Kralj Ujedinitelj zamrsio konce Evropi: Pucnji koji su sahranili Jugoslaviju i utrli put nacizmu (VIDEO)

Bilo je nešto pre 16 časova kadaje razarač “Dubrovnik” prispeo u marsejsku luku tog 9. oktobra 1934. godine. Kralj “Ujedinitelj” je posle obilaska Cetinja i Dubrovnika, isplovivši iz hercegnovske luke“Zelenika” stigao u Marsej, u zvaničnu posetu Francuskoj, ne bi li učvrstio veze sa starim „prijateljem“ protiv sve jasnije nacističke Nemačke. Svi znate šta se tada desilo. Ubijen je, onako na očigled svih, kao da nije imao pratnju kao da je bio sam. Ili kao da je događaj već unapred dobro isplaniran i pripremljen. Iako nisam pristalica kralja Aleksandra I Karađorđevića, niti njegove politike, svakako nisam ni pristalica ovakvog smaknuća jednog vladara.

Šta se sve tamo dešavalo? Zahvaljujući kolegi novinaru Vladi Arsiću, koji je dosta proučavao na temu srpskih vladarskih loza Obrenovića i Karađorđevića, došla sam do zanimljivih podataka vezanih za ovaj događaj i to ću, ovog puta, pikušati da vam adekvatno prenesem.

Francuska sve znala, ni prstom nije mrdnula

Prvo, francuska vlada je znala za prisustvo Anta Pavelića u Francuskoj, čija je teroristička grupacija ubila kralja. Politička pozadina ovog incidenta nikada do kraja nije razjašnjena. Ono što se zna je da je Pavelića je angažovao Musolini, pošto je znao za njegovu otvorenu mržnju prema Srbima i tvorevinu kralja Aleksandra – Kraljevinu Jugoslaviju. To stvaranje „velike zemlje“ na Balkanu direkno je ugrožavalo Italiju, zato je Musolini želeo kraj za alavog kralja. Paveliću su se lako u toj mržnji pridružili Bugari i Makedonci, takozvana VMRO, pa se smatra da je teroristička organizacija bila sačinjena od više nacija. Organizacija je brojala najmanje 50 članova, koji su se udružili zbog „oslobadjanja od srpskih tlatičelja„. Nekih sedam meseci ranije se znalo da je Pavelić pretio da će ubiti kralja, ma gde kralj bio.

Ante Pavelić

Pavelić je sa grupom atentatora stigao u Francusku 2. oktobra 1934. i odseo je u dva hotela u „Eksen Provans„. Već 6. oktobra je cela družina, na čelu sa Pavelićem, pošla je autobusom za Marsej. Da ne bi bili providni, Pavelić je nekima naredio da odu u Avinjon i da tamo prenoće. Pavelić je već imao zvanični plan boravka kralja Aleksandra I. Jedan od organizatora, Dido Kvaternik, je dobio dojavu da kraljica Marija neće pratiti kralja na razaraču „Dubrovnik„, već će vozom doći u Marsej odakle će se pridružiti kralju, kada on bude pristao brodom. Francuska policija, i pored svih saznanja, upozorenja engleskih i jugoslovenskih tajnih službi, nije ništa uradila povodom boravka terorista na svojoj teritoriji, očigledno, jer se plašila Musolinija i njegove politike. Mnogo više nego što se sećala Prvog svetskog rata.

Nikola Uzunović

Zanimljiv je podatak da tadašnji predsednik jugoslovenske vlade Nikola Uzunović, nije ništa preduzeo i pored mnogobrojnih upozorenja. Takođe je zanimljivo i kraljevo ponašanje. Prilikom prethodne posete, koja je bila u Bugarskoj, kralj je nosio pancir košulju, ali je odbio da istu nosi u „prijateljskoj i slobodarskoj“ Francuskoj. Međutim, novinar i ključni svedok kraljevog ubistva, Stiven Grejem, tvrdi na osnovu istraživanja započetih odmah posle kraljeve pogibije, da je francuska vlada pravila smetnje kod kraljevog ličnog obezbeđenja u Marseju. Francuska je kategorično odbila da jugoslovenska policija bude na njenoj teritoriji. Francuska služba je čak odbila predlog engleske službe da pošalje svoje ljude za obezbeđenje.

