Golgota jednog grada: Zemun kao grobnica svojih tvoraca

Grad Zemun je pred Drugi svetski rat imao već više od 30 hiljada stanovnika, različitog nacionalnog sastava. Nešto manje od polovine bili su Srbi, gotovo trećina Nemci, a petina Hrvati. Srpsko stanovništvo se našlo se na udaru okupacionih vlasti. Posle bombardovanja Beograda, nemačke trupe su ušle u Zemun 12. aprila 1941. Sledećeg dana, vlast u Zemunu preuzelo je Gradsko poglavarstvo, na čelu sa dr Hansom Mozerom.

Mozerova vinarija, posleratni „Navip“

Gradsko poglavarstvo izdalo je i proglas u kome se Zemunci pozivaju „da gostoljubivo i prijateljski ukonače vojna i civilna lica„, da se „po mogućnosti vrate u svoje domove i neka se posvete redovnom poslu„, da „po mogućnosti plate dužne državne i općinske dažbine, da uredno plaćaju električnu rasvetu„…

Zabranjeno je širenje ma kakvih alarmantnih vesti„, stajalo je u proglasu. „Čuvanje mira i reda, drugarstvo i snošljivost među celokupnim građanstvom treba da je sveta dužnost za svakoga. Svako neka podredi svoje lične interese opštim interesima zajednice, jer mogu nastupiti još i teži dani, koje ćemo u zajednici mnogo lakše prebroditi i sa verom i pouzdanjem u pravdu Božiju savladati„. Ovaj proglas bio je pokriće za pokolj i mučenje koja su tad usledila.

Pljačkanje i mržnja

Odmah po ulasku nemačke vojske u Zemun, počelo je sa hapšenjima, pljačkama, progonima, podržavana je mržnja tamo gde su ljudi, ma koje vere i nacionalne pripadnosti bili, oduvek živeli u slozi. Tada je i Srem je uključen u sastav Nezavisne države Hrvatske. Istočni deo Srema od Boljevaca na Savi do Slankamena na Dunavu, do 10. oktobra 1941. godine pao je u ruke nemačkog vojnog zapovednika u Srbij. I tu su glavni bili domaći Nemci, folksdojčeri.

Od kraja aprila 1941. vojni zapovednik u Srbiji bio je vazduhoplovni general Ferster. Nova okupaciona vlast imala je i svoje službe, uključujući i Štab za privredu, na čijem je čelu bio Franc Nojhauzen, a sedište ovog štaba bilo je u Zemunu.

…Vaša uloga je da ne radite za blagostanje tog naroda, nego da mu oduzmete sve što je moguće, da bi nemački narod mogao da živi… i biće mi sasvim sporedno ako me obavestite da ti narodi umiru od gladi…„, ovako je Gering pisao Francu Nojhauzenu.

Zemunski folksdojčeri su težili da se Zemun i okolina i ceo Srem uključe u „Nemačku podunavsku pokrajinu, da se sa tog područja isele sve druge nacionalnosti, da se zemlja podeli domaćim i drugim Nemcima“ koji bi naselili taj deo. Iako u tome nisu uspeli, Zemun i okolina su ostali u njihovim rukama do kraja rata, iako su ustaše, posle 10. oktobra 1941. imali formalnu vlast. Uslovi za bilo kakav otpor, prema nekadašnjim školskim knjigama, su bili gotovo nemogući. Ipak…

Otpor i pored represije

Tokom Drugog svetskog Zemun je bio vrlo jasno i jako uporište nemačkih i ustaških vojnih i policijskih snaga, koje su gušile svaki nagoveštaj otpora. Ali se nešto ne da sprečiti. Ljudi su se tajno i postepeno okupljali i formirali suprotnu stranu.

Glavni pokretač i organizator svih akcija, tako smo učili, bila je Komunistička partija. Ona je vodila sve akcije, organizovala politički rad među stanovništvom, širila pokret, organizovala sabotaže, diverzije i, naravno, vrbovala Zemunce u partizane.

Miloš Mamić

Tako je već sredinom maja 1941. godine stvoren sreski komitet Komunističke partije za Zemun, koji je bio u sastavu beogradske partijske organizacije. Za za sekretara je postavljen revolucionar Miloš Mamić. Prvi zadatak novog komiteta bio je podizanje ustanka.

