Prokleta i mudra carica Jelena: Žena koja je rame uz rame sa mužem vladala Srbijom

Do 1868. postojalo je je uverenje da je prva srpska carica Jelena bila ćerka vizantijskog cara Jovana Kantakuzina. Konstantin Nikolajević je smatrao da je Jelena bila ćerka kesara Vojihne, a Vojihna sin Novaka Grebostreka. Po njemu Jelenina braća su bili despot Oliver, sevastokrator Dejan i vojvode Bogdan i Aleksandar. Sime Ljubić smatrao je da je Jelena bila ćerka Jovana Kantakuzina i sestra cara Aleksandra. Ilarion Ruvarac je jedini imao pravu tvrdnju o Jeleninom poreklu, pošto je pisao da je ona bila sestra bugarskog cara Aleksandra. Bez obzira na tvrdnje, prihvatalo se Nikolajevićevo mišljenje da je Jelena bila ćerka kneza Vratka, praunuka Nemanjinog sina Vukana.

Jelena ili Roksanda

Svi savremeni izvori pominju da je ime Dušanove žene bilo Jelena. Pobrkavši je sa ženom cara Uroša, hrvatski letopisi dali su joj ime Ana. Kasniji dubrovački pisci Mavro Orbin i Jakov Lukarić pominju je kao Rogozna ili Roguzna. U Brankovićevim „Slaveno-serbskim hronikama“ ušla je kao Roksanda. Pod tim imenom pominje se i u poznatoj narodnoj pesmi „Ženidba Dušanova„.

Jelenin deda po majci bio je vidinski knez Šišman. Šišman se ženio dvaputa. Prva žena mu je bila Bugarka. Drugi put, najverovatnije 1292. oženio se Srpkinjom, ćerkom župana Dragoša. Šišman je imao tri sina i to Mihaila, Sinadina i Belaura i ćerku Keracu, kasnije monahinju Teofanu. Keraca nije rodila ćeku župana Dragoša. Keraca je bila žena despota Sracimira i sa njim je rodila dva sina Jovana Aleksandra  i Jovana Asena i dve ćerke Jelenu i Teodoru.

Nije poznato kada je Jelena rođena. Svakako, kad se udavala nije bila šiparica. Čini se da između nje i Dušana nije bila veća razlika u godinama. Njen brat, car Jovan Aleksandar, imao je 1337. već tri sina i možda jednu ćerku. Najstariji Aleksandrov sin Mihailo rođen je oko 1323. Jelenin portret u Beloj crkvi Karanskoj kod Užica prikazuje je kao ženu od oko 30 godina. Ako se računa prema tome, onda je rođena oko 1310.

Jelena je odrasla u kući sa više dece. Bila je prvo žensko dete, starija od jednoga brata i sestre. Još u mladim danima stekla je dobro obrazovanje. Kao i brat Jovan Aleksandar i Jelena je volela knjige . Za Aleksandra su prepisivani psaltir, Manasijina hronika, Jevanđelje koje je 1356. pisao monah Simeon, a koje se daans nalazi u Britanskom muzeju u Londonu.

Jelena je obožavala da čita

Jelena se interesovala za književnost. Imala je, smatra se, i neku biblioteku. Svetogorski starac Joanikije piše sa oduševljenjem da niko nije imao takvu ljubav prema knjizi kao carica Jelena. Na njenu molbu, Joanikije je preveo na srpski jezik tumačenje Jevanđelja, koje je nekada pisao ohridski arhiepiskop Teofilakt. Jelena je čitala iz ljubavi, što je bila retkost kod srednjovekovnih žena. Čitanje je kod Jelene probudilo ambicije i to će se kasnije videti u javnom i političkom životu. Pišući memoare mnogo godina posle prvog susreta sa Jelenom, Jovan Kantakuzin, tada već monah Joasaf, hvalio je Jeleninu rečitost, bistrinu, širinu pogleda i političku mudrost. Kada je Kantakuzin ovo pisao, Jelena odavno nije bila na vladajućoj poziciji i on nije imao potrebe da joj udeljuje nezaslužene komplimente.