Kraljica Marija

Francuska vlada je čak pravila smetnje ličnom obezbeđenju kraljice Marije, koja je pošla vozom iz Ljubljane za Lion, odakle je trebalo da produži za Marsej, a onda i za Pariz, zajedno s kraljem. Dvorski maršal, general Aleksandar Dimitrijević je stigao u Pariz i zamolio predstavnike francuske vlade da se, kad kraljica stigne u Lion, njen vagon prikopča za redovan voz koji ide u Marsej. To je odbijeno, sa obrazloženjem da su železnice u privatnim rukama i da Uprava železnica Francuske ne prstaje da to učini.

General Dimitrijević, u sredini

Francuski visoki službenici nisu želeli da izađu u susret ni jendom zahtevu upravnika jugoslovenskog dvora, pisao je Dimitrijević u svojim memoarima. General Dimitrijević je čak i uzbunio jugoslovenskog izaslanika u Parizu, Miroslava Spalajkovića, ali ništa nije vredelo. General Dimitrijević je, prema svedočenjima njegovih saradnika, veoma uznemiren, iz Pariza krenuo za Marsej, zbog organizacije kraljevog dočeka.

Doček u Marseju

U susret „Dubrovniku“ pred Marsejom išla je francuska ratna sredozemna flota od pet razarača i sa nekoliko torpilijera. Na francuskom komandnom razaraču bili su ministar mornarice Žak Petri i admiral Sredozemne flote Diboa. Jugoslovenski kralj je dočekan salvama i grmnjavinom topova sa svih brodova. Dok je doček na moru bio vredan svake hvale, doček na kopnu je vizuelno bio pravi haos. Tako je svedočio Stiven Grejem, koji je prisustvovao dočeku i koji je posle bio dobar izvor za sve što se dešavalo na Belgijskom keju.

Doček na kopnu je sa svih strana bio šupalj i pun propusta. Jugoslevenski zvaničnici u pratnji kralja su, posle celog događaja i atentata, izjavili da je sve bila improvizacija, praćena sa mnogo nemarnosti.

Tačno u 16 časova kralj je napustio palubu jugoslovenskog razarača. Glavni doček je trebalo da bude u Parizu, pa su ga u Marseju dočekali samo ministar inostranih poslova Luj Bartu i general Žozef Žorž, član visokog ratnog saveza.

Posle uzajamnih kratkih govora, pozdrava i sviranja nacionalnih himni, gradonačelnik Marseja odveo je kralja Aleksandra, Bartua i generala Žorža do automobila kojim je trebalo da se proveze već odrđenom putanjom. Svetski novinari su se tiskali ispred kraljevih kola, snimali i fotografisali.

Kralj Aleksandar je u pratnji zvaničnika seo u otvoren automobil, iako je bilo predviđeno da se vozi blindiranim vozilom. To je promenjeno u poslednjem trenutku. Automobil koji je zvanična Francuska stavila za prevoz kralja Aleksandra je bio polovna limuzina, na kojoj se, kako su pisali strani novinari, počela boja da se ljušti. Auto je bio u vlasništvu lokalne policije, a služio je uglavnom za prevoz marsejskih kriminalaca višeg ranga. Gradonačelnik Marseja je u prvo vozilo na zadnja sedišta smestio kralja Aleksandra i ministra Bartua, zatim generala Žorža na sedišta sa strane, pored Bartua. Pored šofera sedeo je jedan francuski policijski oficir.

U drugom automobilu sedeli su ministar mornarice Žak Petri i gradonačelnik Marseja. U trećim kolima sedeli su maršal jugoslovenskog dvora general Aleksandar Dimitrijević i šef policije grada Marseja.

