Dan pobede u Jugoslaviji: Rat je završen sedam dana kasnije (VIDEO)

Dugo očekivani potpis mira i nemačke fašističke kapitulacije desio se tog maja 1945. Otuda i značaj Dana pobede nad fašizmom, jer je tada zaustavljeno stradanje i Evropa je prestala da bude ljudska klanica, čije se posledice osećaju i danas. Međutim, nije cela Evropa potpisala mir tog 9. maja. U Jugoslaviji je rat potrajao do 15. maja. Hiljade ljudi je za to vreme poginulo na jugoslovenskom ratištu.

Jugoslavija je, prema zvaničnim podacima, imala 1.700.000 žrtava  u Drugom svetskom ratu. Dan pobede je, tokom svih ovih godina doživeo i različite oblike i menjanja. Menjanje smisla ovog dana počela je pet godina po završetku Drugog svetskog rata, 9. maja 1950. Tada je francuska vlada objavila Šumanov plan koji je podrazumevao objedinjavanje industrije uglja i čelika između Francuske i Nemačke. Plan nosi ime po tadašnjem francuskom ministru inostranih poslova Robertu Šumanu. Međutim, pravi tvorac tog projekta, kojim je udaren kamen temeljac ujedinjene Evrope, bio je poznati francuski ekonomista, ondašnji visoki komesar za planiranje i modernizaciju, Žan Mone. Zahvaljujući ovom projektu, 9. maj se obeležava ne samo kao Dan pobede nad fašizmom, već i kao Dan Evrope. A kako je završen rat u Jugoslaviji, pročitajte u redovima koji slede.

Povlačenje nemačkih trupa iz Grčke

U leto 1944. godine sovjetska armija je došla do Dunava, kod Turn Severina. Zapadni saveznici su izbili na Rajnu. U tom trenutku u Grčkoj je bila nemačka formacija, armija „E“. Njom je komandovao general Aleksander fon Ler, koji je do 1943. godine zapovedao ovim delom Evrope. Nije mu bilo potrebno mnogo da shvati da je Hitlerovo naređenje da se po svaku cenu brane položaji u Grčkoj bilo besmisleono, jer se svakim danom, ako ne i  satom, povećavala opasnost da ova vojna formacija ostane odsečena. Zato je već u septembru 1944. počelo izvlačenje nemačkih trupa iz Grčke, kroz Jugoslaviju.

Povlačenje nije prošlo bez posledica. Neke jedinice nemačke vojske su bile desetkovane, neke uništene ili zarobljene. Generalfon Ler je, uz jedvite jade, uspeo da glavninu nemačke vojske prebaci na sever. Međutim, ništa nije mogao južnom krilu Trećeg ukrajinskog fronta Crvene armije na Dravi. Nemci su se borili srčano do samog kraja. Videlo se da Treći rajh gubi i samo je bilo pitanje pada Berlina.

Fon Ler je pokušao da nemačke jedinice prebaci što više na zapad i da se probije do Austrije. Negde je očekivao da će se tamo predati Englezima ili Amerikancima. Nemcima su se u povlačenju priključile ustaše, kozaci, vlasovljevci, hrvatski i slovenački domobrani, panično bežeći pred Sovjetima i ogorčeni braniocima sa jugoslovenske teritorije. Tražili su spas u Austrija, moleći boga da ih se ne dočepa neki partizan ili Sovjet, jer bi završili pred streljačkim vodom. To bi bila još i najmanja osveta za sve što su radili po Evropi u poslednjih šest godina. Mislili su da će Saveznici biti blaži.

Bez milosti za Nemce

Postoje neke naznake da su Lerovo probijanje ka Austriji ubrzale njegovi raniji planovi sa dvojicom Hitlerovih generala, Glezom fon Horstenauom, Austrijancem predstavnikom Trećeg rajha u Zagrebu, i Julijusom Ringelom. Njih trojica su pokušavali da stupe u vezu sa zapadnim saveznicima i da dobiju sklapanje separatnog mira koji bi Austriju odvojio od Hitlerovog carstva. U planu su imali da stvore „Dunavsku konfederaciju“ u čiji bi sastav prvo ušle Austrija, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, a kasnije bi se proširila i na Srbiju, Slovačku i Češku. Na neki način pokušali su da time ožive upokojenu Austrougarsku. Ne bi li se povezali sa Saveznicima, lažirano je bekstvo fon Lerovog ađutanta tokom povlačenja iz Grčke. Ali Saveznike niko od Nemaca nije mogao da umilostivi. Svi zahtevi su odbijeni.

