Kad tandžara ne pomaže: Reči osvojile slobodu

Bilo je to na Cveti 1815. Trebalo je završiti započeti posao ovako ili onako. Najbolje ovako. Nema druge. Drugi srpski ustanak je drugi deo srpske revolucije protiv Osmanskog carstva. Neki istoričari smatraju da je bio i treći deo, jer u jedan deo račnaju i Hadži Prodanovu bunu  koja je izbila 1814. godine.

Turska vlast je sve više slabila u Srbiji početkom 19. veka. Slom Prvog srpskog ustanka nije slomio i pobunjenički duh srpskog naroda. Ono što je Drugi srpski ustanak doneo je srpska autonomija u okviru Osmanskog carstva i uspostavljanje Kneževine Srbije, koja je imala svoju skupštinu, ustav i vladarsku dinastiju.

Stanje u Srbiji posle Prvog srpskog ustanka

Turska zverstva

Posle propasti Prvog srpskog ustanka, srpski narod se našao u strašnom položaju. Turci su se toliko osilili da njihovoj svirepoj bahatosti nije bilo kraja. Ubijali su, palili sela i maltretirali do krajnjih granica izdržljivosti. Mnoge srpske porodice su izbegle preko granice u Srem i Banat.

Veliki vezir Huršid paša je amnestirao srpske ustanike. On je postavio 12 oborknezova u 12 nahija Beogradskog pašaluka. Turcima su se predale neke vojvode i knezovi iz Prvog srpskog ustanka poput arhimandrita Gligorija Radoičića, Miloša Obrenovića, Lazara Mutapa, Arsenija Lome, Milića Drinčića, Pavla Pljakića i Stanoja Glavaša.

Tursko maltretiranje

U Beogradu je zavladao Sulejman paša Skopljak. Početak njegove vlasti je obeležen terorom, nasilnim skupljanjem oružja, uvođenjem kuluka za obnovu gradova i puteva, surovo uterivanje nameta i feudalnih obaveza. Ovakva situacija je navela je da se hajduci ponovo okupe. U Srbiji su, iako pod mukama, sa velikim interesovanjem praćeni međunarodni događaji, pogotovo posle pobede Rusije nad Napoleonom.

Prota Mateja Nenadović je uputio molbu ruskom caru Aleksandru da se Srbija pripoji Rusiji ili da dobije položaj kakve su imale Moldavija i Vlaška pod ruskim protektoratom. Došlo je do susreta knezova koji su dobili istu ulogu koju su imali uoči prethodnog ustanka. Uz pomoć prote Mateje, srpski knezovi su uputili molbe za pomoć Austriji, Rusiji i ostalim evropskim silama koje su učestvovale na Bečkom kongresu 1814/15.

Novi vođa – nova pravila

Miloš Obrnović

Pojavio se i novi vođa – Miloš Obrenović. Njegova strategija bila je potpuno drugačija od njegovog prethodnika, vožda Karađorđa. Koristeći okolnosti i povoljan trenutak, sporazum sa Turcima je Milošu, veoma lukavo, poslužio kao osnova za dalje širenje i nove povlastice. Njegov konačan cilj bio je jasan, a to je uspostavljanje sopstvene, nezavisne vlasti.

Oružani sukobi u Drugom srpskom ustanku su trajali nešto više od četiri meseca, a onda su se borbe preselile na mnogo nesigurniji teren – diplomatski. Za ovim stolom Srbija je imala dva jaka aduta. Jedan je bio osetljiv odnos koji je Turska imala sa Rusijom. Drugi je bio – Miloš Obrenović.

Miloš Obrenović

Miloš Obrenović je bio najznačajnija srpska ličnost u Beogradskom pašaluku posle pada ustaničke Srbije. Posle sloma ustanka predao se Ali agi Serčesmi, a kasnije je postavljen za oborkneza Rudničke nahije. Sulejman paša Skopljak je u Milošu Obrenoviću pronašao saradnika i postavio ga je za baš kneza kragujevačke, rudničke i čačanske nahije.

