Dakle, istina je: Atentat na kneza Mihaila – kad blagodarna Srbija presudi

Bila je nedelja, 29. maj 1868. oko 17 časova. Knez Mihailo je krenuo kočijama do Košutnjaka. Sa njim je išao njegov ađutant Svetozar Garašanin, sin Ilije Garašanina, a u kočijama su bile Tomanija Obrenović, Mihailova strina, Anka Konstantinović, njegova sestra od strica i Katarina, Ankina ćerka sa kojom je knez želeo da se oženi, čim se razvede od svoje zakonite supruge, mađarske grofice Julije Hunjadi.

U parku na Košutnjaku spremno su čekali Pavle i Kosta Radovanović, u svečanim crnim odelima, cilindrima na glavama. Čim su videli kočiju, uperili su pištolje. Prvi je pred kočiju izašao Kosta. Njega je knez Mihailo Obrenović prepoznao iz suda gde se vodio spor oko njegovog brata Ljubomira. Poslednje kneževe reči koje je i sam priznao Kosta na suđenju su bile: „Dakle, istina je„.

Katarina je pokušala da zakloni kneza telom i tako spreči Radovanovića da puca. Na suđenju koje je potom usledilo, Kosta je izjavio da nije želeo da ubije nikog drugog, već samo kneza. Lakej koji je vozio kočiju je molio braću Radovanoviće da ne čine gluposti. Prvi je zapucao Kosta, a onda mu se pridružio Pavle.

Tri hica presudila

Knez Mihailo je ubijen sa tri hica. Stradala je i Anka Konstantinović, dok je Svetozar Garašanin pao sa konja ranjen i onesvestio se. Baba Tomanija, udovica Jevrema Obrenovića, je prošla nepovređena. Katarina je bila lakše ranjena i pokušala je da dozove pomoć na francuskom jeziku, pridržavajući mrtvog kneza.

Braća Radovanović su pobegla niz Košutnjak, prema Topčideru gde su ih čekali ostali zaverenici. Tu ih je videla jedna vojna patrola i uhapsila ih. Neki su bili i ranjeni prilikom bekstva.

Feliks Kanic je bio u Zemunu kad je stigla vest o ubistvu kneza Mihaila u parku na Topčideru.

…Imao sam bolnu privilegiju da među prvima vidim leš tek položen u kovčeg… Knežev radni kabinet zatekao sam u stanju kako ga je knez ostavio pred svoju kobnu šetnju. Na stolu je bila njegova poslednja lektira – broširani primerak moje knjige „Serbien (Srbija)“… a pored nje su u jednoj čaši već počele da venu ruže koje mu je poslala mlada rođaka Kata Konstantinović u rano jutro na dan njegove pogibije„.

Svi zaverenici su izvedeni na saslušanje istog dana, a glavnu reč je vodio Nikola Hristić. Presuda je bila – smrt. Zaverenici su streljani u ponoć na Karaburmi, a u čitavoj Kneževini je bila velika žalost. Među optuženima su bili i Nenadovići, rodbinski povezani sa Karađorđevićima i Pavlom Radovanovićem.

Sve rešeno do ponoći

Mesto atentata na kneza Mihaila

Obdukciju su u ponoć 29. maja 1868. godine u Konaku radili dr Mašin (suprug potonje kraljice Drage Lunjevice – mnogo povezanosti i slučajnosti) i dr Kocel. Tek su 1955. revolver iz koga je ubijen knez Mihailo, platnena košulja, prsluk, kao i srebrna tabakera, pripali Narodnom muzeju.

Zbog poverljivih dokumenata o apsolutističkom režimu kneza Mihaila i presude na smrt Ljube Radovanovića, vlada je sakrila dokumenta sa saslušanja i uzroke atentata. Javnosti je samo rečeno da su strani plaćenici ubili kneza Mihaila i da su kažnjeni smrću. Nacionalna žalost je trajala tri dana.

Sahrani kneza Mihaila prisustvovale su hiljade ljudi. Stari saradnik kneza Mihaila, Ilija Garašanin, zapisao je povodom kneževe pogibije: „Nema nesreće nad srpskom nesrećom. Veličina ove ne da se opisati. Izgubivši Mihaila, čini mi se, sve izgubismo…„.

Posle atentata na kneza sumnjalo se da su pravi organizatori ubistva bili ljudi iz njegovog najbližeg okruženja. Dežurni ađutant i telohranitelj kneza tog dana bio je Svetozar, sin Ilije Garašanina, koji je kod sebe imao samo sablju, iako je bilo upozorenja da će biti atentata. Knez je sreo starijeg Garašanina pre nego što je krenuo u šetnju i pozvao ga da nastave zajedno. Bivši ministar je odbio, jer „u Košutnjaku ima zverova„.

Za atentat je javila Tomanija Obrenović koja je, čudom, ostala nepovređena. Garašanin nije otišao ni da vidi šta mu je sa sinom i knezom, već je seo u kočiju i brzo stigao do Beograda gde je sazvao ministarski savet, iako nije imao ovlašćenja za to. U šetnji po Topčideru tog dana bio je i ministar vojske Milivoje Blaznavac, koji je posle atentata napravio državni udar. Prvi čovek koji je video mrtvog kneza bio je britanski poslanik Longvort, koji se tog dana šetao Topčiderom.

