Svi stvoritelji „večnog grada“: Vučica i dalje bdi nad Rimom (VIDEO)

Večni grad Rim i Rimsko carstvo idu ruku pod ruku. Nastanak Rimskog carstva (Imperium Romanum) povezuje se sa nastankom Rima. Stari Rim ležao je na levoj obali reke Tibar, oko 25 kilometara od njegovog ušća. Rim je u staro vreme stajao na sedam brežuljakaKapitol (Capitolinus Mons), Aventin (Collis Aventinus), Palatin (Collis Palatinus), Kvirinal (Collis Quirinalis), Viminal (Collis Viminalis), Eskvinil (Collis Esquilinus) i Celij (Collis Caelius), a pod njim je bio i jedan deo brežuljka Janikula na desnoj obali Tibra.

Grad na sedam brežuljaka

Kada je tačno Rim nastao je teško utvrditi.  Naučnici i istoričari pominju mnoge godine, od 814. do 729. pre nove ere. Mnogi su prihvatili tradicionalni datum osnivanja grada, 21. april 753. godine pre nove ere, koji je možda i tačan. Do tog datuma prvi je došao Marko Terencije Varon, krajem prvog veka pre nove ere. Po njemu, do osnivanja Rima je došlo treće godine šeste Olimpijade i to 21. aprila. Na osnovu tog podatka, izračunao je kasnije istoričar Dionisije Mali, Rim je osnovan 753. pre nove ere.

Ostaci prvih naselja na teritoriji budućeg Rima potiču s početka prvog milenijuma pre nove ere. Oni su pronađeni na brdu Palatin, koje je sa tri strane okružen stenama i dubokim jarugama i tako ga je sama priroda zaštitila od napada. Na Palatinu je stanovništvo imalo običaj da spaljuje leševe pokojnika, a pepeo da čuva u posebnim sudovima – urnama. Smatra se da su se na Palatinu prvo nastanili Latini koji su se iselili iz dva susedna grada – Albe i Lavinija. Kasnije, brda Kvirinal i Kapitol su naselili stanovnici koji su svoje pokojnike zakopavali u zemlju. Ovi stanovnici su najverovatnije bili Sabinjani. U osmom veku pre nove ere došlo je do ujedinjenja naselja koja su ležala na brdima i ta unija je nosila naziv Septimontium (Sedmobrežje). Arheolozi smatraju da je grad Rim osnovan u sedmom veku pre nove ere. To je bio takozvani „kvadratni Rim“ (Roma quadrata). Naziv Rim (Roma) se najverovatnije odnosio na grad koji je ležao na Palatinu. Malo po malo, Rim se raširio i na druge brežuljke, sa izuzetkom Aventina, koji je pripojen u četvrtom veku. Narod je isušio močvarni Forum, a oko grada se podigli bedeme.

Prema tome, Rim je nastao spajanjem latinskih i sabinjanskih naselja. Osim toga, još od najranijih vremena, u životu grada učestvovali su i Etrurci, koji su Rim uzdigli u kulturnom i u političkom smislu. Sama reč „Rim“ (Roma) je etrurskog ili grčkog porekla. Neki naučnici povezuju naziv sa etrurskom reči „ruma“ („dojka„), a dugi sa imenom osnivača Roma (Romusa), koji potiče od grčkog korena reči koji znači „snaga„.

Najzanimljivijie su, naravno, legende o nastanku Rima iako tu ima najmanje istine. Priče o osnivanju Rima su u starom veku pisali Kvint Enije u „Analima„, Tit Livije u „Istoriji“ i Ovidije u „Metamorfozama“ i u ciklusu „Fasti“ („Kalendar praznika„). Od Grka, o Rimu su pisali Polibije i Dionisije iz Halikarnasa, i Plutarh.

