Događaj koji je Srbiju postavio na pijedestal Balkana: Bitka kod Velbužda donela slavu, a odnela dobre porodične odnose

Bitka kod Velbužda ili današnjeg Ćustendila je bitka koja je opredelila budućnost srpske države i popela potonjeg kralja, a onda i cara Dušana na tron srpskih vojskovođa i vladara.

Andronik III

Posle pobede Andronika III u vizantijskom građanskom ratu 1328. godine protiv dede Andronika II, uz koga je stajala Srbija, došlo je do savezništa između Bugarske i Vizantije, a protiv Srbije. Cilj oba saveznika bio je da se zaustavi naglo širenje srpske države ka jugu koje je počelo osvajanjima kralja Milutina. Dvojica careva su dogovorila su zajednički napad na Srbiju 1330. – Andronik II sa juga, a Mihailo Šišman sa istoka.

Srbiju je prvo napao car Andronik III početkom jula 1330. godine. Međutim, to nisu bili neki ozbiljni napadi, već upadi oko same granice. Plan je bio da se Srbija napadne sa obe strane. Vizantijski car se nije držao plana, pa je svoju vojsku zaustavio u Pelagoniji i čekao.

Crkva Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu

Bugari su krenuli na južne delove Srbije, prema Strumi i Bregalnici, sa namerom da se tako povežu sa Vizantincima i zajednički krenu u napad. Stefan Dečanski je odlučio da spreči ovo  spajanje i napadne prvo Bugare, zbog čega je grupisao svoje snage na Dobričkom polju, kod ušća Toplice u Južnu Moravu, očekujući bugarski napad sa severa. Bugarski car Mihailo je, pre napada na Srbiju, sa vojskom otišao do Vidina, da bi se udružio sa tatarskim i vlaškim saveznicim. Onda je krenuo ka jugu i prešao srpsku granicu kod grada Zemlina, na Strumi. Kralj Stefan je pokrenuo vojsku sa namerom da presretne Mihaila, zaustavivši se usput u crkvi Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu. Na reci Kamenci kralj Stefan je sačekao da dođe ostatak vojske i pokušao je da pregovara sa Bugarima. Saznao je da je rasulo u bugarskoj vojsci i da su se vojnici raštrkali, jer su tražili hranu.

Početak bitke

Kralj Stefan Dečanski

Bugari su, s druge strane, videli da Stefanova vojska nije jača od njihove. Ono što nisu znali je da srpske snage očekuju pojačanje. Potcenili su njenu snagu i bili su sigurni u pobedu. Stefan je namerno oklevao šaljući Bugarima pregovarače sa porukom u kojoj poziva bugarskog cara da odustane od napada.

Ovim pregovorima, Stefan je postigao svoj cilj, pošto je odložio početak bitke, dok mu ne stigne pojačanje. Pregovaranjem je kralj Stefan ubedio Bugare da mu je vojska slaba i krenuo da se sprema za bitku.

U zoru 28. jula, pristigli su poslednji odredi srpske vojske kojima je kralj dozvolio da malo predahnu. Nešto pre sedam časova izjutra kod Velbužda kralj Stefan je napao Bugare svom snagom. Bugari se uopšte nisu nadali napadu, pogotovu ne posle pregovora. Postoje naznake da je čak bilo sklopljeno primirje, ali ga Stefan nije ispoštovao. Obe vojske su, prema nekim navodima, na dan bitke bile brojčano jednake i svaka je brojala oko 15.000 vojnika, što je to u to vreme bile jake armije. Mavro Orbin o ovoj bici piše sledeće:“… jer je bio sakupio dvanaest hiljada Bugara i tri hiljade Vlaha„, dok sam Dušan kaže da je bugarska vojska brojala do 80.000 ljudi, nasuprot srpskim snagama koje su imale tek 15.000 ratnika.