Došao je trenutak da se poražene starane povuku i priznaju kraj. Bilo je nešto posle ponoći, tačnije sat je pokazivao 00,16 časova tog 9. maja 1945. U Berlinu je potpisan sporazumo bezuslovnoj i konačnoj kapitulaciji nemačkih oružanih snaga.

U ime poražene nacističke Nemačke, svoj paraf na ovaj dokument su potpisali feldmaršal Vilhelm Kajtel, general Štumpf i general Hindeburg. Na strani članica Antifašističke koalicije, bezuslovnu kapitulaciju Nemačke posvedočili su sovjetski maršal Georgij Žukov i britanski general Artur Teder, a tokom dana su vest o kapitulaciji objavili zapadni Saveznici.

Treći rajh bio je poražen, a Hitlerova ideja o Novom poretku koji je trebalo da traje najmanje 1.000 godina doživeo je slom. Beograd je, po tom planu trebalo da bude neuništivi bedem Trećeg rajha, ali pod imenom Eugenija. Beograd je trebalo brani i hrani taj Hitlerov san o hiljadugodišnjem nacističkom carstvu.

Poslednji trzaji Hitlerove Nemačke

Jedan od Hitlerovih najbližih saradnika, ministar unutrašnjih poslova Trećeg rajha Hajnrih Himler, ponudio je 28. aprila 1945. vladama SAD i Velike Britanije bezuslovnu kapitulaciju. Ovu ponudu su Vašington i London odbili i tražili da ona bude upućena i Vladi SSSR-a. U savezničke vojne štabove i ratne kabinete stigla je i vest da su tog istog dana italijanski partizani ubili bivšeg predsednika vlade fašističke Italije, Benita Musolinija. Njegovo telo, obešeno za noge, zajedno sa telom njegove ljubavnice Klare Petači, bilo je javno izloženo u Milanu.

Nemačka vrhovna komanda je 1. maja zatražila primirje od Sovjetskog Saveza, ali je vlada SSSR-a odbila pregovore. Nije bilo prepreke da zahuktala ratna mašinerija Antihitlerovske koalicije ustremila se da odradi svoj pobednički posao do kraja.

Prethodni protokol o bezuslovnoj kapitulaciji svih nemačkih oružanih snaga potpisan je u Remsu, u Francuskoj, 7. maja. Prema ovom protokolu, pored ostalog, bilo je predviđeno da nemačka Vrhovna komanda izda naređenje potčinjenim komandantima svojih kopnenih, pomorskih i vazduhoplovnih snaga da 8. maja u 23.01 časa obustave sve operacije.

Politički i vojni vrh Trećeg rajha prethodno je pokušao manevar, pa su predstavnici vlade admirala Denica, koga je Hitler odredio za svog naslednika, pokušali da se predaju samo zapadnim saveznicima, članovima Antihitlerovske koalicije. Pošto ovaj pokušaj nije uspeo, nastojali su da odlaganjem predaje dobiju u vremenu, da bi što više trupa i stanovništva Nemačke izvukli iz zone dejstva sovjetskih armija koje su nezadrživo hrlile ka Berlinu.

Ni ovaj manevar vlade Trećeg rajha nije uspeo, jer su zapadni Saveznici tražili ultimativnu kapitulaciju Nemačke. U protivnom će Zapadni front zatvoriti za nemačke trupe koje beže sa Istoka. U takvim okolnostima, načelnik operativnog odeljenja nemačke Vrhovne komande, general Jodl, u prisustvu predstavnika zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza, potpisao je prethodni protokol o kapitulaciji 7. maja u 02.41 časa.

