Dobrodošli u paralelni svet: Vlaška magija leči epilepsiju, proklinje, baca čini, rešava ljubavne probleme, štiti od uroka i – svi je se plaše! (VIDEO)

Nema čoveka koga jednom nije zanimala budućnost. Ili, koji u jednom trenutku nije poverovao u sudbinu i da mu neke sile rade o glavi. Sujeverje ili nešto treće? Crne mačke, crveni konci, obrnute metle kod ulaznih vrata, amajlije… Ne postoji onaj ko nije radoznao.

Postoje samo razumni i oni koji veruju u nešto. Šta god to bilo. A valjda ima i onih na sredini, koji bi da veruju, ali im nešto govori da to nije ispravno. I dok ja pišem o ispravnosti, tamo negde u nekom potpuno drugom svetu vladaju druga bića, drugi ljudi, postoji svet potpuno drugačiji od našeg.

U ovom tekstu pisaću o Vlasima. O onome što mnogi ne smeju glasno da izgovore, a oni koji smeju, ismevaju sve te priče i rugaju se. Jer, zaboga, to je besmislica! Ne znam, ne bih ulazila u to šta je istina. Ovaj tekst je nastao zahvaljujući mom drugaru koji je želeo da ostane anoniman, a potiče iz krajeva gde se vlaška magija redovno upražnjava.

Siromašni stočarski narod

Vlasi su u davno vreme bili stočari. Ime Vlah protiče od imena boga Velesa, starog slovenskog boga zaštitnika stočara, boga žetve, zime i smrti. Živeli su na južnim obroncima Karpatskih planina, između četiri velike reke – Velike Morave na zapadu, Timoka na istoku, Dunava na severu i Crnog Timoka na jugu, na obroncima Miroča, Deli Jovana, Homolja, Beljanice i Kučaja.

Uvek su bili samostalni, neukrotivi, nezavisni, iako su bili siromašni. U već pomenutim krajevima, oni su živeli svoje skromne živote. Nekim čudom, nikog nisu dirali, niti su nekom bili interesantni. I danas se ta oblast smatra najsiromašnijim delom Srbije.

Kroz ove krajeve prošla sam više puta. Jednom se i malo duže zadržala. Nekako, primetna je ta razlika gde žive oni gastarbajteri i oni koji su u dosluhu sa višim silama. Oni drugi žive u trošnim kućama na krajevima sela, a oni prvi u šarenim kućama sa lavovima, labudovima, patuljcima… I grobovi su im poput kućica.

Tu na gorbnom mestu imućnijeg žitelja postoji mesto za sedenje, darivanje, dugme da se podigne kovčeg i da se „razgovora“ sa pokojnikom. Posle se tim istim dugmetom kovčeg vrati u zemlju. Sela su gotovo bez ljudi, jer su svi van. Uobičajeno je da iz najruralnijih krajeva, pola porodice ode u inostranstvo.

Iako imaju status nacionalne manjine, Vlasi se većinski izjašnjavaju kao Srbi. Neki ih smatraju Rumunima, jer se Rumunija nekad zvala Velika Vlahija. Drugi Vlahe smatraju romanizovanim starosedeocima Balkana. Neki tvrde da su nastali mešavinom tračkih, keltskih i ilirskih plemena, dok su Rumuni nastali kasnijim mešanjem Vlaha i Slovena. Smatraju ih najstarijim autohtonim narodom na Balkanu.

Sveti mrtvih

Vlasi čitav život provedu sa precima i preminulima, vodeći računa o njima. Međutim, pored brige za pokojnikovu dušu, oni vode računa i o telesnoj čistoći umrlog. Po njihovom uverenju, čovek i posle smrti ostaje ceo. Odatle potiče običaj otkopavanja pokojnika u zoru, kad izlazi sunce. Tad svetlost treba da mrtvog ponovo obasja, pošto im svetlost dana nedostaje „na onom svetu„.

Smrt je samo prelazak na drugi svet, koji vrlo liči na ovaj naš, samo je mračan i hladan. Tamo su uvek prisutni glad, hladnoća, mrak i pustoš. Zato su Vlasi osmislili splet „pomana“  ili „pominjanje predaka“ kojima, svojim umrlima, obezbeđuju sve što im je potrebno na „onom svetu„. Tako pokojnik prelazi sa puste i tamne strane livade, na zelenu i osunčanu.

Pored trpeze su stvari koje se namenjuju pokojniku. Te stvari treba da su nove, a poklanja mu se sve što može da mu zatreba na „onom svetu„. Kupuje se novo odelo po meri pokojnika ili pokojnice. Neko od prisutnih oblači ovo odelo i „postaje“ pokojnik. To ide toliko daleko da se kupuje čak i nova kuća, koja se namenjuje umrlom. A onda se kuća pokloni nekom rođaku.

Najstarije žene nariču i obraćajući se umrlom, opevavajući njegove dobre osobine. Pevaju i pesme „petrekature“ u kojima umrlom, sa mnogo patnje i nostalgije, daju „uputstva“ kako da se vrati. Jer, Vlasi veruju da mrtvi mogu da se vrate, ožive. Kako, zašto? Možda jednom, kad budem bila u prilici da više istražujem, napišem tekst o tome.

Za posebne godišnjice, za sve umrle „u mraku„, tačnije bez sveće kraj uzglavlja, pale se obredne vatre ili privezi. To su lomače. Veliki privezi priređuju se na praznik Duhovi. U sred sela pale se vatre za sve mrtve koji su umrli „bez svetlosti„. Uz „pomane“, kolo se oko lomače igra do jutra.

Kolo za mrtve i „crna svadba“

Vlasi brinu čak i o društvenom životu svojih umrlih. „Kolo za mrtve“ pravi se obično na Pobusani ponedeljak. Kolo se izvodi u centru sela i niko ga ne sme „prekinuti„. Igračica do kolovođe nosi sliku pokojnika ukrašenu darovima, cvećem i voćem. Na taj način, smatraju Vlasi, i on se pridružuje igri. U kolu se pije, igrači u rukama drže zapaljene sveće, a domaćini ih poslužuju jelom. Prema verovanju, uz kolo i muziku, pokojnik se „uvodi“ u društvo.

I „crna svadba“ je nastala iz straha da nevenčani pokojnik nema sa kim da živi na „onom svetu„. Kada umre nevenčani mladić, svadba se organizuje na samoj sahrani. Jedna nevina devojka iz sela „glumi“ mladu, a majka mora da igra svadbarsko kolo oko sinovljevog kovčega.

