Aleksandar Makedonski: Ratnik koji je postao legenda

Jedna od prvih istorjskih ličnosti od koju klinci uče u školama jeste Aleksandar Makedonski. Ove redove posvetiću upravo njemu. Iako bi mogla da se napiše doktorska disertacija, potrudiću se da navedem samo interesantne činjenice vezane za ovog neprevaziđenog junaka i vojskovođu.

Aleksandar Makedonski u istoriji sveta spada u one nedostižne osobe. Ono što je Tesla u nauci, tako je Aleksandar Veliki u osvajanju i ratovanju. I baš zato što je takav, on je zapravo jedna velika legenda. Međutim, njegov život je obavijen velovima tajne, jer ne postoji dovoljno materjalnih dokaza koji bi nešto potvrdili ili opovrgli. Za 13 godina, koliko je vladao, stvorio je jedno od najvećih carstava u istoriji. Država kojom je vladao se prostirala od Makedonije do Indije. Iako se njegovo carstvo raspalo odmah posle njegove smrti, posledice njegovih osvajanja ostavile su velikog traga. Persija, koja je do tada bila veliko carstvo, prestala je da postoji. Aramejski jezik, službeni jezik u Persiji je nestao. Od kada je Aleksandar krenuo na Persiju, a to je bilo 334. pre nove ere računa se početak novog istorijskog razdoblja koje se zove helenizam. Pa, ipak, čuh od jednog arheologa da on nije Grk, ali daleo je i od današnjih Makedonaca.

Aleksandar se ubraja i među najveće vojne genije. Bio je uzor mnogim vladarima i vojskovođama koji su došli posle njega, poput Gaja Julija Cezara. Sulejmanu Veličanstvenom upravo je on bio životni uzor.

Boginja Artemida mu pomogla da dođe na svet

Aleksandar Veliki ili Aleksandar Makedonski rođen je u noći između 20. i 21.ula 356. pre nove ere u Peli, glavnom gradu kraljevine Makedonije. Njegov otac bio je makedonski kralj Filip II Makedonski, a njegova majka Olimpijada bila je četvrta Filipova supruga i ćerka epirskog kralja Neoptolema I od Epira. Iako je Filip II Makedonski imao sedam ili osam žena, Olimpijada je jedno vreme bila njegova glavna supruga. Nekoliko legendi ispleteno je oko Aleksandrovoga rođenja ili detinjstva, a one je trebalo da pokažu da Aleksandar nije obično dete.

Prema Plutarhu, Olimpijada je uoči svadbe sanjala da je njenu utrobu pogodila munja, što je izazvalo veliku vatru, koji se na sve strane nadaleko raširila. Prema drugoj, opet Plutarhovoj priči, Filip je posle venčanja sebe video u snu da ženinu utrobu osigurava pečatom sa likom lava. Plutarh je ponudio niz interpretacija toga sna, da je Olimpijada začela pre braka ili po drugom tumačenju da je Aleksandrov otac sam Zevs. Neki savremenici su tvrdili da je Olimpijada izmislila i širila priču o Aleksandrovom božanskom poreklu. Aleksandar se rodio na dan, kada je Filip pripremao opsadu Potideje na poluostrvu Halkidiki. Istoga toga dana Filipu je stigla vest o velikoj Parmenionovoj pobedi nad Ilirima i Peonjanima i vest da je njegov konj pobedio na Olimpijskim igrama. Toga dana spaljen je Artemidin hram u Efesu, jedno od sedam svetskih čuda, pa je Hegesija iz Magnesije rekao da je hram izgoreo zato, jer je Artemida pomagala Olimpiji dok je Aleksandar dolazio na svet i nije vodila računa o svom hramu. Te legende i priče nastale u u doba kada je Aleksandar postao kralj, pa je moguće da ih je on izmislio. Hteo je da pokaže da je natčovek i da mu je od rođenja sudbinski određena velika uloga.

