Zrenjaninska jesen: Kada Begej gradu ponudi život i lepotu, a grad ponudu ne odbije (VIDEO)

Svaki grad čine ljudi. Tako i lepi grad Zrenjanin čine drugari koje sam stekla i koji su me u ove jesenje dane ugostili i pokazali mi kako Zrenjanin sa okolinom odiše nesvakidašnjom turističkom ponudom. Iako sam Zrenjanin obišla pre neku godinu za vreme Dana piva, ovog puta sam ga doživela na drugačiji način. Uz tamburaše, prijatelje, gurmanluke i dobro vino.

Zrenjanin je grad koji se uzdiže na tri ostrva reke Begej i prvi put se kao Veliki Bečkerek pominje 1326. Tokom svoje burne istorije, njime su vladali prvo mađarska porodica Beče, zatim ga je ugarski kralj Žigmund predao srpskom despotu Stefanu Lazareviću 1403, dok ga se nisu u 16. veku dočepali Turci. Zapravo, prvo je Bečkerek 1528. dobio tvrđavu koju je Mehmed paša Sokolović sravnio sa zemljom tokom pohoda na Temišvar 1552.

Gradska kuća u Zrenjaninu

Tek posle Karlovačkog mira i rušenja bečkerečke tvrđave, počinje novi život ovog lepog grada. Prva osnovna škola počinje sa radom 1722. Zahvaljujući carici Mariji Tereziji, Bečkerek dobija i trgovište 1769, kao i bolnicu. Uporedo sa Kaštelom u Ečkoj se gradi i Gradska kuća 1820, a Bečkerek polako dobija poznate obrise. Do izgradnje Gradske kuće došlo je posle velikog požara 1807. koji je obuhvatio Zrenjanin. Zgrada je rađena po projektu arhitekte Josifa Fišera. Zgradu krase vitraži „Pravde“, „Mudrosti“ i „Moći“.

U zgradi je danas i Istorijski arhiv, dok u dvorištu gradske kuće postoji park sa fontanom u obliku rode i muralom sa izgledom nekadašnje bečkerečke tvrđave. Pozorišna dvorana, nekadašnji žitni magacin, otvorena je 1839. i to je najstarija pozorišna sala u Srbiji. Do 1935. grad se zove Bečkerek kad menja ime u Petrovgrad, po kralju Petru I Karađorđeviću. Gradski trg od 1926. krasi kraljeva bista. Od 1946. Zrenjanin nosi današnje ime, po naropdnom heroju Žarku Zrenjaninu Uči, čiji je spomenik stajao na Trgu do 2003, kad je ponovo vraćen spomenik kralju Petru.

Muzej u Zrenjaninu

Tu na Trgu sam obišla galeriju i izložbenu postavku, a onda se susrela sa dragom prijateljicom Radom ne bi li uživala u priči i druženju u blizini Begeja. Ostalo je obećanje da se ponovo vidimo.

Lukač Lazar sazidao dvorac

Kaštel Ečka

Kaštel u Ečkoj ušuškan je banatskoj ravnici nedaleko od nekadašnjeg Bečkereka, a današnjeg Zrenjanina i u ovim jesenjim danima pleni lepotom i atraktivnom ponudom za sve koji žele da se dan dva sklone od svakodnevnog stresa. Ipak, želim prvo da vas vratim u 1781. pa u 1820. kada se ravnicom zablistao dvorac. A pre svega toga, na ovom prostoru bila je priča. I dan danas ta priča vlada ovim krajem i vetar je prenosi niz ravničarsko područje.

Bilo je to pre mnogo vekova, decenija, godina. Putujuća pozorišna družina Jove Čizmića došla je do dvorca u Ečkoj. Tu su održali predstavu. Trima spahijinim ćerkama za oko je zapao zgodni lepi mladić. Njegovoj lepoti i šarmu nije odolela najmlađa spahijina ćerka. Lukavi spahija je sve spoznao, pa je glumcima platio mnogo više od dogovorenog i otpustio ih. Ipak, mladić nije otišao sa trupom. Danima se glumac sakrivao u senci hrastova ogromnog parka u Ečkoj. Spahija ništa nije primećivao, sve do jedne večeri, kada ga je probudio lavež pasa. Izašao je na terasu i ugledao u parku dve prilike. Pustio je pse i napujdao ih je na mladića. Mladić je počeo da beži, ali je stigao samo da utrči u kulu, koja se nalazila preko puta glavne zgrade zamka. Tu su ga psi sustigli i rastrgli. Devojka se nikada nije udala, ostala je da živi u zamku u Ečkoj sve do svoje smrti.