Zabeleženo je da je vozač automobila u kom je ubijen kralj, Forsak, pred vožnju rekao da mu je „limuzina ličila na mrtvačka kola“ i da vozilo nije moglo da se kreće brže od 20 kilometara na sat. Naređeno mu je da ne vozi brže od pet kilometara na sat.

Zbog konjice koja je išla ispred, povorka se kretala veoma sporo, a kralj je mahao okupljenom narodu. Francuske vlasti nisu imale dovoljno policije u samom Marseju. Francuska  konjica je bilo malobrojna za ovakav doček. U procesijama poput ove, obično se dodeljivao jedan konjički eskadron od 100 konjanika.

Šofer Forsak nije mogao da pokreće vozilo brže zbog opšte gužve i novinara. Pošto su se novinari povukli, Forsak je krenuo pravom brzinom. Francuska konjica je bila ispred kola i iza njih, sa strane je sve bilo slobodno. To su teroristi i iskoristili.

https://www.youtube.com/watch?v=3av_m-TVuaU

Sam čin ubistva jugoslovenskog kralja

Forsak je polako krenuo kolima kroz kvart Kanbije. I dalje su pucali topovi, avioni su kružili u znak pozdrava jugoslovenskom kralju, a narod je vikao. Sve je to onemogućavalo komunikaciju. Velika buka uticala je i na okupljene ljude. Kad je povorka počela da ide ka Bursi, jedan čovek istrčao je iz gomile, napravio je skok do kola, stao na papučicu automobila sa kraljeve strane, potegao pištolj i pucao kralju u grudi.

To je bilo oko 16,20 sati. Izvesni Vlado Georgijev Černozemski se izdvojio iz mase, sa cvećem prišao kralju i uz povik na francuskom jeziku “Živeo kralj!” i ispalio pet metaka u kralja Aleksandra I Karađorđevića. On je ispucao još četiri metka u francuskog ministra unutrašnjih poslova Žan Luj Bartua, koji je kasnije podlegao povredama.

Policajac u civilu, Selestin Gelž, koji je bio na dužnosti u tom trenutku i pored automobila, imao je revolver u džepu, ali ga nije upotrebio. Kada je video ubicu na papučici kraljevog automobila, umesto da upotrebi revolver, on je vukao ubicu za kragnu kaputa i vikao mu da siđe. Ubica se okrenuo i pucao i u policajca Galža, koji je ostao na mestu mrtav. General Žorž, koji je čuo pucnjavu, otvorio je na svojoj strani vrata automobila, pritrčao na kraljevu stranu i odaljio ubicu od kola. U tom trenutku, pukovnik koji je bio na konju se okrenuo, potegao sablju i udario ubicu nekoliko puta po glavi. Ubica je pao, ali je i dalje izvukao drugi pištolj i nasumice pucao, pa je pogodio sa nekoliko metaka i generala Žorža. Kapetan koji je vodio kolonu nije ništa ni video, ni čuo!

Atentator na zemlji

Atentator je bukvalno otrgnut od razjarenih ljudi i prevezen u ambulantu, ali je posle dvadesetak minuta izdahnuo od povreda zadobijenih sabljom, jednog metka i povreda od udaraca. Ni jednog trenutka nije izustio ni jednu reč. Čak je pre nego što mu je oduzet drugi pištolj, stavio cev u usta, pokušavši da se ubije. Na Belgijskom keju u Marseju poginule  su i dve žene, dva policajca, a desetoro okupljenih je ranjeno.

Ubica kralja Aleksandra

Kralj Aleksandar je po pucnjavi odvezen u policijsku stanicu (?!?!?!). Ministar Bartu je odveden u civilnu, a general Žorž u vojnu bolnicu. Izveštaj o pregledu nije potpisao kraljev lični lekar, koji je potpisao samo potvrdu o konzerviranju tela. Dva lekara koja su sastavila izveštaj o povredama već su bila ispred policijske stanice. Oni su rekli da je kralj bio mrtav. Naravno ne zna se tačno vreme pregleda. Doktor Gabrijel Bertran, hirurg u Marseju i profesor medicinskog fakulteta doktor Olmer pregledali su telo „koje je pre deset minuta bio žrtva atentata, a kralj je već bio mrtav„. To stoji u dokumentu. Ovaj dokument je potpisao ministar dvora Milan Antić. Oni su tada konstatovali pet rana od kuršuma, ali bilo je mnogo forenzičkih propusta.