Rimljani se vezivali za Grke

Rimljani su oduvek nastojali da svoju prošlost vežu za legendarnu helensku istoriju. Tako su nastale legende o boravku Herakla (Herkula), Odiseja i drugih helenskih junaka na tlu Italije. Dionisije iz Halikarnasa (koji je od 30. godine pre nove ere živeo u Rimu) ispričao je neobičnu priču o Arkađaninu Euandaru, sinu boga Hermesa i nimfe Temide ili Nikostrate, supruge junaka Ehema. Preko svojih predaka, Euandar je bio povezan sa trojanskom kraljevskom lozom. Još dok je bio dečak, on je u Arkadijisu sreo trojanskog kralja Prijama i sprijateljio se sa Dardancem Anhisom, koji mu je dao tobolac sa strelama i odeću protkanu zlatom. Kasnije, po savetu svoje majke, Euandar je napustio Arkadiju i sa grupom iseljenika se iskrcao na levoj obali Tibra, gde ga je prijateljski dočekao kralj Faun.

Neki kažu da je Euandar otišao iz Arkadije 60 godina pre Trojanskog rata, koji se, kako se veruje, vodio od 1193. do 1183. godine pre nove ere i to, ili zbog gladi koja je zavladala zemljom ili zbog ubistva svog navodnog „oca“ Ehema, na šta ga je nagovorila majka. Arkađani su ih oboje proterali. Oni su otplovili do Italije praćeni grupom Pelazga (prethelenskih stanovnika Helade). Na jednom brdu pored reke Albule (Tibar) oni su osnovali naselje koje je Euandar nazvao Palanteum (kasnije Palatin), po imenu svog rodnog grada. Mesto je izabrala njegova majka Nikostrata. Ona je zbog svog proročkog dara koji je iskazivala u magijskim pesama (carmen), dobila ime Karmenta.

Pametan i iskusan, Euandar je domaće stanovništvo opismenio, naučio ih da sviraju na liri i fruli, kao i da se bave raznim zanatima. U starosti, prijateljski je dočekao Anhisovog sina Eneju i, zajedno sa svojim sinom Palantom, borio se na njegovoj strani. Euandar je imao ćerke Dinu ili Daunu i Romu. Pošto je umro, Euandar je slavljen kao bog.

Eneja nije osnovao Rim

Eneja beži iz razrušene Troje

Postoji poznata priča o putovanju u Italiju trojanca Eneje, sina Anhisa i boginje lepote i ljubavi Afrodite (Venere), i njegovo iskrcavanje u Laciju, na mestu gde je nikao Rim. Ta legenda je, smatra se, nastala u vreme kada je Rim bio u lošim odnosima sa Heladom (Grčkom), pa je i stekla popularnost zbog osnivača koji je bio politički neprijatelj Helena (Grka). Po nekima je ova priča proistekla iz helenske kulture. Eneja se prvi put pominje u Homerovoj „Ilijadi„, a posle Homera, njegova sudbina je bila više puta obrađivana, svaki put drugačije. Njegov odlazak iz Troje prvi spominje pesnik Stesihor, a njegov dolazak u Italiju istoričar Helanik. Od rimskih autora, prvi je o njemu pisao Gnej Nevije, a onda su ga u tome sledili zatim Kvint Enije, istoričar Tit Livije i drugi. Ali sve te obrade nisu ništa do Vergilijeve „Enejide„, koji je od blede figure iz legende stvorio jedan od najvećih svetskih epova. U „Enejidi“ je opisana Enejina sudbina od pada Troje, koju su razorili Heleni pose desetogodišnje opsade, do pobede Turna, kralja Rutula.

Grčki brodovi idu ka Troji

Posle propasti Troje, jedan deo preživelih stanovnika napustio je razoreni grad i, pod vođstvom Eneje, otplovio u potragu za novom domovinom. Sa Enejom su pošli njegov ostareli otac Anhis, koji je umro tokom putovanja, i njegov i Kreusin sin Askanije, koji se još zvao i Il, po Ilijumu (Troji). Posle višegodišnjeg lutanja po moru i kopnu i brojnih avantura, Eneja se zaustavio u Laciju, na ušću Tibra. Tu ga je prijateljski dočekao kralj Latin, koji je vladao gradom Laurentom i Latinima, oženio ga svojom ćerkom Lavinijom i dao mu deo zemlje na upravu. Pored Laurenta, Eneja je osnovao novi grad, koji je nazvao po svojoj supruzi, Lavinij. Svemu tome suprotstavio se rutulski kralj Turno, kome je Lavinija bila obećana. Došlo je do rata koji se završio dvobojem Eneje i Turna, iz kog je Eneja izašao kao pobednik. Posle Latinove smrti, Eneja je preuzeo i njegov deo zemlje. Gradovi Laurent i Lavinij postali su jedan grad – Laurolavinij, a Trojanci i Latini jedan narod. Prema opšte prihvaćenoj tradiciji, Eneja nije osnovao Rim.