Iznenadni srpski napad zatekao je Bugare potpuno nespremne, tako da njihovi redovi nisu izdržali prvi nalet srpske vojske. Odmah su se raspali i krenuli neorganizovano povlačenje, što je srpska vojska iskoristila i u potpunosti ih razbila. U borbi su se naročito istakli odredi pod vođstvom mladog kralja Dušana. U Dušanovoj vojsci bli su vešti strelci, a Orbin navodi i 1.300 nemačkih najamnika, od čega je bilo 300 konjanika iskusnih u borbama, koji su jurnuli pravo ka mestu gde se nalazila carska zastava i car Mihailo.

Car Mihailo je pokušao da ponovo skupi vojsku, ali kada u tome nije uspeo, krenuo je da beži. Tokom bežanja, on je pao sa konja, tako da gasu ga srpski goniči sustigli i ubili, posle čega su ga odneli rspskom kralju. Stefan Dečanski je svog protivnika sahranio u crkvi Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu, a na mestu na kom se pred bitku nalazio njegov šator podigao je crkvu, koja je uništena u Drugom svetskom ratu. Ostatke bugarske vojske skupio je u radomirskom kraju Mihailov brat Belaur (rumunski: zmaj).

Srpska vojska je posle bitke nastavila da napreduje za Bugarima koji su se povlačili, a do kralja Stefana je stigla i vest da su Vizantinci odstupili od srpske granice i okrenuli se Bugarskoj. Kod Izvora, nedaleko od Radomira, bugarski boljari su sačekali srpskog kralja i zatražili mir.

Smrt bugarskog cara

Bugarski car Mihailo

U istorijskim izvorima, postoje tri verzije uhićenja i smrti bugarskog cara Mihaila. Po Grigoriju Camblaku, on je bio uhvaćen živ, posle čega je izveden pred Dušana, koji ga je ubio. Delimična potvrda ovoga se može naći i u rečima samog Dušana, koji navodi da je on Mihailu odrubio glavu. Po drugoj verziji, caru se tokom bega konj sapleo, posle čega su ga sustigli srpski vojnici i ubili.

Po Mavru Orbinu, Mihailu se konj sapleo i on je trčeći pobegao u šumu, gde su ga uhvatili srpski vojnici, ranjeni u borbi. Vojnici su ga odveli pred kralja Stefana Dečanskog i Mihajlo je tokom razgovora umro. „U ovoj bici bio je ranjen i oboren s konja bugarski car Mihajlo. Ali pošto ga nisu tada prepoznali, kasnije ga je našao jedan slovenski konjanik među onima koji su se zbog rana bili sklonili u šumu, gde su ležali na zemlji jer se nisu mogli maknuti s mesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, koji je s drugima stajao tu blizu, Stefan mu je rekao da ga je pravedni sud božji doveo do toga. Jer je on zbog velike oholosti i bez ikakvog razloga hteo da zauzme kraljevstvo koje mu nipošto nije pripadalo. Na to Bugarin ništa ne odgovori, već obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i reče: „Neka se ispuni volja božja“. Izrekav to, izdahne„.

Bugarski poraz je bio veliki. Vojska je bila potpuno razbijena, mnogi su pobijeni ili zarobljeni, a sam car je poginuo. Posle bitke, sav plen skupljen na jedno mesto. Onda su pred kralja Stefana izvedeni bugarski velikodostojnici, kojima je pokazan njihov mrtvi car.
Ovi Stefanovi potezi su povučeni ne bi li pokazali Bugarima da je njiov otpor uzaludan, pošto im je car mrtav. Srpski kralj je došao na ideju da na bugarski presto vrati svoju sestru Anu (Nedu), koju je nekoliko godina ranije oterao car Mihailo. Mihailo je sa njom imao sina Jovana Stefana, koji je trebalo da postane novi car Bugarske, a pošto je tada bio maloletan, sva vlast bi bila na Ani.