Ubica, ipak, Hrvat?

O ubici se ništa nije pisalo u jugoslovenskoj štampi. Pislao se da je bio Makedonac, pa Hrvat, a onda i Čeh.  Bio je član Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije koja je težila ka nezavisnoj Makedoniji. Pravi identitet kraljevog ubice bio je Petar Kelemen. O je bio po narcionalnosti Hrvat, rođen u Zagrebu 1893. godine. Bio je trgovac , ali je zapravo bio uvoznik za firmu „Kovač“ iz Budimpešte. Jugoslovenski pasoš mu je izdat u Zagrebu, tri meseca pre ubistva. To je bio visok, krupan, ćelav, atletski građen muškarac. Neki su tvrdili da je bio i Bugarin. Drugi saučesnik koji je u trenutku ubistva bio primećen u masi kako kreće sa pištoljem prema automobilu u kome je bio kralj, nestao je u masi kada je kralj upucan. Njegov identitet je utvrđen kasnijena suđenju u Francuskoj, ali on nikada nije uhvaćen. Ubica se vežbao za ovaj čin u Mađraskoj, u mestu Janka Pusta.

Posle incidenta sa kraljem se dogodilo i nekoliko napada na Mađare u Kraljevini Jugoslaviji. Već od druge polovine novembra 1934. vršen je pritisak na kneza Pavla, postavljenog namesnika da se i propaganda protiv Mađarske smanji zbog mnogih nasrtaja na Mađare. U toku novembra je pohvatana gotovo cela grupa atentatora, ali su se uskoro svi našli na slobodi. Francuska nikada nije uputila državnim vlastima Jugoslavije zvanično objašnjenje ili izvinjenje zbog propusta  i odgovornosti za smrt jugoslovenskog kralja.

Nije pucano iz „mauzera“?

Prema tvrdanjama domaćeg forenzičara Dušana Dunjića, Francuzi su posle atentata od dokaza dostavili samo pištolj „mauzer, dva metka i dve čaure. Oba metka su bila za službeni francuski pištolj, baš kao i obe čaure, a nijedan nije iz „mauzera“ iz kog je atentator pucao. Značajno je otkriće da je francuski ministar Bartu ubijen iz francuskog pištolja kalibra osam milimetara. „Mauzer“ ima kalibar 7,6 milimetara. To je u Francuskoj bila tajna do sedamdesetih godina prošlog veka. Međutim, gde je treći metak? Navodno, završio je u kraljevoj ruci i on, najverovatnije, krije tajnu pištolja iz kog je pucano. A sumnja je osnovana.

Francuski doktori nisu radili obdukciju tela kralja Aleksandra, a istraga je sprovedena prilično aljkavo, tako da danas ne možemo pouzdano da tvrdimo ko je sve pucao na koga.

Svi ovi detalji nisu došli do jugoslovenske javnosti, zbog mira među narodom, iako je bilo nasrtaja na ljude mađarske nacionalnosti iz mesta odakle su ubice obučavane. Postoji tvrdnja ili neka vrsta višedecenijskog mita da je kralj na samrti rekao: „Čuvajte mi Jugoslaviju„. To može i ne mora da bude istina. Forenzičar Dunjić je gledao snimke i rekao da je moguće da je nešto rekao, pa čak i mitsku rečenicu. Drugi, pak, tvrde da je sve to netačno, jer je kralj bio pogođen u grudi, jetru i pluća i da mu je na usta odmah počela da lipti krv, tako da nije mogao da govori. Prema njima ispada da je sve izrečeno zbog mira u kući, to jest Kraljevini Jugoslaviji.