Ostaci Artemidinog hrama u Efesu

Poput ostalih makedonskih plemića Aleksandar je naučio da čita, svira liru, jaše, lovi i da se bori. Kada je imao deset godina jedan trgovac iz Tesalije ponudio je Filipu II konja Bukefala za 13 talanata (po današnjoj ceni 1,1 milion evra). Međutim, konj je bio toliko divalj, da niko nije mogao da ga uzjaše. Filip je odustao od kupovine konja, ali Aleksandar je tvrdio da on može da ga uzjaše, što je i dokazao. Filip je bio toliko iznenađen, pošto mu je sin obuzdao konja, koga iskusni jahači nisu mogli da obuzdaju. Bio je oduševljen Aleksandrovom hrabrošću i umećem, pa je rekao Aleksandru da traži kraljevstvo, koje će njega biti dostojno, pošto je Makedonija za njega premala. Konj Bukefal je bio verni Aleksandrov pratilac na svim njegovim pohodima sve do Indije. Kada je konj uginuo, Aleksandar je grad Bukefaliju nazvao po svom konju.

Aristotel

Kada je Aleksandru bilo 13 godina, Filip je za sina tražio učitelja. Odlučio se za Aristotela. Filip je ne samo bogato nagradio Aristotela, nego je ponovo podigao njegov rodni grad Stagiru, a stanovništvo otkupio iz ropstva i sa njima ponovo naselio grad. Školu su, zajedno sa Aleksandrom pohađali su kraljevski paževi, sinovi najvišeg makedonskog plemstva, a među njima su bili Ptolomej, Hefestion, Kasandar, Nearh, Harpal i Filota Parmenionov. Mnogi od njih postaće Aleksandrovi prijatelji i budući generali. Aristotel je učio Aleksandra i njegove pratioce filozofiji, etici, politici, logici, geometriji, zoologiji, retorici, moralu, religiji i umetnosti. Aristotel je Aleksandru usadio ljubav prema nauci, filozofiji i čitanju. Razvio je kod njega strast za Homerom, a posebno „Ilijadom“. Aleksandar se tokom svih svojih pohoda nije odvajao od „Ilijade“, koju je od Aristotela dobio na poklon.

Prvi ratni pohodi

Kada je imao 16 godina, Aleksandar je završio sa obrazovanjem. Filip II Makedonski je tada otišao u pohod protiv Bizanta i Perinta. U Makedoniji je ostavio Aleksandra kao regenta i naslednika. Za svaki slučaj, sa Aleksandrom je ostavio Antipatra i Parmeniona. Za vreme Filipovog odsustva pobunilo se tračko pleme Majđana, ali Aleksandar je brzom akcijom zauzeo njihovu teritoriju i isterao ih. To područje je kolonizovao grčkim stanovništvom i osnovao grad Aleksandropolj. Kad se Filip vratio, poslao je Aleksandra sa manjom vojskom da uguši jednu pobunu u južnoj Trakiji. Za vreme drugoga pohoda protiv Perinta, Aleksandar je spasio Filipu život.

Filip II Makedonski se pridružio Aleksandru Makedonskom 338. pre nove ere kada je krenuo na Grčku. Termopil su zauzeli posle uporne obrane tebanskog garnizona. Filip je predložio Atini i Tebi mirovni sporazum, ali Atina i Teba su to odbile. Filip je onda sa vojskom krenuo prema jugu, ali protivnička vojska ga je blokirala kod Heroneje. U bici kod Heroneje, Filip je komandovao desnim krilom, a Aleksandar Veliki je komandovao levim krilom. Zajedno sa Aleksandrom na levom krilu se nalazila grupa Filipovih pouzdanih gnerala. Aleksandar Veliki je tada pokazao veliko junaštvo i uspeo je da probije protivničku liniju uz pomoć svojih saboraca i onda je naterao protivničko desno krilo u beg, a posle toga Filip naterao u beg i protivničko levo krilo. U bici kod Heroneje 338. pre nove ere pobedila je makedonska vojska. Posle pobede kod Heroneje Filip i Aleksandar su otišli do Peloponeza, gde su ih gradovi dočekivali sa dobrodošlicom. Jedino je Sparta pred njima zatvorila kapije. Ipak, nisu napali Spartu, jer su imali druge planove. Filip je 337. pre nove ere osnovao Korintski savez. Korintski savez imenovao je Filipa vrhovnim zapovednikom grčkih snaga u ratu protiv Persije.