Odnosi između Porte i Srba bili još više zaoštreni. Ne obazirući se na Bukureški mir iz 1812, turska uprava u Srbiji je nastavila sa dahijskim načinom vladavine, nasiljem, nacionalnim ugnjetavanjem i ekonomskom eksploatacijom.

Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić pisao o stanju u Srbiji posle sloma Prvog srpskog ustanka sledeće:

Kako god što u Biogradu za vezira ostane Sulejman-paša, koji se za oni celi deset godina jednako sa Srbima tukao i na Srbe mrzio i osvetu u srcu nosio, tako on i po ostalim gradovima i po varošima postavi muselime i sve ostale starješine od takovi isti Turaka koji su ili iz Srbije ili iz okolni mjesta. Pak ne samo što postavi muselime i po onakim palankama kud nikad nisu bili, nego još i vojske po nekolike stotine ostavi po svakoj palanci na trošak narodni, a serdari i tetiši zađu po selima jedan za drugim i stanu istraživati i kupiti od ljudi oružje i lijepe aljine i ljude globljavati i iskati i izgoniti što nema. Pa i osim ovi određeni serdara i tevtiša, koji su kupili oružje i srebrne stvari i čoane aljine, gde je god koji Turčin vidio na Srbinu malo bolji gunj ili bijele čakšire, skidali su i mjenjali za svoje gore ili nosili onako; najposlije su skidali s ljudi pojaseve što su im žene gradile i s nogu čarape i opanke. U tom se poče opravljati grad biogradski, te dignu mloge saraore (radnik, kulučar) iz naroda. Iz ti saraora gdekoga su glednijega i naočitijega i Turci pogubili tajno, a mlogi su pomrli od kuge i od različni drugi bolesti u onome smradu i strau; no Srbi su za sve mislili da su pobijeni koji god nisu natrag došli. Tako narodu, koje zbog takog zuluma, koje što je za deset godina u slobodi živeći bio se odučio od toga, opet postane miliji rat negoli taki mir.

Hadži Prodanova buna

Upravo zbog takve situacije, izbilo je nekoliko buna. U jesen 1814. godine, u okolini Čačka je spontano izbila Hadži Prodanova buna. Buna se proširila i na susedne nahije. Vreme izbijanja bune je Milošu Obrenoviću dalo razlog da ne bude na čelu bune. On je sa nekoliko srpskih knezova pomogao njeno gušenje.

Pobunjenici su se kod Knića sukobili sa vojskom Miloša Obrenovića i njegovog pobratima Ašim bega. Iako su pobunjenici odneli pobedu, Miloš Obrenović i Ašim beg su ostali na bojištu, što je kod pobunjenika izazvalo zabunu, pa su se povukli. Posle propasti bune, Hadži Prodan Gligorijević je pobegao u Austriju.

Arsenije Loma

Posle gušenja bune, Sulejman paša Skopljak brutalno se obračunao sa pobunjenim narodom. Sredinom februara 1815. pozvao je viđenije knezove u Beograd na dogovor, što su neki i učinili, ali i platili glavom. Paša je pogubio Stanoja Glavaša, a Miloša zadržao.

Knezovi iz beogradske, valjevske i rudničke nahije počeli su dogovore o ustanku sa čime se složio i Miloš po dolasku iz Beograda, s tim da se podigne protiv Sulejman paše, a ne protiv sultana. Pre konačne odluke o početku ustanka, sukobi sa agama i begovima počeli su u rudničkoj i valjevskoj nahiji i u Jasenici. Posle vesti da je na Rudniku poginuo Arsenije Loma, sutradan je započet Drugi srpski ustanak.

Evo mene, a evo vam rata s Turcima!