Traljav pregled, traljavo suđenje

Ne postoji nikakav nalaz o pregledu automobila u kom je kralj Aleksandar ubijen. Automobil u kojem je ubijen kralj bio je izložen u Vojnom muzeju, ali su ga 1945. partizanske vlasti uzele i koristile su ga za prevoz mleka i robe.

Atentatorska grupa, koju su pored Černozemskog, koji je ubijen, činila još trojica terorista, osuđena je, kao i ustaške vođe Ante Pavelić i Eugen Kvaternik. Oni su osuđeni u odsustvu. Po izbijanju Drugog svetskog rata su oslobođeni.

Tek mnogo godina kasnije je otkriveno da je obdukcija rađena i da je utvrđeno je da je kralj Aleksandar imao poodmakli stadijum raka na jetri koji je metastazirao i, prema proceni uglednih lekara, njegov život ne bi bio duži od šest meseci i da je preživeo. Mada prosečnog rasta, kraljeva težina u trenutku smrti je bila samo nešto više od 50 kilograma.

Princ Tomislav, sin kralja Aleksandra I je u knjizi „Poslednja ispovest kraljevića Tomislava“ otkrio da je kralj znao za atentat, ali i da je u to vreme već bolovao od raka. Znao je da mu se približavala smrt, što objašnjava zašto je kralj Aleksandar poslednjih meseci života imao tako malu kilažu. Princ Tomislav je istakao i da je sumnjivo što je posle atentata ubijen i snimatelj filma o poseti kralja, kao i da postoje fotografije na kojima se vidi da ministar inostranih poslova Jugoslavije Bogoljub Jevtić trči ka automobilu dok je atentator još na papučici automobila, a kasnije su se pojavile identične slike na kojima je izbrisan Jevtićev lik. Ubistvo kralja Aleksnadra je bio kraj Kraljevine Jugoslavije. Bez ičije odgovornosti, ponajmanje Republike Francuske.

Princ Tomislav Karađorđević

Princ Tomislav je svedočio da mu je „izvesni Jugoslav Petrušić, koji je kasnije uhvaćen kao šef obaveštajne grupe „Pauk“ (a koji se danas pojavljuje na raznim TV-ima), nudio da preko političkih struktura Francuske dođe u posed kompletnog dosijea o ubistvu njegovog oca„. To samo znači da se sve zna. Kao i metak koji je ostao u kraljevoj ruci, što je princa Tomislava i vodilo da otkrije istinu. Kad je princ Tomislav otišao „bogu na istinu„,  sve je zaboravljeno.

Kakav je bio Aleksandar I?

Kralj Aleksandar, kraljica Marija i tek rođeni princ Petar

Pričalo se za kralja da je vrlo podsećao na sve svoje važne prethodnike, ali da je bio i brzoplet, plahovit i, realno, težak. Vlada Arsić je pisao i da je bio veoma sujeveran. Znao je za sva predskazanja o sebi i svojoj porodici. Znao je i da ona ne treba da ga vesele. Znao je za zapis u „Kremanskom proročanstvu„, gde se spominje „car koji će vladati posle Velikog rata i koji će stradati od dušmanske ruke„. Pričalo se i o predviđanju da će umreti u godini kada se završi Ilkićevo zdanje.

 

Naravno, za one koji ne znaju, reč je o zgradi Narodne skupštine, koja je rađena po projektu arhitekte Jovana Ilkića i koja se gradila skoro 30 godina. To je i bio povod da narod krene da priča kako radovi namerno kasne zbog ovog „predskazanja„.

Poslednje putovanje od Beograda do Marseja

Ukrcavanje na razarač

Na svoje poslednje putovanje, kralj Aleksandar je krenuo sa železničke stanice u Topčideru do Herceg Novog, odakle se ukrcao na razarač „Dubrovnik. U pratnji na ovom putovanju bili su kraljica Marija, knez Pavle i knjeginja Olga, ministar inostranih poslova dr Bogoljub Jevtić i drugi.