Kulturna i energična, Jelena je bila ambiciozna, samovoljna i pretenciozna. Na portretu cara Dušana u Lesnovu stoji natpis srpskom jeziku. Pored Jeleniog portreta na istom mestu, natpis je grčkom jeziku. To odmah pada u oči, jer ono što stoji na grčkom moglo je da piše i na srpskom, a to je da je Jelena blagoverna i hristoljubiva carica. Na jednoj fresci u Matejči prikazano je, sad već podosta oštećeno, rodoslovno stablo Asena Komnina. Jedan Jelenin bratanac, sin Jovana Aleksandra, bio je oženjen ćerkom Jovana V Paleologa, a od 1355. jedna njena bratanica bila je udata za Andronika, sina cara Jovana. Nisu svi imali za Jelenu lepe reči kao Kantakuzin. Dubrovački franjevac Mavro Orbin je zabeležio za Jelenu da je bila „perverzna mrziteljka katolika„.

Nije bila lepotica

Carica Jelena

Ako pogledamo Jelenin fizički izgled, ona nije bila neka lepotica. Da joj je sudbina odredila ulogu obične žene, bila bi neprimećena. Prema opisima, bila je crna, lepo razvijena, vitka i nije bila gojazna. Lice joj je bilo dugačko, usta mala, usne tanke i stisnute. Imala je tanak i dugačak nos. Između nosa i gornje usne stajao je širok razmak, obrve su joj bile tanke i visoko izvijene u luk. Oči su joj bile male, žućkaste, pomalo kose, mongolske. Brada oštra. Vrat joj je bio dugačak i tanak.

Na Malu Gospojinu 1331. Dušan je u Svrčinu krunisan za kralja. Iduće godine se oženio. Bilo mu je 24 godine i već je za sobom imao pobedu kod Velbužda. O ženidbenoj nameri kralja Dušana u Dubrovniku se saznalo početkom marta 1332. Na Velikom veću odlučeno je da se na Dušanovo venčanje pošalje svečano dubrovačko poslanstvo. Tada se pominjalo da bi svadba trebalo da bude oko Uskrsa, koji je te godine padao 19. aprila.

Moguće je da je venčanje obavljeno na Tominu nedelju, što je bilo 26. april, pošto na sam Uskrs u pravoslavnoj crkvi nema venčanja. Zato u spisima i stoji da se Dušan oženio Jelenom oko Uskrsa 1332. To, međutim, nije tačno, jer su se u međuvremenu desili događaji koji su poremetili prvobitni plan. Prvih dana aprila, protiv Dušana je izbila pobuna. U Zeti je baš oko Uskrsa vojvoda Bogoje sa još nekim velikašima ustao protiv Dušana. Dušan je tad trebalo da brani zemlju i sasvim sigurno da nije mogao da misli na venčanje. Uskrs je već prošao kad se Bogoje da ce pokorio novom kralju.

Ako se sve lepo izračuna i uporede neke stvarne činjenice, smatra se da su se Dušan i Jelena venčali u julu 1332. Prema spisima, Veliko veće je dubrovačke poslanike poslanike poslao na venčanje u ponedeljak, 22. juna uveče. Oni su se vratili 7. avgusta u tri sata po podne. Nijedan od poslanika koji su otišli na put se ne pominje na sednicama između 22. juna i 10. avgusta. Pošto se 28. juna završavao i Petrovdanski post, dolazi se do moguće tvrdnje da su se Dušan i Jelena venčali u julu 1332,a li nije poznato gde. Učenik arhiepiskopa Danila II ne nigde ne pominje Dušanovu ženidbu, još manje da je sam čin obavio arhiepiskop Danilo II. Zato i postoji pretpostavka da je venčanje bilo u Bugarskoj. Na sve to ukazuje i dužina putovanja dubrovačkih poslanika.

