Tragični lik Save Šumanovića: „Beračice“ otkrivaju tajnu poslednje pričesti

Veliki slikar Sava Šumanović bio je težak duševni bolesnik. Naime, bio je paranoidan šizofreničar. Bolest se manifestovala kroz ideje proganjanja, veličine i odnosa. Telesne smetnje su bile veoma naglašene, posebno sa debelim crevom. U startu on bi pokazivao uznemirenost, nije mogao da spava, plašio se da će neko doći po njega, da će ga uhapsiti, a imao je i osećaj da ga kontrolišu i špijuniraju.

U pismima Rastku Petroviću žalio se na Rastkovog rođaka Vojislava da ga progoni: „Da znate Rastko, ukoliko se meni nešto desi… ja ću da skinem tog suvonožnog skota sa lica zemlje„, pisao je 1928. Kasnije je bolest ušla u nešto mirniju fazu, pa je iz Pariza 1930. Rastku upućivao ovo: „… Oprostite mi moje ludačko pismo, pisano pre nekoliko meseci, gde vas uvredih krvavo i ružno„.

Opredelio se za umetnost

Sava Šumanović je rođen je januara 1896. u Vinkovcimaod oca Milutina i majke Perside, rođene Tubić. Majka je nadživela sina, umrla je 1968. Otac je radio kao šumarski inženjer. Kada je imao četiri godine, njegova porodica se preselila u Šid. Gimnaziju je pohađao u Zemunu, gde je počeo da se interesuje za umetnost. To je dovelo do toga da se usprotivi očevoj želji da postane advokat. U Zagrebu je 1914. upisao Višu školu za umjetnost. Školu je završio sa najboljim ocenama 1918. Tada je počeo da javno izlaže svoja dela.

U svojim ranim delima, Sava je bio usredsređen na atmosferu i vešto je koristio bojene senke i tanke slojeve boje. Pored slikarstva, bavio se ilustracijom, grafikom i scenografijom. Slikarstvo Save Šumanovića u ovom periodu pokazuje uticaje secesije i simbolizma.

U jesen 1920. Sava je otišao u Pariz gde je iznajmio atelje na Monparnasu. Učitelj mu je bio Andre Lot, čuveni likovni pedagog koji je pripadao pravcu analitičkog kubizma. Šumanović se u Parizu družio sa Rastkom Petrovićem, Modiljanijem, Maks Žakobom i drugim umetnicima. Uticaji kubizma su vidljivi u ovoj, ali i u kasnijim fazama slikarevog rada. Može da se opravdano kaže da je ovaj način slikarstva Sava Šumanović doneo u Srbiju i da su njegova dela najreprezentativniji primer domaćeg kubističkog slikarstva.

Narednih godina živeo je i slikao u Zagrebu. Javnost i kritika nisu prihvatala njegova dela, pa se iz protesta potpisivao francuskom transkripcijom. Godine 1924. upisao je studije „Slikar o slikarstvu“ i „Zašto volim Pusenovo slikarstvo„. Ova dela su polazište za razumevanje njegove estetike. Ponovo je boravio u Parizu 1925, gde je prihvatio uticaje Matisovog slikarstva.

Godine 1927. Sava Šumanović je naslikao „Doručak na travi“ koji je dobio na odlične kritike u Francuskoj. Nešto kasnije je za sedam dana i noći intenzivnog rada naslikao sliku „Pijana lađa“ koju je izložio na Salonu nezavisnih umetnika. Inspiracija za sliku mu je bila istoimena pesma Artura Remboa koja je do njega došla putem Rastka Petrovića, koji mu ju je recitovao. Druga inspiracija je bila slika Teodora Žerikoa „Splav meduza„. Kritičari su povodom ovog dela bili vrlo podeljeni, a Sava je iscrpljen radom teško podneo negativne kritike na njegov rad.

Šid kao utočište

U Šid se vratio 1928, umoran od teških uslova života, rada i loših kritika. U Šidu je slikao sremske pejzaže. Njegovu samostalnu izložbu u Beogradu kritičari su veoma pozitivno ocenili. Podaja slika mu je omogućila da ponovo ode u Pariz. Tu su nastale njegove vrlo važne slike „Luksemburški park„, „Crveni ćilim„, „Most na Seni„. Ova dela karakteriše poetski realizam i umereni koloristički ekspresionizam.

Šumanovićeva dela iz poznijeg perioda odišu svetlim bojama, i lirskom atmosferom. Svoj stil, koji sam naziva „kako znam i umem„, prilagođava motivu.

Po povratku u Šid, 1930. godine slikao je lokalne pejzaže i aktove. Tri godine je radio na ciklusu velikih platana „Šiđanke„, a kasnije i na ciklusu „Beračice„, posvećenom berbi grožđa.

