Da pesma može da bude izvor mržnje i netrpeljivosti, tog anisam bila svesna dok nisam pogledala jedan dokumentarac. Umesto da muzika bude to što spaja narode, ispalo je da je baš ona ta koja narode odvaja i stvara rušilačku i energiju punu mržnje. A zašto? Jer je pesma koju, eto, svi sa Balkana svojataju.
Bila je to 2003. godina. Televizija „B92“ prikazivala je dokumentarni film o jednoj pesmi. Reč je o filmu „Čija je ovo pesma?“ bugarske reporterke Adele Peeve. U tom filmu, u prvom planu je prikazana netrpeljivost i nespremnost da se prihvati činjenica da muzika nije imovina, već dobro koje putuje i nije ga moguće vezati i zadržati. Ovu pesmu o kojoj ću pisati svojataju svi sa Balkana. I Turci, i Grci, i Albanci, i Bosanci, i Bugari, i Makedonci, i Srbi. Ne znam da li ste gledali taj dokumentarac, ali cela priča je na mene ostavila utisak koji ću pokušati da vam prepričam u ovom blogu.
Svi znate za pesmu „Ruse kose„? Priča bugarske reporterke Adele Peeve počinje u Istanbulu, gde ona sedi sa prijateljima u tamošnjoj kafani i gde mlada žena peva baš tu pesmu. Pesma ju je podsetila na detinjstvo. Tamo su joj muzički i etno znalci objasnili da je reč o staroj turskoj popevci, ilustrujući to drevnim filmskim snimcima. Pesma je posle Turske vodi u Grčku. Na Lezbosu su joj lokalni starci, koji broje dane ispred taverne, objasnili da je reč o staroj grčkoj pesmi. Starci su bili vrlo radi i da joj to i demonstriraju, što su i učinili i vokalno i instrumentalno, uz obavezno bacanje kletve što tuđinci svojataju „grčku“ narodnu baštinu.
Put ovu bugarsku reporterku vodi do Albanije, gde joj i sami prolaznici na nekom vašaru objašnjavaju da je pesma zapravo „stara albanska„, koju peva Tereza iz Korče. Albanci odbacuju mogućnost da je pesma turska, a nema šanse ni da je srpska, jer „Srbi nikada ne bi mogli da stvore takvu pesmu„. Zašto? Jer, tvrde oni, „Srbi su narod bez tradicije„. Peeva pronalazi dotičnu Terezu koja potvrđuje sve što su njeni zemljaci rekli. Pogotovu onaj deo o poreklu. Znači, pesma je „čista“ albanska, a kao dokaz je usledilo i neizosavno hvaljenje Albanaca.
Tragom pesme, bugarska reporerka stiže u Sarajevo gde saznaje da pesmu svojataju i Bosanci. „Stara bosanka pesma“ ima dve verzije: svetovnu sevdalinku „Oj djevojko, Anadolko“ i religioznu kasidu o Alahovoj veličini. Pesma je karakteristična i za Makedoniju, gde postoje takođe dve vrste ove pesme. Jedna iz derviške tekije, a druga kod pravoslavnih Makedonaca, gde se zove „Paca Drenovčanka„. Peeva je otišla do opevanih Drenovaca, gde je saznala kako je živela ta Paca lepotica.
I šta mislite dokle je došla? Do Vranja, naravno! Sve se dešava na Đurđevdan, kad je ciganski dernek na vrhuncu. Oko autorke filma su se sjatile ciganske dekice iz cigan male koji se svi redom kleli da su Koštanini unuci. Uz pomoć njih i mladog popa, autorka jje saznala da je pesma „Ruse kose“ – „stara srpska pesma“ iz vranjanskog kraja. Pop je to lepo predstavio. Ova reporterka je, u starom novinarskom maniru, pokušala da isprovocira meštane puštajući ovu pesmu kao bosansku kasidu. I tu nastaje haos! Umalo tuča da ispadne i nju da linčuju!
Pošto je jedva izbegla iz Vranja, Adela se vratila u Bugarsku. Tamo je, na nekom skupu što podseća na sabor i, citiraću jednog autora, „ravnogorski Vudstok„, podno planine Strndže, porazgovarala sa gostima i meštanima. Reč po reč, umalo da je okupljeni nisu kamenovali, jer se usudila da ugrozi „bugarsko“ poreklo pesme. Deda, pritom i violinista, hteo je da bije i pobije sve koji kažu da je to turska pesma. Grupa motorista ostrašćeno je objašnjavala da je reč o svetoj pesmi bugarskih ustanika, preteći kako treba pobiti sve Cigane i Turke i da oni koji nisu Bugari zavređuju odlazak „pod nož„. Da li išta više treba reći?
Jasno je da su mnoge scene iz ovog filma planirane i nameštene. Pronašla sam podatke da je Peeva dobila od srpskih etnologa dokaz da je pesma turska i da su joj pojedini učeni sagovornici sugerisali da postoji mogućnost da se ova pesma peva i u drugim zemljama, sa drugim rečima. To je izostavljeno u flmu. Ipak, dokumentarac je pokazao ono najgore u nama, sa Balkana.
Ako izostavim mržanju na svakom koraku, reč je o pesmi koja je poput drugih uticaja, došla do Balkana. I da, ta pesma nije ni bugarska, ni srpska, ni bosanska, ni makedonska, ni albanska, ni grčka… Ta pesma je balkanska. I svako neka je peva kako zna i ume. I verovatno je mnogo starija nego što se misli.
Na žalost, filma na Youtube-u više nema, ali ovo je samo link ka kratkom filmu o ovoj pesmi:
Fotografije: Pixabay.com, serbia.com, i-serbia.rs
Mogu vam se dopasti i ovi članci
2 thoughts on “Pesma koja je posvađala narode: „Ruse kose“ i svačija i ničija (VIDEO)”
Ostavite odgovor
Žao nam je, da bi postavili komentar, morate biti prijavljeni.
Ima Milja Lukić, jednim delom Vranjanka, na svom blogu tekst upravo na temu pomenutog „dokumentarca“. Koliko se sećam, dotična novinarka je pre započinjanja galame i potencijalne tuče, doooobro instruirala i provocirala one na koje se nameračila da joj budu sagovornici, tako da se drugačija scena nije ni mogla očekivati. No, to znaju samo svedoci i upućeni, a ostalima je , verovatno jako skupo, prodala svog rog za sveću.
Što, naravno, nema veze sa suštinom tvog teksta… i pesma je samo jedna od zajedničkih tekovina naroda sa ovih prostora. Nešto mi pade na pamet … a čiji je Marko Kraljević, bilo bi zanimljivo takođe za neki film, posebno u režiji bugarskih autora, budući da ga u njihovoj zemlji „poznaju“ kao krali Marko. Ili, pak… koje je originalno srpsko jelo sem, na primer, kokošije čorbe 😉
Baš sam se vodila Miljinom pričom. Nezgodno je što ne postoje granice ni što se junaka tiče, ni priča, ni pesama, a ni – jela! Sve je pomešano. Nije ni čudo, i mi smo pomešani. ? A uskoro, neke od tih priča naćiće se na mom blogu.