Tužni život egzotične plesačice: Kad smrt uzvrati poljubac

  • Može li bez poveza?

Nastao je muk.

  • Ako madam ne želi povez, u redu je. I ovako nema veze…
  • Hoću da je vidim kako dolazi…

Na dati znak, vojnici su podigli puške. Ona im je poslala poljubac. Tad je usledila još jedna naredba. Meci su prozujali kroz vazduh. Zaustavili su se u telu žene. Smrt joj je upravo uzvratila poljupcem.

Mata Hari na dan hapšenja, 13. februara 1917.

Od trenutka kad je stala pred streljački vod u predgrađu Pariza pre skoro jednog veka, holandska egzotična plesačica Margareta Greta MekLaud, širom sveta poznata kao Mata Hari, bila je sinonim za žensku izdaju. Francuzi su je proglasili za „najveću špijunku veka„, odgovornu za slanje 20.000 savezničkih vojnika u smrt tokom Prvog setskog rata. Međutim, da li je sve baš tako? Reputacija egzotične žene i raspuštenice, koja je bez griže savesti odlazila u krevet sa oficirima različitih nacionalnosti, učinila je da postane idealan žrtveni jarac te davne 1917. godine, a vek kasnije se njene špijunske moći dovode u pitanje. U ovom tekstu predstaviću vam Mata Hari u manje poznatoj ulozi. Na kraju ću objasniti i ulogu koja ju je proslavila. Pre svega toga, evo kako je stvarno izgledala egzekucija Mate Hari.

Mata Hari, dan pre egzekucije

U ćeliju su ušli veličasni Arbo, u pratnji dve časne sestre i njen advokat. Mata Hari je i dalje spavala. Mirnim, blaženim snom. Jedna od sestara ju je nežno prodrmala. Probudila se. Došao je njen trenutak.

  • Mogu li da napišem dva pisma?

Dobila je papire, olovku, mastilo i koverte. Brzo je napisala pisma i dala ih svom advokatu. Obukla je svilene čarape, crni kimono, elegantne papuče i crni kaput sa krznom koji je obično nosila dok je bila kurtizana. Naravno, i crne rukavice su bile deo toalete.

  • Spremna sam.

Odvezena je u kasarnu Vansen, nekadašnju tvrđavu koju su Nemci spalili 1870. Tu su je čekali dželati. Dvanaest momaka iz streljačkog voda. Otac Arbo je pričao sa Mata Hari, dok su časne sestre bile zadužene za crni povez oko očiju. Ipak, gledala je smrti u oči.

Meci su se zakucali u njeno telo. Nije se pomerila. Nije padala kao što to rade glumci. Ovo je bilo stavrno. Bez glume, pala je onako kako smrt obuzima. Bez drame. Licem prema nebu. Oficir u pratnji poručnika je došao do njenog tela, prslonio revolver na levu slepoočnicu i povukao obarač. Metak je jurnuo ka njenom mozgu. Mata Hari je, i bez toga, bila mrtva.

Brižna majka

Od kad se za Mata Hari zna, nikad uz njeno ime nije vezivana uloga majke. Međutim, baš ove godine objavljena je zbirka pisama, koja otkriva dosad neviđenu stranu njene ličnosti. Mata Hari je bila i – majka. U pismima stoji čitava ispovest kako se Mata Hari borila da počne novi život sa svojom ćerkom, pošto je pobegla iz braka u kom je bila zlostavljana. Bez finansijske podrške, ona se suočila sa nimalo lakim izborom: ili siromaštvo  ili, kako je ona opisala, „put u pakao„.

Mlada Mata Hari, 1900.

U pismima se vidi ono ljudsko u njoj i velika hrabrost i volja što je pokušala da ponovo izgradi život, pošto joj se isti srušio na najsuroviji način. Njena sposobnost da prevaziđe tragediju i da se ponovo pronađe u drugoj priči je glavni deo njene ličnosti. Mata Hari je bila jaka žena, bez obzira šta bilo ko danas, gotovo 100 godina od njene smrti, moralisao o njenim delima. A o moralisanju ću nešto kasnije.

Rođena je kao Margareta Gertruda Zele u bogatoj porodici u malom holandskom gradu 1876. Uprkos dobrom životu, Mata Harin otac se okušao u prevarama sa akcijama nafte koje su ga dovele do finansijske propasti i zatvora. Majka joj je umrla kada je Greta imala 15 godina, pa je morala da živi sa rođacima, odvojena od braće blizanaca. U 18. godini, potražila je ljubav preko novina, a četiri meseca kasnije bila je udata za Rudolfa Džona MekLauda, koji je bio mnogo stariji od nje. MekLaud je sa vojskom bio smešten u Aziji, u holadskim kolonijama. Nije mogla ni da sanja da je udajom od jednog zla pobegla u drugo.