Iako mnogima sve ovo izgleda bizarno, veselje, muzika i igra su deo vlaških posmrtnih običaja. To su ostaci još iz vremena paganizma i ondašnjih sahrana, čiji su sastavni deo bili ples i igra. Vlasi često organizuju pomane i tokom života, kada naslute smrt. Smatraju da treba da uživaju u svetkovini u svoje ime.

Odelo, hrana, voda i razvezivanje duše

Kad neko umre, pripreme mu odelo za „onaj svet„. Spreme pokojnikovo omiljeno jelo „da ne bude gladan na onom svetu„. Na stolu u dvorištu se stavlja sve ono što umrlom može da zatreba na „onom svetu„. Prave se obredni kolači ili „zaveti„, hlebovi koji na stolu stoje kako mrtvac leži u kovčegu.

Onda se na potoku pušta voda. Pravi se 40 čvorova na konopcu od vunice, pa se on rasteže preko potoka, dok jedna žena zahvata vodu i sipa preko konopca, 50 puta. To se čini da mrtvac „ne bude žedan na onom svetu„. Na kraju, svaka žena treba da povuče konopac sa svoje strane da bi se čvorovi razvezli „da bi mu se duša odvezala od ovog sveta„.

Ako je osoba umrla bez sveće pored uzglavlja, to kod Vlaha znači da je umrla „u mraku„. Onda se žene okupe i naprave rajsku sveću, noć pred sahranu. To je posebni, obredni hleb koji predvodi posmrtnu povorku i koji se stavlja mrtvacu na glavu, da bi mu pokazao put u raj. Ako pitate Vlajne zašto to rade, neće znati da vam objasne. To se prenosi sa kolena na koleno. One o svojim mrtvima pričaju bez stresa, suza. Vlasi žive sa svojim mrtvima.

Ako duša ne nalazi mir, javlja se najbližima kroz druga bića

Decu koja su umrla pre nego što su krštena ili „nekrštence„, sveštenik ne može da opoje. Njihove duše borave na bezvodnom i pustom delu „livade u nekoj dalekoj šumi„. Tako Vlasi zamišljaju onostrani svet. Ako duša ne nađe mir, zna da se najbližima javi u obliku leptira, pčele ili neke druge živuljke.

Kad je jednoj Vlajni sin umro od galopirajuće leukemije u Beogradu, ona je, prevozeći njegove posmrtne ostatke kući, zakačila crveni konac za traktor, da njegova duša ne bi zalutala. Pokojni mladić je dobio mnogo poklona, a majka ga je oprala i opevala. Puštala mu je vodu na potoku, u zoru pred sahranu. Njegova sahrana 2004. godine bila je poslednja zabeležena „crna svadba„, jer je imao verenicu.

Nevesta u smrti

Da ne bi bio sam na „onom svetu„, njegova verenica postala je nevesta u smrti. Ova baka je ispričala da joj se devojka kasnije izvinjavala kad se udala. Na „crnim svadbama„, uz pojanje i naricanje, prisutni su i svadbeni običaji. Igralo se kolo oko sanduka, za njegovu dušu.

Ova žena je svog mrtvog sina iskopala devet meseci posle smrti, da ga „izvede na sunce„. Vlasi veruju da sunce može vratiti mrtve u svet živih. Bilo je podne. Mrtvac je bio ceo. Ona je verovala da sunce može da ga „prene“ sa „onog sveta“ i da ga oživi. Smatrala je da je nešto pogrešno uradila, jer da nije, njen sin bi bio živ. Baka je mislila da je nešto propustila u običajima.

Sledećih sedam godina od smrti, prave se „pomane„. To počinje od dana sahrane, preko prve subote, 40 dana i pola godine, do godišnjice. Ova žena je za svog sina priredila i „kolo za mrtve„. Na Pobusani ponedeljak, celo selo je došlo da igra u kolu koje se ne prekida.

Kolo se igra oko vatre ili „privega„. Velika lomača treba da obezbedi svetlost i toplotu pokojniku „na onom svetu„, hladnom, pustom i mračnom delu livade gde Valsi veruju da su njihovi mrtvi. Tada i pokojnik dolazi da ponovo bude malo sa svojim bližnjima, u kolu. Unesrećena majka je to potvrdila za pokojnog sina. Kako je znala, ko će ga znati?

Prećutni matrijarhat

Vračare su, prema tumačenju onih koji veruju u keltsko poreklo Vlaha, seoski druidi. Sveštenici u vlaškim selima nisu mnogo značajni i uvek se svađaju sa vračarama, koje obrede rade po svome. Vlasi veruju pre u sudbinu, nego u Boga. One i leče i proklinju. Vrlo su temperamentne i, uglavnom, vesele. Vrlo su bistre i pričljive. U sebi nose nešto erotsko, što se ne može opisati.

Te žene vode glavnu reč u kući. Svoje moći prenose s kolena na koleno, kao i obredne radnje. Zbog njihove magije, vlada prećutni matrijarhat. Ima i muškaraca koji vračaju, ali i oni su to naučili od svojih baba.

Vlaška magija spada u najegzotičnije i najintrigantnije kulturno nasleđe Istočne Srbije. Oduvek je bilo izopšteno, skriveno i nevidljivo za uticaj drugih kultura. Ovo područje oduvek je predstavljalo idealnu sredinu za očuvanje paganskih običaja. Iako je hrišćanstvo zvanično prihvaćeno, ono okultno i mistično se nekako sjedinilo sa religijom. Ali ne previše. I zato je vlaško verovanje uvek protkano magijom.

Kod Vlaha su prisutna dobra i loša strana, Bog i đavo, kao izvori moći. Oba se mogu iskoristiti i za loša i za dobra dela i te dve suprotnosti nisu jasno razgraničene. Ponekad i „bela“ vračara mora da probudi đavola da bi otklonila bačenu magiju. Među vlaškim vračarama postoje, navodno, i one koje poruke primaju od Boga, svetaca, anđela, kao i one koje razgovaraju sa demonima i nečastivim.