Prvi pisani podatak o Jeleni u Beloj crkvi

U srpskim izvorima, prvi podatak o Jeleni postoji u Beloj crkvi u selu Karanu kod Užica, koju je podigao župan Brajan, a živopisao sveštenik Đorđe Medoš. Na zapadnom zidu tog hrama, Jelena je predstavljena kao crna, mlada žena. Crkva je živopisana između 1332, kad je Jelena dovedena, i 1336, kad je rođen sin Uroš, koji nije naslikan uz oca i majku. Danas naučnici ocrtavanje crkve stavljaju u period oko 1341. ili 1342. Otkriven je i portret Dušanovog sina Uroša, koji je slikan u uglu između južnog i zapadnog zida. Uroš je naslikan kao dečak, od bar pet godina, a poznato je da je Uroš rođen 1336.

Dušan i Jelena su u braku bili četiri godine, bez naslednika. Tada se smatra da je nastala kriza u braku. U aprilu 1336, u pratnji komandanta Dušanove najamničke garde, Nemca Palmana, u Dubrovnik su stigli poslanici koje je poslao austrijski herceg Oto. Naime, Dušan je nameravao da se oženi Jelisavetom, ćerkom pokojnog nemačkog kralja Fridriha Lepog Austrijskog i Jelisavete Aragonske. Herceg Oto bio je Fridrihov brat i Fridrihova ćerka Jelisaveta je živela je kod strica. Devojka je tad imala 19 godina. Četiri godine pre ovoga, postojao je plan da se Jelisaveta uda za češkog kralja Jovana Luksemburškog, koji je u tom trenutku bio udovac. Kako je mlada Jelisaveta sa umrlom češkom kraljicom bila u trećem stepenu srodstva, trebalo je tražiti papin blagoslov. Papa je blagoslov nije dao.

Koruški opat Jovan Viktrinški je zabeležio da je mlada princeza tragično primila što treba da se uda za šizmatičkog kralja. Od bola i tuge, devojka se teško razbolela i u oktobru 1336. je umrla. Princeza je sahranjena je u opatiji Mauerbahu, kod Beča. Da li se princeza Jelisaveta zaista razbolela i umrla od bola i straha što treba da bude žena pravoslavnog kralja, ostaće nepoznanica. Belešku o uzroku njene smrti ostavio je katolički sveštenik. Prema nekim navodima, mlada Jelisaveta je imala tuberkulozu.

Pod sumnjivim okolnostima rođen Uroš

Ubrzo posle ovih pregovora o ženidbi sa Jelisavetom, Jelena na sumnjiv način zatrudnela i oko 1. septembra 1336. rodila sina Uroša. U srpskoj istoriografiji sve češće se pominje da su Dušan i Jelena, sem sina Uroša i ćerku.

U celoj srpskoj istoriji ne postoji vladarka koja se pored živog muža pominje onoliko koliko se pominjala Jelena. Ona se mnogo isticala u javnom životu. Posebno pada u oči što se to dešava uvek uz energičnog muža. Ranije srpske vladarke su bile su daleko od politike. One su imale ljubavne avanture, poput Evdokije, supruge Stefana Prvovenčanog ili Ane, žene kralja Radoslava. One posle takvih avantura prestajale da budu vladarke ili su u afere ulazile kad već više nisu bile vladarke.

Kao nijedan vladar pre njega, Dušan u mnogim poveljama je isticao „dogovor“ sa ženom za darivanje manastira. Jelena je „blagočestiva i hristoljubiva i previsoka kraljica, hristoljubiva i blagočastiva carica, bogoljubna carica avgustina„. U povelji koju je izdao na jesen 1345. manastiru Svete Bogorodice Perivlepte koji je danas Sveti Kliment u Ohridu, Dušan se zahvaljuje Bogomajci što ga je podigla „od odra bolezni“ i darivao je je ovaj hram posvećen Bogorodici. Kada je Dušan izdao, najverovatnije na saboru, 1347. godine povelju za zadužbinu despota Jovana Olivera, Svete Arhanđele u Lesnovu, pominje kako se o tome dogovorio i sa „previsokom caricom Jelenom„.