Enejin kraj

O daljoj Enejinoj sudbini malo se zna. Priča kaže da je poginuo u ratu sa Etrurcima i da je sahranjen na obali rečice Numik. Legenda kaže da je Afrodita (Venera) molila Zevsa (Jupitera) da njenog sina Eneju preobrazi u božanstvo. Pošto je dobila pristanak od vrhovnog boga, naredila je rečnom bogu Numiku da odnese u more sve što je smrtno u Eneji. Enejin božanski deo Venera je pomazala božanskim balsamom i ambrozijom, a zatim je sina svrstala među bogove. Rimljani su ovo novo božanstvo nazvali Indiges (Aenaesindiges).

Prema drugom predanju, Lavinija je ćerka kralja Anija, koji je vladao ostrvom Del. Nju je Eneja zaveo i ona je pošla sa njim na put za Italiju, kao proročica. Ubrzo po iskrcavanju na obale Lacija, Lavinija je umrla, a Eneja je u njenu čast osnovao grad Lavinij. Pripoveda se i da je grad dobio ime po Laviniju, starijem bratu kralja Latina.

Romul i Rem kao osnivači „večnog grada“

Romul i Rem

Neki tvrde da je Eneja sa Lavinijom imao jednu ćerku – Iliju (ili Emiliju), koja je bogu rata Marsu rodila blizance Romula i Rema, osnivače grada Rima. Priča kaže da su Romul i Rem sinovi Latina i Rome (ćerke Odiseja, ili Odisejevog sina Telemaha, ili Euandara, ili Eneje, ili ko zna koga više). Drugi, opet, kažu da su Romul i Rem blizanci, koje je Eneji rodila jedna Deksiteja. Deca su ponešena u Italiju lađom, ali je snažna bura potopila sve lađe, a jedino je čamac koji je nosio blizance pristao na mesto gde je kasnije sagrađen Rim. Poznato je i predanje po kome su Romul i Rem rođeni na dvoru kralja Tarhona, koji je vladao gradom Tarkvinijem koji se nalazio severno od Rima.

Prema drugoj priči, Rim je osnovala Trojanka Roma, jedna od žena iz Enejine pratnje. Kad su trojanske lađe stigle na obale Lacija, ona je sa lako uticala na trojanske žene, koje su bile izmorene dugim lutanjima i nisu više mogle da nastave put, da zapale sve lađe. Tako su Trojanci odlučili da se nastane u Laciju. Na brežuljku Palatinu podigli su grad koji je kasnije, u spomen na hrabru Trojanku, nazvan Roma (Rim). Ubrzo se pokazalo da su prošli bolje nego što su se nadali, jer je zemlja bila plodna i da ih je domaće stanovništvo prihvatilo. Priča kaže da su se prethelenski Pelazgi, pošto su prethodno prošli veći deo nastanjenog sveta i pobedili većinu stanovnika, nastanili u Lacijumu, a gradu dali ime po snazi svog oružja.

Ime grada po sestri, sinu itačkog kralja, blizancima…

Neki kažu da je osnivač Rima kralj Latin, koji je gradu dao ime po svojoj preminuloj sestri Romi. Prema helenskoj tradiciji, Rim je osnovao Rom, sin itačkog kralja Odiseja i čarobnice Kirke, ili, kako drugi kažu, Emationov sin. Spajanjem helenskog i rimskog predanja o osnivanju Rima, nastala je legenda o blizancima Romilu i Romu, odnosno Romulu i Remu.