Okupacione vlasti u Zemunu bile su iznenađene otporom naroda koji se ispoljio odmah posle ulaska nemačkih trupa u grad. Ubrzo je započeto sa hapšenjima i progonima. Uoči napada Nemačke na SSSR, zatvorena je veća grupa aktivista, uglavnom onih koji su bili poznati po komunističkoj i SKOJ-evskoj delatnosti i pre rata. Mnogi su naivno upali u klopku zbog nedostatka iskustva pod okupacijom.

Poziv za odbranu

Posle sednice Centralnog komiteta Komunističke partije 4. jula 1941. i odluke da se digne opšti ustanak protiv okupatora, sreski komitet Zemuna izdao je proglas u kome je, između ostalog, pisalo: „…Srpski narode Zemuna i okoline!… Komunistička partija te poziva u borbu, jer krvavi razbojnici koji svakoga dana vrše masovna streljanja nad najboljim sinovima tvog naroda ne čekaju… Zato ne čekati ni časa… Svaki pošten čovek koji ceni slobodu mora uzeti učešća u toj borbi…

Radnici i seljaci! Komunistička partija, vaša partija, vas poziva da ne dozvolite da vaše fabrike i železnice nesmetano rade za krvave ugnjetače, da ne dozvolite da vaše žito, koje ste zalili vlastitim znojem, odvezu vaši zakleti neprijatelji… Hrvatski, nemački i slovački narode Zemuna i okoline!… Komunistička partija vas poziva da stupite u redove velike Oslobodilačke vojske, koja će doneti čitavom našem narodu lepšu i srećniju budućnost…

Žene i majke!… Pođite sa svojim narodom u veliku oslobodilačku borbu za isterivanje okupatora…

Omladino!.., srpska, hrvatska, nemačka i slovačka omladino! Komunisticka partija te poziva… da pođeš u boj… da stupiš u prve redove oslobodilačke borbe…

Komunisti Zemuna i okoline! Pred vama stoji težak ali častan zadatak… Udesetostručite snage!… Organizujte ceo narod u veliku oslobodilačku borbu…„.

Za mnoge je ovaj poziv bio jedini spas. Partizani i njihove pristalice su otpor ondašnim vlastima ispoljavali na razne načine. Bojkotovali su ustaška i nemačka naređenja, sve što se ticalo Nemaca i ustaša, komunisti su pisali parole protiv neprijateljskog režima, zvali su na otpor, sabotaže i oružanu borbu.

Ujedinjenje protiv neprijatelja

Sreski komitet Komunističke partije je svakodnevno izdavao novine „Vesti„. U leto 1941. u Zemunu je osnovan Narodnooslobodilački fond. Ova organizacija je prikupljala novac, hranu, odeću, obuća, sanitetski materijal za ratnike.

Oformljene su i organizacije u preduzećima „Ikarus„, „Avala„, „Železnica„. Njihova stecišta bila su u centru grada, u Gornjoj varoši i Tošinom bunaru. U okolnim selima formirale su se prve partijske organizacije.

Branko Najhold

Pokojni hroničar Zemuna, Branko Najhold je svojevremeno kazivao da su se nagađali NDH i Nemci, koji su hteli da zadrže Zemun za sebe. Tek u oktobru 1941. postignut je sporazum. Zemun je u to vreme imao jak pokret otpora. Više od tri hiljade Zemunaca je bilo uključeno u njega, što je predstavljalo deset odsto tadašnjeg stanovništva. U pokretu otpora bili su i Hrvati, i Srbi, i Jevreji, čak i domaći Nemci. Oni su osećali polovično. Nisu bili za Hitlera, jer su živeli u Zemunu generacijama, a neki su odmah prešli u Kulturbund. Pojedini su čak i poginuli kod Staljingrada, na strani Vermahta.

Srbi prelazili iz Zemuna u Beograd

Po proglašenju Zemuna sastavnim delom NDH, Srbi su masovno prešli u Beograd, da ne bi bili izloženi ustaškim progonima. Čak su i sportska društva premeštena u Beograd. Najjače sportsko društvo „Vitez“ je preseljeno u prestonicu i tamo nastavilo da se takmiči do kraja rata.

