Veliki, zaboravljeni Milanković: Čovek koji je ceo život posvetio nauci

Čudno je kako se Srbija sramno odnosi prema svojim najvećim umovima. Nepravedno gurnut u stranu i zapostavljen na stranicama istorije je i Milutin Milanković. O naučniku se poslednjih godina više govori i sve se više pominje njegov kalendar. Ja ću priču o njemu početi sa njegovim ljubavnim životom o kome se malo zna.

Zaljubljivi i laskavi naučnik

Milanković je studirao u Beču građevinu. Beč je u to vreme nudio mnogo više od studiranja, pa je mladi student znao kako da iskoristi te pogodnosti. O svojim ljubavnim vezama pisao je diskretno i nenametljivo. Postojala je tu jedna Alisa, poreklom iz Italije. Njihova veza nije potrajala, a Milanković je do kraja te veze ostao praznih džepova. Alisa nije bila jedna od onih skromnijih devojaka. Ipak, kraj takve veze mu je dobro došao, jer je mogao da se posveti nauci.

Čujem da se namravaš oženiti jednom Bečlijkom. Preklinjem te da to ne činiš! Otuđiće te od porodice rodbine i roda„, pisala je Milankoviću njegova majka.

Pre nego što je Milanković postao uspešan klimatolog i poznavalac astronomskih pojava bio je građevinski inženjer. Bio je direktor jednog građevinskog preduzeća iz Beča i projektovao je tunele i kanalizaciju u Beogradu. Davne 1907. obreo se u Beogradu. Bio je pravi kicoš. A onda je, zbog posla, morao da iznajmi stan. U prvoj kući ispod hotel „Moskva“ u Balkanskoj ulici. Stanodavci su mu bili Fedinand Bojmel i njegova supruga. Često se Milanković viđao u društvu beogradskih dama kojima je delio komplimente. A žene k’o žene, padale su na te njegove slatke reči i mislie da će ih oženti. To se, naravno, nije dešavalo. Videvši da je vrag odneo šalu, Bojmelova supruga je odlučila da uzme konce u svoje ruke, prozbori koju sa Milankovićem i skrene mu pažnju da devojke u Beogradu nisu kao Bečlijke. A onda je i isprovodadžisala Hristinu Topuzović Tinku. Hristina je bila pet godina mlađa od Milankovića, bez oca i majke i tražila je zaštitu. Dobrostojeća, ali sa bogtstvom koje se polako krunilo, na pragu da postane usedelica. Sve oko njih se dešavalo brzo. Nije se čekalo dugo. Čim se buduća nevesta svidela majci, venčali su se pred početak Prvog svetskog rata.

Mladi bračni par je krenuo brodom bračno putovanje. Prvo u Dalj, pa u Beč. Međutim, Milankovića su uhapsili u rodnom mestu i odveli ga u logor. To se sve desilo jer se zatekao u Austrougarskoj, a počeo je Prvi svetki rat. Milanković je od 1910. bio državljanin Kraljevine Srbije.

Uz pomoć njegove žene Tinke, koja je na sve moguće načine pokušavala da ga izvuče iz zatvora, Milanković je oslobođen 1914. godine. Uspeo je da se preseli u Budimpeštu, a u tome su mu najviše pomogli ujak Vasa i njegov nekadašnji profesor matematike sa Visoke škole u Beču, Emanuel Čuber. U Budimpešti mu je omogućeno da se bavi naukom i koristio je biblioteku Mađarske akademije nauka. U Pešti se mladom paru rodio sin Vasilije. Posle pet godina, bračni par Milanković se vratio su se u Srbiju, brodom „Gizela„, istim onim kojim su i krenuli na medeni mesec.

Milanković je tvorac najpreciznijeg kalendara, prema kojem je kalendarska godina dve sekunde duža od sadašnje godine. Na Vaseljenskom saboru u Carigradu 1923. njegov kalendar je prihvaćen, ali ne i primenjen.

Rođen u ravnici, poreklom sa Kosova

Milutin Milanković je rođen je pred kraj maja 1879. godine u Dalju, gde se njegova porodica pred kraj 17. veka preselila sa Kosova i tu ostala. Rođen je u izobilju. Otac mu je umro kad je Milutinu bilo osam godina, što je uticalo na dečaka. Tada je brigu o njemu, pored majke Jelisavete, preuzeo ujak Vasa Muačević. Ujak ga je podržavao u svemu, posebno u nauci.

