Hoću ljubav, neću ljubav: Beži od mene! Neću da te povredim, neću da me ostaviš! (VIDEO)

Osobe sa graničnim poremećajem imaju intenzivni strah od napuštanja, koji je jedan od ključnih simptoma njihove „boljke“. Sve se to kombinuje sa promenljivim doživljajem sebe, niskim samopouzdanjem i veoma niskom tolerancijom na kritiku. Takve osobe prosto ne žele da budu povređene.

Igrom nekih životnih okolnosti, poznajem mnogo ljudi koji pate od graničnog poremećaja ličnosti. Vrlo često, jedna od osobina ovih ljudi je da svesno ili nesvesno teraju ljude od sebe i to baš one koje ih vole i brinu za njih. U jednom neformalnom razgovoru sa jednom Anom, koja takođe pati od graničnog poremećaja ličnosti sam pokušala da razotkrijem zašto je to tako. Uz njenu saglasnost, objavljujem ovaj tekst. Ne zamerite što ću koristiti žargonski izraz za ovu dijagnozu.

Odbrambeni mehanizam

Ana tera ljude od sebe. Pogotovu one koje bi mogla da voli i da je vole. I toga je svesna. U njenom slučaju, to je njen odbrambeni mehanizam, da ne bi bila povređena. Tako se brani od napuštanja koje bi, u nekom trenutku, usledilo.

Ako nisam dobro, neću nikog

Da li do napuštanja baš mora da dođe? Verovatno ne. Da li će do napuštanja doći zbog poremećaja koji ima? Sasvim sigurno.

  • Ako je granični u svom „punom sjaju“, a to znači da nisam bila na terapijama duže vreme, ne uzimam lekove redovno, osećam bol koju ne znam kako da opišem, sem da mi se duša raspada, uzimam opjate (lakše ili teže droge ili alkohol),  a uz sve to imam i jaku depresiju… Neka je samo jedna od ovih nabrojanih stvari, a ne daj Bože da su sve… Ako nisam dobro, ne mogu da trpim nikog pored sebe.

Crno-bele faze

Ana ima svoje crno-bele faze, tipične za graničare. Tada ne može da vidi nikakav benefit ako pusti nekog blizu, a kamoli u život. Kad nastupe te faze, u glavi pravi scenarija, maltene u sekundi. U njima vidi sebe ostavljenu, slomljenog srca, sa bolom koji je rastura.

  • Takvo razmišljanje je teško promeniti. U mojoj glavi je sve kako je oduvek i bilo. Loše, loše, loše. 

Strah od napuštanja

Osobe sa graničnim poremećajem imaju intenzivni strah od napuštanja, koji je jedan od ključnih simptoma njihove „boljke„. Sve se to kombinuje sa promenljivim doživljajem sebe, niskim samopouzdanjem i veoma niskom tolerancijom na kritiku. Takve osobe prosto ne žele da budu povređene.

  • Vrlo je verovatno da ta neka potencijalna osoba koja bi bila deo mog života ne želi da me povredi, ali se ja ipak štitim, za svaki slučaj. Sklona sam da odbacujem nova prijateljstva vrlo brzo, pre nego što ih i sklopim. 

Promena raspoloženja u sekundi

Šta je sa onima koji vole i brinu o Ani? Zašto ih odbacuje, a odbacuje ih?

  • To je deo onog crno-belog pogleda na svet. Sve se dešava u sekundi. Zamislite, pričam sa nekim, prijatno mi je, a onda taj neko izgovori nešto skroz benigno, što ja doživim kao katastrofu. Taj neko nije ni primetio da je rekao nešto „pogrešno“, jer realno i nije. Ja sam ta koja je to doživela pogrešno. Tad nastupa promena. Ako osoba koja je to rekla nije graničar, neće ni znati šta je uradila. Mene će to njeno izgovoreno do te mere povrediti da ću se mnogo loše osećati. Dotadašnje dobro osećanje je nestalo. Nije više ni u sećanju. Bukvalno. To su ti veliki strahovi u meni.  