Branko Najhhold je ispričao da su Nemci omogućili Srbima da pređu u Beograd, da bi ih spasli. Bila je otvorena granica između Beograda i Zemuna na 48 sati po proglašenju grada teritorijom NDH. Ima čak primera da su domaći Nemci, pošto je Zemun imao nemačko predgrađe, savetovali komšijama Srbima da se sklone, zato što su imali tajne ustaške spiskove koga treba likvidirati. Nemci su bili disciplinovana vojska. Ko im je smetao, oni su ga sami likvidirali, ali nad nedužnim stanovništvom, u to vreme, nisu vršili represije. Današnja Glavna ulica u Zemunu se tokom NDH zvala ulicom Ante Pavelića, a Gospodska je nosila ime Adolfa Hitlera.

Šoti Pal

Kako je jačala partijska, tako je sve masovnija bila SKOJ-evska organizacija. Mesni komitet prerastao je u sreski. Sekretar je bio Šoti Pal. SKOJ je bio pod rukovodstvom zemunske partijske organizacije. Od prvog dana okupacije, zemunski SKOJ-evci su se aktivno uključili u pripreme za oružani ustanak. Politički rad je bio vrlo aktivan, stalno su održavani sastanci na kojima se razmatrala situacija i pripremalo se za ustanak. Omladinci su prikupljali oružje i municiju.

Ozbiljan otpor usledio u leto 1941.

Krajem juna 1941. godine došlo je do ozbiljnog pomaka u borbi protiv okupatora. Mladi su obučavani da rukuju oružjem, organizovani su i bolnički kursevi, gde su devojke dobijale osnovna znanja iz prve pomoći. Počeli su napadi na okupatore.

Sabotaže su najčešće bile u fabrici „Ikarus„.“Teleoptik“ je bio izuzetno važna fabrika za okupatore. Tu su se izrađivali i popravljali instrumenti za nemačke avione. Komunisti i SKOJ-evci su vadili nove i stavljali stare delove ili ih kvarili. Smatra se da je to bio uzrok pada značajnog broja neprijateljskih aviona.

Iz fabrike aviona „Zmaj„, gde je bilo dosta oružja, aktivisti su često iznosili bombe i municiju, koristeći nepažnju nemačih stražara. Jednom prilikom, grupa SKOJ-evaca uspela je da iznese i mitraljez, koji je kasnije prebačen na Frušku goru. Bilo je i nekoliko požara, u kojima je uništen dobar deo vojnog materijala.

Janko Lisjak Puška

Krajem avgusta 1941. policija je uspela je da uhapsi sekretara partije Miloša Mamića i Andriju Habuša, dok su ostali pobegli. Ubrzo su Mamić i Habuš pobegli iz zatvora. Pošto je Mamićev dalji rad u Zemunu bio nemoguć, prebačen je u Beograd, a onda i na jug Srbije. Za novog sekretara sreskog komiteta Komunističke partije Zemuna postavljen je Janko Lisjak Puška, rodom iz hrvatskog Zagorja. Sreski komitet je došao do zaključka da u mnogonacionalnom Zemunu treba angažovati sve, bez obzira na njihovu nacionalnost.

Srbi Zemuna i okoline, ustajte u borbu protiv tih zločinačkih planova krvavog ustaškog režima koji hoće da vas odnarodi, da uništi vaše tradicije, da vas pretvori u pokorno topovsko meso na tuđim frontovima. Ujedinite sve svoje snage pošteni Srbi, bez obzira na vaša politička shvatanja i pojačajte front poštenih Hrvata i antifašistički raspoloženih Nemaca…„.
Hrvati! U vaše se ime vrše teški zločini ad strane izroda hrvatskog naroda, ustaških plaćenika. Pošteni Hrvati s gnušanjem osuđuju masovna ubijanja i nacionalno ugnjetavanje Srba od strane ustaških bandi i opiru se da za račun fašističkih zlotvora liju krv protiv svoje ruske braće na istočnom frontu… U borbu, pošteni Hrvati, zajedno sa Srbima, a protiv uzurpatora i krvavih slugu, Pavelićevih ustaša…„.
Nemci Zemuna i okoline,“pisalo je u proglasu „Borba koju SSSR i velike demokratske zemlje vode protiv nemačkog fašizma, borba koju i narodi Jugoslavije vode za svoju slobodu, to je isto tako i vaša borba. I vaše je mesto takođe sa ovim narodima a protiv nemačkog fašizma, koji hoće da vas pošalje u sigurnu smrt protiv hrabre i nepobedive Crvene armije. Ujedinite vaše snage sa srpskim i hrvatskim borcima za slobodu, koji žele da žive u miru i sreći, u bratskoj zajednici sa Nemcima u Jugoslaviji„.