Takovski ustanak

Sulejman paša je posle Hadži Prodanove bune nastavio sa terorom. Pripreme za sledeću bunu počele još dok je Sulejman paša imao Miloša Obrenovića u Beogradu. Miloš Obrenović je dobio slobodu pod izgovorom da skuplja novac za otkup srpskog roblja.

Sastanak u Takovu se održao 11/24. aprila, na Cveti 1815. godine ispred takovske crkve i tom prilikom je podignut Drugi srpski ustanak. Sve je dogovoreno da se konačna odluka o dizanju ustanka donese na Cveti, kada se u selu Takovu održavao veliki narodni sabor, i tada je u selo dolazio svet iz mnogih krajeva. Pripreme za ustanak su držane u najvišoj tajnosti, a u početku je bila ograničena samo na rudničku, kragujevačku i čačansku nahiju.

Na sastanku su se okupili svi viđeniji ljudi iz rudničke nahije i okolnih sela i tom prilikom je odlučeno da se, i posle neuspeha Prvog srpskog ustanka, ponovo digne ustanak. Za vođu ustanka je izabran Miloš Obrenović.

Takovska crkva

U nedelju, 11/24. aprila, na Cveti, posle završene službe u crkvi u Takovu, Miloš Obrenović je izašao pred narod, popeo se na jedan veći kamen i počeo da priča:

  • Slušajte braćo! Čujte svekoliki Srbi! Čuj veliko i malo, muško i žensko, koji ste god došli evo ovde danas! A tko nije danas ovde, onaj svakako od vas da čuje i očuje, i da svak dobro razumije i upamti ovo što ću svima sada za vazda prozboriti. Ako ste radi mene imati s vama i pred vama od sada za svagda u opštem poslu i rukovodca za narod i zavičaj i ako ste radi da svi naši trudi budu napredni, a vi sad svi iz jednog ovdi grla pred ovim božijim domom to izrecite i pred svetim oltarom zavjet činite, da vi na vaše duše primate sve ono što bi od ovog preduzetog posla moglo izaći nesreće i postradanja, pak i to da meni sad ovdi obećavate i odmah da mi date punu vlast i slobodnu volju da ja mogu zapovijedati svakom vam i da mogu nakazati (kazniti) svakog koji me god ne bi što hteo poslušati ili koji bi što ukvario.

Na to su svi jednoglasno povikali:

  • Sve na našu dušu, i vrat, i obraz!

Zatim su svi redom poljubili ruku knezu Milošu i poželeli mu uspeh. Posle toga je knez Miloš u Crnući, gde se okupilo dosta ljudi, ušao u svoj vajat i obukao najsvečanije odelo, uzeo zastavu, izašao napolje i rekao :

  • Evo mene, a evo vam rata s Turcima!
Takovska buna

Milan Đ. Milićević u svojoj knjizi naveo je neke od ljudi koji su bili na toj skupštini:

Miloš Obrenović, gospodar Jovan Obrenović, Lazar Mutap iz Pislonice, Nikola Lunjevica iz Lunjevice, Milić Drinčić, Todor Belja, Dobrica Vesković iz Teočina, Perica N. Buljugbaša iz Miokovaca, Damnjan Matović-Krdža iz Ločevaca, Marko i Nikola, braća Rakići iz Rudnika, Milovan Lomić iz Dragolja, Vasilj Milojević, Milić Brajović i Lazar Vasiljević iz Brezne, Radovan Žižović iz Leušića, Todor Jeremić i Blagoje N. iz Pranjana, Ivan Šalavardić iz Grabovice, Petar Grk iz Nevada, Jovan Lazić iz Svračkovaca, Tanasko Mihailović i Vaso Popović iz Beršića, Prsta Janko Vitomirović, Radojica Paunović i Milovan Topalović iz Takova, Jovan Ponjavić iz Brusnice, Nikola Terzija iz Sinoševića, Milisav Koruščić iz Rujčića, Radovan Bajić iz Brajića, Marko Radosavljević iz Klatičeva, Sima Baralija iz Šarana, Aksentije i Vićetnije Čalukovići iz Ljevaje, Pavle Štule i Petar Štule iz Ozrema, Marko Draškić iz Poloma, Mali Radojić iz Mojsinja, Petar Mali i Ivan Petrović iz Stančića, Ilija Preljinac iz Preljine, Jova Tomić iz Metinca (iz okruga kragujevačkog), Radovan Nikavica (iz okruga užičkog) i Petar Tomašević iz Ločevaca.

Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić je pisao o Milošu Obrenoviću ovako:

Miloš na Cveti ujutro dođe u Takovo, i onaj dan onđe kod crkve učini skupštinu, i stane se već javno dogovarati sa narodom i sa kmetovima šta će se sad činiti. I sav sabor nađe da drukčije biti ne može, nego da se biju s Turcima dok svi neizginu; još što je najčudnije, i svi starci i kmetovi, koji su svagda bili protivni buni, i oni sad pristanu i poviču da nema druga spasenija, nego da se biju s Turcima i da se brane dok se uzmože. I svi složno stanu moliti Miloša da im on bude starešina i da ji ne izda. Miloš im na to odgovori da će im on biti starešina ako će oni njega slušati i između sebe se kao braća paziti, oprostivši jedan drugome ako je koji kome šta nažao učinio. I na to pristanu svi. Miloš poslije te skupštine otide sa svojim starim, i sad novopristavšim momcima u Crnuću, i onđe posle dugoga premišljanja i vijećanja otide u vajat, te se obuče u svoje vojvodske aljine i pripaše oružje srebrno, pa onako nakićen iziđe među momke noseći u ruci svoj vojvodski barjak, koji je dosad ležao negđe sakriven, pa pruži barjak Simi Paštrmcu govoreći: ’Evo mene, a eto vam rata s Turcima’… Miloš uđe u sobu, pa sjedne s pisarom, te raspiše knjige na sve strane, da ustaju na oružje i malo i veliko, i da biju Turke gđe god zelenu strizu vide.

Osvajanje varoši po varoši

Bitke sa Turcima su trajale više od četiri meseca. Drugi srpski ustanak je za razliku od Prvog ustanka od početka bio protiv lokalne vlasti, koju je predstavljao Sulejman paša. Težište ustanka bilo je u rudničkoj, čačanskoj i kragujevačkoj nahiji. Posle oslobođenja Rudnika ustanici su ubrzo opseli turske garnizone u Čačku i Kragujevcu, opseli Karanovac, Jagodinu, Palež, Valjevo i Užice.

Miloš Obrenović je za opsadu Čačka ostavio svog brata Jovana Obrenovića, Milića Drinčića i Jovana Dobraču, a sa svojom vojskom je krenuo na sever i sukobio se sa Turcima kod Paleža i odneo pobedu, zarobivši uz to i dva topa. Posle bitke na Paležu ustanici su uspostavili vezu sa emigracijom u Austriji. U Srbiju su se od vojvoda vratili Petar Nikolajević Moler, Pavle Cukić, Stojan Čupić, Sima Katić i Sima Nenadović.

Porta je na ustanike poslala dve vojske. Jednu sa područja Carstva i jednu iz Beogradskog pašaluka. Iz Beograda je vezir, 27. aprila 1815, na ustanike poslao Imšir pašu (Đaja paša) sa oko 5.000 vojnika, od čega je oko 3.500 uputio preko Rudnika na Čačak, a slabije snage na Palež da preseku veze ustanika sa Austrijom. Na putu ka Čačku, počeli su prvi sukobi ustanika i turske vojske.