Filip II na kovanici

Kada se Filip II Makedonski 337. pre nove ere oženio Kleopatrom Euridikom došlo je do velike svađe. Pogoršali su se odnosi Filipa, Olimpijade i Aleksandra. Olimpijada je huškala Aleksandra protiv oca. Između Aleksandra i Filipa došlo je do svađe posle svadbe Filipa i mnogo mlađe Euridike. Ulje na vatru je dolio Euridikin ujak Atal, koji je pred pijanim svatovima rekao da se nada da će Euridika roditi prestolonaslednika. Aleksandar je bacio bokal na Atala, a Filip je onda u besu povukao mač na sina, ali pošto je bio pijan sapleo se i pao. Olimpijada i Aleksandar su tada otišli u dobrovoljno izgnanstvo. Olimpijada je otišla kod svoga brata Aleksandra Mološkog, koji je tada vladao Epirom. Aleksandar je prvo otišao sa njom, a onda je otišao u Iliriju. Posle pola godine izgnanstva, otac i sin su se pomirili.

Ubistvo Filipa II i dolazak Aleksandra na vlast

Filipov telohranitelj Pausanija ubio je 336. pre nove ere Filipa II Makedonskog dok je išao na svadbu Kleopatre od Makedonije i Aleksandra Mološkog. Makedonsko plemstvo i vojska proglasili su Aleksandra Makedonskog za novoga kralja. Odmah po stupanju na presto, Aleksandar je naredio da se ubije njegov rođak Aminta IV. Olimpijada je spalila Kleopatru Euridiku, što je naljutilo Aleksandra. Aleksandar Veliki je smatrao da mu je Euridikin ujak Atal opasnost, a pored toga pamtio je i njegovu uvredu. Aleksandar je naredio da ubiju Atala.

Makedonija posle smrti Filipa II

Na vest o Filipovoj smrti pobunile su se mnoge grčke države, uključujući Tebu, Atinu, Tesaliju i tračanska plemena severno od Makedonije. Na vest o pobuni Aleksandar je brzo reagovao. Savetovali su mu da sve reši diplomatskim sredstvima, ali se Aleksandar Makedonski odlučio za oružje. Okupio je 3.000 konjanika i zaputio se prema Tesaliji. Tesalci su zauzeli prelaz Tempe između planine Ose i Olimpa, ali je Aleksandar sa vojskom prošao kroz Osu i našao se Tesalcima iza leđa. Tesalci su se a predali, pa je Aleksandar imao na raspolaganju i tesalijsku konjicu i krenuo je prema Peloponezu. Zaustavio se kod Termopila, gde su ga priznali za vođu Amfiktionskog saveza. Odatle je krenuo prema jugu. Atina je molila za mir, pa je Aleksandar oprostio svima koji su učestvovali u pobuni. U Korintu su ga imenovali hegemonom grčkih snaga u predstojećem ratu protiv Persije. Dok je boravio u Korintu, stigle su vesti o pobuni Tračana na severu.

Pre pohoda na Persiju, Aleksandar je nije osigurao severne granice. Zbog toga je u proleće 335. pre nove ere krenuo u Trakiju protiv Ilira i Tribala, za koje je znao da pripremaju pobunu. Dok je prolazio kroz Trakiju neka plemena su se prepala, pa su se pokorila, a pridružilo mu se i tračko pleme Agrijana. Krenuo je iz Amfipolja, prešao je reku Nes i stigao je do planine Hem (Balkan). Tu je makedonska vojska pobedila Tračane. Aleksandar je u Iliji pobedio i prislio neprijatelje na povlačenje. Na taj način Aleksandar je osigurao severnu granicu Makedonije. Dok je Aleksandar Veliki ratovao severno od Makedonije, ponovo su se pobunila Atina i Teba. Aleksandar je odmah reagovao. Teba nije htela da odustane. Teba je bila sravnjena sa zemljom, a njena teritorija je podeljena. Pad Tebe prisilio je Atinjane da mole za mir. Aleksandar Makedonski je krenuo na Aziju.

Pohod na Persiju

Kada je sredio prilike u Grčkoj, Aleksandar Veliki je sazvao svoje generale i prijatelje na savetovanje o pohodu na Persiju i o tome kako voditi rat. Savetovali su ga da prvo obezbedi naslednika, pa da tek onda krene u pohod. Aleksandar je smatrao da je sramota da čeka naslednika i založio se da krenu odmah. Aleksandar je 334. pre nove ere prešao u Malu Aziju sa oko 48.000 pešaka, 6.100 konjanika i flotom od 120 brodova sa 38.000 članova posade. Aleksandrova vojska je regrutovana u Makedoniji, grčkim polisima, Trakiji, Peoniji i Iliriji, a pored njih bili su i najamnici. Kada je stupio na tlo Male Azije kod Ilija bacio je koplje u azijsku zemlju i izjavio da prihvata Aziju kao poklon od bogova. Aleksandar je pobedio udruženu vojsku maloazijskih persijskih namesnika u bici na Graniku 334. pre nove ere. Posle bitke cela provincija Frigija pala je pod vlast Aleksandra Velikog, koji je onda krenuo na Lidiju, gde je mu je odmah predat Sard sa tvrđavom i riznicom. Aleksandar Veliki je brzo posle bitke kod Granika oslobodio je grčke gradove Male Azije, uključujući i Milet. U drevnoj frigijskoj prestonici Gordiji Aleksandar je rešio do tada nerešiv Gordijev čvor. Aleksandar ga je presekao mačem.