Za vreme Drugog svetskog rata, Šid je bio deo Nezavisne države Hrvatske i ćirilica je bila zabranjeno pismo, pa se Sava tada nije potpisivao, već je samo označavao godinu nastanka slike. Proslavljeni slikar je te 1942, kao i 1941. godine slikao manjim intenzitetom nego inače, zabrinut zloslutnim vremenima. U momentu hapšenja je na štafelaju ostala upravo završena slika „Beračice„, danas izložena u Memorijalnoj galeriji u Šidu.

Tokom jula 1942. godine, Sava Šumanović je počeo je da slika „Beračice grožđa“ na formatu 159 sa 189 santimetara. Na poleđini slike zabeležio je: „Počeo crtati 30. 7. 42, počeo uljem 3. 8. 42, počeo finim bojama 5. 8. 42.„. Tokom avgusta, Šumanović je naslikao na istu temu još dve kompozicije, jednu istog formata, a drugu iste visine ali širu.

Deo ustaške egzekutorske akcije

Hrvatske ustaške vlasti su na tom području tokom Drugog svetskog rata sistematski ubile više hiljada nedužnih civila, najviše tokom avgusta i septembra 1942. godine. Istoričarka umetnosti Gordana Krstić-Faj objasnila je da je Sava Šumanović uhapšen 28. avgusta 1942. negde oko šest sati izjutra. Svoje egzekutore je zamolio da se spremi. Okupao se, uzeo stvari, poljubio majku u ruku i otišao zauvek, ne znajući za šta ga optužuju. Sem njega, odvedeno je još 150 najuglednijih Srba.

Zabrinuta majka Persida obratila se poglavniku sa molbom da se njen sin Sava pusti na slobodu, a 15. septembra stigao joj je sledeći odgovor: „Uvidom u očevidnost Ureda 1 u Šidu ustanovljeno je da je Šumanović Sava kao talac po Višem redarstvenom povjereništvu osuđen na smrt i strijeljan 30. 8. 1942. godine. Uslijed toga se molbi ne može udovoljiti„.

Taoci među kojima jebio i Šumanović su prvo brutalno pretučeni, a potom prevezeni u Sremsku Mitrovicu, gde im je pokretni preki Ustaški sud izrekao smrtne kazne i tokom noći 30. avgusta 1942. su streljani. Uz upaljene baklje, pored spremnih raka, pucano im je u potiljak ili su direktno legali u raku i na njih je pucano. Potom su polivani krečom i zatrpavani zemljom. Jedan broj mučenika je ugušen, jer su ranjeni i još živi zatrpavani, dok su se ispod zemlje čuli tihi jauci.

Pre nekoliko godina zapaženo je da „Beračice“ nisu početak novog utopijskog poduhvata, već završen triptih. Pre nekoliko godina zapaženo je da „Beračice“ nisu početak novog utopijskog poduhvata, već završen triptih, objasnila je Vesna Burojević, istoričatka umetnosti i direktorka galerije umetnosti „Sava Šumanović„.

„Beračice“ kriju tajnu

Da se Savin život završio prirodnom smrću, ova kompozicija bi danas drugačije izgledala. Ipak, Sava je stradao u ustaškoj planskoj akciji smanjivanja broja Srba u Sremu, zajedno sa oko 2.400 ljudi. Streljani su ili ubijani maljevima na ivici dugačke jame, a zatim mnogi još živi polivani krečom. Zato, ovakvo umetnikovo stradanje neizbežno opredeljuje današnje iščitavanje Savinog poslednjeg dela. Pošto znamo kako je stradao, sve na slici dobija drugu simboliku.

Sliku obeležava 12 mladih žena, svaka sa korpom punom crnog grožđa. U sredini slike, između dva vinograda, prostire se njiva zrelog žita. Kako se žito u Sremu žanje u julu, a grožđe bere dva meseca kasnije, ne može a da se ne vidi da je slikar sastavio vino i hleb za svoju pričest. Naslućujući strašne događaje, ovu svoju „tajnu večeru“ sa 12 beračica grožđa je sakrio u tri kompozicije koje će ostati nedokučive više od 60 godina i koje će se tek nasumično spojiti u celinu tek sad.

Ima tu još mnogo simbolike, pa se na usnama beračica vidi molitva. U njihovim bosim nogama očitava se veza sa zemljom, a u njihovoj naglašenoj fizičkoj snazi vera u pobedu života nad fašističkim zlom.

Njemu u čast, ustanovljena je slikarska nagrada „Sava Šumanović„.
Inspitacija- Wikipedia, politika.rs, vesti.net
Fotografije: lična arhiva, Wikipedia, lepotazivota.rs

 

 

Ostavite odgovor