Međutim, verovalo se i to da Romul i Rem nisu Enejini unuci, pošto je Rim osnovan mnogo generacija posle pada Troje. U skladu sa tim, stvoren je i mit o osnivanju Alba Longe (grada iz kojeg će se razviti Rim), gde su Enejini potomci vladali kao kraljevi.

Naime, posle Enejine smrti, njegova udovica Lavinija i njegov sin Askanije (Il) nisu živeli skladno. Zato je ona napustila Laurolavinij i sklonila se kod izvesnog pastira Tira ili Tirena. Pod Tirovom zaštitom, ona je rodila Enejinog sina Silvija. Međutim, Askanije je ubrzo pozvao maćehu da se vrati u grad, da bi smirio narod koji se ljutio zbog njenog odlaska. Maćehi je prepustio Laurolavinij, a za sebe je, u skladu sa proročanstvom da osnuje grad tamo gde je njegov otac naišao na divlju svinju koja ispod cerovog stabla doji 30 prasića, sagradio Alba Longu.

Kraljevi Alba Longe

Askanije je umro četiri godine posle osnivanja Alba Longe. Nasledio ga je njegov polubrat Silvije, koji je vladao gradom 29 godina. Neki kažu da je Silvije bio sin Eneje i ranije Latinove supruge Silvije, ili Askanija i Lavinije. Ako je verovati britanskoj tradiciji, koja je nastojala da svoje poreklo što više poveže sa trojanskim, Silvije je imao sina Bruta, koji je zbog očevog ubistva prognan, prvo u Heladu, a odatle je, udruživši se sa potomcima drugih trojanskih iseljenika, otplovio na zapad do ostrva Albion, koje je po njemu nazvano Britanija. Tu je Brut sagradio Trojanovu ili Novu Troju, što je kasnije prešlo u Trinovantum, a potom u London.

Eneja priča sa Askanijem

Za samog Askanija priča kažeda je Enejin i Lavinijin sin, ili čak da je bio sin vrhovnog rimskog boga Jupitera (Zevsa). Zato su ga prozvali Jul. Jul je prvo pisan kao „Iolus„, što se izvodi od genitiva imena „Iuppiter“ – „Iovis„. Drugi, opet, smatraju da ime Jul dolazi od Askanijevog trojanskog imena – Il. Askanija smatraju rodonačelnikom patricijskog roda Julijevaca – „genus Iulia„, kome je pripadao i Gaj Julije Cezar, a po njemu i Oktavijan Avgust, pošto ga je Cezar usvojio.

Sudbina se nije mogla promeniti

Rea Silvija i bog Mars

Oko 300 godina (počevši od oko 1050. godine pre nove ere) Enejini potomci su vladali Alba Longom. Iz tog roda su i Numitor i Amulije, sinovi Silvija Proka. Posle Prokove smrti, Numitor je kratko vreme vladao Alba Longom. Sa trona ga je svrgao njegov mlađi brat Amulije. Da bi potpuno zatro Numitorovo potomstvo, jer ih se bojao, on je ubio njegovog sina Lausa ili Egesta, a njegovu je ćerku Rea Silviju, koja se takođe zvala i Ilija, primorao da postane sveštenica boginje Veste, tačnije vestalka i time je osudio na večno devičanstvo.

Međutim, ove mere predostrožnosti nisu izmenile tok sudbine. Rea Silvija je rodila bogu Marsu (Aresu) blizance Romula i Rema. Prema pisanju Plutarha, Romul je umro 717. godine pre nove ere u 53. godini. Prema tome, zaključak je da je godina rođenja blizanaca 771.

Na vest o rođenju blizanaca, Amulije je svoju bratanicu bacio u tamnicu gde je, kako neki kažu, i umrla, dok su je, po drugim predanjima, kasnije oslobodili sinovi. Kažu i da  je Amulije bacio Reu u reku Tibar, kao i da ju je bog ove reke spasao i odmah se njome oženio ili se, pak, ona sama u očajanju bacila u nabujalu reku Anion, gde ju je istoimeni rečni bog prihvatio i uzeo za suprugu.