Pre dolaska na jadransku obalu, kralj Aleksandar je želeo da svrati na Cetinje, tamo gde je rođen i gde je proveo detinjstvo. Sa pratnjom je otišao do riznice manastira Savina kod Herceg Novog, gde je hteo svima da pokaže krst cara Dušana iz 1354. godine koji se tamo čuva. Pošto su došli u rano jutro, kralj Aleksandar je rekao knezu Pavlu da ode do zvonare, da bi zvonima oglasili da su tu.  Kada je knez Pavle povukao uže, čulo se uobičajeno liturgijsko zvonjenje. Kralj je povukao drugo zvono koje je dalo tup zvuk. Kralj je nehotice uhvatio konopac takozvanog “mrtvačkog” zvona, koje se koristi samo da bi se oglasila nečija smrt. Od prisutnih je samo mitropolit, kasnije patrijarh srpski Gavrilo Dožić, znao o čemu je reč.

Kao da je znala, kraljica Marija, koja se u Pariz uputila vozom, tražila je od kraljevih ađutanta, Zečevića i Milićevića, da pre iskrcavanja, kralju Aleksandru obavezno navuku pancir. Kralj je to odbio, rekavši da „nema smrti bez sudnjega časa„. Rekao je to u trenutku kada su već pristali u francusku luku.

Mrtvi vojnici pozdravljali kralja

Svakako najbizarniji događaj se desio prilikom povratka kovčega sa telom ubijenog kralja. Prema pisanju beogradskog lista “Pravda”, prolazeći pored albanskog dela jadranske obale, posada i putnici razarača “Dubrovnik” bili su svedoci kako se talasi dižu i odranjaju peščanu obalu, a iz nje su izlazili kosturi. Naime, tokom Prvog svetskog rata, srpska vojska se povlačila preko Albanije, do Jadranskog mora gde su ih, prema dogovoru, čekali saveznici. Umesto brodova, hrane i lekova, sačekale su ih neprijateljske bombe.

Tadašnjem regentu Aleksandru ponuđeno je da ga lično prevezu u saveznički štab. Iako je bio vrlo bolestan, on je odbio da ostavi vojsku. Vojnici su redom umirali. Zakopavani su u pesku, na obali.

Tek posle mesec dana, na rusku interevenciju, saveznici su evakuisali ono što je ostalo od srpske vojske. Iza njih je ostala i neobična peščana humka. Skoro 20 godina kasnije, mrtvi komadant je prolazio pored grobnice svojih saboraca, a oni su ga “pozdravljali”. Inače, kralj je bio omiljen u srpskom narodu, koji je patio za njim.

Doček posmrtnih ostataka ubijenog kralja

Mnogi su rekli da je sahrana kralja Aleksandra vrlo slična Brozovoj sahrani.  Procenite sami.

Titova sahrana:

 

A posle sahrane…

Neposredno posle sahrane kralja Aleksandra na Oplencu, na stolu Nikole Uzunovića, predsednika tadašnje jugoslovenske vlade, našla se gomila pisama sa izrazima saučešća iz celog sveta. Jedno je izazvalo posebnu pažnju. Bilo je poslato iz Beča, desetak dana pre atentata. Bilo je neotvoreno i nepotpisano. U njemu je do najsitnijih detalja opisano ubistvo koje tek treba da se dogodi. Nikada se nije saznalo ko ga je pisao, niti zašto je pismo stiglo kasno.

Posle atentata, prestala je skoro svaka diplomatska aktivnost. Jasno vam je po imenima koji se pominju u ovom blogu da je reč upravo o pripremama za sumanuti Drugi svetski rat, koji je odneo toliko života i od ljudi napravio zveri.

 

Inspiracija – akademediasrbija.com

 

Fotografije: Wikipedia, spc.rs, telegraf.rs, kurir.rs, jadovno.com, paluba.net, vreme.com, odlicanpet.blogspot.rs, 27march.org, glossy.espreso.rs, srbinaokup.info, royalfamily.org

Ostavite odgovor