Milutin je školu pohađao kod kuće. Bio je toliko bistar da je i sam učio. Krhkog zdravlja, posvetio se knjizi, pre nego sportu. Uspešno je završio osnovnu školu, zajedno sa svojom braćom i sestrama. Na očevom imanju u Dalju Milanković je živeo do svoje desete godine. Voleo je prirodu i Dunav, pa je često sedeo na obali i gledao Bačku. Najviše je voleo da posmatra zvezdano nebo. Tada je pokazao svoju sklonost.

Milankovićeva rodna kuća u Dalju

Posle osnovne škole krenuo je u gimanziju. U to vreme postajale su dve vrste gimnazija – klasična i realna gimnazija. Svaka od njih je pripremala učenike za određene vrste studija. Tako je Milutin 1889. godine u Osjeku započeo svoje srednjoškolsko obrazovanje u realnoj gimnaziji. Ta gimnazija je  pripremala učenike za studije tehnike i poljoprivrede. Želja Milutinovog oca Milana je bila da mu sin završi Poljoprivredni fakultet i da se vrati u Dalj da održava porodično imanje. Na veliku žalost porodice, Milanković to nije učinio. Tako je Srbija dobila jednog od najvećih i najcenjenijih svetskih naučnika svih vremena.

Tad je uvideo propuste u svom obrazovanju. Ostala deca su bolje čitala od njega, rukopisi su im bili lepši, računanje išlo bolje… Ono što je bilo dobro za Milankovića je što je imao izvanredno pamćenje, tako da je gradivo savlađivao na času, a imao je od početka sposobnost da lekcije ponavlja svojim rečima, što su njegovi profesori posebno cenili. Tako je došao do pozicije najboljeg učenika. Pored toga, uvek je rado pomagao drugovima oko gradiva i izvežbao je šaputanje, što mu je dodatno podiglo ugled među drugovima.

Muke oko studiranja

Pošto ga poljoprivreda nije zanimala, dugo je razmišljao šta da studira. Odlučujuću ulogu u odabiru studija odigrao je njegov profesor u realnoj gimnaziji, koji je odmah zapazio Milankovićev talenat za matematiku. Ipak, u to vreme, kao ni sad, studiranje matematike nije bilo isplatljivo koliko studije tehnike. Zato se odlučio za elektrotehniku čiji smer nije postojao na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Upisao je građivenu.

Poseban uticaj na Milankovića imao je profesor matematike Emanuel Čuber. U vreme njegovih studija u Beču, austrijskim visokim školama je dato pravo da dodeljuju doktorske titule. Tako se Milanković odlučio da žrtvuje jedan deo očevine i provede još koju godinu u Beču, zarad titule. Doktorirao je decembra 1904. godine na Velikoj tehničkoj školi u Beču. Tako je Milutin Milanković postao prvi Srbin sa doktoratom iz tehničkih nauka.

Posle doktorata došao je u Beograd na odmor, a ubrzo je dobio i posao u poznatoj bečkoj građevinskoj firmi. Na tom poslu je pokazao stučnost, znanje i poznavanje matematke i mehanike. Napravio je šest odobrenih patenata od velikog značaja i dobio je priznanje kao pronalazač. Vrlo brzo je stekao ugled u Beču i u celoj Austrougarskoj monarhiji.

Milanković je želeo da radi i stvara u Srbiji. Najzad, 1909. godine je dobio pismo iz Beograda da je izabran za vanrednog profesora. Došao je u glavni grad Srbije.

Propfesorska i akademska karijera

Milanković je započeo svoju profesorsku karijeru oktobra 1909. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Trebalo je da predaje tri predmeta i to primenjenu matematiku, nebesku mehaniku i teorijsku fiziku. Na studijama nije imao nebesku mehaniku i teorijsku fiziku i za predavanje je morao sam da se sprema. To je radio veoma uspešno. Ovi predmeti su uticali da Milanković započne da stvara svoju teoriju o osunčavanju Zemlje i drugih planeta.

Vreme provedeno u Budimpešti Milanković je iskoristio za rad na teoriji klimatskih promena. Imao je na raspolaganju bogatu literaturu Centralnog meteorološkog instituta u Budimpešti. Počeo da objavljuje naučne radove. Uskoro je sve zaokružio u jednu matematičku celinu.

