Prva velika bitka srpskih ustanika na Ivankovcu: Pijani Steva opalio iz topa i pobio Turke

Ustanička Srbija je počela da se budi. Leto 1805. bilo je sudbonosno. Prvi srpski ustanak je odavno počeo, a želja za slobodom bila je sve veća. Bio je kraj leta 1805. godine, a srpski ustanici su pobedili dahije. Da bi ugušila ustanak, Porta je krajem jula uputila iz Niša u Beogradski pašaluk Hafiz pašu sa oko 15.000 vojnika. Vojnici su se okupili na Vezirovom brdu kod Ćuprije. Namera im je bila da produže ka Beogradu. Prvi put je trebalo  da se sukobe sa takozvanim „carskim Turcima„.

Jedan jahač je i danju i noću jurio iz Carigrada prema pobunjenoj Srbiji. Konjanik koji je toliko žurio bio je nekadašnji zemunski trgovac Stevan Živković, koji je kao deo srpske delegacije molio razumevanje za ustanike na carskom divanu u Stambolu.

Njegov plan nije uspeo. Stevan Živković je izmolio Turke da pođe u Srbiju i upozori ustanike da niški Hafiz paša ide sa vojskom na položaj beogradskog vezira, sa zadatkom da konačno umiri Srbiju, da Srbi ustanici moraju da se pokore. Nekadašnji zemunski trgovac dobro je govorio turski i uspeo je da ubedi turske činovnike da ga puste da bi navodno „predupredio“, odnosno, sprečio srpski otpor velikoj turskoj sili.

Došavši u blizinu srpske granice, sa bugarske strane, Živković nije krenuo ka Nišu, gde je Hafiz paša sakupio više od 40.000 ratnika. Živković je isplanirao da u Srbiju uđe preko Dunava i Negotina. I pored velikih nevolja sa Turcima i na toj strani ipak je došao do srpskih ustanika. Zatekao ih je za spremne za bitku. Spoznali su najzad kako je to biti slobodan.

Sve što je stasalo za pušku okupilo se na Ivankovcu

Srbi su na brdu Ivankovac kod Ćuprije, u jednoj od najvećih bitaka Prvog srpskog ustanka, prvi put potukli regularnu vojsku turske države. Napredovanje ustanika koji su zauzeli više gradova, ukljucujuci Užice i Karanovac, današnje Kraljevo, uznemirilo je sultana, koji je naredio Hafiz paši, umeđuvremenu preimenovanom u beogradskog vezira, da sa 15.000 vojnika krene od Niša ka Beogradu.

Stevan Živković je ustanicima pričao da Hafiz paša dolazi sa 300 ljudi u svojoj sviti. Živković je jedino Karađorđu i vođama ustanka rekao istinu.

Petar Dobrnjac

Vođe ustanka su počele vojne pripreme. Narod sa svih strana se spremao da krene u prvi organizovani veliki rat, da bi se bar Beogradski pašaluk odbranio od Turaka. Dvojica istaknutih ustaničkih vođa iz nekadašnje požarevačke nahije, Milenko Stojković i Petar Dobrnjac, okupili su ljudstvo iz svog kraja. Sve što je moglo pušku da nosi, krenulo je sa njima ka Moravi i Ćupriji. Tu su se ukopali na brdu Ivankovcu. Za to vreme, Karađorđe i ostale vođe su mobilisale ljudstvo iz beogradske, smederevske, kragujevačke i jagodinske nahije. Spremao se veliki rat.

Međutim, postojala je još jedna opasnost. U Beogradskoj tvrđavi stolovao je Alija Gušanac, albanski odmetnik sa najamničkom vojskom sa više od 2.000 krdžalija, ratnika koji su jezdili Balkanom i bivali u službi onom ko da više.

Beogradski pašaluk

 

Zaleđe fronta kod Ćuprije se nije dopalo Karađorđu. Zato je poslao veštog Stevana Živkovića da pregovara sa Glušancem. Dogovorili se da se sastanu na zemunskoj obali, na teritoriji Austrougarske. Gušanac je došao sa velikom pratnjom.