Vlaški flert sa crkvom

Vlaška magija vrlo vešto flertuje sa crkvom. Crkva osuđuje vračanje i smatra ga grehom. To vlaške vračare ne zanima, jer se često pri svom bajanju obraćaju Bogu, svecima ili Bibliji. To čak znači da će vračara nekog poslati u crkvu da tamo uradi određeni rutual, ako je to neophodno. Osobe koje se bave magijom uglavnom su „primorane“ da koriste svoj dar. Naime, taj dar koji im je dat, ako ga ne koriste prate fizičke tegobe kao što su česte nesvestice, glavobolje…

Zbog nje su se čistile kuće i spremala kupka: Čuma je slala opake strelice bolesti

Onaj ko je rešio da se posveti vlaškoj magiji, morao je da otvori sva svoja čula i da dopusti da mu um slobodno luta, da ga vode osećaji, da čita signale prirode i da se prepusti razgovoru sa nevidljivim silama. Neraskidiva veza sa prirodom i duhovima prirode takođe je karakteristična za ovo verovanje. Kažu da čini vlaške magije najbolje deluju u „nekrštenim danima„, a oni su sad.

Od Boga ili ne

Prva stvar koju će svaka vračara želeti da zna jeste da li je određena situacija data od Boga, tačnije da li je u pitanju prokletstvo ili je „bačena“ magija. Ukoliko je u pitanju prokletstvo zbog nekog lošeg dela koje su počinili preci, rutual podrazumeva odlazak u crkvu i prinošenje „žrtve“ svecu i pokušaj da se Bog umilostivi.

Ukoliko je u pitanju, „bačena“ magija, vračara se daje na skidanje čini bajalicama i specifičnim rutualima, u zavisnosti od potrebe. Kada je vlaška magija u pitanju, retko koja vračara ili vrač će priznati da rade „bacanje“ čini koje treba da napakoste drugom. Oni nemaju predrasude, jer smatraju sebe pozvanima da pomognu svakome ko im se obrati za pomoć.

Energija je najbitnija

Vračare imaju moć upravljanja energijom, prizivanja određenih događaja. One utiču na sudbinu i to na razne načine. Prvo, to su bajalice, razni rituali u različito doba dana, ponekad i na specifičnim mestima, kao što su raskrsnice, vodenice i mesta koja zrače posebnom energijom. Bajalice se prenose sa kolena na koleno i mnoge od njih su vekovima stare. Prilikom njihovog izgovaranja, bitna je energija reči koja se prenosi na neki predmet, na kome se i zadržava.

Predmeti imaju moć, jer zadržavaju energiju osobe koja ih je posedovala. Zato predmeti poput češljeva, odeće, obuće ili slika mogu poslužiti za bacanje čini. Važi pravilo da se stvari ne pozajmljuju drugim osobama. Ako nekom nestane neki predmet, posumnja se da je ukraden da zbog bacanja čini. Ako je nečja odeća zakopana na grobu, uz bajalice, to znači da se ta osoba neće nikad oženiti ili udati. Te čini se teško skidaju, kao i one uz pomoć obajane slike neke osobe koja je, potom, bačena u reku.

Vlasi veruju da se energija može preneti sa ljudi na predmete i da se energija sa predmeta može preneti na osobu. Tako su raskrsnice česta mesta gde se ljudi oslobađaju nesreće. Prvi koji tuda prođe će je pokupiti.

Opasne raskrsnice

Raskrsnica je od davnina mesto na kome se energija koncentriše, a onda i razgranava. Još u narodu živi običaj da se od samoubica ne opraštaju na groblju, već na raskrsnicama.

Kod Vlaha se i danas, svaka posmrtna pratnja koja stigne na raskršće, zaustavlja. Kovčeg se spusti i pop zastane. Tako se odaje počast precima. Ovaj običaj služi i za zbunjivanje pokojnika. Ukoliko se, ne daj Bože, upokojeni povampiri, neće znati da se vrati kući. Baš zato, pravim profesionalcima je raskrsnica glavno mesto za uspešno „mađijanje„. Međutim, „mađija“ i običan svet. Raskrsnice služe da se tu nešto ostavi ili se sa nje „to nešto“ pokupi.

Na raskrsnicama mnogi bacaju predmete u koje su pokušali da „ostave“ svoju nesreću, nadajući se da će ona preći na drugog koji ih slučajno nađe i pokupi. U tu se svrhu, naravno, najčešće ostavlja ono čemu ljudi teško odolevaju, a to su zlato ili novac. I dok se sa zlatom reskira, jer ono teško gubi dobru energiju iz zemlje, novac je pravi predmet da se nesreća prenese.

U Timočkoj krajini mnogi veruju da tako mogu izlečiti bolesti poput osipa na koži, glavobolja i drugih problema za koje se teško nalazi uzrok, pa i lek.

Novac na raskrsnici vuče zlo

Zato narod iz ovih krajeva tri večeri zaredom protrlja obolelo mesto novčanicom, a potom je ostavi na raskrsnici da je neko pokupi. Naravno, treba da je teč o vrednijoj novčanici. Pri tom činu ih ne grize savest, jer smatraju da su tako „platili“ lek za svoju boljku.

Vračare za potrebe svojih mušterija koji zahtevaju mnogo truda koriste raskršća. One biraju doba dana kada im u kontaktu sa prirodnim silama niko neće smetati. To je kasno noću. I ne samo to, već one na raskrsnice dolaze kad duva jak vetar, kad je mraz ili nepogoda.

One tad skidaju gole, raspletenih kosa i podignutih ruku prizivaju šapatom demone da pomognu da nestanu čini ili da se čini bace na drugog.

Bacanje loših čini može se uraditi ako neko uzme „trag“ neke osobe ili malo zemlje gde je osoba zgazila. Ta osoba se može zaštititi ako prethodno sama uzme svoj „trag“ i nosi ga sa sobom. Tada mu niko ne može nauditi na taj način, ali uvek postoje drugi načini. Mnogo je rituala i simbolike u vlaškoj magiji i svaki predmet ili stvar može da ima neko značenje.

Vračare i dalje gospodare

Na obroncima Homljskih planina nalazi se selo Rudna Glava, kod Majdanpeka. Razuđeno je i ne liči kao mesto gde vlada vlaška magija. Čim se pomene selo gde žive vračare, verujem da odmah pomislite na neku zabit, daleko od puteva, u planinama, međ’ šumom, tamo gde se ne razume ni reč. Ipak, osetićete nešto ako imate malo senzibiliteta. Drugačiji vazduh, energiju. Poglede.