Tanasko Rajić

Dvomesečne borbe vođene u Čačku i okolini, od sredine aprila do početka juna 1815, bila su glavna borbena dejstva u Drugom srpskom ustanku, uz istovremenu opsadu drugih garnizona. Tri dana posle zbora u Takovu, oko 700 ustanika uspelo je da opsedne Čačak, osvoje varoš osim šanca oko džamije koji je branilo oko 600 Turaka, pojačanih dolaskom Husein paše Vranjanca na oko 1.500 vojnika.

Na desetodnevnom putu ka Čačku, u koji su ušli krajem aprila, Turci su popalili nekoliko sela i crkvu i Mojsinju, porazili ustaničku četu na Liparu i Rudovcima. U međuvremenu, napori da se zauzme čačanski šanac su propali, pa se ustanička vojska, uz velike gubitke povukla na Ljubić i počela sa utvrđivanjem. Pri povlačenju, Dragačevci su imali dosta poginulih, a Lazar Mutap je ranjen od čega je kasnije preminuo.

U pomoć je pristigao Jovan Dimitrijević Dobrača sa 500 Gružana i vojvoda Milić Drinčić sa 200 ljudi, kao i Jaseničani. U varoši, po ulasku Đaja pašinih 3.500 vojnika, u blokadi se našlo oko 5.000 Turaka koji su, sa donje strane postojećeg, izgradili još jedan šanac.

Boj na Ljubiću

U drugoj fazi, od kraja aprila do kraja maja odigrao se glavni deo bitke, sa uzastopno vođenim bojevima na prostoru čačanskog šanca i brda Ljubića. Na Ljubiću je bilo oko 1.500 ustanika. Šanac Jovana Obrenovića je proširen i sagrađen jedan novi. Kad je i Miloš pristigao sa zaplenjenim topom, komandu nad šančevima na Ljubiću poverio je Tanasku Rajiću, a komandu nad šančevima u podnožju brda, Dobrači.

Pod srpskom paljbom, Turci su vraćeni preko Morave, ali posle ponovnog prelaska reke, potisli su Srbe iz donjih šančeva, opkolili Dobračin šanac iz koga su trpeli velike gubitke. Potom su Turci izvršili juriš na zadnji šanac u kome je bio Rajić iz koga su ustanici ustuknuli, a Rajić poginuo. U jurišu, kad je na konju prelazio Moravu, poginuo je glavni turski zapovednik Đaja paša.

Turci su se, posle  velikih gubitaka povukli u Čačak, odakle su se tokom noći 10. juna uputili preko Jelice prema Sjenici kada je za tri dana energičnim gonjenjem potpuno uništena Imšir pašina vojska.

Jovan Obrenović

Malobrojna turska vojska nije mogla odmah da uguši ustanak, pa je Porta uputila na ustanike dve vojske: iz Bosne sa Huršid pašom i iz Rumelije sa Marašli Ali pašom. Istovremeno, ustanici su porazili Turke oko Jagodine i Kragujevca. Krajem maja, Turci su napustili i Valjevo. Ustanak se uspešno odvijao i u požarevačkom i smederevskom kraju.

Turci iz Požarevca, kojima je iz Vidina stiglo pojačanje, ustuknuli su pred 12.000 Miloševih ustanika i bez oružja se povukli u Ćupriju. Palo je i Smederevo odakle su se Turci povukli u tvrđavu. Sredinom jula pao je Poreč. Iz Požarevca, Miloš se prebacio na Karanovac čija se opsednuta posada predala početkom jula. Potom je otišao u Mačvu gde se pred ustanicima, koje su predvodili Stojan Čupić, Petar Moler i Sima Nenadović, odupirao jak garnizon u Šapcu.

Mapa dva ustanka

Početkom jula 1815, iz Bosne, Huršidova prethodnica, na čelu sa Ibrahim pašom prešla je Drinu i utvrdila se kod Dublja, gde su ih 26. jula ustanici porazili, a Ibrahim pašu, koga su zarobili, Miloš je kasnije pustio. Miloš se posle ove pobede, svestan sultanove vojske iz dva pravca, odlučio za pregovore koje je i pašama sugerisala Porta, jer je postojala mogućnost ruske intervencije. Propustivši tursku vojsku u Beograd, knez Miloš je sa Marašli Ali pašom i Kuršid pašom 25. oktobra 1815. postigao usmeni sporazum po kome je u pašaluku zavladao mir i srpsko turska uprava. Formirana je Narodna kancelarija, organ srpske vlasti uz kneza.