Što se tiče blizanaca, Amulije je naredio da se bace u Tibar. Njegove sluge su, plašeći se da se isuviše približe nabujaloj reci koja je nosila sve pred sobom, ostavile korito sa bebama u jednom plićaku. Voda je zahvatila korito i nosila je sve do brežuljka Palatina, gde se zaustavila u plićaku. Vučica, koja je sišla da se napije vode, podojila je blizance i nastavila da se stara o njima kao da su njeni mladunci. Kasnije ih je našao Amulijev pastir Faustul i odneo ih svojoj ženi, koja se, kako neki kažu, zvala Aka Larencija, i koja ih je odgajila kao rođene sinove.

Prema nekim tumačenjima, Latini su izraz „lupae“ koristili za vučice i za žene koje su imale više partnera, pa je moguće da je neka žena „lakog morala“ brinula za blizance, pa se taj izraz u kasnijim pričama pretvorilo u vučicu.

Odrastanje među pastirima

Vađenje blizanaca iz reke

Poznato je još nekoliko predanja o spasavanju Romula i Rema. Pripovedalo se da je Faustul boravio u Alba Longi u vreme kad je slugama naređeno da blizance ostave na obali reke. Božansko proviđenje uputilo je Faustula da presretne kraljeve sluge i on ih je ubedio da mu predaju dečake, a zatim ih je odneo svojoj supruzi, koja je u to vreme rodila mrtvo dete. Neki opet kažu da je Faustul zajedno sa svojim bratom Faustinom, stigao u Italiju kao Euandrov pratilac. Po dolasku u Lacij, Faustul je postao pastir kralja Amulija, dok je njegov brat čuvao Numitorova stada. Kad je Numitorova ćerka Rea Silvija rodila Romula i Rema, Numitor je zamenio blizance sa dva druga dečaka, a svoje unuke je poverio na čuvanje Faustulu. Faustin je nagovorio brata da se prihvati ovog zadatka. Faustulova pastirska kolibatugurium Faustuli, koja se nalazila na jugozapadnoj strani Palatina, pokazivana je u istorijsko doba kao spomenik iz mitskih vremena.

Romul i Rem dok u se još sslagali

Braća Romul i Rem su odrasli među pastirima, koje su daleko nadmašivali svojom lepotom, stasom, snagom i umom. Romul je veoma rano pokazao da je predodređen za vođu i svakom je bilo jasno da braći više dolikuje da vladaju, nego da se pokoravaju. Dok su ih neki zbog toga voleli i poštovali, drugi su ih prezirali i želeli da im naude. Jednog dana, kad je došlo do svađe između Amulijevih i Numitorovih pastira, Rem je uhvaćen i izveden pred Numitora da mu sudi. U međuvremenu je Faustul, zabrinut za Removu sudbinu, otkrio Romulu tajnu njegovog porekla. Na to je Romul došao do Numitora i ubrzo je sve bilo razjašnjeno.

Romul i Rem se nisu usudili da odmah otvoreno napadnu Amulija. Učinili su to tek kad su dobili veliki broj pristalica. Amulije je ubijen, a Numitor je vraćen na tron Alba Longe, koji mu je po zakonu i pripadao. Međutim, Romul i Rem nisu dugo ostali u Alba Longi. Odlučili su da podignu novi grad na obali Tibra, u blizini mesta gde su spaseni, i to veći od Alba Longe.

Sindrom Kaina i Avelja

Odluka o osnivanju grada odmah je dovela i do prvih nesuglasica među braćom, jer je Romul hteo da osnuje grad na Palatinu, u blizini mesta gde su spaseni, a Rem je to hteo da učini na Aventinu, na prirodno zaštićenom mestu koje je, po njemu, nazvano Remonij. Romul i Rem se nisu slagali ni u planovima za budućnost, a kako su bili blizanci, ubrzo se postavilo i pitanje ko će da vlada, kao i to ko će dati ime budućem gradu. Da bi izbegli sukob, odlučili su (ili ih je deda Numitir posavetovao) da odluku prepuste bogovima, a božja volja se saznavala po tome kako ptice lete. Romul je posmatrao sa Palatina, a Rem sa Aventina. Rem je prvi ugledao šest jastrebova i proglasio se pobednikom, ali je ubrzo Romul ugledao dva puta više jastrebova i smatrao se pobednikom, jer je ugledao veći broj ptica. Među braćom i njihovim pristalicama došlo je do sukoba, u kojem je Rem izgubio život.