Međutim, nije baš sve tako „omađijano„. Današnje vračare se i te kako dobro razumeju u internet i društvene mreže, znaju i šta je vaj-faj. Pa ako baš želite pomoć od tako nekog, njegov oglas nećete naći na internetu. Do njih se dolazi po preporuci. Do vračara je teško doći posle zločina u Jabukovcu iz 2007. godine, kad je ubica devetoro ljudi optužio vlašku „crnu magiju“ za svoj zločin. Vlaške vračare odlično pričaju srpski jezik, tako da je svaka komunikacija sa njima moguća. I većina ne nosi vlaška imena, već srpska.

Vlahinje prodaju proizvode iz svog atara – višnjavaču, šljivu, paćinte – slane uštipke punjene sirom. To je jedina poslastica koju su stočari u davna vremena mogli sebi da priušte u istočnoj Srbiji. Žito je za Vlahe važna zaštita i važno je da ga imaju. Uz žito se dočekuju gosti i obezbeđuje im se tako blagostanje i zdravlje. Eto još jedne povezanosti sa bogom Velesom.

Poznatije u velikim gradovima nego u svom selu

Vračare iz ovih krajeva su više poznate u Beogradu, Novom Sadu i većim gradovima u Srbiji, kao i u inostranstvu. Kod jedne od njih čeka se na klupi ispod oraha u dvorištu. Uh, orah… Simbol smrti u našoj praveri. Vračara iz Rudne Glave je baka. Gleda u tarot karte, a oko nje su ikone. Deluje živahno dok priča o budućim događajima. A ljudi kao ljudi, gledaju. Slušaju. Čekaju.

U selu Laznica kod jedne bake koja baje čeka se i po šest sati. Nema zakazivanja, svakom preko telefona kaže da dođe. Ona gleda u vodu. Ono što je potrebno da bi ona izbajala su tri majice, litar vode sa kućne česme, litar pijaće vode i tegla meda. Tvrde da sve pogađa. Prećuti to što posetioci nemaju potrebnu „opremu“ za vračanje. Ubacivala je kamenčiće tamjana u teglu sa vodom i nešto mrmljala na vlaškom, delovala je kao flegma. Posetiocima kaže da sledeći put dođu sa neophodnim predmetima. Ne naplaćuje, već im to ostavlja u amanet kad dođu sledegeg puta. Kao da zna da će tog sledećeg puta biti.

Otkrivanje čini uz pomoć Biblije

U selu Ranovac blizu Petrovca, na vrhu brda živi još jedna vračara. Kažu, živi sa jednom Rumunkom. Ona prima u sobi ukrašenoj ćilimima gde je mali oltar sa ikonama. Na zidovima su crno-bele porodične fotografije. Ova žena  viče i psuje, što nije neobično za Vlajne. Ipak, ona slabo čuje. Posebno se tako ponaša prema ženama.

Za vračanje kosristi Bibliju. Na vlaškom se obraća Devici Mariji i krsti se pred njenom ikonom. Onda kreće pitanje: „Majko Božja, tebe se molim i tvoji duhovi, da nam kažeš za…„. Ređaju se pitanja. Vračara dobija odgovore. Zanimaju je bačene čini i koliko dugo su na to čoveku. Pita na kom jeziku su bačene čini. Otkriva arpasku magiju koju su bacile tri žene.

A onda je usledilo ono čuveno pitanje: „Majko Božja, tebe se molim i tvoji duhovi, da li je svezan?“ Pozitivan odgovor. A ima onog i koliko je puta muškarac „vezan„. Vračara dobija odgovor. Devet. Onda nastavlja: „Majko Božja, tebe se molim i tvoji duhovi, kad je odža poslednji put bajao?“ Beše to u petu mladu nedelju. Šta god to značilo.

Kad se saznalo gde je problem, otkrila je da mu ne preti smrtna opasnost. Pominjali su se tu mozgovi besnih životinja, psa, svrake ili ovce. Samo je bio nesposoban da ima seksualne odnose sa ženom.

Da bi ga oslobodila čini, ženi je naložila da dođe „sa kilo tekuće vode, od česme da bude dobra za piće, jednim vrbovim prutom, jedanim belim koncem, sa kilom vode gde se sastaju dva potoka, sa malo pare i tri bele majice„. Ona će ići da baje ispod vodenice. Devet flaša, debela vunica u dužini žene i devet zavezuljataka koncem kojim je bio vezan vinograd ili paradajz. Pa vi vidite!

Vračare nikad ne govore tarifu za koju rade. To se čuje i pročuje od onog ko vas je do nje i doveo. One uvek kažu „koliko daš„, a plaća se i u zlatu.

Padanje u trans

Jedna poznata vračara iz Crnjaka je jedna od poslednjih žena koje padaju u trans, jednom godišnje, na Duhove. Tada, svakome ko dođe, služi kao medij za mrtve i proricanje budućnosti. Ona prima i u svojoj kući i tamo razgovara sam mrtvima.

Prizor u njenoj kući podseća na seoske sahrane. Vračara leži na krevetu posuta poklonima i novcem. Potpuno u crnini, usne plave sa belom penom. Neutralnim glasom priča baš kao medij. Čim bi završila, rukom bi pokazala da osoba odstupi.

Posle transa žene su fizički potpuno izmorene. Vračara se posle krsti i mrmlja nešto na vlaškom. Čini se ovo nije bio baš toliko ozbiljan posao za nju.

Božanstva kod Vlaha

Vlaško vrhovno božanstvo je Velika šumska majka ili Muma Paduri. Ona živi u šumi, a na proplanke izlazi u dugoj haljini, raspletene kose, da bi čula pozive vračara ili devojaka. Lepa je kao boginja, ali neretko se pokazuje i kao baba. Njen prvi pomoćnik je Tartor.

Veruje se da njih dvoje u letnjim noćima igraju i pevaju, a nekad u svoje kolo uvuku i smrtnike, pa zajedno orgijaju.

Vodeni duhovi su kepeci, visine oko jednog metra. Imaju naduvene obraze, crven nos i dugu bradu. Uši i noge su im kao kod koza. Na čelu imaj rog. Ima ih tačno 100 – njihov predvodnik Tartor i 99 pomoćnika. Tartor nosi bič, kojim hvata ljude kad se približe vodi, i odvlači ih na dno u svoj stakleni hram.

Stari Vlasi zbog njega su se plašili ogledanja u potoku i zadržavanja na obali. Jedini kojima Tartor nije mogao ništa su oni koji su rođeni u subotu, jer se veruje da je to dan kad se Tartor odmara i kada ga ljudi baš i ne zanimaju.