Aleksandar je zimovao u Maloj Aziji, a onda je 333. pre nove ere prošao sa vojskom kroz Kilikijska vrata. Pobedio je veću persijsku vojsku pod zapovedništvom persijskoga cara Darija III u bici kod Isa. Aleksandar je sa elitnom jedinicom konjanika pratilaca napao persijski centar, gde se nalazio car Darije. Kada je Darije III pobegao sa bojišta to je izazvalo paniku u persijskim redovima i težak poraz. Darije je iza sebe ostavio svoju porodicu, majku i ženu, koje su Makedonci zarobili. Darije je Aleksandru nudio mirovni sporazum, po kome bi se odrekao izgubljenih teritorija i 10.000 talanata za svoju porodicu. Međutim, Aleksandar je odbijao sporazum, tvrdeći da njemu pripada sve i da je on kralj Azije. Aleksandar je nastavio sa osvajanjem Sirije i obale Levanta. Tokom 332. pre nove ere napao je dobro utvrđeni Tir. Persijanci su u to vreme gospodarili morem sa Kipra i iz Egipta, a Tir je bio od velikoga značaja, jer je bio poslednja luka u Fenikiji, koja nije bila pod Aleksandrovom kontrolom. Nije mogao da krene u pohod na Egipat, a da iza sebe ostavi Tir pod persijskom kontrolom. Opsada Tira trajala je više od godinu dana i Tir je zauzet avgusta 332. pre nove ere. Aleksandar je bio ljut zbog izgubljenog vremena, sredstava i ljudi tokom desetomesečne opsade, pa je posle zauzimanja grada 30.000 stanovnika Tira ili pobio ili prodao u roblje.

Posle  osvajanja Tira, brzo su padali svi gradovi na putu za Egipat, sem Gaze. Posle tri neuspešna napada Gaza je zauzeta, ali prilikom osvajanja Aleksandar je bio ozbiljno ranjen. Kao i u Tiru, pobijeno je muško stanovništvo, a deca i žene su prodati u roblje. Jerusalim se odmah predao, pa je bio pošteđen razaranja. Aleksandar Veliki je krajem 332. pre nove ere ušao u Egipat, gde je dočekan kao oslobodilac. U Egiptu je osnovao Aleksandriju, grad koji će postati najprosperitetniji grad kraljevine Ptolemejida. Krenuo je na dug put kroz pustinju do Amonovog hrama. Onda je pričao da su bogovi odobrili osvajanje Persije.

Aleksandar Makedonski je 331. pre nove ere napustio Egipat i krenuo prema Mesopotamiji. Prešao je Eufrat i Tigar gotovo bez otpora. Persijski car Darije III je sakupljao ogromnu vojsku iz svih krajeva svoga carstva. Planirao je da pobedi makedonsku vojsku pomoću višestruko brojnije persijske vojske. Osim toga, planirao je i da se konačna bitka sa makedonskom vojskom odvija u ravnici, gde bi mogao da iskoristi brojnu nadmoć. Darije je sačekao Aleksandra u ravnici kod Gaugamele. U bici kod Gaugamele 331. pre nove ere, Aleksandar Veliki je ponovo pobedio persijsku vojsku. Darije III je uspeo da pobegne u Mediju. Planirao je da okupi novu vojsku protiv Aleksandra u istočnim provincijama. Posle bitke, Aleksandar je krajem 331. pre nove ere zauzeo Vavilon.