 

Neki opet kažu da je Rem stvarno video šest jastrebova, a da je Romul slagao, pa je zbog toga došlo do sukoba. Prema jednoj proširenoj verziji, Rem je poginuo kasnije kad je počinio svetogrđe preskočivši brazdu koju je Romul zaorao oko Palatina, obeležavajući atar budućeg grada ili  kad je preskočio bedeme koje je Romul podigao, da bi mu dokazao da nisu ni za šta. Besni Romul ga je ubio izgovorivši kletvu kojom je prokleo i sve buduće neprijatelje Rima: „Tako neka pogine svako ko preskoči moje bedeme!„. Najzad, kažu i da Rema uopšte nije ubio Romul, nego njegov pratilac Celer i da su u sukobu između braće izgubili živote i njihovi dobrotvori Faustul i Faustin. U svakom slučaju, Romula je duboko pogodila bratovljeva smrt. On je čak hteo i da se ubije, ali ga je u tome sprečila Aka Larencija, koja ga je nagovorila da nastavi započeto delo.

Romul – prvi kralj

Romul vladar

Bilo kako bilo, grad je po Romulu dobio ime Roma (Rim), a Romul je postao njegovim prvim kraljem. Pošto je sa počastima sahranio brata Rema, zajedno sa oba odgojitelja – Faustulom i Faustinom na Aventinu, on je prvo poslao svoje ljude u Etruriju da se upoznaju sa svim obredima koji prate osnivanje grada. Prema dobijenim uputstvima, prvo je iskopao okruglu jamu, buduće središte grada, u koju su svečano bačeni prvi plodovi svih biljaka koje su ljudi koristili, a na kraju je svako od ljudi bacio grumen zemlje koji je doneo iz svog zavičaja, i sve su to pomešali. Bronzanim plugom, koji su vukli krava i bik, Romul je obeležio granice grada i odredio mesta za kapije. Da bi naselio novoosnovani grad, on je između dva vrha Kapitola načinio utočište za beskućnike, begunce, krivce i robove. Od ljudi koji su mogli da nose oružje, stvorio je legije (3.000 pešaka i 300 konjanika), a 100 najboljih (patricije) odabrao je za savet ili Senat (Senatus).

A šta će ljudi bez – žena?

Otmica Sabinjanki

Rim je brzo napredovao i uvećavao se, ali je bilo malo žena. Uzalud je Romul slao poslanike u susedne gradove da pribavljaju žene i sklapaju brakove kad su svuda bili odbijeni sa prezirom. Zato je pribegao lukavstvu – pozvao je sve susede sa porodicama na svečane igre koje su se priređivale na praznik Konsualije, koji je slavljen 21. avgusta. Odazvao se veliki broj gostiju, naročito je došlo mnogo Sabinjana sa ženama i ćerkama. U toku slavlja, na dati znak, Rimljani su nasrnuli na goste i oteli im sve prisutne devojke kojih je, po nekima, bilo 30, po drugima 527, a po trećima čak 683. Među njima je samo Sabinjanka Hersilija bila udata, a oteta je samo zato jer nije htela da se odvoji od svoje ćerke.

Ne časeći ni časa, rimski mladići su se oženili otetim devojkama i pobrinuli se za to da one što pre postanu majke.
Hersilija se, kako neki kažu, udala za Romula i rodila mu ćerku Primu (koja je tako nazvana, jer je bila prvorođeno dete) i sina Aolija, koga su kasnije zvali Avilije. Drugi kažu da se udala za izvesnog Hostu Hostilija kome je rodila sina.