Kao i Muma Paduri, i Tartor može da menja obličje. Nekad se ukazuje i kao dete koje plače, pa usamljene prolaznike mami da ga prate do prve vode, pa ih tu ih davi. Zovu ga još i Drak, što na vlaškom znači „đavo„.

Muma Paduri vlada zemljom, Tartor vodom, a vatrom gospodari Zmeu ili Zmaj. On je pola životinja, a pola čovek i oko sebe baca varnice dok leti. Zmeu živi na planinama i u šupljim bukvama.

Zmeu je nastao od ribe ili zmije stare 40 godina koju do tada nije video čovek. I kao demon zadržava pol životinje od koje je postao. Noću obilazi sela i među mladima traži partnera. Kada ga nađe, ulazi u kuću i tu se pretvara u prelepog mladića ili prelepu devojku.

Sa odabranim ljudskim bićem vodi ljubav, a pred zoru opet postaje zmijolika ptica i kroz dimnjak ili prozor nestaje, dok oko nje na sve strane lete varnice. Osobe koje imaju odnos sa Zmeuom postaju iznurene i blede, jer su svu snagu potrošile tokom noći. Ljubavni čin sa zmajem po lepoti ne može da se poredi sa običnim ljubavnim odnosom.

Jedno od verovanja jeste priča o tri suđaje koje dolaze u kući kada se dete rodi, da mu proreknu sudbinu. Roditelji se tada trude da ih umilostive, ostavljajući im kolače i mleko. Kako tada bude određena sudbina, takav će biti čitav život deteta. Najstarija i najružnija uvek predlaže najgore, a najmlađa i najlepša sreću i blagostanje. Treća daje konačan sud, praveći kompromis između ova dva predloga. Zato je život mešavina lepih i ružnih trenutaka.

Šumirol ili Tetke, kako ih nazivaju na srpskom, tri su demona u liku starica u crnini. One napadaju čoveka tokom života, šaljući mu bolesti.

Vlve ili Vile su vitke i visoke ženske prilike, obučene u duge bele ili zelene haljine i okićene vencima cveća. Javljaju se u grupama, a njihova igra i pesma omađija posmatrača. Žive u pećinama, i prijateljski su raspoložene prema ljudima, koji im ispred mesta gde obitavaju ostavljaju belege da skinu čini i izleče od bolesti.

Običaj ostavljanja obrednih predmeta ispred pećina u istočnoj Srbiji održao se i danas.

Vlaške vračare svoje obrede vrše na mestima gde se okupljaju njihovi saveznici, a to su vile i duhovi. Obično su to mesta gde se ranije dogodila nasilna smrt, gde su stoletna stabla bez krošnji ili napuštena groblja. Vlaške vračare tamo idu noću, same, ćutke i nikako se ne okreću za sobom.

Leče epilepsiju bez premca

Vlaške vračare, ako nešto znaju, onda znaju da leče epilepsjiju. Tako bar tvrde brojni izlečeni. Za epilepsiju se smatra da je „bogom dana“ i zato što se misli da slične napade dobijaju i Rusalje, Vlajne koje padaju u trans. Kao i mnogi druidi, šamani i magovi iz drugih kultura, Vlajne se često nalaze u stanju drhtavice iz koje prelaze u potpunu nesvest.

Kada se povrate, ne sećaju se ničega, ali ljudi koji su im tokom transa bili blizu, kažu da one za to vreme predviđaju budućnost i da su sposobne da pričaju sa mrtvima. Ovi napadi obično spopadaju samo žene koje su i inače odabrane da se bave magijom. I obično ih snađu u dane mladog ili punog Meseca, na velike praznike svetaca i obavezno na Duhove, pred Svetu Trojicu.

Etnolog Gordana Živković, bavila se pričama kako Vlasi leče epilepsiju. Ona je objasnila da epleptičari početak napada prepoznaju osećajem da im neko ili nešto duva u glavu. Imaju problema sa halucinacijama i priviđenjima i tada, uz vrisak padaju na mesto gde su se našli. Ubrzo posle pada, počinju da škrguću zubima, grče se, a na ustima im se pojavljuje bela pena. Napad traje samo nekoliko minuta, a posle njega epileptičar je mnogo iscrpljen. Kao da je danima bio bolestan u krevetu.

Narod u Timočkoj krajini lek za epileptične napade je tražio u vračanju vrlo čudnim ritualima. I u melemima i u čajevima od bilja i trava od crnog i belog luka, kadulje, ivanjskog cveća, pelina, koprive i odoljena za koju na Timoku tvrde da je vilina trava. Zbog toga se i misli da je omiljena pesma vila

Da zna majka šta je odoljen trava/nikad sina ne bi ukopala„.

Grana divlje ruže za decu epileptičare

Za dijagnostikovanje stepena epilepsije, posebno kod dece epileptičara, koristi se grana divlje ruže, šipka. Kada dete padne, treba ga izmeriti crvenim koncem i potom ubrati granu divlje ruže iste dužine. Ona se stavlja na pod, ispod kreveta epileptičara i tokom 40 dana se zaliva svakog dana toplom vodom.

Ako bi se posle toga grančica smanjila, bio je to pouzdan znak da će dete ozdraviti. Za prvu pomoć kod napada epilepsije koristila se kupka sa kučinom, a posle dugotrajno i uporno golicanje obolelog. To ga, kažu, prene iz stanja transa i vrati ga u normalan svet.

Lečenje krvlju psa ili laste, srcem crne kokoške

Bolesniku, tvrde vlaške vračare, pomaže i kriška lubenice kojom mu se trljaju usta. Vlasi za epileptičare žrtvuju psa ili lastavicu. Njihovom krvlju se bolesnik poji, a daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoške i šumskog ježa. Dobra je i slepoočna kost svinje zaklane na Božić. Kosti se posle praznika peku za ritual, dok se ne pretvore u prah. Potom se mešaju u vodi i daju bolesnom da ozdravi.

Epileptičari se kade spaljenim krilima slepog miša i zmijskom košuljicom, dok jedu obrok spremljen od njihovih srca.

Najpoznatiji rituali za lečenje epilepsije su takozvana „označena mesta„. To su, po verovanju Vlaha, bilo koji prostori gde bolesniku tokom napada, padne glava. To mesto se obeleži krugom bele ili crvene boje i kada epileptičar ustane, tu se zarije osvešćena motka ili lopata.

Zemlja u krugu se prekopa i kada se u njoj nađe neka bubica, glista ili bar komad ugljena, dobijen je znak da se sa obredom nastavi dalje. Bubicu treba zapaliti, ugljen stucati. Prah ili gar pomešati sa vodom i poprskati ili bolesnom dati da popije.