Hristoljubivu obručnicu“ Dušan pominje u povelji kojom osniva svoju zadužbinu, hram Svetih Arhanđela na Bistrici kod Prizrena. „Bogodarovanu previsoku i hristoljubivu caricu avgustu kira Elenu“ Dušan je pominje kada davao poklone Hilandaru. Jelena je bila druga ktitorka zapuštene Karejske ćelije na Svetoj gori. Sa sinom, Jelena je dovršila hram Svete Bogorodice u Matejču, u Skopskoj Crnoj Gori kod Kumanova, koji je bio lep umetnički spomenik iz 14. veka.

Spasila Jovana Kantakuzina

Jovan Kanatkuzin

Koliko je velika, Jelena je pokazala u julu 1342. O tome je pisao Jovan Kantakuzin. Kod Ginekokastrona, velikog silnog utvrđenja u Solunskoj ravnici,  pretendent na carsku poziciju Jovan Kantakuzin izgubio je svaku nadu za dalje uspešno ratovanje. Sa dva svoja sina, Matejom i Manojlom i 2.000 boraca koji su mu, i posle poraza, ostali verni, Kantakuzin se uputio uz Vardar, u Srbiju. U utvrđenom Proseku, na ulazu u Demirkapijsku klisuru, Kantakuzin se sastao sa srpskim komandantom, inače vizantijskim beguncem, Mihailom. Odatle je Kantakuzin otišao u Veles. Tu ga je prijateljski dočekao njegov poznanik od pre nekoliko godina, veleški vojvoda a kasniji despot Jovan Oliver. Kralj Dušan je tad pratio ženu koja je krenula u goste bratu, bugarskom caru Jovanu Aleksandru. Oliver je uputio Kantakuzina u Skoplje, da tamo sačeka dalja upustva. Sam Oliver krenuo je za Dušanom. Sustigao ga je na Moravi, oko Gnjilana. Tom prilikom, Oliver je savetovao Dušanu i Jeleni da što srdačnije prime Kantakuzina, što bi im samo bilo od koristi. Dušan je odmah poslao iz svoje pratnje Oliverovog brata Bogdana u Kraljevo da pozdravi Kantakuzina dobrodošlicom i da mu kaže da ce srpski kraljevski par vraća. Dušan je odustao od puta i došao je y nemanjićki dvorac Pauni na južnom delu Kosova, nedaleko od Prištine. Tu je Dušan svečano dočekao Kantakuzina.

Kantakuzin je vrlo opširno opisao svoj susret sa srpskim kraljem i kraljicom. U Kantakuzinovim uspomenama ima mnogo pristrastnosti da sebe, svoj značaj i ugled prikaže u što bolje. Na ovom sastanku rešavala su se politička pitanja. Dušan je pozvao na sastanak i 24 vojna zapovednika. Bila je to neka vrsta vojnog saveta. Dušan je tražio od Kantakuzina da mu ustupi sve gradove od srpske granice do Krstopolja (nekadašnji Morunac ili turska Kavala u Trakiji. Kantakuzin nije hteo da žrtvuje vizantijske gradove. On je očekivao da se  srpski kralj prema njemu ponaša kao prema caru, da visoko ceni ponuđeno prijateljstvo i da mu pomogne. O gradovima koje su Dušanovi prethodnici i sam Dušan osvojili u ratovima, Kantakuzin nije pravio pitanje. Ali u miru, Kantakuzin nije hteo da čini nikakve ustupke na račun svoje zemlje. Smatrao je da kralj Dušan treba da sve to vidi kao veliku nagradu. Pregovori su postali vrlo zategnuti. Tada se pojavila kraljica Jelena. Prvi i poslednji put u srpskoj istoriji  žena je nastupila javno i otvoreno u političkim pitanjima. Kasnije će sličnu ulogu imati kneginja Milica pred sultanom Bajazitom.

Jelenin govor

U sred ovog vojnog skupa u kome su učestvovali ljudi koji su delili megdane, pojavila se – žena. Jelena je održala poduži govor.