Tit Ticije

Rimske komšije, ljute zbog otmice svojih ćerki, okupili su se oko sabinjanskog kralja Tita Tacija i odlučili da se osvete Romulu i Rimljanima. Romul je lako savladao stanovnike latinskih gradova Cenine, Antemne i Krustumerija, ali su ga Sabinjani ozbiljno ugrozili. Oni su okružili Kapitol, čijom je odbranom rukovodio Romulov vojskovođa Spurije Tarpej. Dok su se Sabinjani kretali u podnožju Kapitola, tražeći pogodno mesto za logor, Spurijeva ćerka Tarpeja primetila je zlatne narukvice i prstenje koje su Tacije i njegovi vojnici nosili na levoj ruci. U želji da se dokopa ovog nakita, ugovorila je sastanak sa sabinjanskim kraljem. Obećala je Taciju da će otvoriti kapitolske kapije i pustiti Sabinjane u tvrđavu ukoliko za nagradu dobije „ono što oni nose na levoj ruci„. Tacije se obavezao da će joj ispuniti želju, ali kad je devojka otvorila neprijatelju tvrđavu, bila je izigrana. Kralj Sabinjana je skinuo narukvicu sa leve ruke i bacio je prema Tarpeji, a odmah i veliki štit. Njegov primer sledili su i ostali Sabinjani, pa se tako devojka našla zatrpana nakitom i štitovima, pod čijim je teretom izdahnula.

Žena otvorila kapije, a žene sprečile rat

Mirenje Tita Ticja i Romula

Drugi kažu da je Tarpeja bila ćerka Tita Tacija, kojom se Romul nasilno oženio, i da je izdajom želela da se osveti Rimljanima. Priča kaže i da je ona izdala otadžbinu iz ljubavi prema lepom sabinjanskom kralju. Po jednom predanju, Tarpeja nije mitska, već istorijska ličnost. Ona je otvorila kapije Kapitola za vreme napada Gala na Rim 390. godine pre nove ere.

Po Tarpeji, stena na južnom obronku Kapitola je dobila ime, a tako se zove i danas. Bacanje sa te stene u starom Rimu se smatralo naročito sramotnim načinom pogubljenja, na koje su bili osuđivani jedino izdajnici. Danas je Tarpejska stena nešto niža nego u starom veku. Dolina ispod nje se podigla zbog građenja modernog Rima.

Romul moli Jupitera za pomoć

Zahvaljujući Tarpejinoj izdaji, Sabinjani su zauzeli Kapitol, a Rimljani su bežali prema Palatinu, gde se Romul, u očaju, obratio Jupiteru za pomoć, zavetujući se da će mu podići hram ako mu izađe u susret. Vrhovni bog se odazvao ovoj molbi i Rimljani su pobedili Sabinjane. Sabinjanski vojskovođa Met Kurcije jedva se spasao bekstvom. Na mestu gde su Sabinjani zaustavljeni, Romul je kasnije podigao hram Jupiteru Statoru (Podržavaocu).

Sabinjanke staju među zaraćene strane

Na kraju, kad je došlo do odlučujuće bitke između Rimljana i Sabinjana, među zaraćene strane hrabro su stale otete Sabinjanke, na čelu sa Hersilijom. Svojim očevima su doviknule da su one sad majke njihovih unuka i da više vole da izginu nego da ostanu udovice i siročad. Posle ovih reči, bitka je stala, a vođe zaraćenih strana su sklopile mir. Od dve države stvorena je jedna, a udruženim narodima vladali su zajedno Romul i Tit Tacije. Romul je živeo na Palatinu, a Tacije na Kapitolu. Mesto gde je sklopljen sporazum nazvano je Komitij (Comitium), od „comire“ („ujediniti se„).