Neke vračare na tom mestu zakopavaju i kocku šećera ili epileptičaru iznad glave zakuju gvozdeni ekser, a potom mu telo tri puta okrenu tako da mu se ekser nađe pored nogu. To je takozvano okretanje ili zbunjivanje sudbine, inače vrlo često korišćeno zavaravanje demona u vlaškoj magiji.

Amajlije protiv epilepsije za bebe

Kao preventiva za epilepsiju, ukoliko je u porodici već bilo slučajeva bolesti, novorođenčetu se desetog dana po rođenju pravi amajlija. Tada se obavi i dečje krštenje. Pravi se veliko slavlje kome obavezno prisustvuje i zdrav desetogodišnjak. Veći dečak treba bebi da odseče pramen kose, a potom i nokte i to prvo sa palca desne ruke i leve noge, a onda sa palca leve ruke i desne noge.

Sve to se savije u zamotuljak i ušiva u odeću. Majka, a i samo dete kad odraste, mora da vodi računa da amajlija uvek bude uz njega. Kosa i nokti su, inače, po verovanju Vlaha, jedine materije koje ne trule. One prate čoveka i do „onog sveta“ i pa mogu i da ga čuvaju od epilepsije.

Ljubavne čini uz katanac, menstruaciju, puževe, jaja…

Sad ide onaj zanimljivi deo. Ono što treba da znate da je kod Vlaha i u vlaškoj magiji sve povezano sa seksom. Ako je verovati savetima vlaških vračara, proleće je pravo vreme za upražnjavanje ljubavne magije. Tad su na raspolaganju svi rekviziti. Ono što je moralno u zapadnom svetu, kod Vlaha nema veze i ne važi.

Ljubomora, posesivnost ili kratkotrajna promena partnera nisu smatrani kao greh zbog kog bi nekog grizla savest ili, još gore, zbog kog bi neko završio na stubu srama. Mladi Vlasi su se u ranijim vremenima, još od najranijeg detinjstva pripremali za polno sazrevanje. Promena partnera bila je vrlo poželjna.

Zato je još čudnije što je ljubavna magija kod Vlaha najrazvijenija, a romantične bajalice najbrojnije, najdelotvornije i skoro sve imaju moć psihičkog vezivanja ljudi koje liči na opsesiju. Otuda potiče i najače oruđe u ovim ritualima – katanac. Katanac je simbol nečega što se zarobljava i oslobađa. Obično katanac dovodi do toga da žena „veže“ muškarca za sebe i da on može da vodi ljubav samo sa njom. Zato vračare imaju pune ruke posla i kad vezuju i kad odvezuju.

Razvezivanje se vrši na kućnom pragu kada vračara muškarcu veže noge konopcem i onda ih munjevitim pokretom razveže. Vlaška magija jedna je od retkih koja vezuje i na daljinu. Kada spaze muškarca koga žele, a sa njim još nisu stupile u fizički kontakt, žene iz Rudne Glave se služe obredom sa crnim koncem. Žena sačeka se da željeni muškarac pojavi i dok skoncentrisano gleda u njega, na koncu vezuje devet čvorova uz određenu basmu.

Kad polna moć zavisi od vračare

Najupornije vračare za odvezivanje muškaraca traže pomoć i od Device Marije. Ali su im, za svaki slučaj, pri ruci i užarci kojima započinju obred, gvozdeni nož da iseku vezu, tamjan da oteraju demone i beli luk da spreči dela. Vračare se trude da otkriju bar neki detalj vezan za osobu koja je čini naručila i potom nesrećnika nateraju da pođe u potragu za njom.

Muškarci u Timočkoj krajini veruju da njihova polna moć zavisi od žena. Opadanje polne moći može da bude od belega koji je žena muškarcu napravila.

Najjače dejstvo za izazivanje impotencije imaju predmeti uzeti sa pokojnika. To su maramica na kojoj se sakupljala izlučevina iz usta umrlog u periodu od smrti do ukopa, prsten sa njegove ruke, igla i konac. Do njih se teško dolazi, jer pokojnika rodbina budno čuva baš zbog moguće zloupotrebe njegovog energetskog stanja za „nečiste“ radnje.

Ali, vračare vođene unutrašnjim instinktom se, ipak, snađu. Ušunjaju se i neprimetno u odelo umirućeg zabodu špenadlu. Vade je kada bolesnik umre i još dugo posle toga koriste je za obrede.

Boc u guzu!

Ženi koja bi da „veže“ ljubavnika vračara da iglu i ova treba da svog muškarca bocne u stražnjicu i to u trenutku orgazma, kada on to ne bi trebalo ni da oseti. Magija sa svojim delovanjem počinje odmah, a žrtva ne zna da objasni šta joj se to neobično desilo i kako je to „vezana„. Bez tog podatka, retko koja vračara ga može osloboditi pritiska.

Sem što oseća polnu nemoć, muškarac se oseća loše, napuštaju ga i snaga i volja da se bori, pa može i da umre. U ovako tešku situaciju muškarca dovodi žena koja ga je, uz pomoć vračare „vezala„. To toliko daleko može da ode da nastupe ozbiljni zdravstveni problemi, a da lekari ne mogu da pomognu.

Svoje psihičke moći Vlajne za ove potrebe upotpunjuju raznim rekvizitima poput konca, igle, biljaka, ljudske krvi, pepela, balege. Bitni brojevi u bajalicama koje izgovaraju dok vračaju su tri – simbol seksa, sedam – broj ljubavi i devet- kontakt sa višim zlim silama. Od boja se koriste crna, koja upija i crvena, koja ograničava upad pozitivne ili negativne energije. Vračare izbegavaju samo zelenu koja oslobađa.

„Vezivanje“ dovodi do tragedija

Naravno da je ovde reč o opasnim radnjama i da se muškarci često služe pretnjama, nasrtajima na žene za koje sumnjaju da su ih „vezale„. Tada može da dođe i do tragedija.

Jedan mladić je bio ljubavnik starije žene iz sela Šarbanovac kod Bora. Posle izvesnog vremena, shvatio je da je omađijan. Nije mogao da ima seks ni sa jednom ženom sem sa određenom, iako su bile i mlađe i lepše. Tek pošto je prebio vračaru, ona je priznala da ga je vezala i napravila beleg koji je odavno bacila u baru. On je vračaru ubio i završio u zatvoru, ali polnu moć nije povratio.

