Odavno se u rumunskom gradu Temišvaru zvanično ne govori srpski jezik. Nezvanično, to je još srpska varoš kao što je bila s početka 20. veka. Do 1920. godine bio je deo srpske Vojvodine. Tada je Trijanonskim mirom pripao Rumuniji, kada se kraljica Marija udala za kralja Aleksandra I Karađorđevića.
U vreme novogodišnjih praznika, na periferiji grada koja je industrijska zona, sve je praznično tiho. U centru, pak, je pravi vašar što odaje pravu „rumunsku“ prirodu. U prilog tome govori vest iz Bukurešta da je jedanaestogodišnjaku u ruci eksplodirala ručna bomba…
Da bi se boravilo u Rumunji treba za „rutinsku“ carinsku kontrolu odvojiti 250 evra po osobi, na uvid. To je glavna stavka koja može da bude presudna kada carinik odlučuje da li će i koga pustiti u zemlju.
Prolaskom kroz manja mesta na putu do Temišvara stiče se utisak da oni još žive u osamdesetim godinama prošlog veka. I glavno prevozno sredstvo im je „dačija„. Domaćini su mi Marinike i Daniel Kapacin iz Vršca koji ovde studiraju ekonomiju i poljoprivredu. Na moje podrugljive komentare o „dačiji“, oni mi objašnjavaju da se bolja kola viđaju u gradovima.
Dok periferija podseća na sive studentske domove podeljene u blokove sa terasama koje su, većinom, zastakljene i od vremena krive, centar grada je pun starih, lepih građevina. Ipak, svakoj od njih je potrebna restauracija. Kao novogodišnja dekoracija na mnogim zgradama su Deda Mrazevi koji se penju uz prozor!
U centralnoj ulici su načičkane tezge sa džidža-bidžama, pirotehnikom i muzikom koja, poput naše, neodoljivo podseća na grčku i tursku. Na plakatima su razgolićeni momci sa Deda Mrazovim kapicama koji đuskaju samo za dame. U najluđoj noći.
Svako, pa čak i najmanje drvo u centru grada je okićeno lampionima i sve pozdravlja Novu 2004. godinu. Tu je i spomenik vučici, Romulu i Remu. Ne može, a da se ne zapazi spomen-obeležje sa svežim vencem. Podsećanje na sve žrtve revolucije iz decembra 1989. godine kada su terali Čaušeska sa vlasti. Kroz Temišvar protiče reka Begej pored koje su lepa šetališta, ali je januar i tamo izuzetno hladan, pa šetnja pored reke dok pada sitna kiša nije baš prijatna.
Na Trgu jedinstva se nalazi lepa, plava zgrada gde je smešteno Udruženje Srba u Rumuniji u čijem je sklopu Srpska pravoslavna crkva. Ceo taj kvart je srpski, jer su sem građevina koje pripadaju Srbima, tu i srpski klubovi sa srpskom muzikom. Taj deo grada, sem centra, bio je najveseliji za Novu godinu.
- Srbi ovde nisu baš omiljeni, jer drže većinu restorana, kockarnica i kafića – objašnjava stanje Marinike Kapacin, student Ekonomskog fakulteta.
Iz klubova kao što su „Kolc“ (na rumunskom „Ćošak„) ili „Enerdži“ dopire isključivo naša zabavna i folk muzika. U najluđoj noći, izbor di-džejeva „pao“ je na hitove folk muzike. Ništa nije moglo da prođe ni bez najnovijih hitova poznatih domaćih izvođača.
Posle zabave, začudilo me je što tek pristigli taksista koji je dovezao mušteriju nije hteo da mene i drugare odmah odveze do željenog mesta.
- Taksisti imaju običaj da kad završe jednu vožnju moraju da sačekaju pet minuta, pa tek onda da usluže novu mušteriju – pojasnio mi je Daniel Kapacin, moj domaćin, student poljoprivrede. A cena vožnje je između 70 i 100 dinara.
Temišvar je grad pun kontrasta koji se tek gradi. Pored studentskih domova koji spolja izgledaju oronulo „niču“ banke i poslovni centri u staklu. U prodavnicama ima svega, pa čak i plave „pepsi“ ili „fante“ sa rumom ili zovom. Svako domaćinstvo ima plin. Na pitanje da li neko dođe u iskušenje da isključi dovod plina, pošto kutije stoji uz ulaze u zgrade, dobijam odgovor „Ne, to se ovde ne dešava„.
Bez obzira što svega ima siromaštvo se oseća na svakom koraku. Nema pasa lutalica, ali su prosjaci redovna pojava. Prilazi nam čovek sa detetom i plače.
- Kaže da mu je umrla žena, ima samo sina… – prevode mi Daniel i Marinike. Na to, praznim džepove i dajem mu sav sitan novac što imam.
- Gladna deca udišu bronzu koju stružu sa stubova, jer na taj način ne osećaju glad – priča Daniel Kapacin. Bar dvoje sam videla kada su prelazili ulicu sa kesama u rukama…
Pa, i pored takve situacije, u vreme praznika nije bilo mesta u hotelima. Možda su se oni Deda Mrazevi na prozorima, ipak, potrudili da donesu nešto lepo mnogim porodicama u starom gradu na Begeju u ovoj 2004. godini.
Fotografije: Bojan Aleksić
Mogu vam se dopasti i ovi članci
-
„Niška pivara“ brižljivo čuva tradiciju: Od sna i vizije do zlatnog, penušavog napitka
-
Najposećenije zdanje u Parizu: Katedralu Notr Dam proslavili Viktor Igo i Napoleon
-
Balkanska Nova godina: A gde ćete za najluđu noć?
-
Kako zavoleti Budvu: Grad pod Bogorodičinim plaštom (RECEPTI) (VIDEO)
-
Topkapi palata, „Ahilova peta“ Osmanskog carstva: Kapije kriju reči, zakone, blaga, suze, strasti, grehove i smrti