Margareta Zele i Rudolf MekLaud na dan venčanja

Od samog početka, brak između Grete i Rudolfa je bio loš, sa mnogo trzavica. Posle rođenja sina Normana 1897. godine otputovali su porodično u istočnu Indiju, gde je Greta provela četiri godine po u vojnim garnizonima. Posle rođenja njihove ćerke Non, 1898. godine, desila se tragedija. Iz nepoznatog razloga, dadilja je otrovala Normana i Non. Norman je umro, dok je Non jedva preživela. Iako je Džon mogao da ode u vojnu penziju 1900. godine, par je bio nesrećan i vratili su se u Holandiju. Dve godine kasnije, definitivno su se razdvojili.

Gađenje prema seksu

Do sada, svetska javnost je bila upoznata sa Mata Harinim transkriptima sa saslušanja, gde je govorila o špijunaži i sa njenim zatvorskim pismima koja se nalaze u francuskim vojnim arhivama. „Nova“ pisma iz perioda 1902. do 1904. otkrivaju da je ova takozvana „žderačica muškaraca„, koja je plesala u Milanskoj skali, pariškoj Operi i u privatnim klubovima širom Evrope, zapravo imala vrlo jaku odbojnost, pa čak i mržnju prema seksu. „Moj suprug se potrudio  da mi zgadi seks i to me prati stalno„, stoji u njenim pismima, objašnjavajući da je, dok je bila u istočnoj Indiji, dobila sifilis od Džona, a zbog predostrožnosti i Non je lečena živom.

Greta i Džon su se razdvojili 1902. godine i Greta je dobila starateljstvo. Međutim, kada je Džon odbio da plati zakonski deo alimentacije, Greta se požalila svom rođaku Edvardu, koji je bio posrednik tokom razvoda. Prepiska je dalje otkrila njenu očajničku borbu da zadrži ćerku, ali bez porodičnih veza i malo poslova koje je mogla da radi, jer je bilo takvo vreme, nije imala mnogo izbora. Teška srca je vratila dete ocu i otišla u Pariz. „Mislim da sve žene koje beže od svojih muževa odlaze u Pariz„, objasnila je kasnije.

Patnja za ćerkom

Iako je započela novi život, kukala je za Nonom. Ponovo je pisala Edvardu, objašnjavajući da ne želi da se pomiri sa mužem, jer ju je zlostavljao. „Jednog nedeljnog poslepodneva, kao mahnit me je pojurio, želeći da me ubije nožem za hleb„, napisala je. „Dugujem život stolici koja je pala i tako mi dala vremena da pronađem vrata i dozovem pomoć„. Prema Greti, Džon je patio od nekog simtoma koji su doktori nazvali tropskom pomamom, dok su drugi to nazivali prosto i jednostavno – sadizam.

Bez ćerke, Mata Hari se osećala izgubljenom. „Može da mi bude dobro u Parizu„, pisala je, „ali ja odbijam svaku mogućnost da mi bude dobro, jer ona nije tu. Privikla sam se na činjenicu da nikad više neću moći da budem u njenoj blzini, kao njena majka i rešila sam da ne brinem za sebe„. Tako je Mata Hari pokušala da na svaki mogući način da zaradi novac dajući časove klavira i učeći nemački jezik, javljajući se na oglase za pratnju i radeći kao model u robnim kućama. Bavila se i manje uglednim, ali mnogo profitabilnijim poslom slikarskog modela na Montmartru. Tu je ostvarila mnogo pozorišnih kontakata.

U poslednjem pismu iz ovog perioda, napisanog 28. marta 1904. godine, Greta se privremeno vratila u Holandiju, ali je razmišljala o samoubistvu pošto joj je nedostajalo dete, kuća i život koji je živela. Privremeni spas je našla kao deo putujuće pozorišne trupe. Počela je da spava sa muškarcima za novac. „Nemojte misliti da sam zbog toga loša,“ rekla je Edvardu. „To sam učinila jer sam teško živela„.

Malo mrdanja kukovima i eto slave!

Mata Hari je stekla slavu kao igračica egzotičnih plesova, inspirisanih azijskom kulturom. Izmislila je priču kako je rođena u indijskom hramu, gde su je drevnim igrama učili sveštenici. Oni su joj i dali ime Mata Hari, što na malezijskom znači „Oko dana„. U stvarnosti, imala je površno znanje o indijskim i javanskim plesovima, sticano u periodu kad je živela u Maleziji. Uspela je da privuče publiku od Rusije do Francuske, uglavnom zbog toga što se njen šou sastojao od obnaživanja.