Blaži oblik „vezanosti“ muškarac može da doživi ukoliko je bio žrtva magijskog rituala sa prstenom. Ako žena sa kojom je muškarac imao seksualni odnos njega pogleda dok spava kroz prsten umočen u menstrualnu krv, navodno će taj muškarac stalno želeti samo nju. Takođe, tu je i onaj ritual sa punom kašičicom menstrualne krvi u kafi, crnom soku, crvenom vinu… Ako to muškarac popije, zauvek je njen.

Posle katanca dolaze med, kao bezopasno sredstvo koje lepi, ugljen koji u magiji simboliše ono što pali i bosiljak koji svojim aromatičnim mirisima opija. Crveni ili beli konac, so, šećer i voda iz kuće obavezni su za identifikaciju ličnosti u magiji, a dodaci na sve ovo nabrojano zavise od problema.

Vračanje dok čisti kuću

U selima Timočke krajine i danas živi veliki broj vračara i proročica i svaka od njih zna veliki broj bajalica koje podstiču zaljubljivanje i trajno „vezivanje„. Jače ljubavne čini bacaju se bajanjem u sobi, kad vračara tri puta baje dok mete kuću. Sakupljeno đubre iznosi napolje i baca ga u onom pravcu gde željena osoba živi.

Vračara se prekrsti i tri puta i ponovi basmu:

Ne metem slamu, ne metem đubre, već metem sve mraviće, već metem sve stenice. Metlom ih pomeh, po (ime osobe) poslah. Kada na njega naiđete da mi ga bockate, podbadate, meni da ga otpravite. Mira nigde da nema, ni sa kim da ne prozbori, dok se meni ne pojavi„.

Lepljivi prsti su poznat obred ljubavne vlaške magije koji počinje u svitanje. Vračara sa onim ko naručuje vradžbinu odlazi na potočić koji teče u pravcu istok – zapad i opkorači ga. Baje praćkajući bosiljkom po reci, a potom vodicu prska preko teglice sa medom.

Med se kasnije daje osobi koju treba privući. Mažu se usne, trepavice i obrve, a ponekad i vrhovi prstiju kojim se voljena osoba dotiče. U bajalici treba reći:

Stavila mi na glavu Mesec sjajni, na prsa blještavo Sunce, na ramena dve zvezde Danice, na leđa ružu crvenu, po naručju i bedrima sitne zvezde, da ceo svet gleda u njih, a sa još većim žarom (ime osobe), da mu ne daju mira, ni kad leži, ni kad spava, ni kad priča, dok meni ne dođe da sebi srcu olakša…„.

Vlasi misle da ponekad nešto od onog što je suđeno može da izostane. Tada ljudi treba da se obrate za pomoć. Za to, vlaške vračare koriste posebne rituale namenjene onima koji se do kasnih godina nisu oženili ili udali. One baju:

Motam tkanicu u smotuljak da se u crnog petla pretvori, da kroz odžak izleti da ga kljunom u glavu kljucne, da ga tucne, da ga udari, da ga probudi, da mu mira ne da. Maramo, maramče u odžak te hitnuh u petla te pretvorih sa čeličnim krilima i gvozdenim kljunom. Kada na mog suđenog naiđeš, kljunom ga čukni, krilima mlatni, kandžama ogrebi, iz sna ga probudi, k’ meni ga uputi, u snu da ga usnim na javi da ga poznam„.

Kukavičije jaje i tek rođeni mačići protiv neverstva

Za blaži oblik lečenja neverstava je vrlo popularni obred sa mačićima koji su se tek omacili. Prevarena supruga okupa mačiće koji još nisu progledali i tu vodu podmetne svom mužu da popije. Kažu da on posle toga postaje „slep“ za druge žene.

Prevareni supružnik služi se jajetom kukavice. Jaje se izbuši, isprazni i izduva, pa se u šuplju ljusku stave se dlačice koje rastu ispod pazuha oba supružnika. Rupica na jajetu se zalije voskom i kasno noću jaje se odnese u skroviti deo stana ili se sakrije u šupljinu na zidu kuće.

Kada bračni par zajednički želi da se zaštiti od neverstva, treba da pođe u potragu za retkim puževima blizancima i za slepim mišem. To su oni puževi koji imaju slepljene kućice.

Vrhove krila slepog miša treba odseći, staviti ih u šupljine puževih kućica i zaliti ih voskom. Na vrhu kućica, zagrejanom iglom probušiti dve rupice i provući lančić da bi se amajlija nosila oko vrata. Muškarci amajliju pripremaju tako što vrh desnog krila stavljaju u levu kućicu puža blizanca, a žene obrnuto.

U ovoj vrsti svakodnevne jednostavne magije koristi se i moć kukavice. Treba se prišunjati drvetu sa koga ptica kuka, odlomiti parče kore, probušiti kroz nju rupu i tiho progovoriti:

Kao što ti kukavice kukaš tako da i (ime) kuka za mnom„.

Kada se ugleda željena osoba, treba da je pogleda kroz to parče kore, pa će se čini sigurno ispuniti.

Svim silama protiv uroka

Kod Vlaha su poznate zle ili urokljive oči. Veruje se da neki ljudi pogledom, uglavnom nesvesno, mogu doneti nesreću. Najpodložnija uroku su deca, ali i odrasli koji ništa nisu preduzeli da se zaštite.

Posledice uroka su nervoza i svadljivost, što za posledicu ima napete odnose u porodici. Kad se to desi, Vlasi se obraćaju vračarama za pomoć.

Vračare kažu da oni sa urokljivim očima kada ugledaju nešto lepo, oni to nekontrolisano požele i to veoma jako. Iako se urokljivcima to što su poželeli ne ostvari, to drugome nestane, pa makar mu i od Boga bilo dato i suđeno.

Pod urok tada padaju svi – imanja, kuće, životinje ili stvari. Urok se u porodici uviđa kroz napetost. Počinju svađe i nervoze koje postaju sve češće i gore. Vlasi na prve znake posećuju vračare u potrazi za lekom.

Tarženje uroka i krivca

Neophodno je prvo utvrditi da li je uopšte u pitanju urok. To se radi gašenjem ugljena i vidi se kada ugrevak pri gašenju padne na dno posude. Potom se traži krivac. Po polu, srodstvu ili u komšijskim ili poslovnim vezama. Prizivaju sve te kategorije, a ugljen se baca u posudu sa vodom uz bajalicu:

Pošao (ime) putem, stazom, poš’o drumom velikim, sa devedeset devet ala, sa urokom i uročicom, sa počudištem se na njemu sreo. Možda je ureknut od udate žene, možda je ureknut jer je dobar, jer nije dobar, jer je debeo jer nije debeo, jer je lep jer nije lep…„.