Sad se može učiniti grčkom caru dobro ili zlo. Srbi mogu Kantakuzina da ubiju, ili da mu uskrate pomoć, ili da mu pomognu. Treba razmisliti šta je za srpsku stvar pametnije i korisnije, pa izabrati jednu od te tri mogućnosti. Ne zna ko bi bio tako svirep da se sam odluči na ubistvo, bilo da druge na to nagovara. Ovakvog bogomrskog dela ja ce grozim, a želim da se i vi svi ovoga klonite! Kantakuzin je još pre nego što je poneo zvanje carskog dostojanstva vršio carsku vlast. Bio je i Grcima i ne Grcima drag zbog svoje blagosti, razboritosti i zbog toga što je bio pun svih vrlina. Sad je taj čovek izgubio sve. Kao begunac traži utočišta u tuđoj zemlji. Ne sačuvati ga i ne zaštiti ga u ovakvim prilikama – bilo bi nečovečno i bezbožno. Još bi strašnije bilo kad bi se prema njemu pokazalo nasilje. Dobar procenjivač prilika rekao bi da je glupo i nepromišljeno pustiti cara ne učinivši ništa. Došao je čovek čije su prijateljstvo mnogi vladaoci brižljivo i s mnogo truda tražili. Sad bi to prijateljstvo Srbi pre svih mogli dobiti. Stoga Kantakuzina ne treba ostaviti bez pomoći. Desi li ce da mu ce ne samo ne ukaže nikakva pomoć, nego se čak i preda neprijateljima, a on jednog dana dođe na vladu Grka, ne bi li ce on zbog učinjene nepravde svetio i činio zla?“ Zato je Jelena predložila da se Kantakuzinu pomogne i za to ne traži nikakva nagrada. „Kad bi on hteo da ustupi gradove, meni bi to bilo najmilije i to najviše želim. Ali on je, kao što vidimo, daleko od toga da bi, pogođen sadanjom nesrećom, suviše pokorno i klonulo razmišljao i dragovoljno, kao što je sam rekao, menjao sudbinu svojih sinova i onih koji su s njim, ma i za jedan gradić„. Jelena je predložila da se Srbi svim silama potrude da se Kantakuzin vrati na vizantijski presto. Time bi Srbi dobili prijatelja i zaveznika „kakvog mnogi žele, a malo njih nalazi„. „Od Kantakuzina“, dodala je, „treba tražiti da celog svog života bude Srbima prijatelj i da zakletvom potvrdi da nikad neće, kad opet bude došao na presto, tražiti gradove koje Srbi sad drže i koje su oni ili njihovi očevi osvojili od grčkog carstva i da zbog toga neće gaziti u rat„.

Javljajući ce prva za reč na ovoj sednici, Jelena je htela da spreči da neko od vojnih komandanata iznese neko drugo mišljenje u pogledu stava prema Kantakuzinu. Znala je dobro da bi posle toga bilo teško vratiti stvari na onaj kolosek koji se Jeleni činio da je za srpsku stvar najkorisniji. Pokazalo se da je bila y pravu kad je govorila prva. Posle Jeleninog izlaganja, Dušan je tražio da čuje mišljenja i drugih. Odmah je uzeo reč veliki vojvoda Jovan Oliver. „Da kraljica, tvoja supruga„, počeo je Oliver, „nije rekla sve najlepše, što je najbolje za dobro i slavu srpskog carstva – ostalo bi da i drugi govore i nečim dopune. Ali u njenom govoru ima toliko izvanredne mudrosti i dobrog rasućivanja, tako da nam ni neki najpametniji ne bi mogao bolje reći, ni neki nama najnaklonjeniji prijatelj nešto korisnije savetovati. Stoga ce potpuno slažem s kraljičinim mišljenjem i savetujem ti da nikako drukčije ne postupiš, nego da smatraš svojom srećom što ce ovaj car tebi obratio i da mu od sveg srca pomogneš„. Svi prisutni su se složili sa Jeleninim predlogom. Njen govor je Kantakuzin zabeležio mnogo godina kasnije.