I dan danas se prema pričama u kuli mogu čuti devojački krici i lavež pasa. Kažu da je hladovina parka dvorca u Ečkoj lekovita. Prema priči, park posećuju devojke koje ostave momci u nadi da će tamo ponovo videti svoje ljubavi. Ovu priču je zapisala pred smrt upravo najmlađa spahijina ćerka. Legenda kaže da se spahijina ćerka često iz šetnji vraćala bleda, tresući se. Kad bi se posle nekog vremena smirila, palila je sveću pored fontane gde su nekada glumci nastupali.

Ono što se zna je da je Ečku na licitaciji kupio Lukač Lazar 1781. godine. Ubrzo je stvoreno naselje i sagrađena je crkva. Dvorac je u engleskom stilu izgradio Lukin sin Agošton Lazar 1820,  a za svečano otvaranje je zablistalo celo selo. Glavni kuvar je za tu priliku doveden iz Beča. Povodom otvaranja dvorca pozvano je 300 uglednih zvanica iz Beča i Budimpešte. Otvaranju je prisustvovao i čuveni grof Esterhazi, najbogatiji i najugledniji vlastelin tog doba u Ugarskoj. Dvorac je osveštan, a priređen je lov za gospodu, a za dame šetnja gondolama po Velikom jezeru i Begeju. Vrhunac svečanosti je bio ečanski bal.

Trećeg dana goste je svojim virtuoznim sviranjem oduševio devetogodišnji Franc List, tada „čudo od deteta„. Imanje i dvorac je 1872. godine otkupio grof Feliks Ornonkur za čije vreme je Kaštel dosegao svoj zenit.  Grof je 1886, dok je još bio oficir i lični ađutant prestolonaslednika Franca Ferdinanda, upoznao na balu u bečkom dvoru Marijanu Lazar, praunuku Lukača Lazara. Zaplesao je sa mladom damom, što ga je ubrzo dovelo do venčanja i gazdinstva nad dvorcem i imanjem u Ečkoj. Marijana mu je izrodila troje dece i testamentom ga označila za naslednika imanja i dvorca, što je bilo vrlo sumnjivo. Marijana je umrla rađajući poslednje dete.

Ornonkur se obavio lovom o čemu svedoče brojni trofeji u lovačkoj sobi Kaštela. Na obali Begeja, uredio je veliku šumu za lov. Ponekad je tu boravila njegova sestra grofica Hardeg, koja je vodila brigu o imanju i obožavala da lovi. Ceo kompleks šume za lov bio je ograđen bodljikavom žicom, a pravo ulaska imali su samo članovi najuže porodice ili specijalni gosti. U okviru lovišta nalazila se kuća čuvara, čija su deca pomagala grofici u lovu. Lov na ptice obavljan je na sledeći način: u šumi, na odsečenom stablu deca su vezivala sovu za noge. Sova je krikom privlačila divlje ptice, koje bi se našle oko stabla i tako postajale groficin plen.

Spomenik svetom Hubertu

Na imanju je podignut spomenik zaštitniku lova svetom Hubertu. Svojevremeno je u parku oko Kaštela grof Ornonkur svojoj najmlađoj ćerki priredio rođendansku zabavu da su stolovi sa hranom bili raspoređeni duž celog parka.

Lovački dom gde je odsedao drug Tito

U samom kompleksu je galerija, tačnije lovačka kućica u kojoj je odsedao i Josip Broz. Priča kaže da je dan pred atentat u Sarajevu u Kaštelu boravio i prestolonaslednik Franc Ferdinand i da je zapravo iz Ečke otišao pravo u smrt. U dvorcu je boravio i kralj Aleksandar I Karađorđević. Drugi svetski rat je naslednike oterao daleko od Ečke, Vojvodine i Evrope, čak u Sjedinjene Američke Države.

Večera u Kaštelu

Danas je ovo moderna hotel, sa prelepim sobama, udobnim smeštajem, sa odličnom kuhinjom i bogatom vinskom kartom, iako se u hotelu najradije služe vina upravo sa padina Fruške gore.

Katolička crkva svetog Jovana Krstitelja u Ečkoj

U blizini dvorca je katolička crkva posvećena svetom Jovanu Krstitelju sagrađena 1793. Sagradio je stariji sin Lazara Lukača, Janoš. Samo selo Ečka, kaže priča, nosi ime ili po ženi ili po ćerki Atile Biča božjeg koja je navodno preminula od groznice na ovom mestu, u vreme kad je Atila hrlio ka Rimskom carstvu.