Kad se izgovori svojstvo ili ime urokljivog, ugljen treba da padne na dno posude i tada počinje ritual. Kreće stub srama:

Doletela bela ptica iz belog mora i donela belo mleko u bele kljunice, pa pustila na beli kamen, crk’o puk’o beli kamen crk’o puk’o k’o dete urek’o, ako bude muško ispuklo mu mudo, ako bude žensko ispukla joj sisa, ako bude devojka otpala joj kosa sve joj se druge podsmevale„.

Basme su različite, ali se obično završavaju jakom željom, ne da se onom ko je urekao vrati zlo, već da mu se svi smeju.

I za urok postoji lek

Efikasan lek protiv uroka je i basma koju i danas znaju mnogi u Timočkoj krajini i koriste je za preventivu. Zabeležio je i preveo etnolog Paun Es Durlić. Za vračanje se pripremi voda koja se iz tikve baci na krov, a potom se dok se sa njega sliva, prihvati u sud u kome će se kasnije bajati. Vodi se dodaju bosiljak i tamjan i izgovara se:

Pošla (ime pacijenta) stazom, uroka uz put srela. Ne smej se ti (ime) jer će se ona nasmejati tebi. Ko je (ime) uročio – svisnuo, ko je urekao – prsnuo, oči prevrnuo. Ko je (ime) urekao, usekao – o glavi mu bilo. (Ime) osta svetla, čista, ko zvezda na nebu, ko rosa na zemlji, ko bosiljak u cvatu, (ime) u zdravlju da bude„.

Jedna baka iz Klokočevca pogađa prošlost i proriče budućnost zrnevljem od kukuruza i kad utvrdi stvarnu potrebu onog ko je pod urokom, pravi napitak nad kojim satima baje. Ona najčešće koristi bajalicu protiv uroka, koja kaže nikome ne može da naškodi, a sigurno pomaže kod problema. U desnu ruku uzme se britva, u levu tamjan i dok se lagano dodiruju ponavlja se:

Crkni đavole, ti nemaš tamjan, ti nemaš nož, ja imam tamjan i imam nož, tamjanom te kadim, nožem te sečem, u vodi te gnječim. Voda se penuša a (kaže se ime onoga ko se brani od uroka), te više ne sluša. Ako ga je neko urekao, ako mu je neko presekao put, ako ga je neko omađijao ako je neko na njega ljut, više nema uroka, slobodan mu je put, odvezala sam mađiju niko više nije ljut. (Ime), ostaje čist kao svet kad se kupa u sunčevom sjaju, (ime) ostaje čist kao bistra voda izvorska, (ime) ostaje čist kao bosiljak u prolećnom gaju, (ime) ostaje čist kao Sveta deva Marija nebeska….„.

Beli luk kao zaštitinik

Beli luk je za Vlahe hrana, lek, ali pre svega univerzalno sredstvo protiv svih demona i verni pratilac čoveka od njegovog rođenja, pa do smrti i na „onom svetu„. Čen belog luka na čelu porodilje štiti i majku i novorođenče od uroka. Tokom života, beli luk je pouzdana amajlija koja na putovanjima čuva od razbojnika, đavola i nervoznih vila. Ali i od krvopija kada se noću prolazi pored groblja.

Vlasi misle da beli luk donosi dobro ukućanima, pa nanizane vence kače o dovratak kuće. Sa leve strane on štiti od demona i donosi duhovni mir i sreću. Okačen sa desne strane vrata, venac belog luka štiti dom od neprijatelja iz okoline, sprečava svađe i obezbeđuje i materijalno blagostanje.

Venac obešen u štali štiti životinje, a u polju useve. To se preduzima kad postoje nagoveštaji nekih bolesti, epidemija ili prirodnih nepogoda. Ako se beli luk nosi u džepu, on može da spreči mučninu i nesvesticu. Uz još neke dodatke, njegovi eterični mirisi vraćaju one koji padnu u trans, leči alkoholičare i epileptičare.

I za migrene i za bolne menstruacije

Ako se nosi ispod kape, beli luk otklanja urok i migrenu koja sa njim ide. Po receptu koji je zabeležila etnolog Gordana Živković, beli luk izgnječen i uvijen u gazu služi i za masažu čela protiv glavobolje, zajedno sa svinjskom mašću. Pomešan sa pelinom, dezinfikuje i leči rane po koži. Pošto simptomi bolesti prođu, gazu sa masom ili čen koji je otklonio nelagodnosti treba baciti u vatru ili reku govoreći:

Sa (ime) rane na beli luk prešlo i u vatru došlo„.

Kod bolnih menstruacija, za koje se sumnja da delo zlih očiju, žene iz Timočke krajine su jele su mnogo belog luka i zapirale su se rastvorom od četiri kašike sirćeta na dva litra mlake vode. Urok diže i pritisak, a da bi se regulisao preporučuje se da se tri glavice luka potope uveče u čaši vode i da se to ujutru ispije na prazan stomak.

Beli luk je Vlasima pratilac i do „onog sveta„. Dobro je da se pred smrt beli luk okači oko umirućeg, jer štiti od eventualnih nemani koje čoveka mogu naterati da zaluta ili da se povampiri. Zna se da neke porodice u selima oko Bora i Zaječara, venčiće belog luka odnose na groblje prvih 40 dana, da bi jakim mirisom rasterao demone koji bi da uznemire mrtve.

I za kraj, o lepotici vlaškoj:

Inspiracija –  vreme.com opusteno.rs, Jasna Jojić Vlaška magija, naučni rad Zorice Divac, paundurlic.com, Paun Es Durlić „Basme iz Gornjeg Poreča“

Fotografije: Pexels, Pixabay, Facebook, Pinterest, allure.com, healthgoesup.com, bastabalkana.com, motherearthnews.com, fiverr.com, noizz.rs, tkmagazin.rs, blackbirdpressnews.blogspot.com, inspireactachieve.com, sattelevizija.com, espresso.rs, dragonage.wikia.com, krasna-zemljo.info, mondo.rs mookychick.co.uk mediagrouprs.wordpress.com, kurir.rs zavicaj.info, infokraljevo.com

Ostavite odgovor