Srbi su srdačno prihvatili Kantakuzina. Dušan je odbio zahtev vizantijske carice, majke Ane Savojske, koja je Dušanu nudila sve gradove koje je osvojio od Vizantije, samo da joj preda Kantakuzina. Kraljica je bila ljuta na poslanike koji su prihvatili ovaj caričin predlog. Dušan nije prihvatio veoma privlačnu ponudu iz Carigrada da dobie teritorije za živu ili mrtvu glavu onoga koji je u opasnoj nevolji zatražio utočište kod njega. Dogovor između Dušana i Kantakuzina je bio potvrđen zakletvom pred arhiepiskopom Joanikijem. Kad je krajem leta 1342. Kantakuzin sa pomoćnom srpskom vojskom pod komandom Jovana Olivera i vojvode Vratka krenuo na Ser, Dušan i Jelena otpratili su Kantakuzina do srpsko-vizantijske granice.

Bežanje na Svetu goru

Drugi neuobičajen postupak tad već carice Jelene bio je najverovatnije zbog „crne smrti„, koja je harala Evropom. Jelena je otišla sa mužem i sinom u jesen 1347. na Svetu goru. Ženi je, kao što se zna, zabranjeno da kroči na Svetu goru. Predanje kaže da je ovo bila zapoved i poruka same Bogorodice. Jelena je jedina prekršila tu zabranu. Jedan svetogorski monah, zbunjen ovim čudnim postupkom, zabeležio je da carica nije došla javno „no nekako premudro i pokriveno„. Da je bilo „pokriveno“ spisi kažu da nije tačno. Sa mužem, Jelena je obišla „vse monastire velikije pustinje Atona„. Oboje su videli „v toj Svetoj Gori žilišta i skiti i vrtepi … bogonosnih otac pustinožitelj„, nebeskih ljudi i zemaljskih anđela. Za atonske kaluđere nije mogla da ostane tajna da se u njihovoj sredini nalazi žena. Stoji priča da nije kročila na Svetu goru, već su je na nosilima uveli.

U maju 1350. Dušan, Jelena i Uroš izabrani su za građane Mletačke republike. Kad je u jesen 1350. Dušan krenuo u ofanzivu protiv Bosne, sa mužem i vojskom pošla je i carica Jelena. Srpska vojska izbila je na Neretvu i uputila ce prema Cetini. Dušan je osvojio grad Novi, pa se uputio prema Cetini, kad su Trogir i Šibenik odlučili da pošalju svoje poslanike sa poklonima. U tom trenutku stigao je glas da su Vizantinci počeli rat i da je položaj na jugu vrlo ozbiljan. Srpska vojska, koja je „ognjem i mačem“ prodrla kroz Bosnu i došla do Bobovca, dobila je naređenje da napusti dalje opsedanje grada. Caru ce žurilo na jug, na vizantijski front.

Saznavši da se car vraća, Dubrovačka republika poslala je šest plemića da pozovu Dušana da sa ženom, sinom i pratnjom od 100 ljudi poseti prijateljski i Dubrovnik. U Dubrovniku je car svečano dočekan. Gosti posetili su i donirali nekoliko dubrovačkih hramovakao što su hram Svetog Vlaha, Svetog Stefana i manastir Svete Klare. Dušan je žurio na jug i nije mogao da ce zadržava duže u Dubrovniku. Jelena je, izgleda, ostala malo duže. Krajem 1350. u Velikom veću se odlučivalo koji poklon da daruju srpskoj carici.

Neuspeli prelazak u katoličanstvo

U leto 1354. poslao je car Dušan svoje poslanike papi u Avinjon. Dušan je tada počeo pregovore sa Kurijom ne bi li prešao u u katoličanstvo, tražeći da ga papa imenuje za komandanta hrišćanske vojske u borbi protiv Turaka i da dobije flotu. Tim povodom, papa je slao više pisama u Srbiju. Jedno pismo papa je uputio i carici Jeleni.