  • Šta to uradiste u Carigradu?
  • Tražili smo tebe za vezira! – odgovori Živković.
  • Ali Hafiz pašini prijatelji prosuše mito, pa divan i sultan odrediše njega! On sad ide na Beograd, a mi ne znamo šta ćemo. Šta nam ti savetuješ, Ali aga?
  • Tucite se sa njim i nikako ga ne puštajte ovamo! – odgovorio je Gušanac.

Ovo je obezbedilo mirno zaleđe ustaničkoj vojsci. Gušanac je zabranio svojim vojnicima da idu u Šumadiju i pljačkaju sela. Pljačkanje sela je bio način snabdevanja.

Turski vojnici u 19. veku

Poslednjih dana jula, Hafiz paša je stigao u Paraćin, a njegova konjica je došla do srpskih šančeva, pa je počelo i prvo prepucavanje. Milenko Stojković i Petar Dobrnjac imali su u svojim zemljanim rovovima sa palisadima samo 2.500 ljudi i jedan gvozdeni top.

Hafiz paša je poslao Samil agu Banjskog sa nekoliko viđenijih Turaka da pregovaraju sa Srbima. Turci su tražili da prođu do Beograda desnom stranom Morave, ne bi li spremili konake za vojsku. Tražili su od naroda da preda oružje.

Milenko Stojković je Turcima odgovorio da su konaci već pripremljeni, ali u pravcu jagodinske nahije, starim carskim putem kojim su Turci već prolazili. Stojković je mudro odgovorio da će se o predaji oružja dogovoriti tek kad vezir stigne u Beograd.

Hafiz paša se plašio da ide šumama između Jagodine i Grocke. Poslao je pregovarače da zahteva miran prolaz, inače će se sve to loše odraziti po Srbe.

Spremni šančevi

Šanac na Ivankovcu

Kad su pregovarači došli, Milenko Stojković je baš tada sa svojim ljudima ojačavao prvi šanac. Pregovaračima je rekao sledeće:

  • Kažite paši da sam ja svoje već rekao. To što preti – neće nas uplašiti. Neka slobodno udari s vojskom, rđa bio ko mu se izmakao!

Jedan od iskusnijih vojnika Nestor poslat je pre boja da obavesti Karađorđa i zatraži pomoć. On je noću kroz tabor turske vojske radi sigurnosti prošao na četiri noge, glumeći prase.

Hafiz paša je poslednjeg dana jula ujutro pokrenuo čitavu vojsku i napao srpske šančeve. Namera mu je bila da brzo završi sa ustanicima na Ivankovcu.

Oko 2.000 Srba je izdržalo više turskih juriša. Bitke su vođene tako da je sreća bila čas na jednoj, čas na drugoj strani od rane zore do mraka. Turci su uspeli da osvoje mali šanac u kome je bio i top, ali pred velikim šancem izginuo je toliki broj Turaka, da se Hafiz paša zabrinuo. U međuvremenu, Srbi su sa svojom konjicom osvojili tursku komoru sa municijom.

Posle dva bezuspešna napada na visove oko Paraćina i novih gubitaka, Hafiz paša je odlučio  je da se povuče prema Nišu. Sutradan ujutro, Turci su se povukli u Paraćin, da se priberu i odmore vojsku.

A onda je došao Steva…

Bitku je rešio vođa ustanka Karađorđe, koji je noću izmedu 18. i 19. avgusta sa više od 4.000 ustanika pritekao u pomoć iz pravca Jagodine. Rasporedio je ustanike po visovima oko Paraćina i odmah je počeo da se na njima utvrđuje. Kopajući rov, upita:

  • Ala, kojekude, da je jedna čaša rakije!
  • Ima, gospodaru – odgovori seiz i donese čuturu i pogaču.

Pijući rakiju, kako je kasnije pričao Petar Jokić, buljubaša lične voždove garde, posmatrao je osvetljeni Paraćin, odakle su se čuli bubnjevi i zurle. Tad se pojavio Steva, Karađorđev pisar koji je već negde uspeo da se propisno ušika. Stao je, pa zagledao topove.