Proglas je urodio plodom. Većina srpskog stanovništva ga je prihvatila, najveći deo hrvatskih žitelja je pojačao otpor prema ustašama i domobranima. Dobro je primljen i kod nemačkog stanovništva koje je bilo antifašistički orijentisano, među kojima je bilo stotinak porodica čiji su članovi do kraja rata aktivno učestvovali u NOB, bilo kao ilegalci, bilo kao borci u partizanskim jedinicama.

Dobar deo tih zatvorenika je uspeo da pobegne. Većina je prebačena u Beograd, a kasnije u partizane, svuda po Srbiji. Neki su ostali u zatvorima. Jedan od prvih žrtava bio je Lazar Mamuzić, komunista, član sreskog komiteta KP. Bez obzira na mučenja gde su mu slomili obe ruke i konstantno ga prebijali u beogradskoj Specijalnoj policiji, nisu uspeli da izvuku ni reč. Streljan je septembra 1941.

Preimenovane ulice, ali table nisu menjane

Prema Najholdu, ustaška vlast je početkom 1942. godine promenila nazive ulica, ali nikada nijedna tabla nije promenjena. Postoji akt kojim je naređeno da se ulice preimenuju, ali su table ostale iste.

U martu 1942. godine sreski komitet je izdao još jedan poglas, posle naredbe ustaških vlasti o prijavljivanju namirnica, što je značilo direktnu pljačku širokih narodnih masa. Komitet se obraćao Srbima, Hrvatima i Nemcima i postigao uspeh. Ustaška policija pojačala je pritisak i u pomoć pozvala folksdojčere iz „Manšafta„. Međutim, većina je otkazala poslušnost.

Stevan Dukić

Partija se polako omasovljavala, pa je u julu 1942. Zemun imao 33 člana KP i 14 kandidata i oko 400 SKOJ-evaca. U maju 1942. godine Janko Lisjak je po zadatku otišao u Beograd, a na mesto sekretara došao je Stevan Dukić, revolucionar. Već sredinom juna, Dukić je uhapšen. Uprkos mučenjima u zatvoru, nije se predao. Ubrzo je i ubijen. Na mesto novog sekretara došao je Šoti Pal, dotadašnji sekretar sreskog komiteta SKOJ-a u Zemunu.

Ubijanje ustaša

Tokom cele 1942. godine zemunski ilegalci vršili su diverzije, sabotaže i nekoliko uspešnih atentata. Prvi je stradao Valter Filipović, šef političkog odseka ustaškog redarstva, koji je učestvovao u ubistvu zemunskog ilegalca Jakuba Kuburovića, u zemunskom zatvoru početkom maja 1942. Ubijen je i ustaški doušnik Zukanović, koji je nameravao da preda policiji spisak komunista za odstrel. Onda je ubijen Toša Cvetković, koji je učestvovao u hvatanju i hapšenju sekretara sreskog komiteta KP Stevana Dukića. Izvršeno je i nekoliko atentata na nemačke i kvislinške vojnike, policijske funkcionere i agente.

Od 1942. godine Zemunci su krenuli u partizanske odrede u Sremu. Nešto kasnije, Zemun je postao mesto za regrutaciju novih partizana. Zemun je bio dobro čuvan grad. U njega je bilo teško ući i izaći. Na svim ulazima i izlazima je bila policija, a patrole po gradu su proveravale skoro svakog. Novopečeni partizani su, u manjim grupama, pešice, biciklima, zaprežnim kolima i automobilima odlazili u Batajnicu. Tu prvo bili smeštani u sakrivene baze u otporaškim kućama. U odrđenim trenucima, prebacivani su na slobodnu teritoriju i priključivali se partizanskim jedinicama. Deo naroda je bio uz oslobodilački pokret, što se pokazalo i u velikoj akciji sakrivanja žita i paljenja letine koja je bila namenjena ishrani neprijateljskih vojnika.

… Ne prođe ni jedan dan i ni jedna noć da se ne dogodi nekoliko prepada ili paljevina najrazličitije vrste„, pisao je avgusta 1942. rukovodilac nemačke narodne grupe za istočni Srem svom pretpostavljenom u Osijeku.