Prvi politički atentat

Ubistvo kneza Mihaila je bio prvi pravi politički atentat u modernoj Srbiji, ocenili su domaći istoričari mnogo godina kasnije.

Dok je knez Mihailo Obrenović zavodio apsolutizam u zemlji, protiv njega je sklopljena zavera koju bi obuzdala jedino glava kneza Mihaila. Glavni organizatori i izvršioci zavere su bili braća Radovanovići, koji su se svetili zbog robije svoga brata Ljubomira Radovanovića. Kosta Radovanović, glavni izvršilac ubistva je bio imućan i ugledan trgovac. Njegov brat Pavle Radovanović je bio s njim za vreme atentata, a treći od braće je bio Đorđe Radovanović. Neposredni pomagači u ubistvu su bili Lazar Marić, bivši predsednik beogradskog okružnog suda i Stanoje Rogić, bivši trgovac.

Naručilac atentata je bio bivši knez Aleksandar Karađorđević. Otkrivena je šifrovana prepiska Karađorđevićevog čoveka od poverenja sa organizatorom zavere u zemlji, advokatom Pavlom Radovanovićem. Pavle je priznao da je bio mozak zločina, ali je negirao da mu je cilj bio vraćanje Aleksandra na presto. Tvrdio je da mu je namera bila da se proglasi republika ili da na tron dođe knežević Petar.

Spor protiv bivšeg kneza

Knez Aleksandar Karađorđević

Zbog saučesništva u atentatu, proces protiv nekadašnjeg kneza Aleksandra Karađorđevića vođen je i pred sudom u Pešti. Nekadašnji knez je osobođen, zbog nedostatka dokaza. Sumnja je i dalje postojala i nadvila se nad Karađorđevićima. Nije tu Aleksandar bio glavni osumnjičeni za osmišljavanje zločina, jer je smatran nesposobnim, već njegova energična žena, kneginja Persida.

Četiri godine pre atentata, u smederevskom kraju je otkrivena zavera protiv kneza Mihaila iza koje je stajala nekadašnja kneginja Persida. Austrijske novine su pisale da se posle atentata, u Zemunu pojavio kapetan Miša Anastasijević sa zetom Đorđem Karađorđevićem, ali su otišli kad su videli da je ministar vojni Milivoje Blaznavac preuzeo vlast. Time je Ilija Garašanin sprečen da vlada zajedno sa svojim pristalicama.

Blaznavac je osujetio ambicije crnogorskog kneza Nikole Petrovića, koga je Rusija podsticala da se pozove na tajni ugovor iz 1867. i da traži presto Srbije, pošto knez Mihailo nije imao naslednika. Posle atentata, Blaznavac se oženio Katarinom, rođakom kneza Mihaila, u koju se pokojni knez ludo zaljubio i želeo da se oženi njome, dovodeći time u opsanost sebe i svoj politički položaj.

Tako je bila ispunjena životna želja, doduše posmrtno, beskrupulozno ambiciozne Anke Konstantinović, ćerke gospodar Jevrema, da joj ćerka postane žena najmoćnijeg čoveka Srbije.

Protivili se kneževom braku

Ilija Garašanin

Anka Konstatinović je nagovarala kneza Mihaila da odustane od podizanja balkanskog ustanka. Da je, kojim slučajem došlo do ustanka, desna ruka u tom poduhvatu bi mu bio Ilija Garašanin, ministar spoljnih poslova i premijer. Garašanin je širio propagandu, organizaciju i obuku četničkih jedinica. Četnici bi, posle zaraćivanja sa Turskom, pokretali ustanke u okolnim zemljama. Zbog upornog protivljenja kneževoj nameri da se oženi rođakom, Garašanin je smenjen.

To je dovelo do zahlađenje odnosa sa Rusijom, koja je podržavala Garašaninove planove da Srbija što pre zarati. Blaznavac je smatrao da narodna vojska još nije spremna za rat. To je znao i knez Mihailo, jer 150.000 ljudi koje je mogao da mobiliše, nisu bili ni obučeni, ni opremljeni, niti je bilo dovoljno oficira. Pošto je bio izuzetan državnik, blefirao je sa velikom vojskom u spoljnoj politici i praktično, taj način je stvorio samostalnu Srbiju. Knez je svojevoljno promenio ustav i 1867. je bez rata dobio tvrđave iz kojih je ispratio poslednje turske vojnike.

Baš posle tog uspeha, usledili su sve veći napadi na kneza iz Novog Sada koje su predvodili poslanik u ugarskom saboru Svetozar Miletić i Ujedinjena omladina srpska. Zamerali su knezu što „za gradove nije potekla ni kap junačke srpske krvi„. S druge strane, seljaci u Srbiji su se radovali pobedama bez oružja. Kasnije se pokazalo da je srpske napade na kneza podsticao Beč, jer je knez Mihailo, neposredno pre atentata, sa Mađarima sklopio sporazum o podršci.

