Kult predaka i slavljenje slave: Kada živi mole mrtve da ih čuvaju

Kad nastupi vreme slava, počinju i porodična i prijateljska okupljanja. Verovatno ste već ćuli priče da od svih hrićanskih i pravoslavnih naroda jedino mi slavimo slave. Verovatno, neki od vas naslućuju da poreklo ovog običaja dolazi iz predhrišćanskog perioda, dok su narodi sa ovih prostora verovali u više bogova.

Da li znate od kad datira prvi pomen slave? Iz 1018. godine! Pre slavljenja slave, naši preci su verovali u više bogova koji su i bili i zaštitnici porodica. Pošto se na ovom prostoru slabo prihvatalo hrišćanstvo, pa i ako se prihvatalo i dalje su ostajali običaji iz paganstva. Onda je crkva učinila ustupke. Zato jedino mi imamo slave koje su, zapravo, slavlja predhodnih bogova, samo što su njihovu ulogu preuzeli sveci. A kako je sve počelo?

Dajbog

Naši preci su oduvek verovali u postojanje duše i u svoje pretke. Preci su nam zauzimali vrlo važno mesto u svakodnevnom životu. Pošto su Sloveni smatrali da duša upravlja nama, smatrali su i da duša posle smrti ide na drugi svet. Preci iz tog nekog drugog sveta, prema verovanju, brinuli o onim živima. Duše predaka imale su moć da vide i budućnost. Na taj način su upozoravali svoje bližnje na opasnosti. Verovalo se da preci mogu da utiču na sudbine živih. Ovo verovanje je vezano za pretke koji su umrli prirodnom smrću.

Preci čuvali porodicu

Preci se u slovenskom verovanju dele u dve grupe. U prvu grupu su oni koji su umrli prirodnom smrću i koji su sahranjeni prema običajima. Duše tih predaka su dobre prema svojim živim rođacima i potomstvu. Ukoliko bi se duše tih predaka na neki način uvredile, one bi mogle da nanaesu neku nevolju svojim potomcima. U drugu grupu duša spadaju one koje nisu prirodno napustile ovaj svet, već su otišle pre vremena i nisu sahranjene kako dolikuje. Duše ovih ljudi bi napadale svoje najmilije, činile bi razne vrste zlodela, pa i ubijale. Postoji verovanje da bi duše ovih pokojnika mogle da se vrate u telo i da tako napadaju. Srbija i Balkan su prepuni verovanja u takva bića koja su zaposele duše nezadovoljnih umrlih, a to su  vampiri, rusalke, drekavci, vodenjaci… O nekima sam već pisala, a o nekima ću pisati u narednim postovima.

Rusalke

U domaćoj tradiciji, sva čudna bića predstavljaju nečiju dušu. Ako je to duša pretka koja je normalno napustila svet i čije je telo sahranjeno prema običajima, od te duše može nastati zmija čuvarkuća ili vuk. One su tako upozoravale su svoje potomke na opsanosti ili su ih iz tih opasnosti izvlačili. O tome svedoče brojne narodne pesme u kojima čak životinje pričaju. Ako duša nije normalno napustila svet i telo je sahranjeno bez obreda, duša bi postala neki od već pomenutih demona.

Vuk čuva Srbe

Kad sam već kod vuka, red je da objanim zbog čega je on totemska životinja kod nas i zašto se vezuje za pretke. Za Srbe se smatra da su nastali od vuka. Vuk koji je predak je bio bele boje. Ovaj vuk pomaže. Bela boja kod nas predstavlja bića koja imaju veze sa onim svetom. Vuk je vezan za jednog od glavnih bogova u slovenskom panteonu, a to je Dažbog. Sloveni, pa i Srbi su sebe nazivali unucima Dažboga. Otelotvorenje Dažboga je beli, hromi vuk. Otud i povezanost Slovena i Srba sa vukom.

Koledari

Na ovim prostorima nekad su postojali mnogi običaji koji bi mogli da govore o tome da je vuk predak. Maska vuka se veoma često viđala u koledarskim povorkama. U Srbiji postojao je običaj kada se ubije vuk, da se odere i napuni slamom. Taj vuk  se onda vodi po selu i traži se nagrada u brašnu, medu, suvom mesu ili drugim namirnicama. Nagrada onima koji su ubili vuka predstavlja žrtvu, nešto čime onaj koji dariva prepariranog vuka iskupljuje sebe zbog ubistva pretka.

 

Kod naših predaka je postojalo verovanje da se svetovi živih i mrtvih prepliću. Umrli i živi nisu tek tako mogli da stupe u kontakt. To je moglo da se desi ponekad,  na primer na Badnje veče, kad se precima spremala večera. Za neka bića i spodobe koji vode poreklo od umrlih, spremala se  trpeza da bi se oni odobrovoljili.

Suđenice

Duše umrlih su uticale i na rođenje deteta i uvek su preci  bili umešani u taj čin. Dete je predstavljano kao poklon od predaka. Suđenice ili Suđaje su u tom slučaju igrale veoma veliku ulogu, ali o njima ću pisati u nekom od narednih blogova. One su određivale dužinu života svakog deteta i da li će dete imati potomke. Tako su naši preci objašnjavali zašto neki imaju, a neki nemaju decu. Porodice koje nemaju decu su se molile precima da im daju porod i pripremali bi im gozbe.