Ustaše uzvratile udarac

Posle „velike ofanzive“ neprijatelja na Frušku goru, u septembru 1942. je izvršena reorganizacija sremskih partizanskih odreda i formirana jedna jedinica – Treći odred treće operativne zone Hrvatske. Jačanje narodnooslobodilačkog pokreta u Zemunu i okolini nateralo je okupatora da preduzme jače represivne mere. Usledila su nova hapšenja, progoni, torture nad stanovništvom. Teror je pojačan sredinom leta i početkom jeseni, kad je formirano „Više redarstveno povjereništvo za Veliku župu Vuka“ u Vukovaru, kojoj je pripadao i Zemun. Na njihovom čelu je bio zloglasni Pavelićev bliski saradnik Viktor Tomić. Namera ustaških vlasti u Zagrebu bila je da ovim potezom uspostavi red na području Srema, gde je ustanak poprimao ozbiljne razmere.

Streljanje u Šidu

Tomićeva akcija počela je 10. avgusta 1942. u Sremskoj Mitrovici, gde je za tri dana pobijeno 1.000 ljudi. U zatvoru se ubrzo našlo nekoliko stotina ljudi, uglavnom omladinaca, među kojima je bilo mnogo SKOJ-evaca. Svi su mučeni. Deo uhapšenih je ubijen u zemunskoj policiji i zatvorima. Većina je okončala život u Sremskoj Mitrovici, Vukovaru i Zagrebu. Tamo ih je Tomićev „Pokretni prijeki sud“ osudio na smrt, a neki su upućeni u ustaške logore iz kojih nije bilo povratka.

U leto 1942. godine Zemun je bio oblepljen objavama o zasedanju „Pokretnog prijekog suda“ i izricanjima smrtnih kazni. U Tomićevim racijama u Zemunu i okolini život je izgubilo više od 400 ljudi, uglavnom devojaka i mladića, pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a ukupan broj žrtava u Sremu bio je mnogo veći. Tomićeva zverstva zgrozila su čak i čelnike folksdojčera u vukovarskoj županiji, pa je Tomić povučen sa ovog terena.

Jačala odbrana, jačao i teror

Logor Sajmište

Bez obzira na sve, Narodnooslobodilački pokret se naglo širio. Partijska organizacija u Zemunu i okolini imala je 136 članova i 20 kandidata. SKOJ je na kraju 1943. imao 500 članova. U Narodnooslobodilačkom pokretu aktivno su učestvovale i žene Zemuna. U aprilu 1943. godine obrazovan je i prvi Odbor Antifašističkog fronta žena, čiji je predsednik bila Vera Dimitrijević.

Lazar Savatić

Te godine, pored 2.000 Zemunaca koji su bili u partizanskim jedinicama, u zemunskom Narodnooslobodilačkom pokretu učestvovalo je oko 4.000 ljudi. Jedna od najznačajnijih akcija je likvidacija ustaškog potporučnika Martina Volfa, koji se u celom Sremu pročuo po zločinima. Atentat su novembra 1943. obavili zemunski ilegalci Lazar Savatić i Ivan Radosavljević. Sa rastom Narodnooslobodilačkog pokreta u zemunskom srezu rastao je i neprijateljski teror. Hapšenja su nastavljena u gradu i po selima. Okupatorski vojnici ubijali su narod ili ga hapsili, slali u logore i na prisilan rad u Nemačku.

Tako je nemački 14. policijski puk, krajem jula 1943. krenuo iz Rume ka Zemunu. Usput je ubijao, pljačkao i palio. U Ugrinovcima je, ubijeno 16, a u logor upućeno 170 ljudi. Iz Dobanovaca je u logor na Sajmištu deportovano 260 meštana. Mnogi nisu sačekali kraj rata. Bunt koji je bivao sve veći 1944. godine je dao novu snagu Narodnooslobodilačkom pokretu u zemunskom srezu.

U poslednjoj godini borbe protiv neprijatelja izvršeno je nekoliko atentata u kojima je likvidirano više ustaša. Diverzantske akcije i sabotaže bile su takođe brojne, a sve je bolje dejstvovao i kanal kojim su budući borci išli u partizanske jedinice. U Sremu je početkom 1944. godine, izvedeno je više od 110 raznih napada na neprijatelja.

Velika ofanziva, od 14. juna do 6. avgusta 1944, nazvana „Žitni cvet„, koja je sprovedena u čitavom Sremu, nije uspela da razbije partizanske snage. Pošto nisu imale većih uspeha protiv partizana, ustaške i nemačke jedinice u istočnom Sremu su od početka do sredine jula 1944. ubili bar 100 i poslali u logore više od 250 žitelja Karlovčića, Ugrinovaca, Kupinova, Progara, Deca, Ašanje. Silovali su žene, spalili više od 300 kuća, odveli više od 1.000 grla stoke i opljačkali oko 50 tona žita.