Ubistvo Tita Tacija

Posle pet godina zajedničke vladavine, između Romula i Tacija je došlo do neslaganja, kad je Tacije zaštitio svoje rođake i saplemenike koji su ubili i opljačkali laurentinske poslanike na putu za Rim. Romul je hteo da kazni ubice, ali je Tacije kaznu odlagao. Ovo je bio jedini slučaj u kome se Romul i Tit Tacije nisu složili. Jednog dana, dok je zajedno sa Romulom prinosio žrtve bogovima u Laviniju, Tita Tacija je ubio rođak ubijenih poslanika. Romul je njegovo telo svečano sahranio na Aventinu na mestu zvanom Armilustrij, zanemarivši potpuno kaznu za ovo ubistvo. Neki pričaju da je grad Laurent, iz straha, izručio Tacijeve ubice, ali da ih je Romul oslobodio rečima da se ubistvo iskupljuje ubistvom.

Romul na nebu kao bog ili na zemlji kao raskomadani plen

Romula odvode među bogove

Romul je vladao Rimom 37 godina, kad je savet bogova odlučio da mu podari besmrtnost. Dok je bila smotra vojske na Marsovom polju (Campus Martius), iznenada je Romula obavio tamni oblak, a na zemlju se spustila strašna oluja u kojoj je nestao. Rimljani su oplakivali svog vladara sve dok Julije Prokul nije objavio da mu se Romul javio u snu i da mu je rekao da je uzdignut na nebo, kao bog Kvirin. Prema drugoj verziji, Romul je mučki ubijen u Senatu, a njegovo raskomadano telo su zaverenici izneli skrivajući ga pod svojom odećom.

Posle Romula, Rimom je vladalo još šest kraljeva – Numa Pompilije, Tul Hostilije, Anko Marcije, Tarkvinije Prisko (Stariji), Servije Tulije i Tarkvinije Superbo (Oholi), koji je 510. godine pre nove ere svrgnut i proteran. Romulove naslednike većina istraživača smatra istorijskim ličnostima, iako su provučeni i koz legende. Istorija rimskog kraljevstva i početno razdoblje Republike smatra se legendom, a Romul je mitski lik.

Zanimljivo je da sa Romulom počinje i završava se istorija antičkog Rima. Poslednji rimski (odnosno zapadnorimski) imperator Romul Avgust (Romulus Augustus) spajao je u svom imenu imena prvog legendarnog rimskog kralja i prvog istorijskog rimskog imperatora. Rim je u doba njegove kratke vladavine od godinu dana već bio razrušen, opljačkan i skoro pust. Romula Avgusta, koji je još bio dečak, svrgnuo je sa trona Odoakar, vođa pobunjenih germanskih plaćenika iz plemena Skira 476. godine nove ere, i poštedeo mu život zbog toga što je mlad. Od tada je postojalo samo Istočno carstvo (Vizantija), sa prestonicom Konstantinopoljem.

I za kraj, pesmica 🙂 Uživajte!

 

 

Inspiracija – forum.arheo-amateri.rs

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, Fickr, Youtube, priceonomics.com, ancienthistorylists.com, daviddarling.info, romeartlover.it, art.famsf.org, weheartit.com, historylost.ru, haikudeck.com, romeacrosseurope.com, lewebpedagogique.com, beebreeders.com, art-prints-on-demand.com, worldhistory.biz

2 thoughts on “Svi stvoritelji „večnog grada“: Vučica i dalje bdi nad Rimom (VIDEO)

  1. Videh danas da je Nebojša Vučinić, verovatno ne videvši da si ga ti već podelila u Blogere, podelio takođe. Obrisala sam njegov podeljeni, ostavila tvoj, da ne bi bilo dupliranja! Kad, imam šta da vidim, nestao je i tvoj tekst??? Te tako ja podelih opet ovaj tekst u blogere jer sam mišljenja da zasluzuje nasu pažnju. Tim pre, što je za pisanje ovakvog teksta potrebna velika ljubav, znanje, izuzetna koncentracija. U pojedinim momentima dok sam ga čitala, podsetila si me na Colin Mc Kolou i njenu „Rimsku trilogiju“, ili čak, na „Rat i mir“!!! Ja se divim ljudima koji znaju da zapamte toliko stranih imena, pogotovo Latinskih, a i ništa manje Ruskih, i da sve to pisanje privedu kraju suvislo. Veliko bravo!!!!

Ostavite odgovor