  • Sreće ti, gospodaru, da ja izbacim jedan top na Turke? Karađorđe je ćutao.
  • Molim te, gospodaru, samo da pogodim u onaj konak!
  • Zar da ubiješ pašu? – nasmeja se Karađorđe.
  • E, baš to hoću!  To nasmeja starešine i vojnike oko vožda.

Iako je bio na ivici da se naljuti, Karađorđe je dopustio pisaru da jednom ispali iz topa u Hafiz pašu. I tako Steva nanišani, zapali fitilj, kumbara puče, a đule pogodi u konak koji je bio najviše osvetljen. Nastade mrak, muzika ućuta.

  • Vidite li da ja ubih pašu?

Više verzija pašine smrti i velika pobeda

Postoje više verzija šta se desilo posle. Sledećeg dana, paša je preminuo na putu do Niša. Interesantan je podatak da i turski izvori navode kako je konak iznenada pogodilo đule, nateravši pašu na povlačenje prema Nišu. Jedni izvori navode da su sutradan ustanici gonili pašinu vojsku preko Paraćina do granice pašaluka, a zatim se vratili na Ivankovac. Drugi, pak, navode pregovore Karađorđa sa delegacijom paraćinskih Turaka, što je osiguralo da ustanici odustanu od napada na ovaj grad, jer je on pripadao Leskovačkoj nahiji i nije bio u sastavu Beogradskog pašaluka. Hafiz paša je ostavio ustanicima bogat ratni plen.

Milenko Stojković

Posle gorepomenutog pucnja, noć je protekla mirno uz malo šale, a u zoru bitka je nastavljena. Turci su navaljivali jako, ali su svi njihovi juriši bili odbijeni. Opet je bitka trajala od jutra do večeri. Pred kraj dana, ustanici su videli kako se turska vojska hitro povlači iz Paraćina prema Nišu. Samo su se predali Turci iz Paraćina. Starac duge, bele brade izašao je pred ustanike.

  • Beg Đorđije, sigurno je da jesi junak, ali ti je i sreća mnogo pomogla! Sinoć nas Hafiz paša baš hrabri za današnji konačni juriš, a tvoja kumbara puče i pogodi baš u sobu gde smo se savetovali! Hafiz paši prebi nogu na dvoje. Teško da će živ stići do Niša!

Iako su Turci više stradali, postoje razne priče sa srpske strane. Kara Stevan je poginuo od 19 zadobijenih rana, baba Milica je zbrinjavala ranjenike u šancu tokom bitke i davala borcima piće, kao i Miloš bećar koji je posekao turskog konjanika i Bimbaša Milovan, koji je sprečio Petra Dobrnjca i Milenka Stojkovića da odu sa bojnog polja u odsudnom momentu.

Turski vojnik

Bitka na Ivankovcu bila je prva ustanička pobeda nad turskom vojskom. To je bio prvi sukob ustanika sa turskom carskom vojskom. Do tada su se borili samo sa vojskom uzurpatora vlasti, dahija. Ova pobeda je imala veliki moralni odjek u celom pašaluku i ojačala samopouzdanje ustanika i doprinela uspesima u borbama za oslobođenje od turske vlasti. U drugoj polovini 20. veka na mestu bitke izgrađeno je spomen obeležje.

Srpska Akademija nauka i umetnosti je 1975. godine objavila knjigu „Boj na Ivankovcu“ 1805, akademika Vase Čubrilovića u kojoj se nalaze detaljni opisi bitke i ustaničkih šančeva, svedočenja učesnika kao i mapa bitke i ilustracija preseka ustaničkih šančeva. Bitka je obrađena u igrano-dokumentarnoj seriji „Tragom Karađorđa“ u vidu animacije sa prikazom šančeva i reduta.

 

Inspiracija: politikin-zabavnik.co.rs, Wikipeda

 

Fotografije: Wikipedia, Pinterest, Youtube, rtp.rs, kurir.rs, srbija-forum.com, tuscriaturas.blogia.com, bosnjaci.rs

 

 

 

Ostavite odgovor