Mir ih sačekao u Jugoslaviji

Kapitulacija Nemačke 9. maja zatekla je Lerovu kolonu u Sloveniji. Radio-vezom fon Ler je dobio ultimatum štaba Četvrte slovenačke operativne zone Jugoslovenske armije, da pristane na kapitulaciju ili će to biti njegov kraj. Naravno da nije ima kud, pristao je. Tako je razoružana je jedna nemačka divizija u Šoštanju. General fon Ler je bio odsečen od štaba zone, pa se uplašio da će ipak biti napadnut. Poslao je jednog svog majora da potraži partizanske snage u okolini. Major je lutao. Tek je u Savinjskoj dolini naišao na Ivana Dolničara, političkog komesara 14. slovenačke divizije. U pismu koje mu je nemački major predao stajalo je da general Ler poziva „predstavnike Titove vojske“ u selo Braslovče na razgovor o povlačenju Nemaca.

Major je tražio da se prihvati fon Lerov poziv. Dolničar je prihvatio, međutim nije prihvatio da dođe na pregovore u fon Lerov štab. Predložio je da mesto sastanka bude na pola puta, u selu Letušu u lokalnom bircuzu. Nemci su se prvo razmišljali, ali su pristali. Bio je 9. maj. Fon Ler je stigao u Letuš na pregovore sa naoružanom pratnjom.

Kada je Dolničar ušao u kafanu, shvatio je da su je Nemci pretvorili u štab. Bilo je jasno da fon Ler i kad pada pokušava da ostavi utisak jačine. Protokol se poštovao do najsitnijeg detalja. Predstavljeni su svi prisutni oficiri. Najmanji od njih, ogrnut crnom pelerinom, bio je Ler. Sem nejga bilo je još nekoliko generala.

Fon Ler je prvo počeo da nabraja vojsku kojom raspolaže. Dolničar nije bio naivan i znao je da su mnoge od nabrojanih jedinica odavno uništene. Postavio  je pitanje koliko generala fon Ler slušaju ostale jedinice. Lukavi Dolničar je uslovi Lera na predaju. Nemci su pokušali da saznaju brojno stanje protivnika, ali nisu uspeli. Na kraju, Ler je predložio da bude na raspolaganju maršalu Titu, da preda opremu i oružje, u zamenu da se njegova vojska povuče iz Jugoslavije. Dolničar nije pristao na ovaj zahtev. Dao je Leru kapitulaciju Nemačke. General fon Ler je pokušavao da se nekako izvuče, navodio je da se Jugoslavija se ne pominje u tekstu. Pošto nije mogao dalje da odlučuje, Dolničar je predložio je Leru da zajedno odu u štab i da se tamo donese odluka. General fon Ler je pristao i krenuli su ka Topolšici.

Tokom puta su ih zaustavljali Rusi-vlasovci, koji su plačući molili Lera da ih ne preda partizanima. Bili su spremni da ga slede, pa makar i u smrt, samo ne u zarobljeništvo. Put su u jednom trenutku morali da nastave peške, jer je put bio blokiran. U štabu su fon Lera čekali Matevž Hace, politički komesar i Petar Brajović, načelnik štaba. Nemački general je tvrdio da komanduje sa 300.000 ljudi koji samo čekaju naređenje koje može da glasi polaganje oružja ili da nastave borbe. General fon Ler je tražio je da se njegove trupe razoružaju kod Klagenfurta u Austriji. Zahtev mu je, kao i svi do sada, odbijen.

Predaja kao konačna odluka

Od nemačkog generala je traženo da se razoruža tu gde se zatekao. Priprećeno mu je da će avioni bombardovati nemačke kolone zaglavljene na putevima. Fon Ler nije imao kud. Napravljen je zapisnik o bezuslovnoj kapitulaciji. Kuriri su dobili zadatak da prenesu vest o predaji svim nemačkim jedinicama u okolini. Generala fon Lera su zarobili u Topolšici. Kapitualcija se nije odnosila na ustaše i druge jedinice, jer fon Ler nije hteo da odgovara za njih.

Jedan od kurira koji je nosio fon Lerovo naređenje o kapitulaciji opisao je posle da su ih presreli besni kozaci. Kozaci su ih zarobili i nisu hteli da ih puste, a malo je falilo da ih pobiju kad su saznali da moraju da se predaju. Kurire je spasio neki kozački major u poslednjem trenutku.