Dok je Aleksandar napredovao od Vavilonije do Persepolja, dotle je Darije III ostao u Ekbatani u Mediji trudeći se da skupi novu vojsku iz istočnih provincija. Aleksandar je sprovodio liberalnu politiku i u Vaviloniji i u Persiji, pa je pridobijao Darijeve podanike. Aleksandar je zauzeo i Suzu. Da bi došao do jezgra Persije, Aleksandar je morao da pređe uzak planinski tesnac Persijska vrata. Persijanci su u januaru 330. pre nove ere uspešno sprečavali prodor makedonske vojske preko Persijskih vrata. Bio je to poslednji otpor persijskih snaga pred prestonicom Persepoljem. Posle pobede kod Persijskih vrata, Aleksandar je lako došao do Persepolja i zauzeo ga. U Persepolju je bila najveća persijska riznica, mnogo novca, koji je dugo bio van opticaja. Od tada je Aleksandar imao ogromne novčane rezerve da je postao finansijski nezavisan. Aleksandar je dozvolio vojsci da nekoliko dana pljačka grad. U Persepolju je ostao pet meseci. Tokom boravka, izbio je požar u Kserksovoj palati, a vatra se tako raširila da je ceo grad bio u plamenu. Plutarh navodi dve mogućnosti kako je spaljen Persepolj. Prema jednoj, Aleksandar je spalio Persepolj da se osveti zbog persijskog spaljivanja Akropolja u Atini 480. pre nove ere, a prema drugoj verziji Aleksandra je pijana vojska nagovorila da spali Persepolj.

Aleksandar je krenuo za Darijem III prvo prema Ekbatani u Mediji, a onda prema Parti. Pošto nije uspeo da skupi novu vojsku, Darije je morao da beži prema Baktriji. Imao je na raspolaganju 30.000 Persijanaca. Krenuo je kroz Kaspijska vrata. Aleksandar je krenuo za njim u poteru. Cilj mu je bio da uhvati Darija i sam time postane neprikosnoveni car Persije. Vojska koja je pratila Darija bila je demoralisana i imala je mnogo dezertera. Namesnik Bes je ubio Darija, misleći da će tako odobrovoljiti Aleksandra. Bes se proglasio novim persijskim carem i povukao se u Centralnu Aziju sa ciljem da tu započne gerilski rat protiv makedonske vojske. Aleksandar je sahranio Darija po persijskoj ceremoniji, a tvrdio je da je Darije njega imenovao kao naslednika persijskoga trona. Smatra se da je Darijevom smrću Persijsko carstvo prestalo da postoji. Aleksandar je Besa proglašavao uzurpatorom persijskog trona i krenuo je prema Baktriji u pohod protiv njega. Pohod protiv Besa pretvorio se u vojno dejstvovanje u centralnoj Aziji. Aleksandar je na tom pohodu osnovao niz novih gradova, uključujući i Kandahar u Avganistanu. Aleksandar je napredovao kroz Mediju, preko Partije, Arije (zapadni Avganistan), Drangijane, Arahozije (južni i centralni Afganistan), Baktrije (severni Afganistan) i Skitije.  Besa su izdali, pa je Bes pogubljen.

Aleksandar Veliki je ubrzo posle osvajanja Persije shvatio da je potrebno da smanji jaz imeđu Grka i Persijanaca. Svatao je probleme vladanja tako kulturno različitim narodima. Počeo je od 330. pre nove ere da nosi persijsku odeću. Oblačenje persijske odeće, modernim jezikom rečeno, je bilo marketinški trik da bi pridobio Persijance. Na dvoru je uveo persijske običaje. Ti običaji su ljutili Makedonce. Jedan od običaja koji su teško prihvatali bilo je klečanje ili klanjanje pred kraljem. Persijsko plemstvo i persijski dvorjani  su bili trn u oku običnim Grcima. Aleksandar je propagirao mešovite brakove Grka i Persijanki. Na masovnoj svadbi u Suzi 324. pre nove ere, Aleksandar Veliki i njegovi generali su se oženili persijskim princezama. Aleksandar se oženio Darijevom ćerkom Stateirom.

Neki znaju da od svoje istorije naprave priču #Thessaloniki #Greece #AlexanderTheGreat

Објава коју дели Nataša Ilić (@rokselana) дана

Za vreme Aleksandrovog odsustva, Grčka je većinom uživala u miru i prosperitetu. Aleksandar je u Grčku slao ogromnu količinu blaga koje je zaplenio. Veća količina novca povećala je trgovinu u celom Aleksandrovom carstvu. Međutim, pored makedonskih migracija po novoosvojenim teritorijama Aleksandrovi stalni zahtevi za novom vojskom smanjivali su makedonsku radnu snagu. Makedonija je posle Aleksandrovih osvajanja slabila.