Pošto većina Evropljana u to vreme nije bila upoznata sa Azijom, Mata Harin ples je bio izuzetno neobičan i niko se nije trudio da posumnja u njene reči. Jedan vrlo uzbuđen francuski novinar je napisao da je Mata Hari „poput mačke, izuzetno ženstvena, veličanstveno tragična, i da na njoj svaka oblina igra u kretanju njenog tela, dok ono drhti u hiljadama ritmova„. Jedna novinarka iz Beča je napisala posle Mata Harinog nastupa: „Ona je vitka i visoka, sa prilagodljivom ljupkošću divlje životinje, sa plavo-crnom kosom, a lice joj odaje zanimljiv egzotični utisak„.

Karijera Mata Hari je krenula nizbrdo 1912. Dana 13. marta 1915. ona je imala svoj poslednji nastup. Karijeru je započela relativno kasno za plesačicu i godine su učinile da polako dobija na težini. Kao što je poznato, u međuvremenu je postala čuvena kurtizana, mnogo više poznata po svojoj senzualnosti i erotičnosti, nego po lepoti. Imala je veze sa visokim vojnim oficirima, političarima i drugima muškarcima na važnim položajima, u mnogim zemljama. Posle izbijanja Prvog svetskog rata, nije bilo muškarca koga nije znala, a da nije na visokom položaju u vojsci.

Ne baš dobar špijun

U februaru 1917. godine, francuske vlasti su je uhapsile zbog špijunaže i smestile je u zatvor San Lazar u Parizu. Na vojnom suđenju je optužena da je otkrila savezničko novo oružje – tenk, što je dovelo do stradanja na hiljade vojnika. Suđenje pred vojnim sudom bilo je zatvoreno za javnost. Bilo je dovoljno samo jedno ročište da je, kao dvostruku špijunku, proglase krivom za veleizdaju i osude na smrt. Navodno je poslala poljubac streljačkom vodu pre nego što su je usmrtili.

Postoje dokazi da je Mata Hari radila kao nemački špijun, a jedno vreme je bila dvostruki agent radeći i za Francuze. Nemci su je okarakterisali kao „neefikasnog agenta čija su dela malo vredela“. Njeno suđenje je bilo pristrasno i bez posrednih dokaza, a najverovatnije je da su ga francuske vlasti pretvorile „najveću špijunažu veka„, želeći da skrenu pažnju sa velikih gubitaka koje su imali na zapadnom frontu.

U tvrdnjama dvojice američkih istoričara, Normana Polmera i Tomasa Elena stoji da je Mata Hari je često prikazivana kao fatalna, opasna, zavodljiva žena koja koristi svoju seksualnost da bi lako manipulisala muškarcima, ali u stvarnosti ona je bila „naivna i laka žena“ i pre je bila žrtva, nego što je bila predator. Očigledno da su se ovi istoričari ostrvili na ličnost poznate kurtizane ne želeći da sagledaju okolnosti u kojima je živela, osuđujući i morališući. Naravno, nije sporno njeno špijunsko neznanje, već to što istoričari ne vide širu sliku jedne ličnosti. Ovakvi šovinistički komentari nastavljeni su dalje njihovim tvrdnjama da je jedina Mata Harina greška bila što je „padala“ na momke u uniformama.

Britanska tajna služba je iznela tvrdnje da ju je za špijunku je vrbovao nemački konzul u Amsterdamu početkom rata. Za taj posao joj je ponudio pozamašnu svotu. Britanci, koji su je presreli na jednom putovanju 1915. u Veliku Britaniju i temeljno je ispitali, tvrde da Nemce nije snabdevala naročito važnim informacijama. Baš suprotno, mlada Holanđanaka je nemačku ponudu smatrala tek lakom dodatnom zaradom.

Vesli Vark, američki stručnjak za terorizam kaže da Mata Hari nikad nije mnogo znala o politici. Istoričar Leon Širman je tvrdio da su francuske vlasti režirale suđenje Mati Hari i da se njenim iskazom manipulisalo prema potrebi. U svojim knjigama, on je dokazao da je suđenje bilo čista propaganda. Na osnovu njegovih argumenata, pariški advokat Tibolt d Monbrijal je pre 15 godina zatražio reviziju suđenja. Zahtev je odbijen. Isto je pokušala i holandska fondacija Mate Hari, ali bez uspeha.

S druge strane, možda će upravo ona gorepomenuta pisma pružiti drugačiji pogled na nekadašnju špijunku, a u stvari jednu tragičnu ličnost Mata Hari. Možda prestanemo da morališemo i pogledamo je drugim očima. Ali tad, plašim se, Mata Hari neće biti ona Mata Hari iz naših sećanja.

 

Inspiracija – eyewitnesstohistory.com, theguardian.com, blic.rs

 

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, rarehistoricalphotos.com

Ostavite odgovor