Istovremeno, ka Beogradu su nezadrživo prodirale jedinice Prvog proleterskog i Dvanaestog udarnog korpusa NOVJ, zajedno sa Četvrtim mehanizovanim korpusom Crvene armije. U Zemunu su komunisti i SKOJ-evci sprečili neprijatelja da uništi grad i digne u vazduh najvažnije objekte. Zemun su oktobra 1944. oslobodili Crvena armija i partizani.

Bezvlašće i streljanje po ulicama

Branko Najhold je rekao da je tri dana trajalo totalno bezvlašće. Ljudi su streljani na ulici. Išli su džipovi sa partizanskim trojkama koji su streljali. Onda je uveden red. Nije bilo streljanja na ulicama, ali je mnogo ljudi pokupljeno i ubijeno. Najhold je iz razgovora sa ljudima savremenicima tog doba došao do podatka da su ljudi streljani na nekoliko mesta. Jedno je bilo na Starom aerodromu, kod današnjeg Tošinog bunara. Zemunski gimnazijalci su odvođeni da zatrpavaju te grobnice. Streljani su uglavnom Nemci, ali i dosta Srba „zbog saradnje sa okupatorom„.

Po svedočenjima ljudi, to su bile osobe koje su najnormalnije provele rat, bez ikakvog mešanja u politiku. Neki su streljani samo zato što su Nemci. Jedan od najboljih zemunskih fudbalera pre rata je bio Andrija Majerk, koji je tih dana zaustavljen na ulici i streljan na licu mesta. On je ceo rat radio u „Ikarusu“ i igrao fudbal za lokalne timove. Svi njegovi drugovi Srbi koji su došli iz partizana bili su ljuti zbog toga. Od nekoliko stotina streljanih ljudi, Najhold je došao do njihovih imena, ali je interesantno je da njihovi potomci nisu ni u novije vreme hteli da pričaju o tome. Isto kao i ljudi koji su bili na Golom otoku.

Francstal postao Sava Kovačević, Marija Bursać i Sutjeska

Nekadašnji Francstal

Iz Francstala, posleratnog Kovačevića, Bursaćeve i Sutjeske, koji su bila čisto nemačka predgrađa, većina stanovnika se iselila pred dolazak partizana. Oni koji su ostali uglavnom su stradali ili su se kasnije iselili.

Postoji i danas još nemačkih porodica u Zemunu, ali ih je ostalo malo. Nemci koji su otišli rasuli su se po celom svetu, imaju udruženje u Velsu u Austriji, napravili su muzej Francstala i maketu svog naselja u Zemunu.

U Salcburgu četiri puta godišnje izlazi njihov časopis. Ponekad dođu do Zemuna, obiđu kuće u koje su se uselili kolonisti posle rata. Neke kuće su srušene i tu su sad soliteri.

Danas postoje svega dve ili tri ulice sa tim starim nemačkim kućama. Posle rata, počelo je mnogo konkretnije utapanje Zemuna u Beograd. Od 22. oktobra 1945. Zemun je, posle oslobođenja od okupacije NDH, pripao Beogradu. Do tad je mostom Aleksandra Ujedinitelja (na tom mestu je današnji Brankov most) i ugovorom od 1. avgusta 1934. bio deo glavnog grada sa još nekoliko opština, s tim što ih je delila ogromna novobeogradska močvara.

Sve u svemu, u Drugom svetskom ratu živote je izgubilo oko tri hiljade Zemunaca, a u okolnim selima oko osam hiljada ljudi.

Inspiracija – zemunskenovine.rs, danas.rs

Fotografije: Wikipedia, Facebook, politika.rs, pogledi.rs, znaci.net, ester.rs, radovansremac.rs, zemunskenovine.rs

2 thoughts on “Golgota jednog grada: Zemun kao grobnica svojih tvoraca

  1. Lepo napisano, ali sa dve greske. Prva je da se je Zemun utopio u Beograd 1945. Zemun je postao zvanicno deo Beograda jos 1934. godine. Druga je da je Franctal postao naselje Sutjeska. Naziv Sutjeska je imala samo jedna mesna zajednica, koja je zauzimala samo deo nekadasnjeg Franctala i to mali deo nekadasnjeg naselja.

Ostavite odgovor