Porodica, Indija

alex13

Aleksandar se oženio baktrijskom princezom Roksanom čime je hteo da zadobije simpatije domaćeg stanovništva i tako učvrsti svoju vlast. Posle svadbe, krenuo je prema Indiji. Procenjuje se da je Aleksandar Makedonski imao na raspolaganju 41.000 do 46.000 vojnika, iako postoje i veće procene. Glavnina makedonskih snaga krenula je u područje današnjega Pakistana kroz Kajberski prelaz. Manji deo krenuo je sa Aleksandrom 327. pre nove erea severnijim putem i uz put su zauzeli tvrđavu Aorn. Aornova stena predstavljala je mesto mitološkog značaja za Grke, jer prema legendi, Herakle na svom putu ka Indiji nije uspeo da je zauzme. Tokom proleća 326. pre nove ere Aleksandar je udružio svoje snage sa saveznikom, kraljem Taksilom, koji je bio u neprijateljstvu sa kraljem Porom. Trebao je da pokori kralja Pora u Pendžabu da bi nastavio napredovanje prema Indiji. Bilo je opasno da takvog protivnika ostavi u pozadini i da nastavi sa napredovanjem. U bici kod Hidaspa 326. pre nove ere Aleksandar je pobedio kralja Pora i zarobio ga. Aleksandar mu je dozvolio da i dalje vlada svojom kraljevinom, ali u Aleksandrovo ime. Aleksandar Veliki je na mestu bitke s jedne strane reke osnovao grad Nikeju (Nika – pobeda), a sa druge strane reke je osnovao grad Bukefaliju u čast svoga konja Bukefala, koji je uginuo posle bitke.
Tokom 326. pre nove ere Aleksandar je išao dalje na istok. Kada je došao do granica Magade, do reke Hifrazis (Beas) vojska se pobunila. Bili su iscrpljeni i hteli su da se vrate kući. Aleksandar Makedonski je bio ljut, ali na sastanku sa glavnim oficirima Aleksandara je pristao na povratak. Vraćali su seduž reke Ind, usput pokoravajući Malije i druga indijska plemena. Aleksandar je došao do Indijskog okeana, pa je deo puta prešao brodom, a delom je išao kroz pustinju u Gedrosiji, u kojoj je izgubio mnogo vojske. U Karmaniji (južni Iran) njegova vojska se ponovo sastala sa Kraterovom vojskom. U Suzu su stigli u martu 324. pre nove ere.

Smrt Hefestiona, Aleksandrova smrt

Aleksandar i Hefestion
 
Hefestion je bio Aleksandrov prijatelj od ranog detinjstva, a prema nekim tvrdnjama i ljubavnik, Bio mu je telohranitelj i komandant elitne jedinice konjanika pratilaca. Aleksandar ga je postavio odmah iza sebe. U Ekbatani je 324. pre nove ere Aleksandar organizovao muzička i gimnastička takmičenja. Pravio je i velike pijanke. U to vreme, Hefestion se razboleo i posle sedam dana je umro. Aleksandra je njegova smrt pogodila. Toliko je bio tužan da je izgubio razum, pa je naredio da se svim konjima i magarcima ošišaju grive. Troškovi Hefestionove sahrane procenjuju se na 10.000 do 12.000 talanata. To je u današnjoj vrednosti iznosilo oko 820 miliona evra. Aleksandar je naredio da se ugasi persijska sveta vatra, a ona se gasila samo kad umru kraljevi.

Aleksandar Veliki je umro 10. ili 11. juna 323. pre nove ere. Imao je 32 godine. Njegova smrt se različito opisuje. Prema Plutarhu Aleksandar je deset dana pre smrti priredio veliku gozbu, pa je otišao na pijanku. Posle celodnevne pijanke počela je da ga trese groznica, koja se pogoršavala sve dok više nije mogao da govori i na kraju je preminuo. Prema drugima, Aleksandar je ispio veliki bokal nemešanog vina Heraklu u čast, od čega je osetio žestok bol, ali Plutarh negira takve tvrdnje. Neki misle da je Aleksandar otrovan, ali je Plutarh pobio te tvrdnje.

Oni koji su navodili da je Aleksandar otrovan pominjali su Antipatra, koji se inače stalno svađao sa Olimpijadom. Po toj teoriji Antipatrov sin Jola je otrovao Aleksandra. Olimpijada je kasnije naredila da se iskopaju i Joline kosti, smatrajući da je on ubio Aleksandra.