Najstarija pravoslavna crkva u Vojvodini iz 1711.

Najstarija crkva – brvnara u Vojvodini i Banatu nalazi se na prostoru Ečke i posvećenja je prenosu moštiju svetog Nikole. Dočekuje nas sveštenik Goran Baloban koji je ispričao priču o ovom jedinstvenom spomeniku kulture.

  • Prema nekim podacima podignuta je 1711. godine, a o crkvi i sveštenstvu postoje pisani podaci iz 1744. godine, kada je oslikan ikonostas. Zidana je kao brvnara, sa zidovima oblepljenim blatom. Ikonostas koji je sad u crkvi je rad Teodora Popovića iz 1786. godine. U crkvi se nalaze i ikone sa starog ikonostasa iz 1744. godine – rekao nam je svešenik Baloban.

Blizu Ečke i Zrenjanina je lepo selo Mužlja, gde pretežno živi mađarsko stanovništvo. Danas je ovo mesto poznato po proizvodnji meda i, od skora, vina. Selo nosi ime po muzarama, jer su oduvek tu živeli pastiri. Uz malu lekciju o medu, probah i vino i prozborih koju sa domaćinima. Na prostoru ovog sela pronađene su humke koje govore o životu od pre 6.000 godina.

Banja „Rusanda“ za lečenje, odmor i velnes

U neporednoj blizini Zrenjanina, u naselju Melenci, pored jezera Rusanda koje je poznato po lekovitom blatu, od 1867. smeštena je istoimena banja. Blato koje se tu nalazi je jedno od najlekovitijih u našoj zemlji. Jezero je napušteni meandar Tise. S obzirom na tradiciju dugu 150 godina, u jednom periodu je ovo blato je izvoženo u evropske prestonice.

Lekari iz banje Rusanda i novinari

Mineralno blato i peloidna terapija nisu jedini lekoviti faktori banje Rusanda. Banja ima i jedan termomineralni izvor sa temeraturom od 32 stepena, koji se takođe iskorišćava za razne oblike hidroterapije.

Postoji legenda koja kaže da je nekad davno žena po imenu Roksanda nedaleko od današnje banje izgubila guske koje su došle na obližnje jezero. Idući za njima ušla je u jezero i gacala je po blatu. Pošto je bolovala od reume, shvatila je da joj gacanje pomaže. Hodajući po blatu, Roksanda je uspela da se izleči.

Iza mene je lekovito blato

Peloid iz jezera i vodu sa termomineralnog izvora ispitivali su nekoliko godina eminetni stručnjaci iz Beča, pa kad su potvrdili lekovitost, banja počela sa radom. Bečki stručnjaci su bili oduševljeni kvalitetom vode i blata i upoređivali su banju Rusandu sa tada čuvenim banjama Marienbad i Francesbad. Banja se nalazi na lepom mestu, okružena prirodom. Posvuda su vinogradi i gusta šuma. Kroz nju uređene su brojne pešačke staze, pa je banja dobra i za plućne bolesnike. Inače, ime naselja Melenci potiče od turske reči „melisa“ što znači „melem„, „lek„. To samo govori da su i za vreme Turaka ovi lekoviti faktori bili prepoznati i da je na mestu sadašnje banje i pre postojalo razvijeno prirodno lečilište.

U specijalnoj bolnici „Rusanda“ na lečenje i rehabilitaciju dolaze bolesnici sa oboljenjem ili povredom nervnog sistema, koštano-zglobno-mišićnog sistema, reumatskim, kardiovaskularnim i dermatološkim oboljenjima. Zdravim osobama, banja „Rusanda“ pruža velnes usluge, kao što su relaksacija, različite vežbe, uživanje u peloidu, razne masaže poput masaže kamenjem od himalajske soli, masaže školjkama iz Tihog okeana, orijentalnu, relaksacionu, masažu vulkanskim kamenjem, anticelulit i podvodnu masažu, kao i bisernu kupku. Tu su i tretmani savremenim aparatima poput zatezanja kože lica, uklanjanje masnih naslaga i celulita, boravak u sauni, tepidarijumu, termo kabini ili zatvorenom bazenu.