Sa porodicom se Milanklović vratio u Beograd u martu 1919. godine. Iste godine je unapređen i postavljen je za redovnog profesora na Beogradskom univerzitetu. Plata mu je bila velika, ali se to zbog inflacije posle rata nije primećivalo. Milanković je kao građevinski inžinjer postavljen da obnavlja zemlju. Već 1924. godine postao je redovni član Srpske akademije nauka. Bio je tri puta potpredsednik Srpske akademije nauka i direktor opservatorije u Beogradu. Bio je i član Jugoslovenske akademije nauka i mnogih značajnih naučnih ustanova u svetskim metropolama.

Zanimljivo je da je svih 19 mostova na delu pruge Niš – Knjaževac građeno od armiranog betona, po istom modelu. Milanković je tako državi uštedeo dosta novca, a tražio je da mu se plati samo 600 dinara za put do Beča. Međutim, počeo je Balkanski rat i za taj novac je kupio opremu. Sredinom dvadesetih godina prošlog veka projektovao je velike hangare na svim vojnim aerodromima na području Kraljevine. U Novom Beogradu i danas postoji Milankovićev hangar. Nalazi se na adresi Omaldinskih brigada 86. Tu je sad sportski teren. Okružuju ga moderne, staklene zgrade „Airport City„-ja. Hangar je dobro očuvan i posle nemačkog i savezničkog bombardovanja.

Proučavanje planeta

Milanković se bavio sa četri egzaktne oblasti da bi došao do svoje teorije. To su sferna astronomija, racionalna mehanika, nebeska mehanika i teorijska fizika. Najbliža tačka na putanji planete od Sunca naziva se perihel, a najudaljenija tačka je afel. U zavisnosti od položaja tačke prolećne ravnodnevnice u odnosu na ove dve krajnje tačke zavisi i dužina godišnjih doba. Zanimljivo je da je kod nas zima kada je Zemlja najbliža Suncu, a to znači da temperatura na zemlji uglavnom zavisi od ugla sunčevih zraka.

Pored zakona nebeske mehanike, Milanković je morao da koristi i zakone zračenja, odnosno prostiranja i apsorbovanja prispele energije. Posao su mu olakšali američki astrofizičari koji su 1913. godine izračunali vrednost solarne konstante. U svojim veoma zahtevnim proračunima, Milanković je uzeo sve astronomske uticaje.

U svojim proračunima je uveo pojmove kao što su kalorična polugodina (letnja od  23. marta do 23. septembra i  zimska od 23. septembra do 21. marta), pojam kaloričnog ekvatora i pojam solarne klime, kako bi malo olakšao složene račune.

Da bi matematički povezao i usaglasio mnoge faktore i parametre, Milanković je razvio specifičnu matematičku teoriju. Širina i sveobuhvatnost njegove teorije dala joj je racionalnost i dugovečnost, bez obzira na kasnije novootkrivene činjenice i parametre.

Nauka o ledenim dobima

Milanković se posebno bavio proučavanjem klime i redosleda nastanka i dužine trajanja ledenih doba. Pošto su se upznali sa Milankovićevim radom, naučnici Vladimir Kepen i njegov zet Alfred Vegner su stupili u kontakt sa njim, pa su se i sprijateljili sa Milankovićem. Imali su odličnu saradnju. Zajedno su radili na proučavanju promene klimatskog režima u geološkoj prošlosti Zemlje.

Pozvali su Milankovića da im se pridruži u pisanju velikog i stručnog dela „Klimati Zemljine prošlosti„. Milanković je trebao da svojom matematičko-fizičkom metodom ispita promene osunčavanja Zemlje tokom više stotina hiljada godina.

Kada je delo „Klimati geološke prošlosti“ izašlo iz štampe 1924. godine, izazvalo je veliku pažnju javnosti. Keper je uporedio Milankovićeve matematičke rezultate i rezultate nađene na terenu i video da se oni poklapaju. To je bio dokaz ispravnosti njegovog rada. Milankovićevi proračuni su pokazivali da je u poslednjih 650.000 godina bilo 11 ledenih doba i isto toliko međuperioda.

Svoj rad Milanković je zaokružio svojim životnim delom „Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenih doba„. „Kanon“ znači nešto što je nepromenljivo.

Postoji zanimljivost vezana za tu knjigu. Knjiga je, pukom srećom, sačuvana. Predata je u štampu 29. marta 1941. Srpskoj akademiji nauka. Bombardovanje je počelo baš kad je počelo štampanje knjige. Milankovićevo delo je nađeno ispod ruševina štamparije. Knjiga je imala neka oštećenja, ali je sadržaj u celosti sačuvan.

Zašto se ne vide ostaci ledenih doba?