Aleksandrovo telo je položeno u zlatni sarkofag, koji je stavljen u zlatni kovčeg. Prema Elijanu, prorok Artistander je prorekao da će zemlja gde bude sahranjeno Aleksandrovo telo biti prosperitetna i niko je neće moći osvojiti. Gotovo dve godine se u Vavilonu pripremalo Aleksandrovo telo za povratak kući. Aleksandar je trebalo da bude sahranjen u Egi (Vergini) u Makedoniji, na tradicionalnom mestu gde su se sahranjivali makedonski kraljevi. Međutim, Ptolemej Soter je sa vojskom 322. pre nove ere presreo u Siriji kolonu sa Aleksandrovim telom. Odvukao je Aleksandrovo telo u Egipat. U prvo vreme Aleksandrovo telo je bilo u Memfisu, a grob je bio spreman u Aleksandriji, gde je Aleksandar kasnije i sahranjen.

Aleksandrovo carstvo

Kada je umro Aleksandar Makedonski 323. pre nove ere, iza njega nije ostalo živih naslednika. Ipak, njegova žena Roksana bila je u šestom ili osmom mesecu trudnoće. Nije se znalo da li će se dete uopšte roditi živo, a i ako se rodi da li će biti muško. Roksana je već ranije rodila sina, koji je umro ubrzo posle rođenja. Iza Aleksandra je ostao jedan sin Herakle, ali smatrao se nelegitimnim, jer njegova majka Barsina nije bila Aleksandrova zakonita žena. Jedini, koji je mogao da polaže pravo na tron bio je Filip III Aridej preživeli sin Filipa II Makedonskog. Međutim, Filip III Aridej je bio retardiran i nesposoban da vlada. Aleksandar je pred smrt pred svedocima predao svoj prsten Perdiki. Na taj način formalno je nominovao Perdiku naslednikom. Perdika je izložio kraljevski tron, dijademu, odeću i oružje. Na to je stavio prsten, koji mu je Aleksandar dao prethodnog dana. Perdika je rekao da njima svima vraća prsten, kao simbol kraljevskog autoriteta. Perdika se prvi obratio skupu i rekao je da treba da izaberu jednoga ili više vođa dok čekaju da Aleksandrova žena Roksana rodi budućega kralja. Većina se složila sa Perdikinim predlogom, ali pešadija na čelu sa Meleagerom bila je nezadovoljna. Meleager je tražio da se za kralja imenuje Aleksandrov retardirani polubrat Filip III Aridej. Usledila je svađa, koja umalo nije dovela do građanskoga rata. Na kraju dve starne su se pomirile, pa su za zajedničke kraljeve određeni Filip III Aridej i Roksanino nerođeno dete. U Vavilonu je 323. pre nove ere sklopljen dogovor o podeli Aleksandrovog carstva.

Dijadosi su bili generali Aleksandra Makedonskog, koji su posle njegove smrti međusobnim ratovima podelili carstvo. Ti međusobni ratovi su početak helenističkog perioda, kada su mnogi narodi prihvatili grčku civilizaciju.

Aleksandar je bio i privatno izuzetna pojava. U bici je uvek bio u prvom redu zajedno sa pešadincima i predvodio ih je. Njegovi vojnici su u njemu videli Boga. Kada se vratio iz Indije zatražio je da ga proglase Bogom, a u njegovom prisustvu se klečalo na kolenima. Ovo nije naišlo na odobravanje Makedonaca i Helena koji su smatrali obožavanje kraljeva primitivnim ponašanjem istočnih varvarskih naroda.

Imao je buran privatni život. Ženio se dva puta i imao brojne ljubavnice. Postoje i informacije o homoseksualnim sklonostima. Prva žena, baktrijska princeza Roksana rodila je posle smrti Aleksandra Velikog  Aleksandra IV Makedonskog.  Sa ljubavnicom Barsinom imao je sina Herakla. Svi su ubijeni u obračunima posle Aleksandrove smrti.

Carstvo Aleksnadra Makedonskog je prestalo da postoji posle nejgove smrti. Prestala je da psotoji i Persija. Aleksandar je postao legenda. Do današnjeg dana, neprevaziđena legenda.

 

Fotografije: Luka Vuletić, Nataša Ilić, Wikipedia, Youtube, Tumblr, biography.com, history.com, historyofmacedonia.org

Ostavite odgovor