Tako je prekinuta oružana borba, ali to nije prekinulo ustaničke borbe za ostvarenje ciljeva postavljenih 1804. i 1815. godine. To je dovelo do novih oblika koji odgovaraju novonastaloj situaciji – dugotrajni diplomatski pregovori uz pomoć Rusije. Turska je sporazum shvatila kao konačni prekid borbe i ustanka, ali za Miloša Obrenovića i ustanike sporazum je predstavljao osnovu za dalje proširenje povlastica i polaznu tačku u daljoj borbi za ostvarivanje konačnih ciljeva ustanka – rušenje turske feudalne vladavine i uspostavljanje sopstvene vlasti.

Turci u Srbiji u 19. veku

Povlastice koje su dobijene sporazumom kao što su skupljanje danka, zloupotreba spahija i drugih turskih činovnika, postavljanje knezova po nahijama, osnovanje Narodne kancelarije u Beogradu, davale su Srbima izvesnu samoupravu, koja je omogućavala dalji ekonomsko društveni i politički razvoj.

Diplomatija, nova reč u srpskom rečniku – ključ uspeha

Miloš Obrenović

Posle pobede Rusije nad Turskom, Jedrenskim mirom 1828. godine, rešeno je i srpsko pitanje. Upornom diplomatijom i sa mnogo političkog takta Miloš Obrenović je 1830. i 1833. godine izborio Hatišerife – posebne sultanove akte o delimičnoj unutrašnjoj samoupravi.

Ovim aktima Srbija je stekla prava na slobodu veroispovesti, izbor starešina, nezavisnu unutrašnju upravu, povratak šest nahija koje je Karađorđe oslobodio tokom Prvog srpskog ustanka, slobodu trgovine, podizanje škola, bolnica i štamparija, zabranu naseljavanja Turaka u Srbiju i pravo na iseljavanje Turaka iz Srbije, osim u gradovima sa utvrđenjima. Porez koji je Srbija dva puta godišnje isporučivala Porti, sakupljale su srpske vlasti. Posebnim ukazom, Milošu je priznato nasledno kneževsko dostojanstvo.

Mapa srpskih teritrija izvojevanih ustancima i priznatih Hatišerifima iz 1830. i 1833.

Malo je poznato da je ovim aktom knez Miloš Obrenović postao jedini hrišćanski vladar u okviru Osmanskog carstva koji je dobio pravo nasleđivanja. Naime, ova privilegija je do tada bilo rezervisana isključivo za vladare iz Osmanske dinastije i narodne vođe koji su ulazili u sastav turskog carstva, ali do tada, isključivo one muslimanske veroispovesti. Osim Miloša, još su samo dvojica vladara u istoriji izborila ovo pravo – tunišanski bej i egipatski mamelučki sultan.

Milan Obrenović

Ni tada, put Srbije ka oslobođenju nije okončan. Njega je dovršio Milan Obrenović, Milošev potomak (unuk Jevrema Obrenovića rođenog brata kneza Miloša), kada je na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija dobila međunarodno priznatu nezavisnost.

 

 

 

Inspiracija – arheo-amateri.rs, ucionicaistorije.wordpress.com, muzej.mod.gov.rs

 

Fotografije: Wikipedia, novosti.rs, gornjimilanovac.rs, srbijadanas.net, muzej.mod.gov.rs, istorijskabiblioteka.com, poreklo.rs, rudnik.in.rs, patriot.rs, belanovica.rs, slavjan.org.rs

Ostavite odgovor