Deo Bosne umesto širenja na Ugarsku

Na sastanku na kneževom imanju u Ivanki, u Slovačkoj, grof Andraši, ondašnji gradonačelnik Pešte, ponudio je knezu da odustane od širenja na Ugarsku, a da zauzvrat Mađari izvrše pritisak na Beč. Tako bi Srbija, bez rata, dobila Bosnu do Neretve i Vrbasa. Ovaj rasplet nije odgovarao mnogima – ni Turskoj, ni Habzburzima, koji su nameravali da se prošire na Srbiju, ni Rusiji, kojoj je bio potreban balkanski ustanak, a ni Engleskoj, koja je bila protiv samostalne Srbije. Svima je bilo u interesu da knez Mihailo bude ubijen.

Po svemu sudeći, netačna je zvanična verzija o ubistvu kneza. Na kneževom odelu koje je, pukim slučajem sačuvano, se ne vide velike rupe koje bi napravili meci kalibra devet milimetara koji su ga, po zvaničnoj verziji, usmrtili. Atentatori su posle ubistva počeli da likuju nad mrtvim telom, sekući noževima kneževo lice. O tome svedoči ogromna mrlja od krvi na košulji i kneževa rukavica koja je gotovo prepolovljena od udarca sečiva. To pokazuje da je knez bio živ i rukom pokušao da zaštiti lice.

Prema stručnjacima, takav način ubijanja govori o velikoj ostrašćenosti zločinaca.

Strast glavni motiv ubistva

Pravo pitanje je da li je to bila politička ili emotivna strast? Strast je glavni motiv kneževog ubistva. Uništavanjem kneževog lica, zločinac kao da poruči da ono što si ondašnji ljudi videli na knezu nije pravo kneževo lice, već je pravo ono unakaženo. Ukoliko je reč o naručenom ubistvu, kako je glasila zvanična verzija ovog događaja, želju za takvim unakažavanjem mogla je da ima i ostrašćena, izneverena žena.

Iako je kasnije vladala priča da su atentatori bitange i propalice, to nije bila istina. Već sam navela da su oni su poticali iz bogatih i uticajnih porodica, a imali su lične razloge da ne vole kneza i želeli su da izazovu prevrat.

Ubice su svetile svog brata koji stradao od „Mihailovog režima„. Danas se ne sumnja u njihovu povezanost s predstavnicima dinastije Karađorđević, iako nikada zaista nije dokazano da je knez Aleksandar učestvovao u zaveri.

Krvavo odelo kneza Mihaila Obrenovića dugo je bilo skriveno, posebno posle Majskog prevrata 1903. koji se desio na isti dan kad i atentat na kneza, 35 godina kasnije. Slučajnost? Neka bude. Knez Mihailo je od ondašnje Srbije stvorio centar Balkana, a težio je ka sveopštem ustanku i ujedinjenju hrišćanskih naroda Jugoistočne Evrope.

Planovi ostvareni, sa zakašnjenem

Milošev konak u Topćideru

Posle prevrata 29. maja 1903. kad su masakrirani poslednji Obrenovići, prećutkivano je da Prvi balkanski rat protiv Turske 1912. predstavljao zakasnelo ostvarenje knez Mihailovog programa. Drugi balkanski rat, koji su odmah posle pobede povele balkanske zemlje pod uticajem velikih sila, pokazao je zašto se, uoči atentata, Mihailo pokolebao i zaustavio pokretanje sveopšteg oslobodilačkog ustanka.

Dokazni materijal iz istrage o atentatu čuvan je u Konaku kneza Miloša do 29. maja 1903, kad su ubijeni poslednji Obrenovići. Posle prevrata, skoro sva imovina Obrenovića je pokradena ili uništena.

Priča ko je, kako i zašto sačuvao odelo kneza Mihaila je vrlo nejasna. Vojni istoričar Branko Bogdanović je pronašao iskaz italijanskog dobrovoljaca Đuzepea Barbanti-Brodana iz 1876. koji je 21. septembra te godine posetio konak u Topčideru i video „kuršum oko koga je bila zgrušana krv, a koji je bio izvađen (iz tela Mihaila Obrenovića) upravo ovde (u Konaku) čim je bio ranjen„.

Grob u Sabornoj crkvi, spomenik u centru

Grob kneza Mihaila se nalazi u Sabornoj crkvi u Beogradu. Čine ga postolje, sarkofag i bronzana statua Svetog arhanđela Mihaila. Podigla ga je kneginja Julija.

Srpski narod je u centru Beograda podigao spomenik knezu Mihailu na kome su upisana imena gradova – Beograd, Smederevo, Kladovo, Šabac, Užice i Soko. Te gradove je knez Mihailo dobio za Srbiju. Na začelju spomenika je uklesan srpski grb, a sa začelja je napisano: „Knezu Mihailu M. Obrenoviću III. Blagodarna Srbija„. Ona ista koja ga je ubila.

Inspiracija – novosti.rs, opanak.net

Fotografije: rs-lat.sputniknews.com, srbijadanas.net, novosti.rs, filipa.rs, ekspres.net, espreso.rs, imus.org.rs, kuris.rs

Ostavite odgovor