Pitanje koje je tad mučilo načnike je – zašto u Evropi ne postoje tragovi ledenih doba? Tim pitanjem se posebno bavio Vegner. On je smatrao da su se u dalekoj geološkoj prošlosti svi kontinenti nalazili u jednoj celini, a da je tek kasnije došlo do podele onakve kakvu mi znamo. Ova teorija je zahtevala i odgovarajuću astronomsku teoriju sa matematičko-fizičkom podlogom. Onda se Vegner obratio Milankoviću, koji je tad bio poznati naučnik. Pošto su bili kolege i dobri prijatelji, Milanković je rado prihvatio saradnju i 1925. godine započeo rad na tom pitanju.

Milanković je posle mnogo truda dobio rešenje u obliku diferencijalne jednačine. Na žalost, Vegner nije doživeo da vidi rešenje problema za čije rešavanje je on bio inicijator. Vegener se smrzao na Grenlandu tokom svoje treće ekspedicije.

Ipak, Milankovića je tešilo to što je njegov tast Kepen prihvatio rešenje i predstavio ga naučnoj javnosti. Takođe, pokazao da se rešenje poklapalo sa ranijim nalazima do kojih se došlo proučavanjem geološke prošlosti Zemlje.

Tri godine pred smrt, Milanković je objavio rad „Vavilonski toranj moderne tehnike“ koji odgovara na pitanje do kojih visina bi mogli da se popnemo. Zamislio je građevinu sazidanu od betona, poluprečnika osnove 112,84 kilometara i visine 21,646 kilometara, a što predstavlja teorijsku granicu visine koja se zbog građevinske statike ne može prekoračiti. Toranj bi imao široku platformu na vrhu za meteorološku i astronomsku opservatoriju.

Milanković je umro 12. decembra 1958. godine u Beogradu, gde je i sahranjen. Ostavio je poruku da njegovi posmratni ostaci budu prebačeni u Dalj. To je učinjeno 1966. godine.

Svoju zaostavštinu na naučnom i stvaralačkom radu je ostavio Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. U ovoj ustanovi se čuva i radna soba Milutina Milankovića.

Zanimljivosti o Milutinu Milankoviću

  • Napravio je najtačniji kalendar do sada. Dužina tropske godine iznosi 365 dana, pet časova, 48 minuta i 46 sekundi, dok je Milanković postigao tačnost od 365 dana, pet časova, 48 minuta i 48 sekundi. Samo dve sekunde duže traje godina po najtačnijem kalendaru.
  • Milanković nikada nije prihvatio Ajnštajnovu teoriju relativnosti. To je bio slučaj i sa mnogim naučnicima tog vremena.
  • Dobio je krater sa svojim imenom na Mesecu veličine 34 kilometara, zatim krater na Marsu prečnika 118 kilometara i asteroid pod nazivom „1605 Milanković„.
  • NASA ga je uvrstila u deset najvećih naučnika koji su se bavili proučavanjem Zemlje.
  • Milanković je svetsku slavu stekao u sobici u Kapetan Mišinom zdanju, na Beogradskom univerzitetu, koristeći samo papir, olovku, šiber i logaritamske tablice.
  • Milanković je glavni „krivac“ za teoriju da na Marsu ne može da postoji civilizovan život. Svojim proračunima je pokazao da su tamo temperature previše niske da bi život u takvom obliku postojao.
  • Evropsko geofizičko društvo je 1993. godine ustanovilo medalju „Milutin Milanković„.
  • Bio je jedan od najboljih poznavalaca istorije, astronomije i nauke uopšte, što je dokazao u svojim delima.
  • Milanković je najviše citiran od svih srpskih naučnika.

 

Inspiracija – svemir.blog, blic.rs, Wikipedia, „Vodič kroz ljubavnu istoriju Beograda“ – Nenad Novak Stefanović

Fotografije: Pixabay, Wikipedia, blic.rs, ekapija.com

 

 

 

3 thoughts on “Veliki, zaboravljeni Milanković: Čovek koji je ceo život posvetio nauci

  1. Текст је интересантан, питак и занимљив. Вредан читања и прослеђивања линка на даље читање, уз само две пропратне речи „Топло препоручујем“. Међутим, поткрале су се две грешке, можда боље рећи – непрецизности. Наиме, један од поднаслова гласи „Vojvođanin poreklom sa Kosova“, а у даљем тексту пише „Milutin Milanković je rođen je pred kraj maja 1879. godine u Dalju, u današnjoj Vojvodini,“ Велики Миланковић није војвођанин већ „барањац“. Даљ је у Барањи (данашња Република Хрватска.

Ostavite odgovor