Posle bitke

Bugari su čak ponudili Stefanu da dođe do ujedinjenja Srbije i Bugarske, ali je on to odbio i zadovoljio se vraćanjem svoje sestre Ane (Nede) i njenog sina na bugarski presto, čime su Bugari dobili veoma povoljan mir u odnosu na veličinu poraza koji su pretrpeli. Stefan Dečanski se nije mešao unutrašnju politiku u Bugarskoj, samo je sestru sa sinom je poslao u Trnovo. Što se teritorijalnih proširenja tiče, Srbija se gotovo i nije proširila na račun Bugarske, osim što je dobila Niš.
Vest o srpskoj pobedi stigla je i do vizantijskog cara Andronika III, koji se odmah odlučio da odustane od daljeg vojnog pohoda na Srbiju. On je glavninu svojih snaga povukao iz Makedonije i usmerio ka Bugarskoj.
U znak zahvalnosti za pobedu, kralj Stefan je krajem 1330. ili početkom 1331. godine podigao na mestu bitke kod Velbužda crkvu Spasovicu. Srbi su ovom pobedom dosta postigli. Bugarska je bila oslabljena i svedena u granice između Dunava i Marice, tako da više nije bila u stanju da napada ka Vardarskoj dolini. To je značilo da je Srbija sebi obezbedila Makedoniju i put ka Egejskom moru. Sa caricom Anom je u Bugarsku došao i srpski politički uticaj, tako da se Trnovu posle bitke vodilo računa o Srbiji i njenim interesima.

Tragičari bitke kod Velbužda

Carica Ana (Neda)
Ono što je vrlo interesantno je da je Ana (Neda) jedno od dece kralja Milutina. Negde s kraja 13 ili početkom 14. veka, udata je za bugarskog cara Mihaila Šišmana. Promenljivi bugarski car je lako menjao strane. Čas Srbija, čas Vizantija. Kad se prklonio Vizantiji i Androniku III, promenio je i ženu. Posle više od 20 godina braka, Ana (Neda) više nije bila zanimljiva svom suprugu.
Smatra se da je bila u nekom manastiru ili u zamku. Moguće da je u jednom trenutku poslata u Srbiju kod brata, kralja Stefana Dečanskog. Njeno mesto je zauzela je Teodora Paleolog, udovica nekadašnjeg bugarskog cara Teodora Svetislava. Ovo je bila velika uvreda na srpskom dvoru, ne samo za caricu Anu, nego i za njenog brata.

Posle bitke

Bitka na Velbuždu bila je jedna od najvećih bitaka srpske vojske na otvorenom polju u srednjem veku. Sem faktora iznenađenja, na ishod bitke uticala je stalna vojska koju su činili španski i nemački plaćenici među srpskim trupama. Tako je srpska država dobila prevlast na Balkanu za nekoliko decenija. Ipak, dvoje vladara iz roda Nemanjića, Stefan Dečanski i njegova sestra Ana (Neda), nisu dugo uživali u ovoj pobedi.
U Bugarskoj je u februaru 1331. godine svrgnut i proteran mladi car Jovan Stefan. Carica Ana je sa decom pobegla kod brata Stefana Dečanskog, dok je jedan od njenih sinova, Šišman, otišao da traži pomoć kod Tatara. Jedno vreme je Ana (Neda)  živela u Nišu. Krajem 1331. desio se prevrat u Srbiji. Sin Stefana Dečanskog, Dušan, uz pomoć vlastele, zbacio je oca sa prestola. Stefan Dečanski je nedugo zatim i umro ili je ubijen u zatočeništvu. Novi srpski kralj je onda uspostavio dobre odnose sa bugarskim carem Jovanom Aleksandrom.
Ženidba cara Dušana

Već na Uskrs 1332. godine dvojica vladara su postala rod. Dušan se oženio sestrom novog bugarskog cara, Jelenom. Tako su nestale sve Anine nade da može da se vrati na vlast u Bugarskoj. Iste godine, ona je sa sinom Jovanom Stefanom otišla u Dubrovnik. Živela je još dosta dugo. Poslednji put se pominje u dokumentima iz 1346. godine. Bivši bugarski car Jovan Stefan kasnije je živeo u Carigradu i Napulju, gde je verovatno i umro 1373. godine.

Inspiracija: Wikipedia, politikin-zabavnik.co.rs

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, angusyoung111.wordpress.com, 1389.org.rs, magacinportal.org, knjazpress.wordpress.com, narodnimuzej.rs

Ostavite odgovor