Bekstvo i ponovono hvatanje

Sa kuririma su išli i oficiri, a kada su se vratili u štab u Topolšici, imali su šta i da vide – general fon Ler je pobegao! Nemačkog generala su čuvali neki lokalci bez iskustva u vojevanju. Komandant te amaterske jedinice je bio major Majnik, kome je Ler 11. maja postavio zahteve. Majnik nije razmišljao već je otišao u Ljubljanu po savet i pojačanje. U njegovom odsustvu, general fon Ler je svoj štab potrpao u vozila koja su im ostavljena i otišao. Niko nije ni pokušao da ga zaustavi. Našavši se na slobodi, fon Ler je svojim jedinicama poslao dopis da se ne predaju, nego da nastave ka Austriji. Majoru Majniku nije preostajalo ništa nego da krene da traži odbeglog generala i da ga dovede živog ili mrtvog.

Generala fon Lera su tražili i Majnik i Dolničar. Jedan se akao sa ustašama, drugi po vrletima u Štajerskoj. Dolničar je dopao i zarobljeništva. Uhapsila ga je grupa SS-ovaca. Generala fon Lera su stigli negde kod Poljana. Kada je otpor slomljen, fon Ler je već bio u Bistrici, u engleskom tenkovskom puku. Odatle je, pod zaštitom Engleza, prešao u Velikovec. Prvi ga je našao major Majnik i tako se donekle iskupio za prethodni propust.

Usledilo je mučno pregovaranje sa saveznicima. Englezi nisu hteli da popuste, dok se neko nije dosetio da im pokaže dokument o kapitulaciji, sa fon Lerovim potpisom. Štab 55. engleskog korpusa predao je fon Lera.

Ubrzo je kuća u Velikovcu, u kojoj su bili nemački begunci, opkoljena. Kad su se na vratima pojavili jugslovenski oficiri, Nemci su bili iznenađeni. I zarobljeni. Uprkos običajima da se zarobljenim oficirima ostavi lično naoružanje, general fon Ler i pratnja su razoružani. Prvo su prebačeni u Maribor,  da bi fon Ler posle toga bio prebačen u Beograd. Ostaci nemačke vojne grupe „E“ ubrzo su položili oružje.

Suđenje i streljanje

U Beogradu je fon Ler organizovano suđenje, od 5. do 13. februara 1947. godine. Pred vojnim sudom Treće jugoslovenske armije suđeno mu je na procesu visokim vojnim komandantima u Jugoslaviji. Fon Ler se nije naročito ni branio. U optužnici mu je predočeno sve, od bombardovanja Beograda, iako je proglašen za otvoreni grad, preko pripreme Četvrte i Pete ofanzive, ubijanja zarobljenika i ranjenika, pa sve do nepoštovanja potpisane kapitulacije i bekstva iz zarobljeništva. Pokušavao je da se brani objašnjenjem da vojnik nema šta da misli, nego da izvršava naređenja pretpostavljenih, pa tako i on. Jedini problem je taj što je njemu pretpostavljeni bio Adolf Hitler.

Za razliku od mnogih nemačkih zločinaca, pred sudom se fon Ler držao dostojanstveno. Nije krivicu pokušavao da svali na one ispod ili iznad. Birajući da bude vojnik, znao je da neće umreti prirodnom smrću. A kazna je bila streljanje, izvršeno 26. februara 1947. godine u Beogradu.

Fon Lerovo zarobljavanje i završne operacije u Jugoslaviji najbolje su predstavljene u knjizi generala Milana Baste „Rat je završen sedam dana kasnije„, a o suđenju Leru 1976. godine snimljen je i televizijski film „Čovek koji je bombardovao Beograd„, po scenariju Siniše Pavića i u režiji Save Mrmka. Aleksandra fon Lera je igrao Milan Puzić. Zanimljivo je da je film sniman na mestu gde se suđenje stvarno i održalo, u dvorani Izvršnog narodnog odbora u Beogradu, u Uzun Mirkovoj ulici. Sve je rekonstruisano do detalja, od zastava na zidovima, preko optuženih i tužilaca, do publike.

Ipak, da ne postoje slučajnosti govori i životna priča fon Lerove unuke, Sibile fon Ler, monahinje Jovane, koja je zamonašena u manastiru Soko kod Ljubovije.

Inspiracija – politika.rs, politikin-zabavnik.rs, Wikipedia

Fotografije: rarehistoricalphotos.com, mediasfrea.rs, fenomeni.me, vesti-online.com, rs.sputniknews.com, eleftheriaonline.gr, nspm.rs

Ostavite odgovor