Kult predaka i kult kumstva

koro da ne postoji naš običaj, a da nije vezan za kult predaka. Profesor Veselin Čajkanović sve naše običaje je vezivao baš za kult predaka. Po njemu, prva zdravica koja ide Bogu na slavi nekad je bila zdravica posvećena precima. Prilikom zaveštanja na krvnu osvetu, ljubilo se desno rame poginulog, jer se smatralo da tu boravi neki predak i da se na taj način daje zaveštanje pred precima da će osveta biti izvršena. Položajnik koji dolazi kao prvi u kuću na Božić takođe predstavlja zamišljenog pretka, koga treba dobro dočekati i darivati i koji će zauzvrat porodici doneti blagostanje. Na Badnje veče se spremala gozba za pretke i posude nisu smele da se peru do sledećeg dana. Najizraženije kult predaka se može videti u pogrebnim običajima i zadušnicama, ali o njima ću pisati nekom sledećom prilikom.

Krštenje

Kult kumstva je takođe povezan za kult predaka. Kum je uvek samo jedan na jednu porodicu. Kum je rodonačelnik i smatralo se da kroz njega govore preci. Zato se kum toliko poštuje i njegova reč je bitnija od Božije. Znate ono: Bog na nebu – kum na zemlji? Kult kumstva kod nas je bio veoma jak do 19. veka. Tada uloga kuma počinje da slabi i počinje da se javlja više kumova. Kum je davao ime detetu, kumovao bi i na venčanjima, dok bi posle smrti ispod groba stavljao slamu, poznatija kao „Kumovu slamu“ koja pomaže duši da bolje stigne na onaj svet. Oduvek se verovalo da je taj svet negde na nebu, među zvezdama. Ne treba da čudi što se kod nas Mlečni put naziva Kumova slama.

Simboli slave

Slava je zapravo odražavanje kontakta sa precima i sa bogom zaštitnikom porodice. Dok je vladala zima, uvek su se naši preci okupljali u kućama i svaki putnik namernik je ljubazno priman u dom. Uvek je bio uslužen pogačom i solju. Pogača se i sad sprema za sveca zaštitnika, a nekad se spremala za boga čuvara.  Žito ili koljivo je zapravo žrtva i zahvalnost bogu zaštitniku na darivanim plodovima. A da li znate šta je sve simbol slave?

Nekoliko dana pre praznika, glava kuće sa popom osveštava vodicu. Za osvećenje je potrebno sveća, činija sa vodom, bosiljak, malo tamjana i kadionica. Ovaj obred radi sveštenik pred ikonom pred kojom gori kandilo. Tamjan je simbol molitve.

Dan pre slave, domaćica sa osvećenom vodom treba da zamesi slavski kolač i da u toj vodi skuva pšenicu za žito. Na sam dan slave, sveštenik blagosilja žito i slavski kolač koji unakrst preseče i prelije vinom.

Slavski kolač predstavlja žrtvu bogu (Isusu). Unakrsno presecanje kolača simboliše Hristovo stradanje, a prelivanje kolača vinom označava čišćenje od grehova sa Isusovom krvlju.

Ukoliko se sečenje slavskog kolača obavlja u crkvi, domaćin treba da ponese slavski kolač, žito i crno vino, a u crkvi treba da kupi sveću. Ostalo je na popu.

Ukoliko se kolač seče u kući, treba sto sa slavskom svećom namestiti pred slavskom ikonom. Na stolu stoji sveća, sa njene leve strane postavlja se kolač, a sa desne žito, u sredini čaša sa crnim vinom, a uz kolač još nož, tamjan, kadionica. Obred osvećenja u kući isti je kao onaj u crkvi.

Slavsko žito se sprema kao žrtva zahvalnosti Bogu za sve plodove i predstalja pomen na sve one koji su u veri živeli i koji su zbog vere umrli. Simbolika žita je vera živih u vaskrsenje (zrno, ako se baci na zemlju, može da izraste i da da plod). Običaj sa žitom je star i potiče još iz vremena cara Julijana, zvanog Apostat što znači Otpadnik koji je postao hrišćanin u mladosti, a kad je postao car, odrekao se Hrista i postao veliki protivnik hrišćanstva. Znajući da hrišćani poste Veliki post, a naročito prvu nedelju, da bi se pričestili, Julijan je hteo da naruši propise hrišćanske crkve. Naredio je upravniku Carigrada da se sva hrana koja se prodavala po pijacama i trgovima, poprska životinjskom krvlju i to životinja koje su prinošene na žrtvu, u nameri da prevari hrišćane. Međutim, Teodor Tiron se javio episkopu Evdokiju i naredio mu da kaže hrišćanima da ne kupuju na pijaci ništa za jelo, već da kuvaju pšenicu sa medom i da to jedu. Tako i bi. Celu prvu nedelju Velikog posta hrišćani su jeli samo žito. U spomen na taj događaj, pravoslavna crkva je uvela kuvanje žita u prvoj nedelji posta i to petkom i subotom, a kasnije je običaj uveden i kod proslavljanja slave.

Žito se ne sprema za pokoj duše sveca. Svi svetitelji su živi pred Bogom, pa se tako za svaku slavu sprema žito. Šećer koji se stavlja u žito simboliše blaženi život posle smrti.

Slavska sveća treba da je od čistog pčelinjeg voska. I ona predstavlja žrtvu. Slavskom svećom se označava svečanost praznika.

Pogrešno je mišljenje da dok je otac porodice živ, sin ne treba da slavi slavu. Svaka porodica, čak i ona najmanja treba da slavi Krsno ime. Međutim, ukoliko roditelji i deca žive u istom mestu i imaju mogućnost da se posećuju, treba da slavu provode zajedno. Međutim, kada ne postoji mogućnosti za posećivanje, tada se slava preuzima.

 

Fotografije: Pinterest, Pixabay.com, espreso.rs/Nebojša Mandić, mitovilegendeblog.wordpress.com, telegraf.rs, liveinternet.ru, iamruss.ru, pasaz.rs, ziher.hr, manastir-lepavina.org, prekara-brankovic.com, poslasticara.com

Ostavite odgovor