U bolnici  radi stučni lekarski tim u kojem ima više lekara raznih specijalnosti i to 19 lekara specijalista, više od 60 fizioterapeuta, nutricionista, dva logopeda i klinički psiholog. Pacijentima su na raspolaganju 400 ležajeva. U banji „Rusanda“ se uspešno leče kožne bolesti  posttraumatska stanja, razni oblici reumatizma, problemi sa kičmenim stubom, neurološki problemi, ginekološki problemi, oboljenja centralnog i perifernog nervnog sistema, problemi sa mišićnim sistemom, bolesti krvnih sudova, deformacije koje se pojavljuju u dečjem uzrastu.

Jedinstveni prirodni rezervat

Carska bara

U Carskoj bari dočekuje nas domaćin Milivoj Putić koji upravlja brodom kojim nas upućuje u lepote ovog rezervata. Roker u duši nas vodi kroz sve tajne specijalnog rezervata prirode. Carska bara se nalazi u međurečju Tise i Begeja. Ime je ponela po prestolonasledniku Francu Ferdinandu koji je često ovuda znao da lovi, iako neki povezuju ime i sa Atilom Hunskim. U jesen ovaj nesvakidašnji prirodni rezervat odiše prelepim bojama.

Biljni svet Carske bare privlači brojne ljubitelje prirode. Od vodenih biljaka tu su vodeni griz, vodena paprat, beli lokvanj… U okolini Carske bare rastu vranjemil, hajdučka trava, slez, pelen, livadska žalfija, dok su u močvari svoje stanište našli tršćaka, vodoljub, barska perunika, ježenica, pačja trava, iđirot… U šumi u okolini jezera svoje prebivalište su našle čaplje i kormorani, ali i divlja svinja, srna, lisica, zec, bizamski pacov, slepi miš, tvor, jež, tekunica, krtica, lasica, hrčak, barska kornjača, sivi gušter, belouška, zelena žaba i šareni daždevnjak.

Novinari sa Milivojem Putićem Putom

Neke od retkih ptica koje se na ovom mestu mogu videti su orao belorepan, eja močvarica, livadska eja, kobac, mišar, čaplja kašikara… U vodama Carske bare živi čak 24 vrste riba.

Jedno selo, 11 nacija

U selu Belo blato živi 1.500 stanovnika i ukupno 11 nacija. Svi pričaju na svom jeziku i svi se razumeju. Belo blato su prvi put naselili Nemci 1866. godine. Selo je tad nazvano Elizenhajm. Posle poplave koja je zadesila selo 1876. godine, Nemci su otišli u Rumuniju. Već 1883. u selo dolaze Slovaci, a onda i Mađari, Nemci i Bugari. Prva škola je zablistala u selu 1886. Od 1895. selo ima katoličku, a od 1902. i evangelističku crkvu. Ovo selo je dokaz da svi mogu da žive lepo i u slozi. O ovom selu sam pisala ovde.

Posle tradicionalne klope na salašu „Lujza“ uz rakiju od duda, gulaš, štrudle i specijalitet detinjstva – mast i aleva paprika na hlebu, imali smo priliku da posetimo i baka Mariju Hanjik koja čuva slovačku narodnu nošnju još od svoje prabake i svoj dom je preuredila u omanji etno butik.

  • Jaooo, da ste mi rekli, obukla bih se specijalno za ovu priliku! – dočekuje nas baka Marija.

Iako će uskoro da zakorači u osmu decneniju, želi da se seća samo lepih vremena, a za najbolje vreme tvrdi da je bilo ono pod Titom. S druge strane, baka Marija od zlih ljudi čuva srebrnjak sa likom kralja Petra I.  Njeno malo carstvo podseća na davno prošlo vreme.

Brzom brzinom sam se vratila u sadašnjost. Za mnom ostaje Zrenjanin. Kao uspomenu, poneh magnetić, podmetače za čaše i ajvar od moje Rade. Do seledećeg puta i novog izleta u Zrenjanin.

A sad, jedna slika sa gradonačelnikom Zrenjanina, za kraj. I video:

 

Fotografije: Nataša Ilić & Ivan Strahinić, dvorci.info

 

 

 

 

 

 

 

7 thoughts on “Zrenjaninska jesen: Kada Begej gradu ponudi život i lepotu, a grad ponudu ne odbije (VIDEO)

  1. Divan članak, pročitala sam u jednom dahu i imam veliku želju da se vratim u Zrenjanin i njegovu divnu okolinu. Provela sam tamo nezaboravne dane u detinjstvu a ti si mi ga svojom pričom još više omilila. Volim šta sve naučim od tebe 🙂 Bravo Nataša!

Ostavite odgovor