Car Dušan je umro, na nepoznatom mestu 20. decembra 1355. Jelena se pokaluđerila i već u maju 1356. od kad se pominje kao monahinja Jelisaveta. Ona se pod monaškim imenom pominje u povelji kojom sa sinom daruje Kirilu, mitropolitu grada Melnika, crkvu Svetog Nikole Stoškog. Kao Jelisaveta se pominje u jednom zapisu iz 1359/60. i u aktu hilandarskog igumana Doroteja, kojim iguman potvrđuje caričino ktitorsko pravo na ćeliju Svetog  Save u Kareji.

Odmah posle smrti cara Dušana, nastale su unutrašnje borbe u carstvu. Dušanov polubrat Simeon, koji je svuda isticao vizantijsko poreklo svoje majke, prvi je ustao. Carica Jelena je zadržala za sebe Sersku oblast. U borbi između cara Uroša i njegovog polustrica Simeona, Jelena je „sebi potčinila mnoge gradove, skupivši ne malu silu i držala je vlast za sebe„. Iako je Jelena samostalno vladala Serskom oblašću, tamo su se poštovala vrhovna prava cara Uroša. Mada Urošu Serskoj oblasti nije imao nikakvu pravu vlast, pominjao se na prvom mestu. Postepeno, car Uroš se sve manje primećivao. U jednom aktu Serske mitropolije „sveta gospođa despina“ (Jelena) pomenuta je kao jedina.

Jelena vladala Serskom oblasti

Serska oblast

U avgustu 1365. Jelena je još bila u Seru. To je poslednji pomen o Jeleninoj vladavini u Seru. Već u septembru 1365. u Seru je bio despot Jovan Uglješa. Iz vremena Jeleninog boravka u Seru ima nekoliko pomena. U borbama koje su nastale u Srbiji, i Vizantinci su hteli da imaju koristi. U napadu, u leto 1357, Matija Kantakuzin naišao je kod Sera na jaču srpsku vojsku, pod komandom kesara Vojihne, oca kasnije monahinje Jefimije. Potučeni Matija sklonio se u neki rit blizu grada Filipi. Meštani su ga otkrili uz pomoć lovačkih pasa i doveli ga Vojihni. O Matijinoj sudbini odlučivala je Jelena. Jelena se, 15 godina pre ovog događaja, energično zauzela za Matijinog oca. Ovoga puta, dozvolila je Vojihni da Matiju preda caru Jovanu Paleologu.

Mir koji su Dubrovčani sklopili sa gatačkim knezom Vojislavom Vojinovićem, nije bio dugog veka. Kad se saznalo da se Vojislav sprema da napadne Dubrovnik, Veće umoljenih poslalo je izaslanike krajem 1360. u Srbiju koji su tražiti obaveštenja od cara Uroša, carice Jelene i drugih velikaša. U toku rata sa Vojislavom, Dubrovčani su se trudili da pridobiju Jelenu.

Najznačajniji događaj iz vremena boravka carice Jelene u Seru, a koji pokazuje koliko je bila visoko cenjena je iz leta 1364. Tad su Turci jasno pokazali da Vizantiji preti sve veća opasnost. Vizantinci su onda došli do zaključka da bi mogli bliže da sarađuju sa Srbima. Srpska patrijaršija je bila  anatemisana. Prvi car i prvi patrijarh i umrli su pod anatemom. Pre ma kakve vojne saradnje, trebalo je prvo otkloniti teškoće koje su nastale bacanjem anateme. Pošto je trebalo rešavati i crkveno i političko pitanje, smatralo se da je za misiju najpogodniji carigradski patrijarh Kalist. Kalist je odmah počeo da priča sa Jelenom. Jelena je sa svim počastima primila patrijarha Kalista. Kalistov predlog o zajedničkoj srpsko-vizantijskoj borbi protiv Turaka, Jelena i srpski velikaši su prihvatili. Međutim, tek što su krenuli pregovori, patrijarh se razboleo i umro u Seru. Iznenadna patrijarhova smrt pobudila je kod Vizantinaca sumnju. Smatrali su da je njihov patrijarh otrovan. Kantakuzin je branio Jelenu i odbijao svaku pomisao da je ona kriva za patrijarhovu smrt. Na glas da je patrijarh Kalist umro, došli su svetogorski kaluđeri i zatražili da telo nekadašnjeg svetogorskog kaluđera odnesu na Svetu goru. Jelena je, međutim, to odbila. Sa svim počastima, Jelena je sahranila patrijarha, koji je nekada i nju bio prokleo, u mitropolijskom hramu u Seru.