Slajd šou u glavi

To je još jedan problem koji ljudi sa graničnim poremećajem imaju je da ne vide osobu kao celinu, već vide delove te celine. Ako im se kaže nešto što im ne prija, njihov pogled na tu osobu se menja za 180 stepeni. Ako je graničar do tad simpatisao ili voleo tog nekog, od tog trenutka situacija se drastično menja. Sada, graničar jedino što vidi je (a taj pogled je kao da gleda kroz polomljene naočare) – osobu koja ju je nesvesno povredila. Ono nesvesno graničar ne kapira.

  • Sve to liči na slajd šou u mojoj glavi. Pogledi na ljude se menjaju često i brzo. Sve zavisi kakva je sledeća slika/raspoloženje u kadru. Više se ni ne sećam šta je bilo pre, sad vidim samo ono što je trenutno na „ekranu“. I niko ne zna koliko će koja slika da bude u kadru, pa samim tim i moje raspoloženje. I to je ono što plaši u odnosima sa nama.

Osećanja koja zbunjuju

Zamislite da ste u društvu graničara i sve je fino, prijatno i dobro kad, odjednom, bez upozorenja, neko kao da je pritisao dugme i… Osoba koja se do pre minut sa vama smejala, sad sedi sa očitom promenom raspoloženja. Vi se pitate šta nije u redu, jer do tog trenutka je sve bilo sasvim dobro. Vama da, ali graničaru se upravo promenila slika na ekranu u glavi. Graničar više nije raspoložen i osećanja od pre nekoliko minuta nisu ista. Postaje neprijatno, jer je do maločas sve izgledalo u redu. Niko ne zna zašto, a promena se dogodila.

  • Sve je to vrlo uobičajeno za graničare koji su i sami u zbunu zbog svojih emotivnih oscilacija. Zbog neprijatnosti koju doživljavam, primorana sam da tu osobu udaljim iz svoje blizine. Možete li da zamislite? Skoro je nemoguće da razumete ako nemate dijagnozu ili nekog bliskog sa dijagnozom. Ne dao Bog nikom, nikad.

Teranje bliskih osoba

Graničari najčešće teraju od sebe one sa kojima su bliski, jer sa njima najviše komuniciraju. Zato njima i nanose bol. Ne zato što manje vole svoje najbliže, već zato što su im oni u neposrednoj blizini i na njih su upućeni.

  • Ne uživam u svemu tome, ni najmanje. Sve bih dala da se moj život odvija po nekom redu, da sve teče poput filma, od slike do slike, da su delovi prethodne scene i dalje u trenutnoj. Ne volim što imam pomešane slike, bez reda. Volela bih i da se ne menjaju tako brzo, jer još nisam proživela ni prethodni trenutak, a već sam u sledećem. Nikada ne znam šta je sledeće i kako ću se osećati u narednim minutima. Vrlo je neprijatno i zbunjujuće, pogotovu za okolinu. Na žalost, graničari na to ne mogu da utiču. Ne mogu da utičem na rasploženje čak i kad granični nije toliko izražen, kad idem redovno na terapije, uzimam lekove, ne koristim opijate i nisam depresivna. Sve to mi ne pomaže da analiziram i kontrolišem emocije.

Strah goni na eliminaciju

Ponekad, graničari imaju urođenu želju da ostanu emotivno „živi„, što stvara skoro refleksivnu reakciju da odgurnu ljude od sebe. Ne znaju kako će se i kad ponašati i zato im je lakše da eliminišu nekog iz neposrednog emotivnog okruženja. Tada ne moraju da brinu o tome kako njihove emocije negativno utiču na druge. To ne znači da manje brinu ili manje vole. Naprotiv. Graničari žele da imaju bliske osobe oko sebe, ali u strahu da ne učine nešto što bi nateralo tog nekog da ih napusti, oni ih – guraju od sebe.

  • Naš proces razmišljanja se ne svodi na činjenice, nije ni savršen, ni realan. To je granični poremećaj ličnosti.

Ostavite odgovor