Posle dolaska despota Uglješe u Ser, Jelena je napustila oblast kojom je deset godina vladala. Ne zna se tačno gde je ona posle toga živela. Samtra se da je živela na nekom imanju Nemanjića kod Prizrena ili Prištine. Počela je vidno da kopni posle smrti sina cara Uroša V.

Poslednje godine caričine vladavine

Ostaci manastira Svetih Arhangela kod Prizrena

Kad je 1374. ponovo pokrenuto pitanje izmirenja srpske i vizantijske crkve, srpsko poslanstvo je, sa starcem Isaijom na čelu, otišlo u Carigrad i posetilo je i staru caricu. Postoji mišljenje da se o tom pomirenju odlučivalo na saboru, kome je prisustvovala i carica Jelena. To nije bilo isključivo crkveno pitanje, već i političko. Nije sigurno da je Jelena bila na ovom saboru. Ne zna se ni gde su se Isaija i njegovi pratioci sastali sa Jelenom, ako je bila. Još je car Dušan razmišljao o izmirenju dveju Crkava. O tome je razgovarao s Jelenom. Sem toga, Jelena je najbolje mogla da zna u kom pravcu su razgovoris patrijarhom Kalistom tekli, iako su bili u početnoj fazi, pre deset godina.

U januaru 1375. car Jovan V Paleolog je naredio svetogorskom monahu Gerasimu da oduzme sve ćelije koje su za vreme srpske vlasti Svetom gorom date raznim osobama ili manastirima. Kako je monah Nifon, po želji cara Dušana, dao Hilandaru ćeliju Plakas, sad je ovu ćeliju trebalo vratiti. Pominjući nekadašnje bogate darove cara Dušana i carice Jelene Svetoj gori, Hilandarci su zamolili da im ostane ćelija Plakas. Sećajući ce dobročinstva pokojnog srpskog cara, a da se, careva žena ne bi rastužila monah Gerasim je odlučio da ćelija ostane hilandarska svojina. Carica Jelena je bila u to vreme živa. Ubrzo je monahinja Jelisaveta postala velikoshimnica i ponela ime Jevgenija. Poznat je jedan njen rukopis, pripisivan kraljici Simonidi ili kneginji Milici.

U julu 1378. Jelena ce pominje kao blažena. U jednom zapisu zabeležen je 7. novembar kao datum njene smrti. U jednom hilandarskom rukopisu s kraja 16. veka zabeleženo je da je carica Jelena umrla 7. novembra 1376. Mnoge tvrdnje kazuju da je sahranjena pored cara Dušana, u njegovoj zadužbini, manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena.

Carica Jelena nije proglašena za sveticu. U crkvi Svetog Jovana Preteče na Menikejskoj gori kod Sera nalazi ce Jelenin portret, gde je ona obeležena kao „sveta„. U manastiru Savina postoji kutija za svete mošti. Natpis kaže da su u kutiji mošti Svete carice Jelene.

Druge tvrdnje kazuju da se ne zna gde je Jelena sahranjena. Po predanju, sahranjena je u Matejči kod Kumanova. Za ovo ne postoji istorijska podloga. Hadži Vasiljević je pisao da u Matejči „udovica Silnoga Dušana, pobožna carica Jelena provođaše tužne svoje dane„. On je zabeležio i narodno verovanje da je u Matejči grobnica u kojoj je sahranjena carica Jelena. U Matejču su dolazile nerotkinje, žene koje pobacuju ili koje nemaju mleka, molile se i palile sveće. Hram su posećivale i Arnautkinje, koje su umesto voštanih, palile lojane sveće.

Inspiracija – promacedonia.org

Fotografije: Wikipedia, kurir.rs, srbski.weebly.com, pslanguagecafe.com, pravoslavieto.com, ekspres.net

Ostavite odgovor